Foto: avaz.ba

Derviš Sušić „Posljednja ljubav Hasana Kaimije”, režija Goran Damjanac, Narodno pozorište Tuzla

Predstava Posljednja ljubav Hasana Kaimije, nastala prema izvrsnom dramskom tekstu klasika bh. književnosti Derviša Sušića, svojevrsni je teatarski hommage tuzlanskog Narodnog pozorišta Kaimiji.

U stilsko-estetskom smislu čista je i do kraja konzekventno provedena teatarska seansa, u kojoj je umješnošću i kreativnošću dramaturga odlično inkorporirana sadržajnost Sušićeve kongenijalne pripovijetke Posljednja ljubav Hasana Kaimije.

Suvremeno pozicioniran i izveden teatarski akt sa ozbiljnim povijesnim zaleđem iz bosanskih povijesnih, ali i svih drugih nedođija.

Glumci Damir Mahmutović, Dražen Pavlović, Imra Zukić, Remira Osmanović, Siniša Udovičić, Edis Žilić, Nedim Malkočević na stilski dosljedan način unutar snažne ekspresivnosti donijeli su ovaj scenski akt.

Značaj postavke, koja je već doživjela festivalske izvedbe uspješnice, je prije svega u revalorizaciji slojevite Sušićeve dramatike, u fascinantno ispisanim likovima, koji su u isto doba i mentalitetne vinjete, ali i tipologija iznimno suvremene game…

Dramaturški, redateljski i glumački apsolutno osviješten posao!

The post HOMMAGE KAIMIJI appeared first on Tacno.net.

Danas bi Ani Frank bilo 90 godina, međutim nju su ubili nacisti. Njen život, smrt i dnevnik simboliziraju opasnosti od diskriminacije, rasizma i antisemitizma i do danas nisu ništa izgubili na važnosti.

Piše Lea Struckmeier za tagesschau.de
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Udisanje svježeg vazduha, zraci sunca na licu, kiša na koži – dvije godine Ana Frank nije osjetila ništa od toga. Svoj posljednji rođendan, petnaesti, provodi zatvorena u 50 kvadratnih metara velikoj stražnjoj kući u Prinsengracht 263 u Amsterdamu. Od 1942. do 1944. tamo se pred nacistima sakrila porodica Frank zajedno sa porodicom van Pels i jevrejskim zubarom Fritzom Pfefferom.

Dnevnik koji je ona pisala na svoju izmišljenoj prijateljicu “Kitty”, spada u najčitanije knjige na svijetu. Do danas je objavljeno 35 miliona primjeraka na 70 jezika. Ana Frank je  simbol nehumanosti nacionalsocijalizma i genocid nad Jevrejima.

Ana Frank

Stalno mjesto u školama

Zbog toga imaju Ana Frank i njen dnevnik stalno mjesto u njemačkim školama, kaže Heinz-Peter Meidinger, predsjednik njemačkog saveza učitelja i direktor gimnazije Robert Koch u Deggendorfu. Ana Frank se danas ne izučava samo u nastavi istorije nego i u predmetima njemači jezik, religija i etika.

Mnogi dijelovi nastave o nacionalsocijalizmu izazivaju jake osjećaje kod učenika – kao posjeta nekadašnjim koncentracionim logorima. Međutim, uvijek su osobne sudbine kao ova od Ane Frank te koje učenike najviše imresioniraju.

Za mnoge učenike su dnevnički zapisi Ane Frank prvi izvještaji suvremenika o genocidu nad Jevrejima sa kojima dolaze u dodir. „Jedva da ima nešto što tako intenzivno utiče na djecu kao što je dnevnik Ane Frank“, kaže Meidinger. Upravo zato njeno djelo zadržava svoju relevantnost. Dnevnik Ane Frank izgleda kao izvještaj suvremenika koji je nadživio vrijeme, smatra direktor škole.

Meidinger, foto Stefan Kuhn

 „Ana Frank opisuje u svome dnevniku mnogo toga što je svako od nas doživio. Svakodnevnica, pubertet. […] Mnogo toga iz dnevnika radi svako od nas.“ Osim toga zbog svoje mladalačke dobi  ona ima veliki idnetifikacioni potencijal za učenike.

Ne samo žrtva, nego čovjek

Za profesora Andreasa Körbera, voditelja radnog područja didaktika istorije na univerzitetu Hamburg istorija Ane Frank i njen dnevnik nisu sa godina izgubili na značaju. Ana Frank stoji kao „konkretna osoba“ za milione žrtava nacionalsocijalizma. Uprkos tomu upravo je važno da se ona ne shvata samo kao žrtva, nego „da se posmatra kao čovjek i da se shvate njeni pogledi, perspektive i nadanja“. Dnevnik Ane Frank je za to idealan jer omogućava identifikaciju sa njom. „Može se predstaviti kako je to za nju moralo biti“.

Međutim, istorija Ane Frank nije samo dio kulture sjećanja nego i opomena. Njen dnevnik nudi „uvid u poslijedice političkog djelovanja i nehumanog ponašanja“, kaže Körber. To je upravo danas aktuelno, „jer opet postoje antisemitističke i desničarske tendencije“.

Više antisemitizma

Savezna kriminalistička služba zabilježila je prošle godine 1799 antisemitističkih kaznenih i djela nasilja. Skoro 20 posto više nego 2017. godine. U vremenu kada su „Židov“ i „žrtva“ psovke u njemačkim školskim dvorištima istorija Ane Frank razvija novu relevantnost, kaže Körber.

Za didaktičara 90-i rođendan Ane Frank je povod da se pogleda na skalu vrijednosti mladih. Prije svega pošto danas u školama sjede mladi ljudi koji su nedavno morali bježati od rata i progona. Njihova iskustva su djelomično bliska onome što je Ana Frank doživjela prije 74 godine. Time se aktuelno mijenja debata o dnevniku Ane Frank i njegovom značenju.

„Nije dovoljno samo čitati“

Istorija Ane Frank se u školi stalno obrađuje ali za učenike je danas potrebno za to nešto više nego samo dnevnik. Jer novi način korištenja medija zahtjeva i novi način polemike. Istorija Ane Frank je već dest puta filmovana. WDR će povodom 90. rođendana napraviti “Augmented Reality”-App u kome će njene suvremenice, sa kojima je bila sprijateljena, pričati o njenoj istoriji.

Naučnik  Körber gleda kritički na takva virtualna pripovjedanja o istoriji Ane Frank i mišljenja je da bi se dnevnik trebao čitati u originalu. To je istorijski izvor a ne pripovjetka. Uprkos tomu samo čitanje nije dovoljno. „Učenici se moraju individualno baviti dnevnikom“, kaže on.

Predsjednik udruženja učitelja Meininger nasuprot tomu podupire upotrebu digitalnih nastavnih materijala da bi se prenijela istorija Ane Frank. On sumnja da je danas samo njen tekst dovoljan za razumjevanje učenika. Dnevnik ne bi mogao djelovati sam za sebe nego je potrebna obazriva pratnja učitelja.

Dnevnik

Svake godine dnevnik Ane Frank pročitaju hiljade učenika na nastavi. Pritom to nije samo dnevnik jedne mlade djevojke, nego prije svega istorijski izvor i literarno djelo. Da je Ana Frank danas doživjela 90 godina mogla bi vjerovatno za sobom imati mnogo daljih djela. Jer tada u stražnjoj kući njen san je bio da postane spisateljica ili novinarka.

12.6.2019.

tagesschau.de

The post 90. rođendan Ane Frank: „Rijetko šta dojmi djecu tako intenzivno“ appeared first on Tacno.net.

Jutros je u Beogradu preminula Borka Pavićević, dramaturg i direktorka Centra za kulturnu dekontaminaciju.

Rođena je 1947. godine u Kotoru, Crna Gora, Jugoslavija.

Diplomirala je dramaturgiju 1971. godine godine na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu, gde je i magistrirala 1976. godine sa tezom „Neorealistička drama u Srbiji između dva rata“.

U Ateljeu 212, u dramaturškom odeljenju, radila je 10 godina (1970-1981.), i u BITEF-u 20 godina. Dramaturg u pozorištima u Zenici, Splitu, Skoplju, Ljubljani, Subotici i Beogradu (1978-1991). Osnivač teatra Nova osećajnost u staroj beogradskoj Pivari (1981). Učesnica pokreta KPGT (Kazalište, pozorište, gledališče, teatar, 1984-1991.). Umetnička direktorka Beogradskog dramskog pozorišta, smenjena zbog političkog i javnog delovanja (1993). Učesnica je Civilnog pokreta otpora (1991). Članica Beogradskog kruga, udruženja slobodnih intelektualaca, od osnivanja.

Osnivač i direktorka Centra za kulturnu dekontaminaciju u Beogradu (od 1994. godine).

Pisac kolumni u časopisu Susret, zatim nedeljniku Vreme, od njegovog osnivanja, i u dnevnom listu

Danas. Objavila je tri zbirke eseja: „Na ex – Postdejtonska moda“  (Novi Pazar, 1998), „Moda“ (Beograd, 1994) i „Glava u torbi“ (Beograd, 2017)  – kao i tekstove u mnogobrojnim časopisima, zbornicima, dnevnim i nedeljnim novinama.

Od 1991. godine učestvovala je u mnogobrojnim antiratnim akcijama u Beogradu i drugim jugoslovenskim gradovima,  u saradnji sa jugoslovenskim organizacijama koje su se zalagale za demokratizaciju i razvoj civilnog društva u Srbiji i regionu.

Dobitnik nagrade Hirošima fondacije za mir i kulturu 2004; nagrade „Ruts“ Evropske kulturne fondacije za 2009. godinu, nagrade „Osvajanje slobode“ koju dodeljuje fond ”Maja Maršićević Tasić” 2005. godine, i nosilac je Ordena legije časti Republike Francuske 2002. godine.

The post Preminula Borka Pavićević appeared first on Tacno.net.

Borka Pavićević – Foto: Haris Čalkić za urbanmagazin.ba

memento mori za Borku Pavićević

Danas je najtužnija beogradska ulica Birčaninova. Ali tuguju i u Ive Lole Ribara, danas Svetogorskoj i na Crvenom krstu, i svi mi Borkini prijatelji i poznanici… Jer, zaspala je kraljica jugoslavenske dramaturgije Borka Pavićević.

Osnivajući u Paviljonu Veljković u Birčaninovoj ulici u Beogradu Centar za kulturnu dekontaminaciju Borka Pavićević napravila je i ostavila nam jedini istinski prostor kulture i demokratskih sloboda i dijaloga u današnjem Beogradu.

Počevši u čuvenom dramaturškom timu Mire Trailović u uglednom Ateljeu 212 sa Mihizom i Jovanom Ćirilovom Pavičevićeva je nastavila svoj put dramaturga kao umjetnički direktor Beogradskog dramskog pozorišta. Bila je suradnikom najznačajnijih redatelja Jugoslavije, dvije decenije darovala je rastu BITEF-a,  a njen doprinos stvaranju kazališne avangardnosti posebno je ispoljen u teatrima Nova osećajnost i KPGT.

Borka Pavićević, istinska kraljica dramaturgije naših zemljopisnih i duhovnih prostora ostavila je nezanemarljivi trag u teatrima od Subotice do Splita, od Ljubljane do Skoplja.

Njen kolumnistički opus posljednjih godina ispisan na stranicama prozora (jedinog!!!) u demokraciju, beogradskog dnevnika Danas, značajno je širio obzorja političkih i umjetničkih sloboda.

Svestrano angažirana, posebice svojedobno u Beogradskom krugu, Borka je krčila puteve slobodarstva i demokracije nadgrađujući sve otvaranjem najživljeg i najdemokratskijeg prostora u Paviljonu Veljković.
Danas je najtužnija beogradska ulica Birčaninova. Ali tuguju i u Ive Lole Ribara, danas Svetogorskoj i na Crvenom krstu, i svi mi Borkini prijatelji i poznanici…

Jer, zaspala je kraljica jugoslavenske dramaturgije Borka Pavićević.

Zanavijek je otišla u neku novu osećajnost.

Puštam suzu, a valjda ću i ružu za onu koja je zaista živjela teatarsku i književnu avangardu. Do kraja, samosvjesno.
Borka, bila si i ostala kraljica. U teatru, u politici, svugdje gdje si znala i umjela krčiti nove i autentične putove.

The post Odlazak kraljice dramaturgije appeared first on Tacno.net.

Gospodstvo se vidi i osjeća na prvi pogled, a dojam toga pogleda traje i ostaje dugo. Plemstvo duha stoji iznad svih vanjskih insignija i nikako i nigdje ne može se naslijediti ni kupiti.

Nekoliko puta na ovom mjestu upotrijebila sam sintagmu”Mru gospodstva”, aludirajući na Gundulićeve “Suze sina razmetnoga”, Plač drugi, u kojemu se nalazi (nekima) poznati stih: “Mru kraljevstva, mru gradovu, / i njih plemstvo trava krije”. Nekako sam mislila da će više primatelja uhvatiti tu aluziju na promjenu sociološke strukture, te nadasve na “statusnu tjeskobu” koja obuzima ljude našega doba. Nevjerojatno je s koliko energije naši bližnji teže promociji, isticanju, vidljivosti i svidljivosti, izdvajanju iz gomile i formalnoj potvrdi da su postali “nešto više” nego što im je bilo određeno u karmičkom prtljagu. Odatle poplava falšnih i zastarjelih naslova, odličja, titula, paradnih rajnerovski “viteštava”, zbrzanih doktorata, masovnoga prevođenja hobija u profesiju, objavljivača i izlagača nečega što bi se silom htjelo zvati “umjetničkim”, ali ne bi pristalo pasti pod estetski jaram i kriterije.

Jednostavno, NITKO VIŠE NE ŽELI BITI OBIČAN, svatko bi nosio svoje intimno rublje kao zastavu, ako bi to donijelo trenutak javne pozornosti. Veli Haler da “Umjetničko stvaranje znači harmoničnnost, ali jedino i samo unutarnju harmoničnost”. Međutim, neposloženi, praznjikavi, nedoučeni i šuplji ljudi nude svoje “produkcije”, podastiru nelogično gomilanje nepovezanih slika, genitivnih metafora i neodrživih sklopova, u kojima se nikad ne desi “prijenos esteskog titraja” koji bi dotaknuo pozornost ili duševnost primatelja. Slike i glazba su dobrim dijelom napadi na očni i slušni živac, koncerti su kreštanje šojki dignutih iz visoke trave ili ispadanje iz ritma nekih napuhanih idola oštećenih glasnica. Sve se to opravdava “sviđanjem” i “općenarodnim prihvaćanjem”, čemu uveliko doprinose kvarni, površni i potkupljivi mediji, neskloni analizi, skloni barnumskoj reklami i širenju praznine, čime su naši “eksponenti” neizmjerno bogati. Potom se još potvrđuje tiražama, diplomama i priznanjima s margine društva u nekakvoj komičnoj “alternativi”, koja je oaza svih diletanata na svijetu. I naravno, juriša se pred publiku, bez ikakvih kompleksa ili zadrške. Najavljivačke fraze, poput praskanja pasjih bombica, prije će te užasnuti negoli privući nekom javnom događaju. Prostaštvo i pohlepa (na materijalno i nematerijalno prvenstvo) zaista se šire brzinom poplave.

Naime, kao što je poznato, plemstvo se dijeli na KOLJENOVIĆE i SKOROJEVIĆE. Koljenovići odumiru po povijesnoj logici, stare loze, obitelji, zaslužnici i nasljednici odlaze u carstvo sjena. U javni prostor jurišaju skorojevići, ponosni na svoje dionice, nekretnine, privilegije, zasluge, rezerve, prevare i marifetluke, uspješno plasirane laži i beneficije stečene usponom u “nomenklaturu” i višu klasu. Zaboravlja se, međutim da goljo ostaje goljo, nehoblani balvan nije mahagonij ni tikovina, lokalni nasilnik i ridikul vuče svoju sjenu i u najcjenjenijoj odori s mnogo zvjezdica, uskotračni mozak ne proizvodi široku perspektivu, loša usmenost i pismenost ne može se umotati u celofan akademičara. Huxley to odlično obrađuje u “Slijepom u Gazi”, tumačeći što su to psihološke prnje naljepljene na stvarni identitet po zahtjevima “haute couture” i trenutnom društvenom kroju.

Jadni ljudi, koliko su samo truda uložili da nam tu svoju raskošnu prazninu prodaju pod neki “sadržaj”, a mi se užasavamo njihovih likova, rečenica, manipulativnih izjava i objava, uvjeravanja o gospodstvu, kojega nikada neće doseći. Gospodstvo znači dati prije nego uzeti, gospodstvo je uvjerenje da nikada ne možeš propast, gospodstvo je lagano, vrijednosno neizrazivo jer je vrijednost po sebi, ne nosi se u koferu ni zavežljaju, gospodstvo je diskretno jer se ne pokazuje na trgu ni u novinama. Gospodstvo je estetsko, zrači lakoćom svih vrsta, razumijevanjem, humorom, nenasiljavanjem bližnjih da te ultimativno slave, hvale i primjećuju. Ono galantno pušta drugoga ispred sebe, sigurno u svoj status, veseli se dometima drugih, honorira pravu i poticajnu konkurenciju. Gospodstvo se vidi i osjeća na prvi pogled, a dojam toga pogleda traje i ostaje dugo. Plemstvo duha stoji iznad svih vanjskih insignija i nikako i nigdje ne može se naslijediti ni kupiti.

Ono podnosi sve mijene i iskušenja, jer je svevremensko. Ima samo jednu manu: o njemu se ne izdaju potvrde, diplome i certifikati, budući da Priroda, ta hirovita darivateljica, ima važnijega posla nego da se bavi ljudskim opsesijama i neurozama. Ona jednakim mirom stvara i razara, diže i ruši, nadahnjuje i uskraćuje, jer joj ništa naše ne treba, pa i krajnjem izvodu ni mi sami, koji smo “guba na tijelu Zemlje”, kako reče Chardin, a htjeli bismo da nas vide kao cvijeće i dijamante, bisere i zvjezdani prah, u našim lažnim uzvišenjima i gospodstvima.

The post Božica Jelušić: BOGATI PRAZNINOM appeared first on Tacno.net.

Igor Štiks o Alešu Debeljaku u pogovoru knjizi Kako postati čovjek

Ovo je pjesma tebi, bezimeni. Prvi stih pjesme broj 3, iz ciklusa Biografija sna, iz zbirke Rječnik tišine Aleša Debeljaka ošinuo me po licu kao neočekivani udar bure. Mogao sam imati šesnaest ili sedamnaest. 

Bile su to ratne godine. Bio sam izbjeglica, pristigao iz opkoljenog Sarajeva, grada mog djetinjstva, u Zagreb, grad moje rane mladosti. Bio sam uvjeren u tom trenutku da mi se pjesnik izravno obraća. Kome drugome bi uopće mogle biti upućene ove riječi:

I ne pišeš dnevnik, još nitko
ga nije tko je kao i ti. Prepušten si sebi i nostalgiji
za budućnošću.
I onda, žestoko:
Na svoj način preživjet ćeš logore
za izbjeglice i oproštaj od lijepih ornamenata secesijske
arhitekture.
I, za kraj:
Možeš ispiti šest boca a da ne oživiš svoj lik
u ogledalu tuđeg sjećanja. Do kraja bit ćeš jedini i sam. Gotovo.
Jedini i sam. Do kraja.

Zgrabio sam olovku i u bilježnicu hitro zapisao ove stihove. Potom sam pogledao u fotografiju mladog pjesnika na koricama knjige, snimljenu krajem osamdesetih; tamo sam prvi put susreo Alešovo lice naslonjeno na ruku, zamišljeno ali vedro, i njegov melankolični pogled. Vraćat ću se često Alešovoj poeziji, koja će mi nastaviti govoriti, istom snagom, sve do danas. Potom će mi se ostvariti želja i upoznat ću čovjeka iza moćnih stihova i oštroumnih eseja. I više od toga: postat ćemo prijatelji. Govorit ćemo jedan drugome telefonski, pismima, mejlovima, razglednicama, uživo satima i, kao u Chicagu, danima, kroz plodne godine našeg prijateljstva. U pjesmi “Balkanski most” obratio mi se direktno, s imenom i prezimenom. Nalazi se u knjizi Krijumčari, na čijim smo koricama, u jednom kutu, nas dvojica nacrtani na mostu, zagledani u vodu Ljubljanice. Alešova rukopisna posveta u mom primjerku: za mog prijatelja, na Balkanskom mostu, zajedno ćemo zuriti u vodu sa svih mostova grada, kontinenta, sveta i sna! tvoj Aleš. Početkom 2016. godine nametnut nam je kraj. Posljednji put obratit ću mu se čitajući naglas pjesmu koja nas je spojila, pjesmu broj 3, iz ciklusa Biografija sna, iz zbirke Rječnik tišine, u prijevodu Branka Čegeca, na ispraćaju čovjeka Aleša Debeljaka. Pjesnik Aleš Debeljak živi dalje. I dalje nam govori, kao svi veliki pjesnici, svakome ponaosob, i sa stranica svoje posljednje knjige Kako postati čovjek.

Na njegovu sprovodu čitali smo poeziju na tri jezika, slovenskom, engleskom i hrvatskom, kao počasne plotune ispaljene u čast jednog od najvažnijih građana naše Književne Republike. Bili su to njegovi jezici, u kojima je živio, stvarao, mislio i gromko govorio. Bio je virtuoz materinskog jezika čije je stvaralaštvo energično zagovarao. Značajno je pridonio etabliranju slovenske književnosti na europskoj mapi. Engleski je do kraja usavršio u Americi, kamo je otišao na doktorat i gdje će upoznati suprugu Ericu Johnson. Engleski je tako postao jezik obiteljske svakodnevice, uz činjenicu da je ostao jezik esejističkog i akademskog pisanja te impresivne predavačke karijere. I tu je bio taj treći jezik, koji se u njegovu slučaju jedino ispravno može nazvati srpskohrvatskim, u kojem je briljirao u razgovorima, kafanskim raspravama i na javnim tribinama, doslovno, od Triglava do Gevgelije. Svoj bogati rječnik i sočne izraze, šarmantnu mješavinu ekavice i ijekavice, crpio je kako iz monumentalne književnosti zajedničkog jezika – ključni pisci za njega će ostati Andrić, Krleža, Kiš, Mirko Kovač ili David Albahari – tako i iz popularne kulture. Učit će hrvatski od Nenada Brixija i njegovih kreativnih prijevoda Alana Forda, ali i iz stihova Džonija Štulića; srpski iz filmova Šijana i Makavejeva i serije Grlom u jagode i, naposljetku, bosanski iz viceva o Muji koje je obožavao i skupljao. Konačno, na tom trećem jeziku bila je i pjesma uz koju je pogrebna povorka krenula k njegovu posljednjem počivalištu na ljubljanskom groblju Žale, Alešova omiljena “Ljudi samoće” od Azre:

Netko me voli
sanja o meni
gleda me kradom
ali ne znam tko.

Kakav je postao i bio čovjek koji nam se obraća iz ove knjige? Pjesnik koji je osamdesetih na juriš osvojio pjesničku scenu Slovenije i Jugoslavije, britki književni kritičar i teoretičar, intelektualac opće prakse, kulturolog i religiolog, glasni predavač dugog daha koji ostavlja bez daha, pisac tisuća razglednica koje je razaslao po cijelom svijetu, prevoditelj tekstova, ideja i koncepata, džudaš, ljubavnik mnogih pa muž samo jedne, smučar, otac, sin, brat, u “koncentričnim krugovima” svoga identiteta, Ljubljančanin, Slovenac, Jugoslaven (prvih trideset godina), Balkanac, Srednjoeuropljanin, Europljanin, naš čovjek u Americi i, konačno, a ne i manje važno, vjerni i nježni prijatelj. Lista njegovih života time nije iscrpljena, ali nijedna ne može biti potpuna ako se u nju ne uvrsti činjenica da je bio mostograditelj među ljudima, predjelima, zemljama, jezicima i epohama.

Kakvu to knjigu sada držimo u ruci? Pjesme u prozi, poetske priče, memoarske crtice, poetiziranu autobiografiju? Konačno, možda je jednostavno riječ o poeziji koja se da razlomiti u stihove? To su pitanja za književne znalce i povjesničare, ne i za nas. Nas zanima zašto, kako nas Aleš upozorava na početku, “čovjek bez prošlosti ne može razmišljati o budućnosti”. Knjigu je započeo pisati kada je napunio pedesetu. Zbog toga pedeset ključnih pojmova. Zakoračivši u zrelu dob, odlučio je vratiti se natrag, daleko, na sami početak, kada je tek trebalo utvrditi varljivi odnos između riječi i stvari. Vrata k djetinjstvu, svemu onome nataloženom u nama, a često tako nedostupnom u tzv. odraslom životu, autoru je otvorila knjiga Mladi vedež ili mladi znalac. Taj je abecedarij ponudio jednom dječaku koji s roditeljima i sestrom odrasta u Ljubljani početkom sedamdesetih, radost otkrivanja kompleksnog odnosa između definicija stvari i njihovih pojava koje tek treba iskusiti na vlastitoj koži. U pjesmi o šahu (u kojoj se o šahu ništa ne saznaje, ali se sve saznaje o spomenutoj seriji Grlom u jagode) autor nam ostavlja ključ razumijevanja ove knjige. Kao i serija, ona “priziva ne tako daleku prošlost, ali cilja na nas, osvjetljava nam upotrebne načine kako postati čovjek, ne junak, ne nužno.”

Što krije ta “nedavna prošlost” koja nas toliko muči? Kako smo u njoj postajali ljudi? Što nam se doista dogodilo? Kako je “pustošenje koje je stvarima iščupalo srce” utjecalo na naš odnos prema vlastitom životu, onom prije katastrofe? Jer, došla su vremena kada su čitave enciklopedije slane u rezalište, a neke sasvim drugačije definicije riječi i stvari postale orijentir u vrloj novoj sadašnjosti, uputa za društvenu i političku podobnost i cenzura za proživljenu, a sada popljuvanu prošlost. Aleš je među prvima odbio poslušnost novim nacionalnim narativima. Njegov esej Sumrak idola, često tiskan i kao knjiga, bio je jedan od prvih snažnih apela da se, pod pritiskom traumatičnih događaja ranih devedesetih, ne zaboravi prošlost prije potopa, kako ju je nazvao, “jugoslavenske Atlantide”. Za Aleša i njegovu generaciju bili su to djetinjstvo i mladost snažno određeni okvirom i stvarnošću nestale federacije. Sumrak idola glasno je uzviknuo Nerudino Priznajem da sam živio!

Životni imperativ da se spasi vlastita prošlost (koja nikada nije samo naša, već uvijek zajednička, dijeljena i puna svjedoka koje se ne smije zaboraviti), objašnjava nam na samom početku knjige Balkansko brvno:

Zašto pišem o književnosti i piscima potopljene zemlje? Prvo, jer sam u toj zemlji proživio većinu svoga života. Drugo, jer je to bio prostor sretnog djetinjstva. Treće, jer mi daje poticaj za promišljanje o ustroju sadašnje Europe. Četvrto, jer slovenski “ulazak u Europu” znači samo tamnu stranu “izlaska iz Balkana”. Peto, jer živim u svijetu koji me ne zanima, vjeran nečemu što je izgubljeno, svome domu.

Aleš će progovoriti o gubitku koji se dogodio svima, bez obzira na to jesu li sami bili potopljeni procesom raspada i ratovima koji su uslijedili, ili su poplavu gledali s varljivo sigurne udaljenosti. Bacio je to brvno preko meje i krenuo na Jug slijedeći književnu nit. Podnaslov te knjige – eseji o književnosti jugoslavenske Atlantide – zapravo skriva memoarsku knjigu o ključnim godinama Alešova života i piscima koji su ga obilježili, za trajanja i nakon Jugoslavije. Njegov melankolični pogled na ljude, događaje i književna djela svoje korijene kao da nalazi između melankolije kao gubitka koji osiromašuje nas same i žalovanja kao prihvaćenoga gubitka koji je osiromašio svijet, ali koji ostavljamo iza sebe. Aleš kao pisac nije želio bez borbe pristati na ljekoviti i konformistički prijelaz iz melankolije u žalovanje ni na taj osiromašeni svijet. Vjeran nečemu što je izgubljeno, svome domu, odbio je okrenuti glavu i krenuti dalje. Melankoličan na način Waltera Benjamina, odbio je maknuti pogled s ruševina povijesti koje se gomilaju pred našim omađijanim očima. Svojom pjesničkom špatulom iz njih je strpljivo izvlačio zlato koje nitko više ne kupuje i koje punim sjajem može sjati samo u tajnom rukovanju između pisca i čitatelja.

Kada ste otišli, bliski prijatelji krasni, suputnici strasni? Kamo su nestali snovi o gorostasnoj oštrigi? Tko je izbrisao rasprave o bitnim stvarima? Komu na čast su vođe postali crveni poput kuhanog raka? Riba smrdi od glave, a odgovora nema. Ponovimo: gdje su naši brodovi i lokomotive? Gdje i kako hlape pjesme jučerašnjeg svijeta? Koji je smisao života nakon opustošenja koje je stvarima iščupalo srce? Nitko ne zna.

Nitko ne zna, ali pjesnik ne prestaje pitati. Kako postati čovjek knjiga je pitanja koja nam djetinjstvo i mladost surovo i iznova postavljaju. Ali nije knjiga samo za one iz šezdeset i neke, već je i poziv da se nanovo otkriju rani jadi, svoje djetinjstvo ili ono koje upravo traje, djetinjstvo nekih novih klinaca, vlastite djece i unuka. Svijet je bio začarano mjesto. S Mladim znalcem u rukama dječak ga je temeljito istraživao, prvo otkrivajući rodni grad. Ljubljana je ostala ishodište i mjesto svakog povratka, neiscrpni grad čije ulice i toponimi predstavljaju svjetionike djetinjstva. I što je još pronašao u tom svijetu koji se sve više širio? Stripove o neustrašivim ili smiješnim junacima, romane o kaubojima i Indijancima, kampiranja na Savudriji, izviđačke ekspedicije, dječačka brzopotezna prijateljstva i nezaobilazno kupovanje cigle od starijih nevaljalaca ili pak pustolovine jednako uzbudljive po vlastitom stanu ili šumama. Čarolija je doista posvuda. Samo ju je potrebno vidjeti. I pamtiti. I godinama poslije oživiti riječima. Brzo će je ukrasti djevojčice koje polako postaju djevojke. Dječaštvo se još ne da, a već počinje nešto puno obećanja u što ćemo ponijeti nezaboravne djetinje fantazije. Jer, “pamučna haljina ima naramenice i V-izrez, na leđima se odriješi, nad glavama se njišu gole žarulje, sentiš na igralištu, polako smo plesali, brzo ljetni par postali, zato neću zaboraviti da neko voli Suboticu, neko voli Čačak, a ja volim tebe ko slaninu mačak.”

Fićo, Trst, Mirko i Slavko, Zagor, Alan Ford, Jugoplastika, startasice… Katalog vremena u kojim se po ljetnim odmaralištima za pionire, omladinu i radnike događaju susreti s onima koji žive u granicama “šireg zavičaja” koje Mladi znalac opisuje kao “našu zemlju”. Na prva putovanja po njoj vode željeznica prema jugu i sportska natjecanja. Ključni biografski podatak: Aleš Debeljak je bio juniorski prvak Slovenije u džudu, viceprvak Jugoslavije (“bijela kao kimono prvaka kome je izmakao naslov”) i njezin reprezentativac. Zaljubljen u sport, morat će ga napustiti zbog ozljede na gostovanju. “Sportaševo putovanje je završilo, bolesnikov put je započeo.” Pričao mi je često o tom događaju koji je od njega stvorio pisca. Ležeći tri mjeseca u bolnici, gledao je u daljini ljude i zamišljao njihove razgovore i živote. U svijet akcije ušle su riječi. Mladi znalac postat će pjesnik koji će nas učiti, za života i preko groba, kako (p)ostati čovjek. Ne junak. Ne nužno.

Igor Štiks

Fraktura.hr

The post Aleš Debeljak ili umijeće (p)ostajanja čovjekom appeared first on Tacno.net.

U subotu i nedjelju 29. i 30. 06. 2019. naše su balerine iz Balet Mostar Arabesque (BMA) učestvovale na svjetskom natjecanju Finala Dance World Cup 2019, koji se ove godine održava u prelijepom istorijskom gradu Braga u Portugalu od 28.06. do 06.07. 2019. godine.

Direktorica BMA prof. Arleta Ćehić ne krije svoje veliko zadovoljstvo što su njene učenice u veoma jakoj konkurenciji uspjele da ostvare bolje rezultate nego na Balkanskim kvalifikacijama u Zagrebu, gdje su osvojile prva i druga mjesta.

Naime, Lora Trolić (6) je uspjela savladati pritisak da nastupi bez rekvizita kutije iz koje izlazi “Lutka Lora”, pošto je kutija izgubljena u aviotransportu, i u svjetskoj konkurenciji kategorije Mini solo balet ostvari napredak za cijelih 6 bodova u odnosu na kvalifikacije DWC 2019.

Druga takmičarka Eva Schafer (11) je u kategoriji Kids Solo National imala odličan flamenco nastup i osvojila čitavih 6,2 boda više u odnosu na kvalifikacije DWC 2019, a najveće iznenađenje je priredilo izvanredno odjeljenje Balet Mostar Arabesque iz Širokog Brijega, koje je na kvalifikacijama osvojilo 70 bodova, a na svjetskoj razini jake konkurencije 83,7 poena, što je za čitavih 13,7 više.

Prof. Ćehić ističe da je BMA i ove godine potvrdio svoj pravac njegovanja najviših vrijednosti rada i da je vidan razvoj baleta u gradu Mostaru i Širokom Brijegu. Izražava žaljenje što ostala djeca, koja su se kvalificirala sa još boljim rezultatima, nisu mogla iz raznih razloga biti dijelom ovog natjecanja, ali se nada da će biti prilike i dodaje: “U budućnosti se nadamo da će šira društvena zajednica shvatiti da je veliko ulaganje u našu djecu, naša najveća dobit.”

The post Novi uspjesi balerina Balet Mostar Arabesque u Portugalu appeared first on Tacno.net.

Foto oslobođenje

Dragan S. Stefanović “Jugoslovenski književnici”, Art Rabic Novi hram, Sarajevo

U galeriji Novi hram održana je uspjela izložba pod naslovom Jugoslovenski književnici Dragana S. Stefanovića u organizaciji Art Rabica.

Stefanović već duže vremena živi u inozemstvu, a poznat je kao jedan od najuspjelijih grafičkih dizajnera u negašnjoj Jugoslaviji. Sa Brankom Bačanovićem i Čedomirom Kostovićem bio je reprezent sarajevske avangardnosti u oblasti umjetnosti grafičkog dizajna.

Na ovoj izložbi on iz svog dizajnerski stiliziranog kuta čita majstore literature poput Aleksandra Tišme, Antuna Gustava Matoša, Blaže Koneskog, Borisava Pekića, Branka Radičevića, Branka Ćopića, Danila Kiša, Desanke Maksimović, Dositeja Obradovića, France Prešerna, Ivana Mažuranića, Ive Andrića, Jovana Sterije Popovića, Laze Kostića, Maka Dizdara, Marina Držića, Meše Selimovića, Miloša Crnjanskog, Miroslava Krleže, Petra Petrovića Njegoša, Ranka Marinkovića, Sime Matavulja, Tina Ujevića, Vaska Pope, Vitomila Zupana i Vladana Desnice.

Foto: Avaz.ba

Stefanovićevo čitanje podrazumjeva dozu njemu pripadajućeg grafičkog stiliziranja, koje je i poetično u mjeri Stefanovićevog doživljaja bogatstva literature i njenih tvoraca…

Art Rabic, kao izdavačka kuća bogate i raznovrsne angažiranosti, ovakvim grafičkim omažom veličanstvenoj književnosti zajedničkog nam jezika neobično, snažno i autentično progovara o jednoj gordoj književnosti. Art Rabic učinio je gest poštovanja prema Stefanovićevom djelu kao i književnicima koje je na svoj specifičan način Stefanović portretirao, dobrano ulazeći u dušu literarnih majstora  i njihovih golemih majstorija.

Ugodan umjetnički događaj dalekosežnih dometa u sarajevskom Novom hramu.

Izložba koje se ne bi postidjela niti jedna europska kulturna metropola!

The post Stefanovićevo portretiranje jedne književnosti appeared first on Tacno.net.

U galeriji „Zvono“ u Sarajevu otvorena je izložba fotografija “Sarajevo u srcu Pariza” iz proširenog i izmijenjenog ciklusa autora Milomira Kovačevića Strašnog koja je dio međunarodnog festivala književnosti Bookstan koji se u Sarajevu održava od 3. do 7. jula.

Autor Kovačević je objektivom zabilježio predmete, kućne potrepštine i neke druge stvarčice emotivne vrijednosti koje su u Pariz ponijele Sarajlije nastanjene u gradu na Seni zbog proteklog rata ili drugim povodom. Osim starih crnobijelih fotografija, na izložbi su predstavljene fotografije na kojima nalazimo tabakeru, lutku, kutije za začine, seharu, ogledalo, lončić, kofer, bluzu i druge sitnice kroz koje je Strašni ispričao priču o Sarajevu u srcu Pariza.

„Ovo je zasigurno najintimnija Milomirova izložba, za koju je Damir Uzunović rekao da je ona spoj onoga što je muzej pokidanih veza, ali i „Muzej nevinosti“ Orhana Pamuka. To je spoj predratne i ratne fotografije Milomira Kovačevića Strašnog s obzirom na to da je riječ o predmetima koji su intimno važni Sarajlijama koji su napustili grad“, rekla je na otvaranju izložbe predsjednica Udruženja za afirmaciju kulture i umjetnosti „Zvono“ Kristina Ljevak.

Sam autor kad je čuo temu ovogodišnjeg festivala Bookstan „Građanin/ka svijeta i Fantom slobode“ ova izložba mu je pala na pamet jer je to sudbina njegova, ali i Sarajlija koji su živjeli u Parizu.

„Želja je bila da ispričam jednu malo intimniju priču o Sarajlijama koji tamo žive. Mnogo godina prikazivanja ratnih strahota o Sarajevu, BiH i bivšoj Jugoslaviji, želio sam da napravim jednu sasvim drugu priču“, istakao je Strašni, te dodao da manje/više zna sve ove ljude jer je kod njih bio u kućama, odnosno rođendanima, proslavama i kod svih je vidio na nekom vidnom mjestu neki predmet iz Sarajeva.

U početku je bila ideja da  Strašni snimi predmet, te da svako napiše svojom rukom zašto mu je taj predmet toliko bitan, pa su prvi predmeti koje je fotografisao bili džezve, vučko, mlinovi za kafu. Međutim, danas ova izložba bilježi više od 200 predmeta i priča, i nastavlja se.

Milomir Kovačević Strašni je jedan od najznačajnijih sarajevskih fotografa sa francuskom adresom i oficijelni fotograf Internacionalnog književnog festivala Bookstan čijom izložbom je i otvoren ovogodišnji festival.

The post Festival „Bookstan“ otvoren izložbom „Sarajevo u srcu Pariza“ appeared first on Tacno.net.

DRVOSJEČO, POŠTEDI OVO DRVO!

Drvosječo, poštedi ovo drvo!
Ne takni ni jedne mu grane!
U mladosti štitilo me prvo,
A sada red dođe na me!

Ruka mog pretka ga spusti
Da pored kolibe jača.
Tamo ga stati pusti,
Bez rana od sjekača.

To stablo obiteljsko slavno,
Što ugled širom si stvori,
I bje znamenito davno,
Zar na tlo da se obori?

Stani, drvosječo revni!
Ne kidaj te veze žilja!
Poštedi hrast naš drevni,
Što pravo k nebesima cilja.

U doba što nemirom plamti,
Sjena mu bješe mi strehom.
I sestre moje on pamti,
U igri prožetoj smijehom.

Tu mati cjelov mi dade,
Očinsku upamtih gestu.
Oprosti suzi što pade,
No hrast ostavi na mjestu.

Strune mog srca te grle,
Sasvim uz koru golu!
Pjevat će ptice jasnogrle,
Grane se njihat u kolu!

Hraste sred olujne buke!
Drvosječo, slabe si sreće!
Sve dok me služe ruke,
Tu bradva zasječi neće!

George Pope Morris

Prepjev s engleskog: Božica Jelušić
Fotografije: Arhiva, Hrast na imanju Barnagor, Silva Barnagoriana

The post DRVOSJEČO, POŠTEDI OVO DRVO! appeared first on Tacno.net.

Da li je to uopšte bila pobuna levih snaga, ili samo fundamentalni revolt mladosti, kome krvno potrebne bile su promene, okolnosti, režima, života. Tako ni ta devojka koju sam u onaj mah sreo nije bila načisto šta će, osim što je to htela odmah.

A istovremeno, prilike u kojima se našla, imale su nešto artificijelno u sebi, skoro pozorišno.

Borka Pavićević, to devojče rebele studiralo je dramaturgiju, sva njena sudbina bila je okrenuta teatru, uskoro se pokazalo da je to teatar povijesti. Jer i kada je ušla u rad jednog avangardnog pozorišta, njena nečuvena energija nije ostala na dramaturškim intervencijama, njeni putevi vodili su okrivanju dubljih tokova života, načinima da se ovaj izmeni.

Silno je bila angažovana u osnutku jednog festivala koji je u Beograd, središte neke ružičaste vrste socijalizma, doveo svet svetske scene, Boba Wilsona, La mamu, Grotovskog, Tovstonogova, Krejču. Potom je osnovala vlastitu scenu, u otrcanoj hali nekadašnje Bajlonijeve pivare.

Već je sve bubnjalo u njenom grandioznom stvaralačkom organizmu, sledi rad u međunacionalnom pozorišnom poduhvatu KPGT, koji je svojim nazivom očitovao sjedinjenje tolikih razlika: kazalište, pozorište, gledališće, teatar, rasprostrlo je svoj rad na sve jezičke segmente ove reči, tvrdeći da je scena našeg skupnog života jedinstvena, ma kako je različito zvali. Nije ništa pomoglo.

Događaji pri kraju prošlog veka rasparčali su skupnu zemlju, u ovom čak je učestvovao i po koji učesnik prethodne ujedinjujuće zamisli. Sada je ono biće iz studentskih dana već na svom konju orlenaske device, u sred najtamnijeg terora jednog sumanutog diktatora, organizuje ona centar za duhovnu dekontaminaciju, da bi sačuvala bar duh nekadašnjeg svog naciona, jer ona osnovna zatrovanost, fizička, već je bila obavljena. Otac Borkin, Vuko, bio je profesor etike beogradski, jednog predmeta sve više zanemarivanog u toj zemlji.

Jer šta će Srbima moral, kad imaju Srbiju, taj plehani štit pod koji podvukli su se kao pod retrogradnu kornjaču. Borka međutim, okuplja mali odred časti u tom paviljonu Veljković, kući pristojnog nekadašnjeg građanstva, jer upravo građanstvo, mimo svake sankilotske zamisli, upravo to trebalo je usred loma i jada svekolikog propadanja, sačuvati.

Bertolt Breht bio je jedna od najvažnijih figura na horizontu ove istinske pozorišne dive, koja uz gospođu Trailović, uz gospodina Ćirilova, obeležila je drugu polovinu srpskog i beogradskog glumišta. A koja, ne izlazeći nikad na scenu, postala je dejstvujuće lice velikog nemačkog autora. Jer njen rad, prekinut prošle noći, ocrtao je sudbinu majke hrabrost, naše žalosne sredine.

Čujem kako škripe taljige njene upornosti, da kroz blato i drač ove sredine istera svoj duhovni i moralni prtljag u neki bolji svet. Umrla nam je majka hrabrost jedne druge Srbije, koje je sve manje, sve manje…

Danas

The post Bora Ćosić o Borki Pavićević: Majka Hrabrosti Druge Srbije appeared first on Tacno.net.

foto: Bookstan

Knjiga „Izabrana djela Zuke Džumhura“ predstavljena je u okviru Festivala književnosti Bookstan u Sarajevu, za koju je jedan od promotora, odnosno poštovalac djela Zuke Džumhura, Selvedin Avdić, rekao da ovu knjigu pomalo iščitava, jer se knjiga ne može tek tako pročitati, zatvoriti joj se korice i odložiti je na policu.

„Izabrana djela Zuke Džumhura“ su prvo zvanično objavljivanje Zukinih putopisa nakon njegove smrti 1989. godine.

Govorerći o Zuki Džumhuru, Avdić ističe da je bio čovjek raskošnog obrazovanja, izvanredan crtač, sposoban da napravi čudo sa tek nekoliko linija. Da bi se uvjerili u njegovo majstorstvo dovoljno je pogledati portret Ive Andrića.

On je dodao da je velika šteta što se ne izučava slikarska strana Zuke Džumhura.

Džumhur je studirao nekoliko godina pravo, da bi u 24. godini upisao fakultet likovnih umjetnosti. Zuko je više crtao nego što je pisao. On je igrom slučaja postao novinar, a iz novinskih putopisa nastale su njegove knjige.

Kćerka i unuka Zuke Džumhura posjeduju njegove originalne crteže. Ulja na platnu i akvareli su prodati, jer kako je rečeno, Zuko je svoje radove prodavao, ali i poklanjao. Unuka Maša u svom stanu ima tek jednu njegovu sliku.

„Ima vrsnijih pisaca od Zuke Džumhura, ima vještijih pripovjedača, i virtuoznijih crtača, naravno. Ali ovo je moje privatno iskustvo, nema niti jednog koji na mene istom jačinom prenosi životnu radost,“ naglasio je Avdić, dodavši kako je svijet pun knjiga o samopomoći, uputstava kako treba da živimo, na koju stranu da okrenemo krevet i koji „smutić“ će nam produžiti život.

Selvedin Avdić dodaje da se slatkorječivom Zuki Džumhuru sasvim lako vjeruje, jer svi smo čuli poneku anegdotu o njegovom hedonizmu kako je slušao muziku koju stvara potok i mijenjao je pomjeranjem kamenčića, da je volio sjediti u hladovini vinove loze i piti vino nastalo od njenog grožda i meziti dolme sačinjene od njenog lišća, da nije akšamlučio prije akšama, da mu je džemper pristajao elegantno kao smoking, da je mjerio korake …

Ove godine se navršava 30 godina od smrti Zuke Džumhura, odnosno sto je godina od njegovog rođenja.

Osim Avdića, o ovoj knjizi je govorila i Jelena Zimonjić iz Odjela za kulturu i informisanje Opštine Stari Grad u Beogradu i zaposlenica Fondacije „Zulfikar Zuko Džumhur.“

Prvu priču o Zuki Džumhuru Zimonjić je čula radeći kao novinarka u kući Đure Jakšića na Skadarliji sa slikarom Momom Antonovićem.

„U tom razgovoru, Momo je više puta spomenuo Zuku. Toliko je pričao o njemu da je prosto umetnički život Skadarlije tog vremena bio nezamisliv bez Zuke Džumhura. Moma, tada mladi slikar iz Kruševca, upijao je sve što Zuko kaže. Zuko je u to vreme u 50-im godinama bio legenda Beograda, već mu je bila izašla prva knjiga „Nekrolog jednoj čaršiji.“ Bio je novinar „Politike“, karikaturista, putopisac, slikar… Svi su težili da se druže sa Zukom, a bio je i šaljivdžija,“ rekla je Jelena Zimonjić.

Poslije tog intervjua prije deset godina, ona je svratila u jednu antikvarnicu u Beogradu i našla Zukine knjige „Nekrolog jednoj čaršiji“ i „Putovanje belom lađom“ i na taj način se upoznala sa Zukom.

„Da li su prošla vremena Zuke Džumhura? Na granicama koje je on pješice prelazio danas su postavljene bodljikave žice, stranci se nepovjerljivo gledaju, iznenadni gosti ne puštaju se u kuće. Neke od zemalja koje je obišao kao hodoljubac opustošene su ratom, a prelijepi mladići i djevojke čije oči osvjetljavaju noći danas su migranti. Svijet ponovo doživljava veliku mijenu i Zuko Džumhur  je otišao prije nego što joj je svjedočio. Ne mogu znati da li sam u pravu, ali mislim da ako bi  smo se požalili Zuki kako je danas teško uživati u životu, da svijet nije onakav kakvog ga je napustio, mislim da bi samo odmahnuo glavom u crnom džemperu koji mu pristaje kao smoking, golubijim hodom odgegao bi iza ugla, privučen nekom muzikom, rijetko izgovaranom riječi ili zavjesom na prozoru. Ne mogu znati da li sam u pravu, da bi on baš tako učinio, ali ova knjiga me uvjerava u to. Toliko je u njoj životne radosti,“ rekao je Selvedin Avdić o knjizi „Izabrana djela Zuke Džumhura“.

Zuko Džumhur (Konjic, 1919 – Herceg Novi, 1989) bio je jugoslovenski novinar, putopisac, slikar, karikaturista, filmski i televizijski scenarista, pozorišni scenograf, umjetnički direktor filma, likovni kritičar i kostimograf. Odrastao je na Dorćolu. Osnovnu školu i nižu gimnaziju završio je u Beogradu, a posljednju godinu gimnazije u Sarajevu. U Beogradu je studirao pravo i likovnu akademiju u klasi profesora Nedeljka Gvozdenovića. Radni vijek do penzije proveo je kao novinar i karikaturista dnevnog lista “Politika”.

Zuko Džumhur je opreznim skakutavim golubijim hodom obišao veliki komad svijeta (Selvedin Avdić).

The post Bookstan: Velika šteta što se ne izučava slikarska strana Zuke Džumhura appeared first on Tacno.net.

Književnu nagradu Tin Ujević, za najbolju novu zbirku pjesama objavljenu od svibnja 2018. do svibnja 2019., prosudbeno povjerenstvo je jednoglasno dodijelilo književnici Božici Jelušić za knjigu “Kotačev slavopoj” u izdanju nakladne kuće Tonimir iz Varaždinskih Toplica.

Povjerenstvo u sastavu Tin Lemac, Ružica Cindori i Tito Bilopavlović u obrazloženju ističe kako je pjesništvo Božice Jelušić obilježilo nekoliko desetljeća suvremenoga hrvatskoga književnog stvaralaštva.

Jelušić je unatoč brojnim poetičkim mijenama i raznorodnosti lirskih glasova, ostala vjerna tradicionalnoj poetici i svim njezinim tvorbenim sastavnicama.

To je, ocjenjuje povjerenstvo, u današnjem vremenu znak neodustajanja od vlastitosti kad zaglušna buka različitih i istih pjevanja opterećuje književno polje.

U zbirci “Kotačev slavopoj” autorica je istaknula tri vlastite pjesničke preokupacije – odnos prema životu, suvremenosti i poeziji, a pjesme su pisane pravilnom formom soneta ili u četverostisima s obgrljenom rimom.

Povjerenstvo ocjenjuje kako u pjesmi po kojoj je zbirka naslovljena, pjesnikinja radi manifest spajajući sve navedene preokupacije te ističe određeno metapoetičko i autopoetičko sanjarenje.

“Dosljednost u oblikovanju poetike, probrana poetska retorika, suptilno baratanje tradicionalnim tvorbenim načelima i neodustajanje od poezije kao života čine Božicu Jelušić jednom od najznačajnih pjesničkih osobnosti suvremenog hrvatskog pjesništva”, zaključuje se u obrazloženju.

Na ovogodišnji natječaj za književnu nagradu “Tin Ujević” stiglo je 59 knjiga, a u uži izbor su ušli – Božica Jelušić sa svojim “Kotačevim slavopojem”, Sonja Manojlović zbirkom “Gledajući odgovore”, Zvonimir Mrkonjić s “Reciklažnim dvorištem” i Davor Šalat zbirkom “Zvijezde, davna lica spašenih”.

Hina

The post Nagrada “Tin Ujević” pjesnikinji Božici Jelušić za zbirku “Kotačev Slavopoj” appeared first on Tacno.net.

Prelijepo nam je bilo s Tinom u Vrgorcu. Njegovi baštinici pokazali su se dostojnim ovoga velikana, čuvara jezika i velikog žreca istine o Poeziji. Časno je dobiti nagradu s njegovim imenom,  no ona veoma obavezuje: na samostrogost, poštovanje jezika, na najteže zadatke i čvrste estetske kriterije. Ako je suditi po njegovu primjeru, genij obvezuje, plemstvo duha obvezuje također, a prijenos znanja i pretvaranje gorčine u radost, najveći su izazovi pjesničke sudbine.

Čulo se mnogo pohvalnih riječi o Tinu zavičajniku, kozmopolitu i Vasioncu, koji je spoznao da je svemir ljudske glave dovoljno prostran da obuhvati svih sedam kraljevstava u kojima duh boravi. Tin bijaše rječotražan i bogotražan u isti mah, njegov je divovski posao premašivao dimenzije očekivane “karijere” i neizvjesne “pjesničke slave”. Osjetio je genius loci jače no itko prije njega, kroz stopala je pustio korijenje, a oči upravio prema visinama transcendencije. Njegov stih bio je “klas od dinamita”, kako bi rekao jedan francuski pjesnik.

Uvriježilo se govoriti o njemu kao o boemu i zgubidanu, koji je britkim tiradama zabavljao protuhe po kavanama. Ali toliko erudicije ne stječe se bez golema truda, i nitko nije prihvaćao tako teške zadatke u bolesti i starosti, siromaštvu i nevolji, kao veliki Tin. On je preveo VLATI TRAVE, Withmenovu zamršenu šaradu, daleke 1951., kad sam se rodila. On je preveo Flaubertov NOVEMBAR, moju najdražu knjigu. I Gidea i mnoge druge. Posudio im je svoje prostranstvo riječi da ostanu veliki, kao u materinjim jezicima.

Kao i čuveni, nepremašivi W. B. YEATS, TIN je živio u kuli, jer svaki veliki format treba svoju zasluženu mjeru. Uzdigao se i fizički iznad trivijalnoga, sitnoga, nevažnoga, iznad “prljave plime života”. On je, doista, dao onu utješnu mantru za sve nas koji “zdvajamo nad poslanjem i djelom”, ne znajući jesmo li dostatni i dostojni zadatka. Naime, tada ćemo reći: “Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik i nekad su mi drage moje rane. I zaista: mi pišemo pjesme, daroviti i manje daroviti, a Tin je ispunjavao kartu svoje sudbine, bio je poeta vates i poeta nascitur. U tome je cijela razlika.

Da, i ona mala metafora važi, koju izrekoh primajući nagradu: civilizacija počinje kad nomadi iz šatora izmisle grčki stup i započnu velike gradnje palača, hramova, kuća koje vjetar ne odnosi. U jeziku je isto. Oko grčkoga stupa skupe se potpornji, lukovi, vezivni zidovi i Kuća riječi dobiva svoje obrise. Za jezik hrvatski TIN UJEVIĆ je taj stup. Divno je znati da su to mnogi do danas prepoznali, od djece u školama do onih koji u hladu murve čitaju stranicu poezije i srce im uzbuđeno tuče od dosegnute ljepote.

I zaista: treba doći u Tinov Vrgorac, da bi se sve to u jednom dahu spoznalo i u jednoj bujici izgovorilo. Hvala vam prijatelji i čestitari, cehovski sudruzi, histrionski potpornici, braćo u riječima i rodbino po izboru.

Zbog vas se sve isplatilo.

The post S TINOM I POETSKOM ISTINOM appeared first on Tacno.net.

Sarajevski književnik i teatarski režiser, Gradimir Gojer, dobitnik je ugledne međunarodne književne nagrade  u Crnoj Gori. Prvu nagradu  za pjesmu Svjetlost na konkursu za najbolje napisanu, a neobjavljenu pjesmu na temu Pomirenje i mir Gojeru je dodjelio međunarodni žiri časopisaAvlija.

Gojer, inače dugogodišnji direktor sarajevskih teatara u dva mandata  bio je predsjednik Društva pisaca BiH, a svestrano je zaronjen u književna djela (poezija, esej, libretistika, kolumnistika…).

Na sarajevskom Univerzitetu predavao je režiju i historiju teatarske režije, a na mostarskom Univerzitetu, na Fakultetu humanističkih nauka predavao je historiju južnoslavenske drame i teatra.

Redoviti je član Akademije Balkanike Europeane iz Bukurešta, Hrvatskog društva za znanost i umjetnost iz Sarajeva i počasni član Mediteranske akademije iz  Strumice (Makedonija).

SVJETLO

U tmici stoljetnoj,
U tmici ovoljetnoj,
Krak se svjetlosti
Javlja, krak razuma.

U tmici podjela,
U tmici raskola naših,
Svjetlo nadjača tamu!
Slavimo svjetlo nade!

Slavimo razum narodni,
Ruke pružajući nesebično
Bratu po različitosti.
Slavimo razliku k’o svetinju našu!

                                      Gradimir Gojer iz neobjavljene zbirke Zvjezdanim Tragom

The post Gojeru prva nagrada za poeziju na međunarodnom konkursu časopisa Avlija appeared first on Tacno.net.

Iz Kovača sa Voždovca ide čestitka za zasluženo priznanje Dervišu Dundi Selimotiću.

Ne tako davno pisao sam zapis o jednom popodnevu u beogradskom uglednom restoranu Kovač.

I jučer je bilo sve u dlaku isto kao prije nekolko mjeseci. Glas Dragana Stojnića opijao je sve one koji u tom restoranu sjede, a imaju na pretek duše i srca. Ali, upravo dok sam uživao u kulinarskim delicijama i ugodnom razgovoru stigla je sms poruka iz rodnog Mostara. Javio se prijatelj i prenio poruku poznatog mostarskog vokalnog soliste Derviša Dunde Selimotića. Čovjek koji je obilježio moju mladost kao pjevač najdražih pjesama nedavno je za svoj dugogodišnji angažman u muzici nagrađen… I to od struke, što priznanju dodaje novu vrijednost.

U mome uhu toga je trena milozvuk jedinog jugoslovenskog pjevača koji bi, da je pjevao na francuskom, napravio karijeru svjetskih razmjera, zamjenio zvuk Dundinih na uho otpjevanih pjesama, u misli su mi prišle mnoge moje neprospavane mostarske noći…

Kao da sam čuo i Dundin glas u Kovaču. Na beogradskom Voždovcu zapahnuo me dašak Mostara, u ljetnoj jari popodneva, a ledna je ljepotica Neretva prošetala mojim tijelom.

Bilo mi je lijepo i u ovom tropskom danu, jer javio se iz Mostara pjevač Dundo Selimotić.

Pored brojnih tuga koje su mi u posljednje vrijeme vjerne životne pratilje, evo jedne veselosti, što razgaljuje srce i dušu.

Iz Kovača sa Voždovca ide čestitka za zasluženo priznanje Dervišu Dundi Selimotiću.

Dan kada mi je putem sms-a Mostar, nenadano i naglo, došao u pohode.

The post Dundin glas u Kovaču appeared first on Tacno.net.

Četvrti juli: prah i bijeli pepeo

Iz stana, i puste sobe,
gledam kako se,
oko mrve kruha,
kavže golub i vrana.
On borac, pravi hadžija,
njegov je danas dan –
sve dok joj u pomoć ne dolete
tri, vrâne, drugarice.

Potom,
s jednim okom na fejsu,
nešto prčkam,
sređujem,
prevodim Malog Johana,

Slike iz Sarajeva.
Nasmijana lica,
velika fešta Riječi
još jedna bez mojih koraka.

Kad, oko podneva,
zvrcne telefon:
“Ne zoveš,” veli sestra,
“a znaš li da je danas,
baš danas,
tačno pet ljeta otkad je mati otišla?”
Zbori to oprezno,
kao da prstom po slomljenom staklu pipka.
“Jjebiga, mala.
Oprosti. Zaboravio,”
šapnem,
a pogledom sve tražim one ptice.

“Nema veze.
Ni ja jutros nisam svoja.
Luda neka sparina, u zraku,
kod nas.”

Tek kad smo se, škrto, pozdravili,
sjetih se da su danas
baš danas,
u dan i u sat,
tačno dva ljeta,
kako mi noga
s hirurškog stola
ode u prah,
i bijeli pepeo.

Goran Sarić

The post Četvrti juli: prah i bijeli pepeo appeared first on Tacno.net.

Fotografije: Milomir Kovacevic – Strasni

Završnica najuspješnijeg festivalskog izdanja do sada podrazumijevala je nastup Basheskia & Edward EQ u udobnosti Buybookove avlije i uz žaljenje što je kraj došao tako brzo.

Promocija izabranih pjesama Ervina Jahića „Strah je naručitelj mjere“ hrvatskog pjesnika i osnivača časopisa „Poezija“ održana je posljednjeg dana ovogodišnjeg Bookstana u Buybooku. Razgovor su vodili Matija Bošnjak, urednik časopisa „Behar“ i autor pogovora zbirke, te Tonko Maroević, hrvatski kritičar, prevodilac, historičar umjetnosti te autor predgovora zbirke i priređivač izdanja. U pitanju je izbor iz poezije Ervina Jahića, odnosno iz Jahićevog dvadesetogodišnjeg opusa. Interpretirajući Jahićevu poetiku, Maroević govori o sugestivnom pjesništvu koje vodi računa o svijetu jer podrazumijeva i osluškuje drugog.

U nastavku književnih druženja u bašti Buybooka upriličena je promocija romana „Deveti val“ Jasne Šamić, bosanskoheregovačke spisateljice, prevoditeljice i orijentalistkinje.  Razgovor je vodio Vladimir Arsenić, srpski književni kritičar i prevodilac koji je istaknuo da Šamić u romanu svijet posmatra izraženim feminističkim pogledom pomoću tzv. ženskih narativnih sila utkanih u lik Lene. Roman “Deveti val” karakteriše upotreba fakticiteta u službi fikcije, te grad koji u pravilu u njenim djelima ima svojstvo i značaj živućih likova.

Promocija knjige „Daša: Spomenar“ posvećena hrvatskoj književnici i prevoditeljici Daši Drndić, održana je u Meeting Pointu, a razgovor su vodili Dašini prijatelji, pisci, pjesnici i kolumnisti Ahmed Burić i Ferida Duraković, te urednik knjige Milan Rakovac. Govoreći o Dašinom radu, Burić je opisuje kao turobnu, oslobađajuću prozu od koje drhtimo i danas, te kako je Daša živjela u vlastitoj, književnoj republici. Duraković je dodala kako radnička klasa postoji i u književnosti, a Daša je pripadala književnom prekarijatu jer iza nje nije stajao niko.

Na okruglom stolu u spomen časopisa „Fantom slobode“ razgovarali su bosanskohercegovački dizajner i kreativni direktor Fabrike Bojan Hadžihalilović, Mladen Vlaški, bh. pisac Semezdin Mehmedinović, koji se putem Skypea javio iz svog doma u Sjedinjenim američkim državama, a moderator je bio Damir Uzunović, osnivač Festivala i direktor „Buybooka“. Tematski okvir Fantoma slobode u toku razgovora odnosio se kako na kultni časopis, tako i na širi pristup životu u Bosni u Hercegovini, te se postavilo pitanje – šta je fantom slobode danas? Je li to samo fantomski osjećaj da smo slobodni? Razgovor je završio Semezdinovim planovima o povratku u Sarajevo te se promišljalo i o ponovnom osnivanju magazina „Fantom slobode“.

Nakon „Farnotma slobode“ promoviran je i hrvatski sedmični magazin Express koji je specifičan ne samo po tome da ima veliki prostor posvećen kulturi nego da mjesečno jednom objavljuju i specijalni dodatak Best Book koji je isključivo namijenjen književnosti. Pored toga Express ima izdavačku produkciju te već treću godinu dodjeljuje nagradu „Fric“ o čemu su govorili voditelj nagrade, urednik i Expressov saradnik Kruno Lokotar, Igor Vikić urednik kulture i Best Booka te Kristina Ljevak koja je takođe Expressova saradnica.

U nastavku programa u sali Kina Meeting Point, promovisan je i roman Alena Meškovića “Šator za jednu osobu”. Riječ je njegovom  drugom romanu, svojevrsnom nastavku prethodnog romana „Ukulele jam“, smještenog u izbjeglički centar u Hrvatskoj čiji je glavni junak dječak Miki koji je prerano primoran odrasti. Smještena u izbjeglički centar na otoku u Danskoj, radnja “Šatora za jednu osobu” je prije svega priča o samoći što također tematizira i sukob dviju kultura te odnos društva prema migrantima. „Ukulele jam“ bavi se mini-kolektivitetima, a Kruno dodaje da, koliko god da su takvi kolektiviteti dinamični, toliko su i reducirajući, te da je identitet protagoniste novog romana transnacionalan. Mešković je na kraju najavio da u maju sljedeće godine u Sarajevo dolazi predstava iz Kelna, rađena po njegovom romanu.

Na promociji romana „Marx i lutka“ francusko-iranska spisateljica Maryam Madjidi razgovarala je sa novinarkom i prevoditeljicom Slobodankom Lizdek. Roman, koji je osvojio Goncourtovu nagradu, tematizira djetinjstvo u post-revolucionarnom Iranu te egzil u slobodarsku Francusku. Promocija je započela Maryaminim iznošenjem vlastitog porodičnog narativa zbog kojeg tvrdi da i danas ima snagu. Maryam je navela i da je još kao beba bila član partije jer su se dokumenti i letci krijumčarili u njenim pelenama. Lizdek je primijetila da u romanu dominiraju ženski likovi, dok muški likovi ostaju donekle nejasni i neupečatljivi, a Maryam je objasnila da razlog za takvu konstrukciju likova leži u njenoj biografiji i čestom odsustvu oca tokom djetinjstva, ali je također i kulturološki uvjetovan – odgojem u Iranu kojim se većinski bave majke, tetke, bake, sestre, odnosno žene.

Promotivni dio 4. Internacionalnog festivala književnosti Bookstan završen je jednim važnim jubilejem. Povodom pola vijeka od objavljivanja kultnog romana „Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji“ u izdanju Buybooka a povodom Bookstana objavljeno je kultno djelo Bore Ćosića jednog od najznačajnijih južnoslovenskih autora.

Ćosić je na promociji osim o knjizi govorio o duhovnoj braći i sestrama kojih sve manje ima ali i o generaciji mlađi koji se još uvijek nađu da mu „čuvaju leđa“ poput najbližeg prijatelja književnika Miljenka Jergovića. Pričao je i o tome kako je ovaj roman uspio da živi potpuno neovisan život od autora. Pohvalio je i naslovnicu Buybookovog dizajnera Borisa Stapića rekavši da je nakon pedeset godina i ko zna koliko izdanja i prevoda ovo najbolje vizuelno rješenje.

Sa Kristinom Ljevak razgovarao je i o filmu, posebno o ekranizaciji pomenutog romana u režiji Bate Čengića a sve u prisustvu filmske ekipe Jasmina Durakovića koji će za potrebe novog igranog filma koristiti i dokumentarne sekvence iz realnog kulturnog života grada.

Festival je završen dodjelom nagrada najboljim polaznicima/ama Radionice za mlade književne kritičare/ke o čemu ćemo posebno pisati te čitanjem djela iz poezije i proze Bookstanovih gostiju i gošći.

Završnica najuspješnijeg festivalskog izdanja do sada podrazumijevala je nastup Basheskia & Edward EQ u udobnosti Buybookove avlije i uz žaljenje što je kraj došao tako brzo.

The post Završen 4. književni festival Bookstan appeared first on Tacno.net.

Fotografije: privatni album djevojke iz Srebrenice

Ovih dana, kad se približava 11. juli, nosiš pola moje tuge i bola sa mnom i tako mi svaka tvoja poruka olakša dušu

Zove me tetka.
Nisam joj ništa, tek slučajni prolaznik na stazi života kojom korača.
I nisam joj tetka, a volim je više nego da sam.

Jedna je od onih koje jednostavno smatram mojom djecom.

Odu pa se vrate. Ja ih čekam. Tako i treba. Zna se red. Zna se da omladina odlazi, a stariji ih uvijek čekaju.

Zna se i da ću uvijek stati uz njih, a i oni uz mene kad nastupe životne krize.
Zna se i zašto stojimo na svim trgovima u gradovima širom te BiH, kao i u gradovima svijeta.
To je ta jačina kojoj gospodari mraka ne mogu odoljeti, ma kako se to činilo iz drugog ugla.
Istina uvijek probije zatvorene granice i ne može joj se ništa, ma koliko je puta ubijali.
Što je mrak veći, jače istina odjekuje!
A istorija piše svoje bez obzira koliko je brisali i prepravljali!

Smatram se zbog sve te djece bogatom. Jako, jako bogatom.

Dolaze iz raznih gradova, različitih su karaktera, ali im je osjećaj za pravdu svima izražen i zajednički je.
Bore se jedni za druge na razne načine i ne smeta im ni u jednom trenutku neki bijedni političar koji kroji kolektivnu svijest.
Daleko su od toga. Suviše su vidjeli i proživjeli u svom kratkom životu da bi na gluposti nasjedali.

Svaki naš susret se završava sa zorom koja se budi na istoku i razgovorom koji nas tako zanese da ni ne primjetimo da nas je noć ponovo prevarila.
I koliko god je teret težak, na kraju ga zajednički pobjedimo osmjehom.
Ima ih.

Sa raznih su strana. Prepoznaće se u ovoj priči.
I gle čuda! Osjete se.
Znaju gdje je prijetnja, znaju gdje krila mogu raširiti. U tome nemaju i ne postavljaju granice.

Ne priznaju salavetu na kojoj se crtala i rasparčavala zemlja na pregovorima, te daleke 1995. u još daljem Daytonu, po kojoj su tadašnji moćnici skrojili sve što je bilo i prije i poslije toga.
Suviše su pametni da bi to nekome dozvolili.

Nikad ne znam je l’ mi draže kad me zovnu i viknu u šali iz Sarajeva: “Gdje s’ ti majko?” ili kad mi iz Banjaluke pošalju poruku:
“Đe s’ ti? Fališ nam. Može video da te vidimo?” ili kad me ona zovne i čujem joj zvonki glasić u slušalici telefona:
“Tetkaaa! Jesam te se poželjela!”

I eto, to je moje bogatstvo, stečeno u dijaspori. Drugog nemam, niti mi treba.

A ništa im nisam…samo ih volim. Jako!

Ponovo gledam njene ispisane riječi, prevlačim prst iznad svake, dodirujem i plačem.
Ne može me slomiti grubost. Nikada! Tad ne plačem.
Plačem samo kad ljudsku bol ne mogu olakšati. Prebirem po napisanim riječima:

“Tetka! Ostala sam bez riječi. Plačem i tresem se.
I sjećam se onog ljeta kad je nas, za ostatak života, subina povezala.
Koliko god su mi ti dani očajno teški radujem se na neki poseban način, jer me je sve to dovelo to tebe.
I sve to što si mi poklonila, svaku lijepu riječ, podršku, savjet, to nema cijene.

Ovih dana, kad se približava 11. juli, nosiš pola moje tuge i bola sa mnom i tako mi svaka tvoja poruka olakša dušu.
Volim te beskrajno, Moja tetka.”

I upravo zbog toga, ovih dana, dok se približava 11.07. i Srebrenica, ne želim da čitam, niti da pratim medije. Ne želim da vidim ljude koji negiraju ono što cijeli svijet zna. Ne želim da gledam ubiranje političkih poena, niti koliko je ko zaradio na mrtvim.
Na dušu im sve to. Krug se uvijek negdje zatvori.

Radujem se djeci dok ih gledam.
Vidim kako rastu, studiraju, vjenačavaju se, kroče kroz život kao živi spomenici najstrašnijeg i najmračnijeg doba u istoriji zemlje na koju su mnoge sile udarale, a unutrašnja je razbi u male, siromašne parčiće udaljene hiljadama godina jedni od drugih, a na tako malom prostoru.

Gledam je ovih dana.
Ćuti…
Znam…a ne znam u stvari…

Nikad ne zna onaj ko istom stazom prošao nije. Ali, uvijek čovjek čovjeku može da pruži ruku, da sasluša, da pokaže respekt, da zagrli, da plače i smije se zajedno.
Ako je čovjek…

Pratila sam je dok je studirala, gledala joj u plave oči boje planinskih jezera i dalekih morskih plavih prostranstava, slušala je kad se smijala i kad se pribojavala, pričala s njom o onome o čemu mnogi ne pričaju, gledala je kako odlazi na razne životne puteve i kad nije znala da je gledam.

Razmišljala sam kako je snagom svoje volje od male djevojčice, koja je na svojim plećima nosila užasnu sudbinu i slike stravičnog genocida u Srebrenici, izrasla u predivnu mladu ženu koja je stigla do zaposlenja u EU, a onda dovela svoju malu rođaku u tu veliku EU i pokazala joj konkretno gdje čovjek može stići ako sebi ne postavlja granice u glavi i radom ostvaruje sebe.

Foto: privatni album djevojke iz Srebrenice

Ćuti ovih dana…
Ja je čekam.

I gledam najljepše pismo koje sam ikada dobila u životu.
Pismo koje me je ostavilo bez daha. Pismo njene majke.

Pismo zahvalnosti koje nije meni trebalo biti upućeno, pismo koje nisam ničim zaslužila, bar ja tako mislim…samo sam voljela i slušala, dijelila s njima boli, sreću, uspjehe i padove. Ništa više.

Trebalo bi biti nekako obratno. Trebalo je to pismo biti upućeno s moje strane njima zato što su preživjele potpuno same i što su ih samo hrabrost i razum sačuvali.

Gledam i ponovo čitam pismo meni upućeno.
Pismo majke Srebrenice…

The post Nosiš pola moje tuge appeared first on Tacno.net.

Foto: Matija Krstić

Mostarska promocija romana “Ništa lakše od umiranja”, autora Elvedina Nezirovića, u izdanju beogradske izdavačke kuće “Laguna”, održat će se u Muzičkom centru Pavarotti, 1. 8. 2019. godine, s početkom u 20:00h.

U promociji će učestvovati: Ivan Milenković, filozof i književni kritičar; Josip Mlakić, pisac; Enver Kazaz, univerzitetski profesor književnosti, kao i sam autor, dok će događajem moderirati urednica knjige, Janja Stjepanović.

Za muzički ugođaj zadužen je Elvedin Delić Dela.

O knjizi su do sada rekli:

“Ovde ne treba okolišati. Sa ova dva izvrsna romana (“Boja zemlje” i “Ništa lakše od umiranja”) dobio je naš jezik još jednog sjajnog pisca, a književnost se, sveprožimajućoj gluposti uprkos, utvrdila u kontinuitetu. Imaju se Andrić i Kovač, tamo gde su sada, čemu radovati.” (Ivan MILENKOVIĆ, Danas)

„Ispisujući biografiju Džonija Akera, švedskog plaćenika i ratnog zločinca, Elvedin Nezirović istražuje gde su koreni, priroda i granice zla. Elvedin potvrđuje svoj pripovedački talenat već dokazan njegovim prethodnim romanom Boja zemlje.“ (Filip DAVID)

„Nezirović piše o švedskom zločincu koji ubija ako može, a uvek hoće. Dokumentarno i ledeno, pisac okuplja glasove onih koji su povezani sa njim samim, sa zločincem, sa svedocima.“ (Svetlana SLAPŠAK)

“Jer ovaj pisac ne umije šutjeti. Šutnja je stvar izbora, a on je odlučio govoriti. Govoriti glasno. Ova knjiga njegov je izbor. Čudesna knjiga. Vriskom krojena. Iz ožiljka istočena.” (Adnan REPEŠA, Vreme)

“Elvedin je književno raščlanio zlo na sitne atome. Zastrašujuća je struktura ličnosti zle osobe, a isto tako, ne manje, čovek se zapita od čega je sazdano dobro.” (Dule NEDELJKOVIĆ, Nedeljnik)

“Iz Nezirovićevog romana jasno se sagledava da ni nacionalizam, poput drugih ideologija, ne poznaje nacije niti postavlja nacionalnost kao uslov. (…) Ipak, bez obzira na ideološke, verske, nacionalne i druge razlike, svima koji su se profesionalno ili privatno bavili Akerovim životom ostala je jedna najvažnija misao i nedoumica: ima li zlo svojih granica, da li se ono može uništiti ili, štaviše, sprečiti – ili će se uvek iznova pojaviti na nekom drugom mestu?” (Dušan MILIJIĆ, Laguna)

“Ali nije ovo priča samo o genezi zla u jednoj osobi. Ovo je priča i o svima nama, o osjećaju krivnje, nekad i bespotrebne, koja nas valjda čini ipak ljudskijim od samo Aakera, ali koja nas i paralizira. (…) Ovo što je Elvedin Nezirović napisao moglo bi se nazvati i nekom vrstom ‘svete knjige’.” (Dejan KOŽUL, Kupek.org)

O autoru:

Elvedin NEZIROVIĆ, rođen je 1976. u Mostaru. Objavio je zbirke poezije „Bezdan“ (2002), „Zvijer iz hotelske sobe“ (2009) i „Propovijedanje bluesa“ (2018), zbirku priča „Toliko o tome“ (2014), zbirku eseja, tekstova i kolumni „Deblokada grada“ (2018), te romane „Boja zemlje“ (2016) i „Ništa lakše od umiranja“ (2019). Živi i radi u Mostaru.

The post Promocija romana “Ništa lakše od umiranja” u Mostaru appeared first on Tacno.net.