Andy Spyra: The Shadows of Srebrenica

Donosimo zajedničko saopštenje organizacija civilnog društva povodom 24. godišnjice genocida

U okviru obeležavanja 24. godišnjice genocida u Srebrenici Žene u crnom, Inicijativa mladih za ljudska prava u Srbiji i Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji uz podršku umetničkih kolektiva Škart i Dah teatar iz Beograda, aktivistkinja i aktivista civilnog društva, organizuju sledeće aktivnosti u Beogradu:

Ulična akcija Žena u crnom “Nikada nećemo zaboraviti genocid u Srebrenici” u sredu 10. jula od 19:30 do 20:30, na Brankovom mostu i Fruškogorskoj ulici (kod Parka nesvrstanih zemalja).

Skup paljenje sveća “Sećamo se žrtava genocida u Srebrenici” koji organizuje Inicijativa mladih za ljudska prava kao izraz poštovanja prema žrtvama genocida u Srebrenici, u četvrtak 11. jula od 19:00 do 20:00 kod parka između Predsedništva i Skupštine grada.

Uvod u predstavu: “Srebrenica. Kad mi ubijeni ustanemo” u produkciji Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji biće odigran u četvrtak 11. jula, u Maloj sali Zadužbine Ilije M. Kolarca, sa početkom u 20:00. Ulaz na događaj je besplatan.

Genocid u Srebrenici je najveći zločin počinjen nakon Drugog svetskog rata u Evropi. Režim Slobodana Miloševića saučesnik je izvršenog genocida budući da je Srbija pružala političku, vojnu, logističku, kao i finansijsku pomoć Vojsci Republike Srpske.

Ovom prilikom podsećamo da je:

Država Srbija prva i do sada jedina država na svetu koja je presudom Međunarodnog suda pravde (2007.) proglašena odgovornom za kršenje Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida zbog toga što što su njeni državni organi imali informacije o genocidu ali ništa nisu uradili da spreče genocid u Srebrenici.

Nizom presuda Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju (MKSJ/ ICTY) van razumne sumnje, dokazana je individualna krivična odgovornost velikog broja pripadnika srpskih oružanih formacija i političkih institucija koje su delovale u duhu ostvarenja teritorijalnog projekta Velike Srbije, a genocid u Srebrenici je deo tog projekta.

Sramna i porazna činjenica da nijedan od zvaničnika Republike Srbije od 1995. godine do danas nije Srebrenicu okarakterisao kao genocid, što potvrđuje kontinuitet negiranja genocida i na nivou države i društva. Državnoj politici negiranja genocida najviše doprinosi kontinuirano odbijanje aktuelnog predsednika Republike Srbije Aleksandra Vučića i premijerke Ane Brnabić da zločin u Srebrenici imenuju genocidom, u čemu ih slede ne samo političari i političarke vladajuće koalicije, nego i značajan deo opozicionih političara i političarki.

Za državne institucije Srbije genocid u Srebrenci je zabranjena reč, a u režimskim medijima za negatore genocida neograničeni su sloboda i javni prostor, dok pred sudovima u Srbiji nije doneta nijedna presuda u kojoj je zločin u Srebrenici kvalifikovan kao genocid. Ukratko, Srbija je država ne samo organizovanog zaborava zločina, brisanja tragova počinjenih zločina, već opstaje i ideologija koja je omogućila državno organizovani zločin – genocid.

U celom svetu, posebno u državama i institucijama Evropske Unije kao i Saveta Evrope, 11. jul obeležava se kao Dan sećanja na genocid u Srebrenici. Najvažnije međuvladine evropske institucije zahtevaju da se negiranje genocida kvalifikuje kao krivično delo, jer je to vređanje i ponižavanje žrtava, ugrožavanje mira i bezbednosti prvenstveno građana/nki BiH, kao i cele regije. Na sve te zahteve i apele država Srbija ostaje slepa i gluva, čime potvrđuje jaku sponu između ideologije zločina i sadašnjih vlasti Srbije, kontinuitet moralnih i kulturnih obrazaca sa režimom pod kojim je izvršen genocid.

Mi dole potpisane organizacije i dalje zahtevamo da:

Država Srbija poštuje odluke međunarodnih sudova, kao i sudski utvrđene činjenice;
Da se prizna genocid u Srebrenici, ne samo kao jedan od značajnih koraka na putu Srbije ka pristupanju Evropskoj uniji, već prvenstveno kao poštovanje dostojanstva žrtava;
Da predsednik i premijerka Srbije i svi drugi predstavnici države prestanu sa negiranjem genocida i svih drugih ratnih zločina u BiH i šire;
Da se prestane sa veličanjem i rehabilitacijom osuđenih ratnih zločinaca;
Da se negiranje genocida u Srebrenici kvalifikuje kao krivično delo, bez ograničavajućih kriterijuma;
Da javne politike koje Srbija kreira i unapređuje u okviru procesa pristupanja Evropskoj uniji zaista odražavaju nameru kažnjavanja ratnih zločina;
Da da se 11. jul proglasi Danom sećanja na genocid u Srebrenici u Republici Srbiji.

Na dan 11. jula iskazaćemo solidarnost i odgovornost odlaskom grupe aktivistkinja i aktivista na komemoraciju/dženazu u Potočare/Srebrenica, gde ćemo, zajedno sa porodicama žrtava srebreničkog genocida, prisustvovati ukopu posmrtnih ostataka žrtava.

Žene u crnom
Inicijativa mladih za ljudska prava
Mreže Žene u Crnom
Dah Teatar
Škart kolektiv
Autonomni ženski centar
Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji
Komitet pravnika za ljudska prava YUCOM
Fond za humanitarno pravo

The post Pamtimo genocid u Srebrenici appeared first on Tacno.net.

Alma Arnautovic – Anadolu Ajansı

U Kladnju sam sa skupinom antifašista iz cijele Bosne i Hercegovine i iz Hrvatske išao posjetiti dvije pećine, o kojima se iznimno malo zna, a nisu bile beznačajne u  antifašistikoj borbi Titovih partizana.

Čovjek koji nas je pozvao na ovaj pohod kroz slavni dio povjesti zove se Armin Silard, preživio je pakao Holokausta, danas je gorljivi antifašist i poklonik bogatog djela vojskovođe i državnika Josipa Broza Tita. Taj čovjek koji sa konstantnom vatrom u svom govoru o revolucionarnom putu Titove vojske nesmanjenom energijom širi čovjekoljubne misli i ne prestaje se diviti dobrim djelima Titovih partizana, živa je enciklopedija boravka Vrhovnog štaba i Tita na ovom području, na kojem je donosio i važne teze za odluke u Mrkonjić Gradu, u razgovorima sa Avdom Humom i Rodoljubom Čolakovićem, o čemu široka javnost malo zna.

Susret sa antifašistom Silardom otkrio mi je i sramnu činjenicu da su kladanjske vlasti ukinule ulicu koja je nosila časno ime Josipa Broza Tita.

Armin Silard pokazao je kako se nevelikim sredstvima, bez snažnije podrške (dapače, s  više negiranja!?!) može djelovati antifašistički, kako se može ostvarivati antifašistički upliv na mlade generacije, kako se brani antifašistički plam i ne da njegovo gašenje ni u kom obliku. Taj čovjek uspio je da aktu svakogodišnjih obilježavanja mjesta i događaja koji su presudno uticali na sazivanje ZAVNOBIH-a, odnosno gdje je on i projektiran, dade takav značaj da mu prisustvuju i članovi najbliže rodbine Josipa Broza Tita, kao što je to ove godine učinila i Titova unuka, Svetlana Broz, publicista, dramaturg, direktor NVO Gariwo i autor kultne knjige Dobri ljudi u vremenu zla, kao i Titova praunuka.

Ovakva događanja i podsjećanja na antičku borbu i pobjede Titovih partizana melem su na rane što nam ih svakodnevno nanose fašisti.

Ali, no pasaran!!!

The post Antifašista Silard appeared first on Tacno.net.

Foto: Route 2

– u svjetlu smisaonih protuslovlja (kontraverzi) u abrahamskim objavama –

Smisao je ovoga članka da vjernici i njihovi učitelji theolozi razmišljaju o (ne)savršenosti svega postojećeg, uključujući i smisaonu kontraverznost božanskih objava. Da možda prihvate ljudsku nesavršenost božijih poslanika. Onih koji nisu Bog. Da unatoč njihovoj nesavršenosti, teže božanskoj savršenosti – trajnom i krajnjem smislu svake religije.

1.

Postojanja jednoga Boga, stvaratelja (ne)materijalnoga svijeta i života, svaki vjernik na svoj osobni način osmišljava. Takav neminovni odnos čovjeka prema Božanstvu posljedica je racionalno-emocionalno-intuitivnoga individualiteta i unikatnosti ljudskoga bića koje povjerenje u Boga gradi osobnim međuodnosom sa (zamišljenim ili postojećim) Božanstvom. Zbog pretežito osjećajnoga spoznavanja Božanstva, u pravilu spoznavanje jedinstva općeljudskoga Boga, koji Sebe ispoljava u različitim objavama, svako je spoznavanje Boga reducirano ili suženo kroz intimno iskustvo Boga. Sa bitnom psihološkom posljedicom Bogospoznavanja da moj Bog nije ili ne može biti i tvoj Bog. Ne postoje na svijetu dva čovjeka koji jednako ili isto misle pojam “Bog.” Sa posljedicom da je svaka “priča o Bogu” zapravo priča o ljudskom mišljenju. Mišljenju koje je zapravo sloboda. Središnji je smisao ovoga članka u svom ratiu paradoksalan. Usljed polazne ili temeljne spoznajne činjenice da smo vjerski obavezani saznavanju Boga, sa izvjesnom i krajnjom rezultantom da taj proces saznavanja, usljed ontološkotheološki spoznajno ograničenog ljudskog uma, nikad neće biti u stanju spoznati božanski Um, narav, prirodu Boga, niti božansku bit, božanski “Duh” ili božansko “biće.” Riječ je o saznavanju koje ne može uroditi definitivnim već samo djelimičnim saznanjem. Kako god ne može biti konačne ili apsolutne istine o svijetu i životu, tako ne može biti apsolutne istine o Bogu. Nijedna dosegnuta istina nije ni konačna niti je apsolutna. Ni u znanosti niti u theofaniji Boga. Tomu je razlog u milijardama ljudskih neurona, u samom Bogu kao nikad do kraja spoznatom bogatstvu svijeta i života.

Na putu slobodno mislećega vlastitoga Bogospoznajnoga puta, u ovom članku argumentiram smisaone kontraverze, međunegirajuće i međuisključujuće stavove i poruke u sve tri abrahamske objave. Središnji je uzrok smislenoj kontraverzi u theološkoj pretenziji (argumentiranoj Božijom nakanom) da svaka abrahamska religija bude općeljudska. I da istovremeno bude zasebna, autohtono judejska, autentično kršćanska, i izvorno islamska. Usljed takve neumitne božanske i ljudske nakane –  izvora kontraverznoga smisla u sve tri objave –  u članku pokušavam racionalno argumentirati sadržaje smisaono međuisključivih bitnih načela u sve tri abrahamske objave. Smisaona konfrontacija sebe ispoljava kroz međuisključivanje religijskoga univerzalizma i paralelnog etabliranja judaizma, kršćanstva i islama kao zasebnih religija. Riječ je o neumitnoj konfrontaciji općeg i pojedinačnog, zajedničkog i zasebnog, našeg i mojeg … Konfrontaciji kao energentu ili izvoru nastajanja razlika, novuma, svega onoga u svijetu što u sebi sadrži opće i zasebno. Sa jednom od posljedica ove konfrontacije, da ako vjernik ne objašnjava svojim razumom navedenu smislenu kontraverznost, pripada besprigovornom, idealnom vjerniku. Skeptik koji argumentira smisaonu kontraverznost, međuisključivost općeljudskih i partikularno judejsko-kršćansko-islamskih načela objava, po ocjeni vjernika je nevjernik ili je na pragu nevjere. Da li je jedan takav skeptik, kojeg u njegovu promišljanju vodi vlastiti razum i razbor, istinski “zaglibio” da ga vjernik drži nevjernikom? S druge strane podsjećam na vjersku obavezu spoznavanja Boga umnim putem, kritičkim promišljanjem svijeta, razboritim promišljanjem, na koje nas obavezuju sve tri abrahamske objave.

Moć rasuđivanja – saper aude nas upućuje na stav da je temeljni izvor smislene kontraverznosti pojedinih poruka u sve tri abrahamske objave u nepobitnoj psihološkodoživljajnoj činjenici doživljavanja vjere i vjerovanja prvenstveno u osjećajnoj sferi ljudske duhovnosti i duševnosti.  Ljudsko vjerovanje u Boga prvenstveno je osjećajnoga izvora i kvaliteta. Svaka religija počiva u emocijskim i intuicijskim sadržajima ljudske psihe. Sa marginalnim udjelom logosa i razuma. I sa bitnom posljedicom da osjećanje vjere i samoosjećanje Boga, puta Bogospoznavanja, prerasta u vjerniku u čvrsto uvjerenje kroz proces njegovog vjerskoga (samo)obrazovanja i obuke. Nema naime vjere bez samouvjerenja. A to samouvjerenje, svoja priraslost za vrijednosti svoje vjere, svoja ubijeđenost u Boga, prvenstveno je osjećajnoga sadržaja. Djelimice i u razumu, odnosno u naučenom znanju. Vjersko uvjerenje ima pretenziju da bude u vjerniku neupitno. Sa jednom od posljedica da vjersko uvjerenje u mnogih vjernika postaje superiornim. U  samoosjećanju vjerske superiornosti u jednome vjerniku, koje je, navodno, izrekom ili prećutno, često bitno vrednije od vjerskoga uvjerenja drugoga vjernika. Sa posljedicom međusobnoga (ne)toleriranja između (abrahamskih) vjernika. Jer doživljavanje Boga osobnim proosjećavanjem je conditio sine qua non svakog vjerovanja. Intimni put Bogu. Put koji pretpostavlja svoje vrijednosno i ljudsko samoopredjeljenje. Moj put moj je osobni odnos s Bogom koji (in)direktno isključuje drugačije puteve od moga. Sa posljedicom međusobne indiferentnosti vjernika u njihovu odnosu prema drugačijoj od svoje religije. Vjernik monoteist, u pravilu, nije u stanju, ili nije tome naučen, da jednakim intenzitetom voli judaizam, kršćanstvo i islam. Iako je pritom trajno osviješten ili samosvjestan činjenice u svojoj Objavi da je u sve tri abrahamske religije (objave) riječ o Jednom, Jedinom Bogu.

Najdublji je izvor međuisključivosti u pojedinim porukama u sve tri monotoeističke objave u pojmovnoj (ne)spoznatljivosti Boga, o umstvenoj nedokučivosti Boga čovjeku. Dakle po logosu: u Bogu samom koji je razumu nedokučiv. Riječ je o kontraverzi, o smisaonoj nedosljednosti u kojoj su u ljudskome umu u sukobu (međuisključivanju) u objavama obvezujuće ljudsko spoznavanje Boga, i spoznavanje koje je unaprijed “osuđeno” na finalni neuspjeh. Suštinska theološko-filozofska, uopće ontološka nemogućnost ljudskog opojmljenja ili “definiranja” Boga je trajna. Ovu kontraverznost moguće je u izvjesnoj mjeri racionalizirati, razumjeti kroz theološko-ontološku supstancu nepojamnosti Božanstva u ljudskome umu. Razumjeti kroz ograničenost ljudskoga uma da dosegne božanski Um. Kao vjernici obavezni smo, dakle, spoznavati nama svetog, uzvišenog, tajanstvenoga, veličanstvenoga, (ne)pojamnoga Boga.

Smisaonu kontraverznost objava nalazim i u vjerskome zahtjevu da volimo Onoga koji nas istodobno stvara i usmrćuje. Tu je kontraverznost moguće takođe djelomice racionalno razumijevati kroz božansko-ljudsko, duhovno-transcendentalno jedinstvo. Ovo jedinstvo ne znači, međjutim, pogrešno razumijevanje kršćanskog isusovskoga samooboženja, metamorphosom Isusa u Boga, ili inkarnacijom čovjeka u Boga. Jedinost Boga, naime, mora u theologiji i u ontologiji, biti i ostati suština Boga. Stvaralac mora biti izvan stvaranja: ne mogu pojmovno ni vrijednosno biti izjednačeni Stvaralac i stvoreno. Usljed činjenice da ni iz čega ne može ništa ni biti, niti postati. Ex nihilo – nihil. Stvaratelj mora biti izvan i iznad stvorenog. Mada Sebe iskazuje u ajetima – prirodnim manifestacijama Svoga stvaranja.

Za vjernike većine vjera, Bog vodi post mortem proživljenju odnosno spasenju – najbitnijem izvoru vjerovanja. Uz drugi najbitniji motiv religije – povezivanja s Bogom – u oprostu grijeha. Usljed činjenice da ne postoje bezgriješni ljudi. Vjerovanje u cjelovito duševno-tjelesno proživljenje je istinsko i pouzdano u tolikoj mjeri ukoliko kao takvo opstoji u psihi vjernika. Po skepticima i ateistima, riječ je o samonadajućoj iluziji. I pored zajedničkoga saznanja u vjernika i u ateiste, saznanja da sve što živi – mora nestati. Ako ne mora nestati, onda mora u prirodi (ili u Bogu) metamorphozirati, uskrsnuti. Poput Isusa. Božanski je i prirodni zakon, da svako biće u sebi nosi smrt svojim rođenjem. Smrću se vraća svom planetarnom – materijalnom genu ili svome božanskotranscendentnom – duhovnome izvoru. Ima li onda išta prirodnije od smrti – metamorphosi u materiji ili u duhovnome Bogu? Većina nevjernika su užasnuti svojom neumitnom smrću – galaktičkomaterijalnom metamorphosom. Većina vjernika je vjerojatno u manjoj mjeri “pogođena” svojim neminovnim umiranjem. Usljed u objavama najavljena transcendentalnoga proživljenja. Da li proživljenje znači i jest samooboženje u smislu samometamorphose u Stvaraocu, Bogu? Za ateiste je post mortem život iluzija, a za vjernike je vaskrsenje najveći “mirakul.” Saper aude – zdrav razum i vjernika i nevjernika pita: nije li objaviteljsko obećanje proživljenja protiv same božanske prirode? Božanska priroda sebe, naime, ispoljava u nerastavljivoj simbiozi života i smrti, sa trajnom metamorphosom svega postojećeg. Ima li ičega prirodnijega od trajnoga Božijega pretvaranja nežive u živu materiju? Zašto onda smrtan čovjek hoće trajan život? Nije li ta želja neprirodna? Ta (ne)prirodna nada je stub vjere i opstojanja Boga kao božanskoga duha u ljudskome ruhu. Riječ je o izvjesnom paradoksu izmedju logosa prirode, logosa Boga i logosa vjernika. Nije li uskrsenje ili proživljenje – kako nam posreduju kršćanstvo i djelimice islam (primjerice u opisima dženneta) – u njegovu bioduhovnome jedinstvu – proturječje suštini Boga kao Rastvaratelja svega opstojećeg? Zdrav i ograničen ljudski razum u navedenim proturječjima zastaje, biva blokiran. Jer temeljni je motiv većine vjera – proživljenje. Motiv iz kojeg su porođena najveličanstvenija umjetnička djela. Smisao je komentiranih argumenata, međusobno po logosu isključivih poruka (dogmi) u abrahamskim objavama, da se nad njihovom smislenom nekonzekventnosti ili kontraverzi duboko zamislimo.

2.

Primjenjujući na početku članka navedeno božansko načelo slobode ljudskoga mišljenja, odnosno razum i razboritost, vjernik skeptik će pored dogme o post mortem proživljenju, takođe kritičnije od vjernika promišljati navodno objaviteljsko neposredno “autorstvo” Božije “riječi” u sve tri Objave. Kako, primjerice, dovesti u međulogičan odnos činjenicu navodnoga božanskoizvornog porijekla Tore, Biblije i Kurana, sa činjenicom da božansku “riječ” nije moguće “dešifrirati” božijim, nama nespoznatim jezikom, već ljudskim jezikom razumijevati? Toj nekonzekventnosti, nedosljednosti u razboritom promišljanju, napoređujem logos ili razbor da je sam proces “dešifriranja” Božije “riječi” u ljudskom umu ograničen ljudskim jezikom – jedinom mogućnošću spoznavanja Božije “riječi.” Boga nije moguće drugačije nego ljudskim jezikom spoznati, “prevođenjem” Božijih “riječi” ljudskim jezikom. Sa krajnjom konsekvencom da u ljudskom logosu, razumom nije moguće izravni “glas Boga” raspoznati, otkriti. Sa posljedicom da su poslanici, božanskim umom nadahnuti, ozareni ilhamom, posredovanjem meleka ili anđela, Gabriela – Džibrila, u ljudskoj riječi nama Boga posredovali. (In)direktno i onako kako koji poslanik je mogao razumjeti Božiju “riječ.” Sa logikom da je “riječ” Boga u svetim Objavama nastajala kroz (ne)jedinstveni božansko-poslanički psihološko-spoznajni proces srastanja Božanskoga duha i poslaničkoga ruha. To znači da Božija “riječ” nije isključivo Božija, već je božansko-ljudske, zajedničke, (ne)jedinstvene prirode. Po psihološkim zakonitostima nastajanja svake kreacije – riječ je o ljudsko-božanskoj simbiozi nastajanja sve tri Objave. Ako bismo za riječ u Bibliji i za riječ u Kur’anu tvrdili da je isključivo od Boga, onda nas psihološki proces – korijen nastajanja takve, isključivo Božije “riječi,” navodi na tezu da su poslanici zapravo “bogovi.” Takav logos nastanka Božije “riječi” vodi konsekvenci poistovjećenja, istosti prirode Boga i prirode poslanika. Takvo poistovjećenje vodi u trinitet– trojstvo koje se tumači kao suština kršćanstva i istodobno kao (nedjeljivo) Jedinstvo Božanstva. Odnosno kao Božija Jedinost. Da li je takvo tumačenje Jedinosti Boga u njegovu trojstvu izvjesna apsurdnost ljudskoga uma i razbora? Takvo trojstvo u Jedinstvu prema učenju judaizma i islama znači negiranja božije Jedinosti. Odnosno grijeh u judaizmu i u islamu. Grijeh sa argumentom da je trojstvo vrijednosno pridruživanje poslanika ili čovjeka Bogu – atak protiv savršenstva Boga. Riječ je o jednačenju različitosti, različitoga kvaliteta u Božanstvu i u poslanstvu. Ničem usporediv kvalitet Božanstva, ni o kome ovisan, ničemu jednak Bog, bitno suodređuje kvalitet poslanstva. Božansku kreaciju – u stvaranju materije, ćelije i bića, u zakonu gravitacije, u mikro svijetu, u neotkrivenim galaksijama i bakterijama, primjerice, nije, naime realno, nije theološki, niti je onthološki i naučno, sa poslaničkom kreacijom poistovijetiti. Niti ih po njihovoj vrijednosti izjednačiti. Poslaničko-ljudska kreativnost nije vrijednosno jednaka Božanskoj kreaciji. To su dvije različite po vrijednosti kreacije koje jest moguće uspoređivati, ali ne i vrijednosno izjednačavati. Jer svako je poslanstvo u svojoj suštini bitno suodređeno božanskim nadahnućem (ilhamom) odnosno ljubavlju poslanika u poslanikovu Stvaratelju – Bogu.

3.

Umstvena nedosljednost i racionalna protivrječnost pojedinih naprijed komentiranih theoloških premisa i dogmi, posljedica je kompleksnog, dinamičnog i nepredvidivog života koji funkcionira kroz trajnu i tajanstvenu, neminovnu borbu nerastavljiva dobra i zla u svakom biću, u svakom postupku. Konfrontacija i spajanje svega sa svim, od molekula do galaksija, je u osnovi postojanja svih formi života. Sukobljavanje i srastanje različitosti je u osnovi prapočela, u nastajanju i u nestajanju svega postojećeg. Od DNK u ćeliji, u molekulama u atomu, do galaksija. Sa jednom od bitnih posljedica u (ne)jedinstvenom funkcioniranju božanskoga duha i ljudskoga (ruha) duha. Bog je za ljudsko biće sve ono što je sveto, uzvišeno, tajanstveno i razumu djelimice dostupno. Bog je čovjeka obavezao da razumom osmišljava život u kojem, kod vjernika, ovo samoosmišljavanje podrazumijeva, pretpostavlja, istodobno i neodvojivo sadrži, samoosmišljavanje sebe usavršavanjem duhovno-duševne naravi, suzbijanjem prirodnih nagona, upravljanjem svojom animalno-ljudskom prirodom. Na putu osobnog poimanja Boga, svaka theologija tvrdi da je Bog čovjeku samo djelimično spoznatljiv, da put ka Božanstvu, usljed Njegove svetosti i uzvišenosti, trajno ostaje tajanstven. Eventualnim ljudskim osmišljavanjem ili opojmljenjem prirode, naravi i suštine Boga, Bog prestaje biti Bogom. Čovjek se dakle nalazi u jednom alogičnom paradoksu: Bog nas obavezuje da Ga tražimo, doživljavamo, proosjećamo, i da smo pritom istodobno i unaprijed svjesni da nismo u stanju, niti ćemo biti ikad u stanju, svojim ograničenim razumom, zahvatiti, spoznati istinsku prirodu, narav, suštinu Boga. Jer “spoznati” Bog je zapravo jedna ljudska predodžba ili osobna istina o Bogu, a ne apsolutna niti općeprihvatljiva istina o Bogu. Na jednoj strani ljudskom biću nije dato da otkrije narav ili suštinu Boga, na drugoj strani Bog od čovjeka traži, čak i obavezuje čovjeka, da traga za Bogom. Kako ovaj očigledni paradoks u logosu čovjek može razumom razriješiti, pomiriti? Kakvu je mogućnost čovjeku ostavio Bog na njegovom putu ka samospoznanju i samousavršavanju kao načinu Bogospoznanja? Ta mogućnost sadržana je u božanskom “ruhu” – zametku, djeliću, klici ili trunčici sjedinjene božansko-ljudske energije. Udahnutog djelića Božanskoga duha u čovječiji razum, u osjećajnost, u intuiciju … Riječ je o čestici božanstva u svakom biću, u svemu što opstoji. Taj djelić trebao bi biti božanska kuća u nama. Heidegerova “kuća bitka.” U tom je ruhu sa njim srastao i tzv. “tubitak” – oponent samousavršavanju. Onaj hitlerovski i staljinistički, nagonsko-rušilački kontigent i oponent ili “tubitak” (Freudov id ili podsvijest) nas samih, onaj koji u svakom od nas poput hijene “spava.” I u određenim okolnostima provaljuje iz nas u vrijeme kataklizmi, ratova … Abrahamske theologije se spajaju u markiranju (ne)odvojivoga postojanja i djelovanju oba dijela – božanskoga duha i ljudskoga ruha, bitka i tubitka u čovjeku. U njihovu (ne)rastavljivu jedinstvu. Da li je taj i takav jedinstveni ljudski ruh, bitak i tubitak – i božanski duh? Na prvi pogled, po prirodnim zakonima nastajanja svega u parovima, izvediva je hipoteza da jest. Međutim, za savršenstvo božanskoga duha, usljed njegovih navedenih kvaliteta svetosti, uzvišenosti, nepojamnosti … nije logično, nije realno i djeluje antiteološki (antibožanski) jednačiti božanski duh sa ljudskim ruhom. Smisao je razdvajanja njihova kvaliteta u ljudskom trajnom samousavršavanju za dostizanjem božanske savršenosti, ugrađivanjem božanskih epiteta i svojstava u vlastiti ljudski duh.

Božanska klica u svemu opstojećem, (ra)stvarajućem, zajednička je energija u kojoj se začinje i počiva ljudska religioznost uopće. Upravo je božanski ruh, djelić božanskoga duha u nama, onaj energent kojim uspostavljamo međusobnu božansko-ljudsku djelatnu i dinamičnu vjeru u Boga. U toj je supstanci naša povezanost, potencijalna ili stvarna komunikacija sa Bogom. Sa krajnjim ciljem – ljudske duhovne sraslosti u savršenom Bogu. U božanskom je ruhu u nama i sloboda (ne)vjerovanja i samoodgovornost svakog od nas za svoja (ne)djela, za svoj (ne)osmišljeni život. U božanskoj je klici u nama izvor ili nagon za Bogom. U njoj je takođe “vatra” koja u vjerniku gori žudnjom za jedinjenjem njegova ruha sa božanskim. Sa aspekta theološko-transcendentnoga, u našem ruhu živi i vječno će živjeti božanski sveti duh. Taj sjedinjeni božansko-ljudski ruh moguće je razumijevati i kao božansko i kao prirodno zbivanje trajne transformacije (ne)žive materije. Povodom božanskoga ruha u ljudskome biću bitno je podvući distinkciju ljudskoga nagona za Bogom od vjerski neispravne, tendenciozne, alogične i psihološki neutemeljene dogme da se, navodno, rađamo kršćanima ili muslimanima. Pripadnici određenoga vjerovanja postajemo u svojoj socijalnoj sredini učenjem vjerovanja. Slijedeća je kontraverza objaviteljskih dogmi u međuisključivanju vjerničkog uvjerenja o post mortem životu i neoprostivu grijehu nevjerovanja u post mortem život. Jer post mortem nije moguće (razumom ni inticijom) dokazati. S druge strane, vjernik čini Bogom (ne)oprostiv grijeh ako ne vjeruje u svoje proživljenje u Bogu. Ovo post mortem spajanje božanskoga i ljudskoga ruha različito se tumači u budističkoj metamorphosi materije u materiju, u judejskom obećanju samo duhovnoga (netjelesnoga) proživljenja, u kršćanskom obećanju tjelesno-duhovnoga proživljenja u Isusu, u suzdržano umjerenom islamskom učenju o tjelesnom i duhovnom post mortem proživljenju u trajnom božanskome ruhu i u džennetskom sjaju.

4.

Ljudsko poimanje Boga ograničeno je dosegnućem uma, racionalnim saznanjem da Bog sebe, svoju suštinu ispoljava (ra)stvaranjem i održavanjem svijeta, nežive u živu materiju, zakonitostima gravitacije u galaksijama i planetama … Zdrav razum Božanstvom smatra sve postojeće u svijetu što nije u stanju pojmiti, niti opojmiti. U osnovi je ovakvog logosa antilogos: Bog je, dakle, za nas, u generalnom smislu, sve što je “Nepojamno.” Takvo poimanje Boga kao nepojamnosti je svojstveno religijama uopće, naročito monoteističko-abrahamskim. Takvo poimanje u svojoj biti, u svojem temelju unaprijed čovjeku osporava logičnu racionalno-intelektualnu mogućnost Bogospoznanja. Usljed činjenice da “Nepojamnost” kao suštinsku “karakteristiku” Boga tumači u svojem učenju i prihvaća kao “Božije slovo” većina religija. Gotovo sve religije do danas su ostale “ukopane” u svojem određenju spoznajne nepojamnosti Božanstva kao izvjesnom “licu Božanstva.” Za većinu religija Bog je Svoj Samotvorac: sveprostoran, sveprisutan, oduvijek, zauvijek … Njega niko nije stvorio, budući da u ljudskoj svijesti stvoreni Bog je osobni Bog. Bog je tvorac materije. Bog nije materijalan, ali jest (ra)stvaratelj i održavatelj svijeta i života. Takvoga, nestvorenoga Boga, čovjek je obavezan u božanskim objavama da traži, samoosmišljava … Da Ga u izvjesnom smislu sobom samim “stvori.” Iz ovoga logosa ateisti (materijalisti) izvode hipotezu da je Bog ljudska ideja, mišljevina – tvorevina našega intelekta, potrebe, nade …

Racionalna nauka, zasnovana na provjerenim dokazima, koji su za ljude njihovom logikom općeprihvatljivi, trajno pomiče, zapravo suzuje granice nepojamnosti Božanstva. I pored suzavanja ovih granica, u kojima sve manje spoznajnoga “prostora” ostaje za Boga, prirodne nauke i theologija, za sada se uglavnom slažu da će Bog kao svetost, veličanstvenost i nepojamnost, ostati za ljudski mozak vječiti ideal. I uzvišena tajna. Za naučnike tajna, za theologe i njihove vjernike uzvišena svetost. Druga je strana ili lažna je strana ili naličje te “svetosti” njena transformacija odnosno materijalizacija u stvarnosti: prononsiranje Božanstva iz materijalnih motiva, za novac. Budući da u razumu – logosu, u nauci, i u theologiji Bog ostaje “Nepojamnost”, odnosno opstoji kao Nepojamnost, čovjeku je put ka otkrivanju i spoznavanju Boga fundiran i omogućen, naprijed navedenom božanskom supstancom ruha (duha svetoga) u nama. Taj ruh počiva u (pod)svijesti odnosno u Frojdovu idu, u kojemu produciramo osjećaje, intuiciju i sve ono što imenujemo kao šesta čula. U njima i s njima svako od nas “pali” svoju vatru koja nas spaja (ili ne spaja) sa svetom vatrom – duhom Božanstva. Kvalitet i sastojbine te (ne)jedinstvene vatre je uporediv stvarnom  ljudskom životu u kojem su srasli, neodvojivo, radosti i zadovoljstva, ozarenja sa patnjom i gorčinom. Najvrednija supstanca tog (ne)jedinstvenog žara kojeg imenujemo ljudskim životom, vjerskim i stvarnim životom, je ljubav, međubožansko-ljudska, i međuljudska. Ljubav, njenu žar u nama, energiramo kroz pregnuće, kroz krepost i samoodricanje, u kojima se začinje i svijetli ljudsko-božansko ozarenje u nama. U tom sjedinjenu duha božanstva i ljudskoga ruha ozareni smo i usrećeni, spokojni i zadovoljni volimo sebe, Boga, čovjeka i sav svijet, ljudsko-božanski – u njihovu nerastavljivu jedinstvu.

4.

Prema Ivanovu Evanđelju suština Boga je – Ljubav. Riječ je o učenju isusovskoga kršćanstva u kojem je apstraktno Božanstvo “spušteno” na zemlju žrtvovanjem Isusa za spas čovječanstva. I udjenuto u ljudsko biće sa božanskom česticom u njegovu duhu i duši. Sa najgroznijom činjenicom ispoljavanja te čestice usmrćivanjem drugoga usljed drugačijega vjerovanja, doslovnije usljed drugačijega Boga u drugom čovjeku – navodnom nevjerniku. Unatoč paradoksu – da je i kod napadača i kod napadnutog – Bog per se – bio prije agresije i ostao poslije ubijstva napadnutog – nepojamni, nespoznati Bog. I unatoč činjenici da je najveći grijeh ubijanje čovjeka i kao “drugoga” Boga u čovjeku. Takvo ispoljavanje ljudskoga ruha uništavanjem ljudskoga bića (ili  životinjskog bića u tradiciji abrahamsko-ibrahimovske Kurban žrtve) ispoljavanjem osobne ljudske volje – moguće je razumjeti i kao ljudski grijeh usmrćivanjem ne samo čovjeka, već i životinje. Sve tri abrahamske religije zagovaraju teodiceju i smisao Boga kao ljubavi za čovjeka. U sve tri Objave je Božanska ljubav ona idealna: bezuvjetna, bezinteresna. I božanski općeljudska. Sa idejom, idealom ili theološkim principom i tendencom, da Bog čovjeka voli bezuslovno. Usljed činjenice da je Bog – prema Evanđelju – stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku. U Kur’anu: I tvoj Gospodar reče melekima: Uistinu ja sam u stanju stvoriti čovjeka od suhe ilovače i crnog blata, da mu dam lik, i kad ga onda upotpunim i u njega udahnem od Svog duha, vi mu se poklonite. (Kur’an, 15 sura 26 ajet).

Objave takođe sadrže theodiceju da čovjek treba Boga bezuslovno voljeti. Ljudska ljubav prema Bogu ima logično ishodište u našoj zahvalnosti za Božije stvaranje svjetova i života. I u theodiceji da ljubav Božanska prožima sve što je stvoreno. Abrahamske objave takođe se slažu u učenju o čovjeku kao Božijem nasljedniku (halifi) na Zemlji. Sa tezom (naglašenom u Novom zavjetu i u Kur’anu) da je Božanska ljubav od svih Njegovih stvorova najsnažnije ispoljena u stvaranju čovjeka na Božiju sliku i priliku. (Up. naprijed citiranu kur’ansku suru 15, 26 ajet). Takođe se sve tri Objave podudaraju u theodiceji da je Božanska ljubav istinskija od one ljubavi kakva je između ljudi: interesno-međuuzvratnoj. Ima, međutim, i u Božanskoj ljubavi nesavršenosti kao i u ljudskoj. Tu nesavršenost theolozi ni vjernici ne prihvataju kritički. U sve tri Objave, naime, Bog od čovjeka pretpostavlja iskazivanje strahopoštovanja u svakoj molitvi Bogu, u svakoj misli o Bogu. Sa krajnjim smislom ili ciljem tog strahopoštovanja – da bi čovjek manje griješio. Nesavršenost božanske ljubavi prema čovjeku upravo je u markiranju, čestom ponavljanju strahopoštovanja, u sve tri abrahamske objave. Riječ je o (još jednom) logosu smisaono nerazrješive kontradiktornosti između ljubavi i strahopoštovanja u Božijem “biću”. (Uzgred: ni u judaizmu niti u islamu Bog nije “biće” kao što to jest u kršćanskom učenju o prirodi Božanstva). U čestom ponavljanju zahtjeva vjerniku za strahopoštovanjem prema Bogu, i zahtjeva da vjernik Boga voli, ispoljen je klasični contradictio in adjecto u theodiceji u sve tri Objave. U njima je riječ o nesavršenosti božanske ljubavi koja u vjerniku producira strah kao trajno, stvarno i potencijalno samoosjećanje božanskoga ruha u sebi. Navedenu kontradikciju u božanskoj ljubavi argumentira i opravdava traženi respekt i poštovanje Boga, koji sa njegovom sastavnicom – strahom, isključuje istinsku ljubav. Kako čovjek može voljeti Boga (ili bilo koga) kojega se boji? Koga volim, ja mu sebe predajem cijelim bićem: ljubav isključuje i samu primisao na strah. Međutim, usljed poimanja Boga kao svetosti, veličanstvenosti i nepojamnosti, ničem i nikom uporedivog Stvoritelja svjetova, Bog je sebe u Objavama morao zaštiti od čovjekova subjektivnog, razumom ograničena poimanja. U sve tri objave Sebe zaštiti i pretpostavljenim strahopoštovanjem. Unatoč znanoj psihološkoj činjenici da strahopoštovanje, kao frustracija, u čovjeku producira ne samo vrlinu respekta spram Boga, već u svojoj pojmovnoj neodvojivoj dvostrukosti značenja, čovjeka od Boga psihološki demotivira i distancira.

5.

Smisao je ovoga članka da marginalizira sastojbinu naravi Božanstva u strahu čovjeka od Boga. Da naglasi da božanska ljubav prema čovjeku uključuje u sebi respekt i poštovanje, a isključuje strah. Strah je, naime, prema općeljudskom vjersko-životnome iskustvu, posljedica pogrešnoga ili površnoga vjerskoga učenja o smislu Boga i religioznosti uopće. Smisao je ovoga članka da nam produbi put ka svome Bogu kroz navedenu suštinu Božije naravi – biblijske, evanđeosko-isusovske i kur’anske ljubavi: božansko-ljudske i međuljudske. One ljubavi kojom sebe i druge usrećujemo, čineći dobro sebi, Bogu i drugome čovjeku. Na putu ljudskog Bogotraženja i susretanja čovjeka sa Bogom u jedinstvenoj ljudsko-božanskoj ljubavi, najbitnije je ne razlučivati Bogoljublje od čovjekoljublja. Ljudi su, naime, skloni, naročito nedoučena islamska ullema, kršćanski teolozi u manjoj mjeri, da apstraktnog Boga, ljudskom umu nikad do kraja spoznatljivog, zamišljenog Boga, vole više ili intenzivnije od čovjeka, svakodnevnog, konkretnog. Psihološki je razumljiv ovaj primat u ljubavi prema Bogu u odnosu na ljude. Sa njegovim psihokorijenom u našem egu. Egoistički prirodni nagon za samoodržanje, (pod)svjesno nam “diktira” da volimo prije svega sebe i onoga Boga (u sebi i van sebe) od kojeg očekujemo spas, pomoć, proživljenje, oprost grijeha … Sa aspekta prirodno-nagonskog općeljudskoga motiva opstanka, razumljivo je, dakle, da čovjek više voli sebe i Boga od drugog čovjeka. Da mu je Bog preči ili vredniji od čovjeka. Da li je pritom Bog i pouzdaniji vjerniku nego čovjek, o tome odlučuje svaki vjernik osobno. Kada nagon prirodnoga samoodržanja čovjeka “spustimo” iz astralnih visina u stvarni život, onda spoznajemo da su osobno opstojanje, svakodnevni život svakog od nas, bitno uslovljeni, suodređeni međuljudskim zajedništvom. Sa konsekvencom da vjernik ne bi trebao razdvajati bogoljublje od čovjekoljublja. Da su nerastavljivi. Sa daljom konsekvencom da je pretenciozan theološki zahtjev vjerniku da voli Boga (ili poslanika) više od čovjeka. Razum nas navodi na tezu da theolozi i većina vjernika, usljed strahopoštovanja prema Bogu, pretjeruju u doslovnom tumačenju zahtjeva u objavama: da Boga ili poslanika vole više nego svoje najbliže, nego čovjeka uopće. Pretjeruju dakle objave u takvoj poruci usljed theološko-ljudskog poimanja Boga kao Savršenstva. Međutim, upravo zbog Boga kao Savršenstva, kojemu čovjek teži, slijedeći Božiji put kao svoj intimni put i kao općeljudski ideal i uzor, nije logično, nije ni vjerski opravdano, razlučivati, odvajati Bogoljublje od čovjekoljublja. I pored činjenice da je u svim theološkim učenjima, i u uvjerenjima istinskoga vjernika, Bog najviša vrijednost. Ljudski razum nas u tom preferiranju naše ljubavi prema Bogu, u usporedbi sa marginaliziranom ljubavi prema čovjeku – pita: ne čini li vjernik grijeh ako rastavlja Bogoljublje i čovjekoljublje? Unatoč činjenici da mi znamo kakvi smo kao (ne)ljudi, da smo u našoj suštini – društvene životinje. Da je grijeh rastavljati Bogoljublje i čovjekoljublje, podupirem činjenicom da u svakoj religiji Bog opstoji u čovjeku radi osobno-ličnog oljuđenja i radi našeg međuoljuđenja. Radi suzbijanja i kontroliranja animalnih strasti u nama. Riječ je o vrhunskom, trajnom i krajnjem zahtjevu nama kao individualno-društvenom biću, summi smisla svake vjere u Boga. Zagovaram naime suštinu smisla vjere (posebice isusovske Isa a. s. kao šehida svih ljudi za spas čovječanstva) u prakticiranju spoznaje, primjeni saznanja – da su Bog i čovjek nerazdvojive vrijednosti. Bog je istovremeno tvorac Univerzuma i Univerzum per se, odnosno središte vrijednosti univerzuma, sa inkorporiranom Zemljom i čovjekom u univerzumu. Čovjek i Bog su središnje i nerazdvojive vrijednosti na Zemlji. Mnoga su zla na ovoj planeti nastala usljed lažnoga “šehidstva” nastalog kroz indoktrinaciju, zloupotrebu vjere. Žrtvovanjem vladarima koji su sebe proglasili “bogovima.” Usljed nespremnosti da u drugom čovjeku (u njegovoj patnji) samoga sebe proosjećamo. Usljed nespremnosti da prihvatimo ne samo božansku jednakovrijednost svih ljudi, već da tu jednaku vrijednost svih ljudi – i vjernika i nevjernika – primjenjujemo u svakodnevici, u svojem življenju.

6.

Budući da se abrahamske religije slažu u theodiceji da razumom nije moguće Boga spoznati, ljudi do svog osobnog Bogootkrovanja dospijevaju ne samo predanom molitvom, već i umjetničkim stvaranjem. U kojem sebe čine bogukonkurentnim i bogusličnim kreatorima. Riječ je o samodoživljavanju Božanstva u umjetničkim kreacijama, osjećajima, intuicijom, svim tzv. šestim čulima, u kojima u nama oživljavamo djelić, česticu Božanskoga duha. Naše samoproduciranje božanskoga ruha pretpostavlja duboko pregnuće – u intuiciji i u osjećajima – u čijoj dinamici, u našoj (pod)svijesti energiranoj ilhamom, (Božijim nadahnućem) u sebi, produciramo ljubav kojom hrlimo u duhovno-duševni okrilje milosti božanskoga duha. Kroz proživljavanje našeg čvrstog pouzdanja, produbljenog u uvjerenje, u djelatnu snagu Božanstva u nama. Energiju svete vatre u nama grijemo kroz svoju žarku želju za duhovnim sjedinjenjem, za prosvjetljenjem i ozarenjem, za katarzom u Božanskom svetom duhu. Riječ je o osjećajno-intuicijskom pouzdanju i uvjerenju da ćemo uspjeti kroz žarko-vatrenu molitvu, ili u umjetničkoj kreaciji, dospjeti u Božansko duhovno okrilje. Kada se, dakle, cijelim svojim bićem u svojoj molitvi Bogu, u umjetničkoj kreaciji, unesemo u božanske riječi, kada svim svojim bićem – svim srcem sebe u božijim riječima proosjećamo, i pritom do svojega najintimnijega dna dospijemo, tada hrlimo u okrilje Božije svetosti i milosti. U tim uzvišenim trenucima proosjećamo ono što je u svakoj vjeri najvrednije: da smo dospjeli u okrilje Božansko, u blizinu Boga, ozareni toplinom Božanskoga duha u nama. Tada proosjećamo da volimo Boga, da Bog voli nas, da smo u duhovno-osjećajnom jedinstvu s Njim. Riječ je o intenzivnom zadovoljstvu – trajnom i krajnjem smislu svake vjere u Boga. O samoispunjenju kroz međusobnu ljubav čovjeka i Boga – najvredniju supstancu vjere i življenja svakoga vjernika u Bogu. Ovo moguće ili stvarno spajanja ljudskoga sa Božanskim duhom, vodi otkrivanju bitne supstance naravi, prirode Božanstva: Njegove ljubavi prema čovjeku. Ta bitna supstanca Božanstva u Njegovoj ljubavi za čovjeka, u spojenoj međuljubavi božansko-ljudskoj, u vjerniku nikada, ni u jednoj njegovoj molitvi, ne prerasta u samouvjerenje da je dospio do same istinske naravi Boga, do prirode Boga per se. Dospio je do Božije milosti za sebe. Muslimani su ponosni na činjenicu da su u prilici da dnevimice, kroz pet molitvi, budu na takvom putu svoga duhovno-duševnoga božanskoga samoozarenja. Imaju priliku, šansu, ali i obavezu da dnevimice budu pet puta na Miradžu – putu ka svom Bogospoznanju. I u takvoj žarko-predanoj molitvi, priroda i narav Božija u vjerniku, tijekom njegove molitve, u ilhamu ili u nadahnuću, i poslije molitve, ostaje i dalje Božanskom prirodom: veličanstveno-tajanstvenom, nedokučivom, nepojamnom, neprozirnom. Samo u par trenutaka, prosvjetljavajućih, duboko ganutljivih, samoozarujućih, otkriva nam se djelimice priroda Božanstva u sjedinjenoj ljudsko-božanskoj ljubavi. Ta se ljubav ispoljava isijavanjem najfinijih ljudskih osjećanja i stanja duha: u tihoj radosti, u spokojstvu, u blaženoj duševnoj smirenosti. U dubokom ganuću spoznajemo da smo u blizini Milostivog. I pored takvoga, naprijed kratko opisanog samouznesenja, koje u nama energira intenzivno proosjećavanje milosti Božanstva, spajanja ljudskoga ruha sa božanskim duhom kroz molitvu, kroz svoje ili tuđe umjetničko stvaralaštvo tipa Bachovih Passion, gregorijanskoga corala, ilahija ili gospela, ovo proosjećanje ne producira u vjerniku samopoistovjećivanje svoga ruha sa Božanskim duhom. Takvo eventualno i potencijalno samopoistovjećivanje je naime upozoravajući znak ljudske oholosti – puta ka samooboženju. Takvo potencijalno uobraženo samooboženje vjernika vodi u bezvjerje. Ono bezvjerje koje prakticiraju ezoteristi, samozvani mističari i oholi derviši. U takvom se potencijalnom poistovjećenju čovjeka sa Bogom nevjernik negira tawhid – jedinstvo i jedinost Boga. Neuporedivost Boga nikomu i ničemu, u sve tri abrahamske religije. Njegovu božansku trajnu nepojamnost.

Kada ljudska duša ozarena blizinom Božije milosti u Bachu, gospelu ili u ilahiji procvili i propjeva, tada veličajnost i svetost Božanstva u nama zasigurno istinski “zasvijetli” intenzivnom radošću, spokojstvom, zadovoljstvom … U takvim izuzetnim duhovno-duševnim uznesenjima proosjećamo beskonačnost svoga bića, spojenog sa božanko-kosmičkim “žićem.” Tada istinski spoznajemo najdubljeg, najintimnijeg sebe, volimo radosnog sebe, ganuti uzvišenošću božanskoga duha u nama. U takvom samoprosjajenju, u svom samouznesenju, uvjereni smo da nas Bog istinski voli jednako kao što mi Boga volimo. Ne samo u svom subjektivnom doživljaju već i objektivno, stvarnosno, postajemo djelićem božanskoga duha. Samosastavljeni sa Božanskim duhom.

7.

Čovjek sebe jednako kao ni Boga per se – u suštini ne zna, pa je njegova samospoznaja kroz Bogoljublje kao sebeljublje i čovjekoljublje onaj put kojima sebe spoznaje i osmišljava svoj život i živote svojih najbližih. Ljubav kao samoljublje, bogoljublje i čovjekoljublje, u njihovu neodvojivu jedinstvu, time postaje suštinski način i forma samospoznanja i samoostvarenja. Ljubav u takvim katarzičkim trenucima jest neposredno doživljavanje svoje sreće i zadovoljstva u voljenom sebi, u voljenom Bogu i u voljenom ljudskom biću. Ljubav je u tim uzvišenim momentima samoosjećanje svoje vrijednosti, vrijednosti Boga i vrijednosti ljudi koje volimo. Saznanje ljubavi je jednako saznanju da smo potrebni sebi, drugom biću i Bogu. Spoznajemo da je ljubav ne samo izvor našega zadovoljstva, već sama suština našeg bića. Dno i vrhunac našega smisla življenja. Razlog našeg postojanja. Takvo saznanje ljubavi je intimno-osobna, općeljudska i božanska najuzivišenija vrijednost. Ako u takvoj trojno jedinstvenoj ljubavi imamo pravo da dvoumimo između čovjeka i Boga, argumentom da je Bog čovjeku u abrahamskim objavama posredovao slobodu volje i izbora, tada je čovjeku preči čovjek u njegovoj svakodnevici. Bog mu je preči ili vredniji upravo u navedenim momentima, u molitvi neposrednom obraćanju Bogu, kada traži oprost grijeha, kada je nemoćan, kad mu ljudi nisu u stanju pomoći. Očigledno da su Bogoljublje i čovjekoljublje jedinstvene vrijednosti. Jednako kao što su Bog i čovjek takođe srasle i neodvojive jednake vrijednosti. Ali bitno razdvojene u svojem vrijednosnom bitku: iza ili iznad svega stvorenog je Stvaralac – Jedini. Sa bitnom odrednicom da u svemu stvorenom djeluju nerazdvojivo sila dobra i zla, opstojeći kroz njihovu konfrontaciju. Da li je u takvom opstojanju ljudskoga bitka, u korijenu Apsoluta ili Boga, neminovan i njegov tubitak? Da li su u Bogu, kao i u čovjeku, neminovni bitak i tubitak? Da li su hitleri, staljini … neminovne sastojbine božijega i ljudskoga tubitka? Odnosno da li su nerastavljivo srasle naprijed protumačene sastojbine božanskoga duha i ljudskoga ruha? Sudeći po povijesnom ljudskom iskustvu, izgleda kao da jesu srasli. Ispravan, objektivan i općeprihvatljiv odgovor na postavljenu dilemu nalaže distinkciju između kvaliteta božanskoga duha i djelića, ili trunčice onog ruha kojeg je Bog u čovjeka udahnuo. Jednačenje božanskoga sa ljudskim je irealno, alogično. Međutim, po logici zdravog razuma, nije moguće isključiti suodgovornost svemogućega božanskoga duha za ljudski (ne)red na Zemlji. Bog je svojim emanetom (halifatom) posredovao čovjeku Svoje namjesništvo na Zemlji. Unaprijed znajući da će čovjek “činiti nered na Zemlji.” Drugim riječima, ako je Bog bio unaprijed svjestan takvoga budućega halifata ljudskoga sa “neredom na Zemlji,” a uz to je Bog svemoćan, ovlaštenjem čovjeka Svojim namjesništvom  je Bog suodgovoran za (ne)red na Zemlji. Mi međutim znamo da je krajnji smisao božijega halifata u ljudskoj volji koju filozofi imenuju slobodom. Najimanentnijim ispoljavanjem ljudskosti. Najvećoj vrijednosti ljudskoga života. Sloboda, međutim, podrazumijeva njenu neodvojivu drugu stranu: samoodgovornost za vlastiti čin. Odgovornost svojoj savjesti, ljudima i Bogu. Smisao je dakle našega namjesništva ne samo u provođenju ljudske volje i slobode, već prvenstveno u razvijanju samoodgovornosti za vlastita (ne)djela. Sa Božijom “legislativom” i opunomoćenjem čovjeka na Zemlji, i Bogu i nama ostala je obaveza i nada da ćemo vjerom u Boga činiti više reda. U osnovi smisla Božijega posredovanja ljudskoga namjesništva riječ je o izvjesnoj “podjeli” odgovornosti između planetarnobožanskog i pretežito ljudskoga legitimiteta na Zemlji. Riječ je o onthološko-theološkoj relativnoj razdvojenosti legitimiteta i samoodgovornosti. Sa posljedicom da je čovjek u borbi za biološki opstanak, za materijalni progres, za svoju duhovno-duševnu puninu, u trajnom međuljudskom konfliktu. Konflikt je produktor neizbježivog griješenja čovjeka prema čovjeku i produktor grijeha prema Bogu. Sve to svjedoči nam povijesno ljudsko iskustvo u kojem se trajno potvrđuje činjenica da Bog upravlja svemirom i Zemljom, ali ljudima na Zemlji u većoj mjeri Bog indirektno ili formalno upravlja. Da su ljudi upravljači zemaljskim poslovima.

Smisao je ovoga članka da vjernici i njihovi učitelji theolozi razmišljaju o (ne)savršenosti svega postojećeg, uključujući i smisaonu kontraverznost božanskih objava. Da možda prihvate ljudsku nesavršenost božijih poslanika. Onih koji nisu Bog. Da unatoč njihovoj nesavršenosti, teže božanskoj savršenosti – trajnom i krajnjem smislu svake religije. Smislena kontraverznost objava, koju označavam kao njihovu nesavršenost, obistinjuje se u brojnim konkretnim načelima božanskih poruka koje su naprijed komentirane. Ta načela theolozi i vjernici koriste njihovim izborom. Njihovim tumačenjem zavisno od svojih intelektualnih sposobnosti. Koriste ih shodno trajnim ili trenutnim potrebama. Moj izbor i razboriti komentar smislene međuisključivosti pojedinih načela (dogmi) u sve tri objave u članku, međutim ne isključuje načela, principe ili ajete u sve tri abrahamske objave u njihovoj općeljudskoj vrijednosti i smislu. Njihov je, naime, središnji smisao u ljudskom takmičenju stvaranja dobra. Nerazmrsiva je međutim činjenica ljudskoga života, da dobro jednih istodobno jest ili može biti kliconoša zla za druge. Ova činjenica (ne)odvojivosti dobra i zla u životu svega opstojećeg, u domenu abrahamskih religija se obistinjuje kada ljudi (ne)namjerno prakticiraju svoje objave pretežito (ili eksluzivno) u njihovim zasebnim, autohtonim i partikularnim vrijednostima. Time zapostavljaju općeljudske vrijednosti – temelje sve tri objave. Sa posljedicom eventualne superiornosti jedne religije. Tu eventualnu vrijednosnu superiornost zastupaju u stvarnosti brojni lažni theolozi i lažni (ne)vjernici. Partikularna superiornost svoje objave naime negira ili poništava općeljudske vrijednosti i svoje i drugih poslaničkih objava. Svaka je vjerska superiornost Bogom osuđena. Svaka je vjera u Boga jednakovrijedna, kao što su i svi ljudi u Bogu jednakovrijedni. Budući da i theolozi i vjernici vjeruju srcem i dušom, da drže svoju vjeru (neminovno?) vrednijom, nisu skloni u svojem vjerskom opredjeljenju, osobnom i socijalnom ubjeđenju vjerskom, da vrijednosno izjednače abrahamske objave. Oni su naučeni da vole svoju Objavu. Bogom obavezani da druge, nesvoje objave – respektiraju. Usljed činjenice da nijedna religija nije apsolutni spoznajni novum. Da nijedna religija nema božanski ni ljudski legitimitet apsolutne istine o Bogu, svijetu i čovjeku. Da bi jedna religija od ljudi bila prihvaćena autohtonom, svojom, tumači theolozi uvjeravaju sljedbenike u njenu božansku svetost i izvornost. U međukonkurenciji religija, u borbi za ljudske duše i kroz unovčavanje religije, gotovo je neizbježan proces samouzdizanja svoje religije. Usljed doživljavanja religioznosti srcem i dušom. Takođe je neizbježan proces međureligijskoga posuđivanja. Sa primjerice posvajanjem (posuđivanjem) abrahamskoga poslanstva u isusovskom kršćanstvu i u islamu. Ili sa navodnim iskrivljavanjem božanskih riječi u objavama koje su prethodile Kur’anu. Navodnim iskrivljavanjem koje (neminovno?) uzvisuje islam, a judaizam i kršćanstvo (neminovno?) potcjenjuje. U pravilu su abrahamske (i njima prethodeće) religije sebe etablirale ne samo svojom izvornošću, autohtonošću, već i kroz druge i na račun drugih religija.

Na kraju ovoga kritičnoga osobnog promišljanja korisno je uputiti na Goetheovu sentencu da kakav je čovjek takav je i njegov Bog. I na Michelanđelov osobni, potencijalno općeljudski doživljaj Boga, u oslikanoj freski Posljednji sud u vatikanskoj sikstinskoj kapeli. Sa oslikanim mojsijevskim (Musa a. s.) ozarenjem kroz dodir svog prsta sa Svevišnjim:

Michelangelov Bog ne stvara čovjeka logosom nego rukom, prema vlastitom iskustvu. Biblijski ga Bog pravi od blata kao kipar. Iz svemoćnog kažiprsta vrcnuo je kreativni impuls u kažiprst Adamov i bi stvoren čovjek. Ne kao riječ (koja po evandjelisti Ivanu “bijaše na početku”) već kao tijelo snažno, muško, atletsko s srazmjerno malom nemisaonom glavom i s pogledom zahvalno usmjerenom svome stvoritelju. Onom istom koji će ga poslije, zbog ženine lakoumnosti, istjerati iz svijeta rajskog plandovanja i kazniti ga radom i svim gorkim iskustvima života. I ruka će orati koru zemaljsku (…) Odozgo dolazi trajni gnjev zbog neoprostive oholosti Glave kojoj je Prometej, prkoseći Zeusu, donio vatru, a Lucifer, prkoseći Bogu, upalio svjetlost. (Marinković Ranko, U znaku vage. Izvor i pogovor Tonko Marojević. Mozaik knjiga. Zagreb 1995, 442).

The post Rašid Durić: O BOGOSAZNANJU KROZ ARGUMENTACIJU ZAŠTO I KAKO VOLJETI BOGA appeared first on Tacno.net.

Foto: Haris Čalkić

Udruženje za afirmaciju kulture i umjetnosti Zvono organizira otvaranje izložbe bh. skulptorice Lejle Ćehajić pod nazivom „Ko ti je ovo radio?“.
Izložba će biti otvorena u ponedjeljak, 15. jula u 21:00 sati u Galeriji „Zvono“, Obala Maka Dizdara 10.

„Ko ti je ovo radio?“ jedno je od najčešćih pitanja koje je odnjegovao naš mentalitet, a mentalitetom, znamo, pravdamo sve. I nije važno da li je riječ o moleru, keramičaru, stomatologu, frizeru… Uvijek onaj kod kojeg ste narednog došli ima zamjerki na rad prethodnika. Ponekad svakako zaborave da su upravo oni pružili prethodno lošu uslugu.
Pitanje „Ko ti je ovo radio?“ često prati i karakteristična neverbalna komunikacija. Ruke su na leđima, eventualno na bokovima, ili se pitac zamišljeno drži za sljepoočnicu. Jer akcenat više nije na adekvatnoj predstojećoj usluzi, finansijska kalkulacija treba podrazumijevati i naknadu ranije počinjene „štete“.
Tako stvari stoje u uslužnim djelatnostima na bosanskohercegovačkom tržištu, ali tu nevolje ne prestaju. Bilo gdje da krenemo dočekaće nas isto ili drugačije formulisano a s istim ciljem izrečeno pitanje. Isto je, ili još gore, u umjetnosti. I nećemo se ovom prilikom pozivati na neshvaćene genije koji su za života preživljavali da bi im se danas u milijardama vrednovala djela na Sotheby’s aukcijama, govorimo o savremenim bosanskohercegovačkim umjetnicima/ama, onima koji/e nisu odustali od umjetnosti, koji nisu prihvatili da o njoj samo govore i žale se na objektivne neprilike, nego rade i izlažu, najčešće ne postavljajući pitanje o uslovima. Ali se pitanje postavlja njima, u duhu ovog „ko ti je to radio“ ili zašto si to tako uradio/la?
Mišljenje je kao stražnjica i svako ga ima. Najlakše ga je izreći umjetniku ne pitajući se koliko je od života, sna i rada da bi preživo/preživjela odvojio te napravio novi ciklus ili tek jednu minijaturu. Staviti ruke na bokove ili pomenutu stražnjicu te reći „nije ti ovo čemu“ najjednostavniji je oblik reakcije na umjetničko djelo. Komentatora ne obavezuje, odgovornost ne preispituje, kompetencije vlastite još manje, ali mišljenje ima.

Presjek okolnosti u kojima umjetnici/e najčešće djeluju, odnosno reakcija kojima je njihov rad izložen, donosi nam nova izložba skulptorice Lejle Ćehajić koja uvijek iznova uspije prevazići i vlastito skulptorsko umijeće i nesvakidašnji smisao za humor, te ih vješto ukomponirati u cjelinu koja predstavlja ne samo zadovoljstvo u vizuelnoj postavci nego u kompletnom događaju koji je nerijetko protkan lucidnim porukama koje postavku prate i koje se često referiraju na neki od bolnih ili apsurdnih segmenata stvarnosti.

Kako izgledaju oni koji stoje i komentarišu a najčešće sami ne čine ništa imaćemo priliku vidjeti na aktuelnoj postavci u „Zvonu“, od vječnih nepriznatih kritičara koji to po fromalnoj vokaciji nisu, do slučajnih prolaznika – imača mišljenja, sve ih je Lejla, kao i obično, majstorski izvajala i donosi nam ih u „Zvono“. A šta oni ili koga oni komentarišu? Pa to neka bude iznenađenje. Možda je među komentarisanim i sam Danilo Kiš, ili neka od centralnih ličnosti iz turbulentne bosanskohercegovačke prošlosti, ili neko koga srećete svaki dan, a odjednom je postao predmet komentara. Možda ste to i vi koji ćete se prepoznati u nekim portretima ili komentarima koji portrete prate.

Izložbe kakve Lejla Ćehajić stvara velika su radost za sve one koji/e umjetnost razumiju, žele je razumjeti ili o umjetnosti početi učiti. Najveća su radost za galeriju kakva je „Zvono“ u kojoj želimo uvijek predstaviti recentnu produkciju najznačajnijih savremenih bh. umjetnika/ca, radove od kojih su neki još uvijek u procesu, jer samo tako ima smisla stvarati i izlagati, a ne čekati godinama na monumentalne postavke i retrospektive koje kasno dolaze, najčešće onda kada su i umjetnici i publika umorni.

Zato je svježina i aktuelnost, pored vrhunskog umjetničkog segmenta, ono što „Ko ti je ovo radio?“ postavku krase.
Ne sumnjamo da ćete nam se sa sličnim iskustvima i komentarima iz vlastite komunikacijske prakse pridružiti na otvaranju u „Zvonu“, ako ništa drugo da barem za početak stavimo ogledalo pred one koji nastupaju bez argumenata a nerijetko i bez znanja.

The post „Ko ti je ovo radio“, izložba skulptorice Lelje Ćehajić u Galeriji „Zvono“ appeared first on Tacno.net.

O knjizi ”Svjetlost istine Crkve bosanske” autora Alice Zećo 

„Na svijetu slijepih je najviše i riječi moje ne dopiru do njih. Jer, moj put nije staza utrta. I znaj, Amra, oni koji biraju puteve utrte ne pale svjetla onima koji dolaze“.

Piše: Esad Bajtal

Već sam naslov ove knjige: Svjetlost istine Crkve bosanske, (Mostar, 2019)[1], sugeriše kritičko-metodološki pokušaj autora da na jedan hermeneutički način osvijetli, dekodira, i deblokira semantičko polje između očigledne, historiografski nametnute kršćanske fasade i unutrašnje, nevidljive, dualističko-manihejske suštine Crkve bosanske.

O čemu sa radi?

Branitelji doktrine da je Crkva bosanska „druga kršćanska“, tačnije, heretička i otpadnička, svoje tvrdnje pravdaju time što, kako kažu, nema dovoljno domaćih istorijskih izvora koji potvrđuju nalaze istočnih i zapadnih autora da, crkva bosanska, svojim učenjem, pripada istočnoj dualističkoj manihejskoj doktrini (str. 31) a ne kršćanstvu. Ta tvrdnja, sa stanovišta moderne nauke, porađa neka pogička pitanja.

1. Da li to znači da su samo domaći izvori – relevantni izvori?  – Ne, jer ne postoje nepogrešivi izvori saznanja.

2. Šta znači iskaz „nema dovoljno“ domaćih istorijskih izvora? Odnosno, koliko bi trebalo da ih ima da bi (ih) „bilo dovoljno“?

Sa stanavišta opovrgavanja naučnih teorija, stvari stoje ovako: svaki se stav, na osnovu samo jedne, nove, evidencije suprotnog predznaka, može transformisati u svoju suprotnost.

Tako, npr. iz stava „svi labudovi su bijeli“, logički slijedi – „nijedan labud nije ne-bijel“. Ukratko, egzistencija onoga što se negira (dualistička, manihejska Crkva bosanska) utvrđena empirijskom evidencijom (strani istraživači i izvori), predstavlja kontraevidenciju prethodnom iskazu (heretička, otpadnička, druga kršćanska) i obara ga. Dakle, samo jedno, novo svjedočanstvo, da „postoji crni labud u regiji X“, automatski opovrgava stav – „svi labudovi su bijeli“.[2]

U prevodu na našu temu, i na tragu autora ove knjige: makar i samo jedan jedini strani izvor koji, kroz prizmu ponuđenih činjenica, Crkvu bosansku prepoznaje i identifikuje kao – manihejsko-dualističku, opovrgava domaće izvore koji je nedovoljno argumentovano i neutemeljno prikazuju kao – heretičku.

Ali, kako bi to rekao Hamza Humo:

„Na svijetu slijepih je najviše i riječi moje ne dopiru do njih. Jer, moj put nije staza utrta. I znaj, Amra, oni koji biraju puteve utrte ne pale svjetla onima koji dolaze“.

U tom smislu, posebna, istraživačka vrijednost ove knjige je upravo to što se, zarad onih koji dolaze, opire utrtim putevima balkanske istoriografije.

Na taj način, autor ove knjige, pokušava da upali, već poodavno ugašena svjetla, nad višestoljetnom povijesnom misterijom Crkve bosanske. Kao što već rekoh, riječ je o kritičkom pristupu ontološkoj i ontičkoj, zagonetki Crkve bosanske kojom se ova knjiga bavi.

Šta to znači?

To znači najmanje dvoje:

Neophodnost uviđanja nametnute uslovljenosti bića Crkve bosanske, u  neprijateljskom okruženju, s jedne, i neophodnost razumijevanja njenog istinski dualističkog, neheretičkog, manihejsko teološkog bitka, s druge strane.

A to, opet, znači sljedeće:

U svom kontraheretičkom stavu poimanja misterije i fenomena Crkve bosanske, autor se snagom činjenica i argumenata, pozicionira produalistički nudeći povijesno-logičke dokaze, doktrinarne tragove, znake i simbole njene manihejsko-dualne strukture i prirode.

Alica Zećo – foto Oslobođenje

Dakle, Zećo nudi sve ono što balkanska istorigrafija u svom idejnom, nenaučnom i antinaučnom, apriorizmu svjesno ili nesvjesno, uporno zaobilazi. Pri tome svoje polazno istraživačko-kritičko stanovište, izvan bilo kakve svjesne nakane te vrste, autor artikuliše na način ključnog principa i metoda Anaksagorine spoznajne filozofije – όψις αδήλων τα φαινόμενα. Odnosno, da preko pojavnog, vidljivog, možemo dokučiti ono sakriveno, nevidljivo.

A šta je to sakriveno i nevidljivo u Crkvi bosanskoj?
Tačnije: šta je skrivala, ili morala da skriva Crkva bosanska i njeni krstjani?
I kako su to činili?

U krajnje netolerantnom represivnom okruženju skrivali su dualističko-manihejsku suštinu i prirodu svoje vjere. Činili su to metodom mimikrije. Već samo ime „krstjani“, kako su sami sebe nazivali, služilo je upravo tome. I Pripadalo je fasadi, a ne suštini Crkve bosanske

Logički govoreći, u nekoj multi-konfesionalnoj i multi-religioznoj sredini takvo bi samoimenovanje bilo sasvim normalno. Ali, insistirati na imenu „krstajani“, u tadašnjem, čisto kršćanskom okruženju potpuno je nelogično, i ima svoje debele razloge i cilj: otkloniti sumnju netolerantne okoline koja ih izlaže inkvizicijskim krvavim progonima i drastičnom kažnjavanju čupanjem glasa (jezika) i uha o čemu svjedoči Đorđe Sp. Radojičić u Antolgiji stare Srpske književnosti (XI – XVIII v):

– a on nema uha

– on nema ni glasa ni uha

– glas su mu iščupali [3]

I još nešto: Iskaz „vjera u koju ja vjerujem“, a koji je Bosanskim krstjanima priznavala dubrovačka dubrovačka kancelarija kod potpisivanja ugovora i pravnih akata, sam po sebi, bio je takođe u neskladu s imenom krstjani. Kako mogu biti krstjani?, pita Kozma „kad nemaju sveštenika da ih krsti, i kad uopšte ne poštuju sveštenike“ i kad negiraju sve glavne simbole hrišćanstva.[4]

Osim toga, u skladu sa svojom dualističkom manihejskom vjerom, krstjani mole „kruh inosušni“, a ne … kruh naš nasušni kako to čine katolici i ortodoksi. O tome najbolje svjedoči Mak Dizdar u svojoj pjesmi Molitva: 

Molitvu jednu jedinu znam
U ovom svijetu
Beskrušnom 

Molitvu jedinu jednu imam
Molitvu o kruhu
Inosušnom
Zašto kruh inosušni, a ne kruh nasušni?
Odgovor na to je čisto logički.

Budući da je u skladu sa njihovim dualizmom, i sam kruh kao tvar, kao materija, bio je djelo vražje. U tom smislu, i sasvim dosljedno, sljedbenici Crkve bosanske za razliku od ortodoksa i katolika, nisu, mogli moliti i nisu molili, “kruh naš nasušni” svagdašnji, prijeko potrebni. Umjesto nasušnog molili su “kruh naš inosušni” nadzemaljski, odnosno, panem nostrem quotidianum,  ili panem nostrum supersubstantialem.

Dakle, molili su kruh druge suštine (inosušne), Tj. vječne, a ne zemaljske (nasušne) dnevne i – prolazne. Ukratko, molili su, nepropadljivi, nematerijalni vječni kruh nebeski. Jer, shodno dualizmu vjere u koju vjeruju, vjerovali su u Boga, vladara nevidljivog duhovnog svijeta, a ne u Đavola tvorca svega vidljivog, materijalnog i propadljivog. Itd. Itd.

Ukratko, i na samom kraju:

Osnovni metodološki postulat i temeljni zadatak nauke nije bdijuće istrajavanje na poznatom, kao što to sistematski čini domaća historiografija, nego upravo obrnuto: neumorno „istraživanje nepoznatog“. Jer, čak ni ono „nama poznato“, nikad do kraja nije s–poznato.

Zećo čini upravo to. Idući dalje preko tog nama poznatog, i izvan „staza utrtih“, on, paleći svjetlost istine Crkve bosanske, razbija mrak i ideološku pomrčinu koja zastire izvorni smisao njene dualističko-manihejske suštine.

[1] Promotivno slovo, Sarajevo, 31.05.2019.

[2] Cf: S. Sinđelić, Poperova koncepcija opovrgavanja naučnih teorija, in Filozofske studije VIII, Beograd 1976. Str.171-172

[3] M.Dizdar, Kameni spavač, Sarajevo 1966. Str. 138

[4] Cf. Salih H. Alić: Bosanski krstjani i pitanje njihovog porijekla i odnosa prema manihejstvu, in: xxx Bogomilstvoto na Balkanot vo svetlinata na najnovite istražuvanja, Skopje, 1982. str. 161-162

The post SVJETLOST ISTINE CRKVE BOSANSKE appeared first on Tacno.net.

Ima u Kvintilijana jedna zgoda o rimskom senatoru (potrudite se naći preciznije podatke, da sve ne stavljam u jasle!), koji se bio našao u nezgodi, s “prstima u pekmezu”, kao utajivač i pronevjeritelj državne imovine. Njegov slučaj trebao je doći pred Senat, pa bi odlukom toga tijela došla zaplijena i izgon iz Rima, oduzimanje časti i građanskih prava, shodno praksi toga vremena. No, lisac se bio dosjetio kako “udariti na emocije” svojih suvremenika, pa je uzeo za ruku malodobna sina i naričući hodao s njim rimskim ulicama i trgovima, tražeći “milost za dijete”, jer kao, nije njemu do njega samoga, već do svetinje zvane obitelj. Polučio je željeni učinak i bio pošteđen najstrože kazne. Primjer se navodi kao lukava uporaba govorničkog umijeća, gdje je govor u službi manipulacije s programiranim i očekivanim učinkom.

Sjetila sam se toga, kad je Glavaš usred teških optužbi “izvukao na sunce” sina Filipa i stavljao ga pred oči javnosti u svakoj prigodi, sa svim sentimentalnim oblandama i premazima. Naravno, učinkovito, jer tko se nad brižnim i nježnim ocem ne bi sažalio, pa ljudi smo, zar ne? Sjetila sam se i kad je arogantni Nosonja karamarko patetično uzviknuo “MOJU OBITELJ nitko neće dirati!”, poričući tako jednakost građana pred zakonom, temeljni princip demokracije. Naime, ako je neki član obitelji u inkriminiranom poslu, s teškim posljedicama za državu, postaje subjektom u nekom procesu, a ne ovčicom na zaštićenoj livadi. Ili ja samo tako mislim, u svojoj naivnosti i neupućenosti.

Vidim da su isti modus operandi preuzeli Kušćević i Marić, iznenada se sjetivši da imaju obitelji i da se poslovice ostvaruju, poput one: “Roditelji su jeli kiselo grožđe, a djeci zubi trnu!” Sjete se to oni u nekakav zadnji tren, kad sramote i opačine izađu u javnost, kad odjednom ne mogu objasniti svoje stečevine, malverzacije, ekspresna bogatstva i raskošan život, u zemlji koja balansira na rubu siromaštva a u čije se vrijednosti zaklinju, s rukom na srcu i zamotani u sveti barjak. Tužno je to i odvratnjikavo, natavno. Imuniteti, nedodirljivosti, potežu se iz svih pravaca i ladica, uz obaveznu glumu teške povrijeđenosti. Riječ ČAST, premda u njihovu slučaju ispražnjena od sadržaja, spominje se u svakoj drugoj rečenici.

Meni je iskreno žao njihove obitelji, njihove djece i svih njihovih rođaka, prijatelja, poznanika i susjeda. Sjena nečasna čovjeka duboka je i velika i pada trajno na one koji su mu bliski. Ali o tome je, mislim, trebalo voditi računa ranije, što bi ljudi koji se toliko diče svojim navodnim sposobnostima, da smatraju normalnim što su postali ministri u svojoj domovini. Napravili su velik skok u karijeri, mora se priznati, jedino što su u polju morala napravili kolut natrag, iz kojega se teško raspetljati u uspravan položaj. Sigurna sam da su iz poštenih i skromnih obitelji potekli, no crne ovce svaka obitelj može imati. Šteta, naravno, no neke stvari ne mijenjaju se dvije tisuće godine.

Video meliora proboque, deteriora sequor, rekli bi stari. Vidim bolje i odobravam, za lošijim se povodim.

The post Božica Jelušić: O NEDODIRLJIVOSTI appeared first on Tacno.net.

Sarajevski redatelj Gradimir Gojer odlučio se na neobičan teatarski podhvat spojivši dramatizirane proze bosansko-hercegovačkih proznih klasika Isaka Samokovlije i Meše Selimovića.

Gojer ističe da su egzistencijalne teme i bosanstvo ono što veže tekstove Derviša i smrti, Saručinog duga i Jevreja koji se ne moli Bogu subotom.

Dramaturški suradnik je Svetlana Broz, a muziku je skladao Sejo Bajraktarević.

Producent je Jakob Finci i jevrejsko kulturno društvo La Benevolencija.

Ansambl predstave čine Adem Smailhodžić, Dino Sarija, Amina Begović i Belma Salkunić.

Premijera predstave Bosanski ćilim održat će se 17.7. u srijedu u 21 h u Jevrejskoj opštini Hamdije Kreševljakovića 59 Sarajevo.

The post Premijera predstave Bosanski ćilim, režija Gradimir Gojer appeared first on Tacno.net.

Foto: Milovan Milenkovic

I to je ta Borka koju upoznajem, antiratna aktivistkinja, ona koja u svet golorukog građanskog angažmana, mirotvorstva ne kao spokojnog uhleblja nego kao krika iz glave koja se stavlja i na panj i u torbu i zlikovcima na raspolaganje, i koja tamo gde mora doći jer je to unutrašnji imperativ i etika bića ne dolazi iz politike nego iz umetnosti, jasno leve, angažovane, ali prevashodno iz umetnosti, iz pozorišta, iz Brehta, iz avangarde, iz pobune, iz nepristajanja. To je i Borka umetnička direktorka Beogradskog dramskog, koju nazivaju i kojoj glumce i saradnike nazivaju ustašama i šiptarima i ustaškim i šiptarskim kurvama, to je poslednja Borka kojoj ima mesta u tzv. repertoarskom pozorištu glavnoga grada jedne zahuktale ratne mašine, to jest, čuj mene “ima mesta”, ama nema mesta!, nego se valja pregrupisati i sastati se iznova, i tako nastaje taj famozni Centar za kulturnu dekontaminaciju, sve u svemu van sumnje Borkino životno delo, trajno utočište najvaljanijem, pa makar odviše često i najnevoljenijem u Beogradu, Srbiji, u Jugoslaviji koja je u tom malom dvorištu u Birčaninovoj, mada brutalno već umorena, raščerečena i, što je mnogo gore, ogavnom zloupotrebom obesmišljena, proživela neke od svojih najboljih posmrtnih trenutaka, što nije malo, nipošto, i nad čim se krevelje samo skudoumni i samo hulje.  

Izvinjavam se racionalnima, ali moja prva pomisao na Borku sastoji se od sedam slova: toplina. Koja se nastanila svugde u njoj i koju je širila svugde oko sebe: pogledom, osmehom, glasom, stiskom ruke. Zagrljajem, kada treba. Nekad i ćutanjem, na pravom mestu, u pravom trenutku. Gestom, jedva primetnim, namigom, žmirkanjem, pokretom ruke. Ako ne dok ste mladi i nadobudni, naučićete kasnije da nema ničega važnijeg od te topline, koju ljudsko biće ima ili nema za svet u koji je bačeno. Naučićete i da ona nije tako česta kako biste možda očekivali da bude. Susrešćete, upoznaćete mnoge borce i borkinje, kako one za ljudska i manjinska prava, za demokratiju, toleranciju i ostale divote, tako i one za naciju i otadžbinu, za suverenost i tradiciju, i primetićete da se, među toliko toga što ih deli, ugnjezdila jedna neobična zajedničkost: neverovatno je koliko su često to neki prohladni i nakiseli ljudi. Zapanjujuće je koliko su često to neki ljudi u kojima ne pronalazite ni dovoljno duha ni dovoljno duše da bi mogli da dobace do saosećanja; ne, nipošto ne u tom njihovom skučenom mikrosvemiru u kojem nema mesta ni za koga osim za njih. Ništa ne isijavaju te mrtve oči, nikome ne govore te mrtve reči, nikoga ne greju te mrtve ribe nastanjene u njihovim šakama.

A Borka je bila zvezda, samostalno nebesko telo, koje je širilo toplinu i svetlost na sopstveni pogon, i činilo je to na svoj način i za svoj račun, tvoje je bilo samo da se prepustiš tom ljudskom, sestrinskom, prijateljskom zračenju, i ako si ostao neogrejan tom toplinom i neosvetljen tom svetlošću, onda je to moglo biti samo tako što si se od njih sakrio negde u kakvu mračnu, vlažnu rupu, a to je onda već tvoj izbor i tvoj problem. Možda i karakteristika tvoje vrste, jer ima i takvih oblika života kojima je najbolje tamo gde je buđavo i nagnjilo.

Ne pripadam generacijama koje su Borku mogle poznavati u onim našim prvim, predratnim životima, onim dok smo još bili celi, iz jednog komada, a i svet nam se činio takvim, u osnovi neraspadljivim. Kakva glupa, neiskusna zabluda! Raspao se svet nama koliko i Borki, raspao se svet starijima i mlađima od nje, tu se ništa ne može, ali se moglo tom raspadu sveta suprotstaviti i, da prostite, jebati mu mater a i oca očinjega, ne zato što bismo imali iluzija da možemo nešto preokrenuti i u nečemu pobediti, nego zato što nipošto nije svejedno ni kako ćeš biti poražen, ni pred kim ili čim nećeš ustuknuti pa taman da ti je poslednje. I to je ta Borka koju upoznajem, antiratna aktivistkinja, ona koja u svet golorukog građanskog angažmana, mirotvorstva ne kao spokojnog uhleblja nego kao krika iz glave koja se stavlja i na panj i u torbu i zlikovcima na raspolaganje, i koja tamo gde mora doći jer je to unutrašnji imperativ i etika bića ne dolazi iz politike nego iz umetnosti, jasno leve, angažovane, ali prevashodno iz umetnosti, iz pozorišta, iz Brehta, iz avangarde, iz pobune, iz nepristajanja. To je i Borka umetnička direktorka Beogradskog dramskog, koju nazivaju i kojoj glumce i saradnike nazivaju ustašama i šiptarima i ustaškim i šiptarskim kurvama, to je poslednja Borka kojoj ima mesta u tzv. repertoarskom pozorištu glavnoga grada jedne zahuktale ratne mašine, to jest, čuj mene “ima mesta”, ama nema mesta!, nego se valja pregrupisati i sastati se iznova, i tako nastaje taj famozni Centar za kulturnu dekontaminaciju, sve u svemu van sumnje Borkino životno delo, trajno utočište najvaljanijem, pa makar odviše često i najnevoljenijem u Beogradu, Srbiji, u Jugoslaviji koja je u tom malom dvorištu u Birčaninovoj, mada brutalno već umorena, raščerečena i, što je mnogo gore, ogavnom zloupotrebom obesmišljena, proživela neke od svojih najboljih posmrtnih trenutaka, što nije malo, nipošto, i nad čim se krevelje samo skudoumni i samo hulje.

Da počnem da razlažem i opisujem šta je taj CZKD značio u ovih četvrt veka jalov je posao, odviše je to veliko za ovaj džepni format, ionako već sve znate, a ko nije saznao do sada, kanda će i ubuduće sasvim lepo živeti bez toga. Ima li ikoga ko je nešto značio a da nije bio tamo, da nije podelio s nama nešto prevažno, ma koliko možda manjinsko, gubitničko? A sve pod Borkinim živim, nesmirenim pogledom, iz prvog reda publike ili sa bilo kojeg drugog mesta, najčešće, činilo ti se, sa svih mesta odjednom. Preglupo je i početi nabrajati najvažnije, a i šta je, uostalom, najvažnije? Svako ima svoju listu, podugačku. Jesu li to sva ona ratna i poratna prekogranična susretanja, takoreći zaverenička, u senci kevtave paljbe s državnih i državotvornih predikaonica? Je li to onaj FAK iz 2002, ili Feral, ili Boro i Predrag u nezaboravnom nekolikočasovnom performansu u prepunoj sali koja je disala na škrge, ili predstave koje su samo tu mogle nastati, ili su samo tu mogle gostovati? I toliko onih koje si tamo video prvi put, ili jedini put, ili poslednji put, ili onda kada je bilo najvažnije. Bogdan Bogdanović, Lazar Stojanović, Bora Ćosić, Mandić, Šnajder, Frljić… čemu uopšte nabrajanje kad je nužno da bude samo mali deo jedne celine? Svi smo tu ostavili stranice i poglavlja ličnih istorija, to se ne može prebrisati ni da odjedared poludimo pa poželimo da svega toga nema. Više desetina puta za onim stolom, govorničkim, na stotine puta u publici, čini mi se da sam večernji deo svojih zrelih dana provodio tamo u toj Birčaninovoj, čini mi se da sam Borku susretao češće nego neke bliske prijatelje, ili sam, hm, možda bliske prijatelje najčešće sretao – kod Borke. Tu sam, uostalom, promovisao svoju prvu knjigu, to se ne zaboravlja.

A sve je to, sav taj Borkin angažman, ljudski, intelektualni, umetnički i dakako u najautentičnijem smislu reči politički, u devedesetima i posle njih, a ovo posle njih dobrim je delom slabo uspešan način da se devedesete nekako osveste, definišu i zatim ostave u istoriji a da životi preživelih napokon krenu dalje, opet nekako logično proisteklo iz njenog KPGT angažmana, iz poslednje jugoslovenske teatarske utopije, koju su utopile ukoljice i đilkoši sa svih strana – gyilkos je na madžarskom, treba da znate: ubica – ali i oni koji su, negde nakon svega, rasprodali tu časnu egidu za đinđuve i sramotu. Otuda, više je KPGT-a bilo u CZKD-u nego bilo gde drugde, kamoli tamo gde se povukao kad se izduvao i obesmislio.

A onamo je, pak, Borka Pavićević sasvim neminovno došla sledeći svoj dramaturški, baš koliko i sveukupni umetnički impuls, kao ona koja je formirala Novu osećajnost i koju je formirao Bitef, s jedne strane, i Atelje 212 sa druge, ako to nisu pismo i glava istoga novčića, a svakako su neki od najsvetlijih momenata jednog Beograda koji više ne postoji, a koji je šezdesetih i sedamdesetih, pa i većim delom osamdesetih, “bacao svetla daleko”; u tom je Ateljeu, bivajući ravnopravni partner i saradnik najboljih, stasala ta duhovna statura koja se više nikada neće moći podriti, prozliti, ukvariti, razgnjecati, podati i prodati, tamo, u tom Ateljeu gde su stolovali, među inima, Mihiz i Kiš, dve vrhunske pameti i dva vrhunska dara, ali i dve razdvojene paradigme onoga što je moglo nastati od srpskog intelektualca u vremenima kada nije dovoljno sačuvati glavu – nego je važno i sačuvati je čistom; glavu, koliko i srce. Borka je, krenuvši odande, posle znala koji put odabrati, ali je znala i šta je sve prethodilo tome putu, koliko je sve to složeno i isprepleteno, a to znanje mnogim njenim površnijim saborcima – ne samo onim mlađim – danas tako očigledno nedostaje, čineći ih šupljijim nego što bi mogli biti, da su znali čitati, slušati, učiti.

A i u taj svet, pozorišni, Borka je stupila onako kako se već u jedno, čini se danas, nezamislivo drugačije vreme već stupalo u javnost, obznanjivalo se svoje prisustvo, oštrili se sopstveni kriterijumi, štelovali se alati i zanati, dakle, preko tzv. omladinske štampe. Bio je taj Susret, ništa slično ne postoji danas, čak ni ono što sam ja zatekao ranih osamdesetih više nije u bitnome ličilo na tu zaraznu anarhiju poznih šezdesetih, kako god, pisala je Borka svoju Modu u Susretu, delila stranice, ali i ljubovala, sa Tirketom, među ostalima, u nekoj pradavnoj mladosti sveta koju nužno osećamo vlastitom i mi koji joj nismo učesnici i svedoci, ali jesmo njena deca, priznata ili nepriznata, sad, manje je važno.

A ima i još dalje u prošlost, ka početku, ka rođenju, ima i odrastanja i formativnih godina na beogradskoj kaldrmi, ali i na skalinama mediteranskim, kotorskim, koje će docnije biti zamenjene rovinjskim, da bi i ove posle bile prisilno zamenjene dok nisu u nekom smislu reči vraćene, tu je i otac Vuko Pavićević, prosvećeni marksistički intelektualac, ima i taj rodni grad Kotor i diskretna bokeljska gospoština, i štošta znano i neznano što je u korenu jednog veličanstvenog, nežnog cunamija, onog bez kojeg sada lepo ne mogu ni zamisliti taj grad koji sam napustio, ili on mene, svejedno, možda u pravi ili u poslednji čas, grad u kojem više neće biti te topline, tog pogleda, osmeha i glasa Borke Pavićević. Zahladiće u tom gradu, ali ne prijatno, nego resko, a ljudi neće znati šta je uzrok tome, ljudi uvek prekasno saznaju i shvate šta se dešava i zašto, baš kao što prekasno razumeju šta i koga gube.

Vreme

The post Topli, nežni, stameni cunami appeared first on Tacno.net.

Plesna predstava Aliza u izvođenju Transition Dance kompanije biće izvedena na 9. Plesnom festival u Šibeniku 26. jula na Tvrđavi Barone u Šibeniku. Ovo je drugo pojavljivanje igrača Instituta za umetničku igru na ovom prestižnom festivalu.

Aliza izraelskog koreografa Ido Gidrona nastala u produkciji UK Vuk Karadžić i Instituta za umetničku igru uz podršku Ambasade Izraela u Srbiji premijerno je izvedena 24. juna 2018. godine na Velikoj sceni Aleksandar Popović. Aliza je nastala od arapske reči alizarin, hemijski crvena boja koja je postala simbol supstance najvažnije za tkivo živog sveta – krvi. Ona ista tako označava strast, slobodu, snagu, ljubav i sam život nasuprot crnoj koja je simbol smrti, s kojom je često združena u zastavama nekih zemalja. Osim toga Aliza nas podseća na zaboravljene srećne trenutke; suočava nas sa sopstvenim dilemama i krucijalnim pitanjem zašto smo i da li smo srećni. Upućuje da tražimo sopstvenu inicijativu i pomaže da se prebrode sumnje. Tokom eksperimenta kojim se stvara Aliza, igrači i njihov koreograf fizički istražuju metaforično pitanje o Sreći i dihotomiji osećanja: da li je neophodno biti tužan da bi se shvatila sreća? Da li moramo da padamo da bi se uzdigli? Smemo li da menjamo zakonska pravila da bi išli ka cilju? Aliza je ravnoteža između tuge i sreće… ona je talisman koji se čuva u svesti da hrabri kad je dan težak. Autori i igrači poručuju, dobro došli u vodič za sreću!

Koreograf Ido Gidron je rođen 1995. u Šorešu, Izrael i završio je Akademiju za muziku i ples u Jerusalimu. Radi kao rednovni učitelj Gaga pokreta Ohada Naharina u Suzan Delal centru u Tel Avivu, studiju Naim i Berlinu. Od 2014. do 2017. godine igrao je u ansamblu Batševa. Asistent koreografa je Inbar Tanzer; muzika Ido Gidron; kostim Prof. dr Snežana Arnautović Stjepanović.

Izvođači (studenti Instituta za umetničku igru i Transition Dance company): Katarina Bućić, Katarina Stojković, Đurđija Jelenković, Anđelija Jovanović, Nikola Pavlović, Milan Bačkulja, Tijana Koprivica, Jovana Grujić, Marija Tomić, Katarina Ilijašević, Natalija Trifunović i Bisera Dimčeva.

Gostovanje plesne predstave Aliza finasijski je pomoglo Ministarstvo kulture i informisanja.

The post BEOGRADSKI IGRAČI NA FESTIVALU U ŠIBENIKU appeared first on Tacno.net.

Značaj “Fažana Media Festa”, 1. međunarodnog multimedijalnog novinarskog festivala koji će biti održan u Fažani od 13. do 22. rujna ove godine prepoznali su i organizatori dvaju respektabilnih međunarodnih festivala – hrvatskog FALIŠ-a i bosansko-hercegovačkog BOOKSTAN-a.

U sedam različitih programa (projekcije TV putopisnih reportaža; Bolja i hrabrija medijska BiH; predstavljanje knjiga koje su pisali novinari; Misija: Reporter; Mediji i satira; novinarske radionice & ulični performansi – ekološka i zdravstvena akcija) “Fažana Media Fest” će uz stanovnike i goste Fažane te volontere ugostiti i više od 40 istaknutih novinara, a festival će biti zaključen rock koncertom.

Između ostaloga bit će predstavljeni festivali prijatelji “Fažana Media Festa” – FALIŠ i BOOKSTAN. Evo što su rekli direktori tih dvaju festivala o odluci da podrže “Fažana Media Fest”

Emir Imamović Pirke, direktor FALIŠ-a (Festival lijevice i alternative), Šibenik

“Jedino rješenje za probleme sa slobodom medija je u još više slobode medija” rekao je Mustafa Kemal Ataturk, jedna od najmarkantnijih političkih ličnosti prošlog stoljeća. No, tako nije mislio. Politika i vlasnici kapitala vole govoriti o famoznoj slobodi medija u istoj mjeri u kojoj tu slobodu preziru. Zbog toga se za sebe i svoju slobodu, neovisnost i profesiju mogu izboriti samo novinari i novinarke. Fažana Media Fest nije jedini, ali jeste jedan od načina da se ta borba vodi. Uspjeh nije zagarantiran, ali bez pokušaja je ishod predvidljiv. I nije niti malo povoljan.”

Damir Uzunović, direktor BOOKSTAN-a, internacionalni festival književnosti, Sarajevo 

“Tražeći priče na istoku i na zapadu, pomičući granice zamišljenih i konfrontiranih svjetova, međunarodni festival književnosti Bookstan počinje sa novom avanturom. Na poziv sličnih i srodnih festivala koji se okupljaju oko teksta, svejedno da li ga pisali novinari ili književnici, Bookstan je odabrao da njegova prva stanica u povremenom izmiještanju iz Sarajeva bude baš Fažana i festival medija i novinarstva pod imenom Fažana Media Fest. Odavno književnost krade teme novinarima i novinarstvo književnicima, vrijeme je da se pomiješamo i vidimo ko je na većem dobitku.”

The post Međunarodni festivali FALIŠ i BOOKSTAN – prijatelji FAŽANA MEDIA FESTA appeared first on Tacno.net.

Mostarsko ljeto 2019.

Dvostruki sadržaj – otvorena izložba i promovisana knjiga „karikature“ autora  Ite Korjenića

Piše: S. L.

U Bosni i Hercegovini su danas evidentna samo dva autora karikatura a to su Đoko Ninković i Božo Stefanović. Iako se Ito Korjenić posljednje dvije decenije nalazi u Australiji, ipak je ostavio vrlo upečatljiv trag u ovom novinarskom žanru. Sarađivao je sa „Večernjim novinama“, „Večernjim listom“, mostarskom „Slobodom“, „Oslobođenjem“, zagrebačkim „Vijesnikom u srijedu“, beogradskim „Ježom“, „Slobodnom Dalmacijom“, mostarskim „Sokolom“, sarajevskim „Svijetom“, novosadaskim „Veselim svijetom“ i još nekim slovenačkim listovima. Njegov moćan govor impresivnog dostojanstva uvijek je usmjeren ka razobličavanju društvenih i personalnih devijacija. Itin crtež vrlo jasnih poruka, nije destruktivan, u pravili on želi pozitivno rješenje. Na izložbi je na dvadeset panela predstavljeno šezdetak radova preko kojih se može razaznati njegov stil, zastupljenost tematske strukture i autorova peokupacija.

O knjizi su govorili Ibro Rahimić, direktor IC štamparije, doajen mostarskog novinarstva prof. Drago Marić, novinar i publicist Zlatko Serdarević i sam autor.

Rahimić je uočio da je današnja karikatura, zbog komplekesnosti  aktuelnog društveno-političkog trenutka uglavnom fokusirana na politička zbivanja.

– Ova večerašnja knjiga koju promoviramo je pravi dokaz da karikatura vremenom ne gubi na aktuelnosti jer su problemi konstantno isti ili slični. Mi smo sa autorom davno započeli razgovore o saradnji. Naime, prilikom jednog našeg  susreta, Ito je izrazio želju da mu budemo izdavači ovih karikatura prije više od tri godine. Mi smo prihvatuili taj poziv i štampanje završili prošle godine. Večeras tu knjigu promovišemo sa sadržajem karikatura koje nisu izgubile na autentičnosti i aktualnosti, istakao je je Rahimić iznoseći podatke iz autorove biografije.

„Sa ovom izložbom i knjigom, Ito se vratio u Mostar iz Sidneja gdje živi i djeluje, pa je ovim činom potvrdio neumorno angažiranje u općoj borbi za preovladavanje destruktivnih tendencija i svih devijanstnosti u našem društvu, zaključio je Rahimić.

Doajen mostarskog novinarstva Drago Marić, koji je dugo vremena bio dopisnik beogradske „Politike“ iz Mostara, pokušao je ući u suštinske zadatke i načine realizacije karikaturalnog novinarskog izraza potvrdivši  njegovu složenost.

-Karikaturistu je, za razliku od novinara, posebno teško jer svoju percepciju fokusirane situacije, mora iskazati dominantno crtežom, koristeći tek ponekad poneku riječ kao skelu kojom podupire svoju poruku. Najmanje zbog jednostavnosti crteža- za koji je, naravno, potreban izuzetan dar – karikaturist pravi snažno angažiranu, ali nedovršenu novinsku priču bez riječi, ostavljajući čitatelju da sam u svojoj mašti dopiše kraj, a često i samu poruku njegova uratka. U svjetskom novinarstvu ima veliki broj antologijskih karikatura koje su- više od čitavih tomova povijesnih knjiga – u samo jednom crtežu sažimale sav čemer i apsurdnost čitavih epoha, odnosno bahatost i tiranstvo nekih povijesnih ličnosti. Tako su omiljene mete karikaturista bili Napoleon, britanska kraljevska porodica, austrougarski i ruski carevi, balkanski kraljevi, brojne uspješne i neuspješne vojskovođe, prgavi intelektualci a u prošlom stoljeću Hitler, Čerčil, Staljin, a danas su to Trump i brojni lokalni diktatori.

Karikatura je dakle bila i ostala neka vrsta slasnog začina kako u printanim, tako i u internet novinarstvu. Čovjeku našeg vremena – svejedno mislili samo na BiH, ili na bivšu zajedničku državu – karikatura je i vrsta korisnog sedativa, akcentirao je prof. Drago Marić.

Recenzent knjige novinar i publicist Zlatko Serdarević podsjetio je da su se u Mostaru karikaturom još bavili Mustafa Voljevica, Mladen Soldo i Ico Voljevica koji je živio i stvarao u Zagrebu. Istakao je Zuku Džumhura, markantnu ličnost na tom planu čije su karikature na naslovnici beogradske „Politike“ predstavljale prave duhovne uzlete i vrlo oštre kritike društvenih pojava od kojih se posebno pamti karikatura na kojoj se vidi Marks kako piše Kapital a iznad njega je slika Staljina. Ustvrdio je da je malo autora koji se bave karikaturom.

-Pokušamo li naći odgovor na pitanje zašto je tako siromašan krug novinara ilustrativnog žanra, prva misao koja se pojavljuje jeste kompleksnost i specifičnost ovog izraza. Gdje je u ovom kontekstu naš večerašnji svečar Ismet Ito Korjenić, koji nam daruje dragocjenu knjigu pod vrlo jednostavnim nazivom „Karikature“, upravo onakvim kako je i Božo Stefanović 2000. godine naslovio svoju knjigu vrlo sličnog formata, kazao je Serdarević.

On je ukazao da mostarski liskaluk i karikatura imaju velike sličnosti pa prema tome Mostar u odnosu na druge bh. gradove prednjači u tom novinarskom žanru.

-Posmatrajući bliskost mostarskog  liskaluka i karikature, premda su izražajni moduli različiti s obzirom da se liskaluk reflektira rječima i prenosi na papir tekstom, dok karikaturom domira crtež kao izražajna forma, ponekad sa vrlo sažetim i minuciozno biranim tekstom, možemo konstatovati da je Mostar mnogo bogatiji u odnosu na ostalo područje Bosne i Hercegovine. Uostalom to nam potvrđuje veliki broj humorističkih listova koji su se pojavili za vrijeme Kraljevine Jugoslavije a tu tradiciju je nastavila mostarsaka Sloboda njegujući podlistak „Komarac“. U njima je registrovan enormno veliki broj liskaluka i karikatura, istakao je Serdarević.

Ukazao je na činjenicu da se Itina karikatura nalazi na naslovnici knjige „Svjetska karikatura“, što nije pošlo za rukom niti jednom drugom domaćem karikaturisti.

-Već na prvi pogled uočavamo jednu bitnu karakteristiku njegovih karikatura a to je autentičan stil. Njegova je karikatura  duboko misaona, u njoj je uhvaćen trenutak društvenih događaja koje on secira i podvrgava oštroj kritici.   On je budni badac i pažljivi hroničar događaja upućujući oštru žaoku na društvene devijanstnosti i osionost svake vlasti od stare Helade do danas. On raskrinkava latentne naume i nepravilnosti vlasti, zloupotrebu pozicija u društvenoj hijerarhiji, korupciju i nestručnost. Pored političkih, u knjizi  su zastupljene socijalne teme, posljednja ratna kataklizma kao uzrok nemoći vladajućih oligarhija da pronađu politička riješenja i kompromise, na udaru je nekultura i promašaji privrede – dakle simplificirano, Ito ulazi u sve pore društvenog djelovanja. Karikatura mu je iskričava, sublimisana u par poteza dakle strogo reduciranog crteža, sa kratkim tekstom. Toliko je uvjerljiva, elegantna, šarmantna, lepršava i produhovljena da zamjenjuje stranice teksta sa elaboracijom određene teme, akcentirao je Serdarević.

Do sada je Korjenić izlagao na dvedsetak samostalnih i četrdesetk grupnih izložbi u Japanu, Kanadi, Moskvi, Londonu, Beču i naravno u Mostaru. Pored brojnih nagrada prije četiri  godine, na izložbi u Centru za kulturu, on je od Udruženja umjetnika Mostara dobio Plaketu za životno djelo.

The post Karikaturom kao novinarskim ilustrativnim žanrom protiv društvenih devijacija appeared first on Tacno.net.

foto Rec Min

Pa vama Meksiko nije ni do koljena!

U Split je napokon doputovao moj stari meksički prijatelj Héctor. Godinu dana bili smo cimeri u Ciudad de Méxicu u stanu gospođe Viktorije u samom središtu tog megalopolisa u predivnom kvartu Colonia Santa Maria la Ribera. Sada sjedimo uz more na terasi Procaffea u splitskom Špinutu opušteno ćakulajući uz pićence.

Héctor je očaran svime što vidi, nasmijan, znatiželjan i pričljiv ko da je pravi Dalmatinac. Što se toga tiče možda su nam oni najsličniji. Sinoć kasno navečer malo smo gledali televiziju pa je shvatio da je glavna politička tema u Hrvatskoj smjena, mješanje i pretumbavanje ministara u vladi. On je politiziran čovjek i sve ga to zanima pa stalno nešto zapitkuje.

“A tko je na vlasti u Hrvatskoj? Ljevica kao u Meksiku?”, pita me Héctor.

“A ne, nije…U Hrvatskoj ti je na vlasti jedna mješavina svega i svačega. Glavna je jedna stranka desnog centra koji mnogi smatraju pravom majkom svih desnica u Hrvatskoj. Oni sebe nazivaju demokršćanima iako je to upitno. Oni najduže vladaju Hrvatskom ali ne bi mogli vladati bez izdajnika s ljevice koji glasaju za njih i izdajničkih stranaka iz bivše lijeve koalicije koju su predvodili socijaldemokrati. Onda su tu još i nacionalne manjine, pa odmetnuti pojedinci sa svih strana i svašta drugo…Ma tko bi ti to sve objasnio, komplicirano je?!”

“Ha, ha, ha…Luđi ste od nas”, zaceni se moj meksički amigo. “A kako se zove ta vaša glavna desna stranka?”

“Ma nije ti to lako ni prevest a da shvatiš. Oni su više kao neki pokret koji se nazvao strankom ali nekako najbliže značenje njihovog imena bi bilo: Unión Democrática Croata.”

“Ay caramba!”, uzvikne Héctor a ljudi s drugih stolova počmu se polako okretati i sve više buljiti začuđeno u nas jer je moj bučni korpulentni amigo očito počeo privlačiti opću pažnju gotovo cijele terase.

“Ne viči Héctor, molim te”, potiho ću mu ja a on opet prasne u svoj nezaustavljivi smijeh.

“Unionisti su nekakvi zajedničari, komunitarci, komunisti…Ha ha ha…Pa kakva je to ta vaša desnica za majku Božju…za koju bi, sudeći po njenom imenu, u mom Meksiku svi mislili da se radi o nekakvoj komunističkoj stranci!?”

“Ajme, pusti me sad s tim svojim glupostima Héctor…Ovo je Hrvatska a ne Meksiko. Ko će tebi sad sve to objasniti? To su naše specifičnosti! Kompliciramo je to. Istina je da tamo ima puno bivših članova Komunističke partije, oni su je i osnovali. Čak je istina i to da ih je osnovao i da im je prvi predsjednik bio  jedan bivši komunistički general. Najmlađi Titov general. A oni su, kao, žestoki antikomunisti. Preskočimo sad to inače tek onda nećeš ništa moći shvatiti. Uglavnom trenutno je velika kriza njihove vlade i premijer upravo mijenja 5-6 ministara, ne znam ni ja koliko! Eto, to ti je onako najkraće.”

“Ha ha ha! A šta su uradili?”

“Svašta, uglavnom je pitanje sumnji u korumpiranost, neobjašnjivi problemi zgrtanja imovine, zemalja, parcela, kuća, roštilj-stanova, vikendica, čari-bari pretvorbe negrađevnih u građevne zone, pa onda abrakadabra kupovine za jeftine pare pa prodaje tih parcela za skupe pare, čudnovatih poslova sa sumnjivim privatnicima, firmama od jednog zaposlenog, off shore kompanije i sto drugih čuda…Svašta, ima tu svašta. Ma hrvatska posla!”

“E, pa onda ste kao i Meksiko, a tako ste mali. Krade se! Je li? Krade se!”

“Ma ništa to nije dokazano Héctor…Sve su to samo sumnje…Kod nas ti istrage traju trista godina. Sve pada u zastaru. A imovina ostaje onome tko ju je ćapio. Njihovoj djeci, unucima…Na kraju nitko od njih ne strada jedino, u najgorem slučaju, odu u hladovinu Parlamenta ili negdje gdje isto nije lose. Znaš ti kako to već ide. Ni vi niste loši u tome.”

“Znam, znam…Kako ne bih znao…Ali, por favor, daj mi neki vaš primjer. Svoje znam.”

“Pa evo..ovako. Recimo jedna ministrica je tri godine vozila auto a nije smjela. Istekla joj je dozvola. Jednostavno nije smjela bit u prometu niti na cesti a bila je. I ne samo da je bila na cesti i vozila bez važećeg dokumenta nego je došlo do saobraćajke u kojoj je stradala jedna djevojčica. Eto…Ona je poslije suzila i bilo joj je puno puno žao te curice i tako to. Čak joj je i donijela krunicu u bolnicu da joj bude lakše. Toliko je dobra! Ona je jedna puno fino i emotivno čeljade, zamalo je postala i europarlamentarka.”

“Aha, znači nju je predsjednik vlade mora odmah zamijenit jer je ona završila u zatvoru!”

“Ma nije…Ništa ti ne razumiješ amigo! Nju premijer nije tada smijenio niti je ona završila u zatvoru. On je nju tada branio. I to kako! Žestoko! Evo baš su jučer mediji objavili da je ona nevina, da ništa nije kriva i da je sve OK!”

“Mooolim !”…Raskolači oči Hector. “Dakle vozila je bez vozačke dozvole!”

“Ma je, rekao sam ti već. Tri godine je tako vozila. Nije joj dozvola više bila važeća. Istekla joj je a ona nije izvadila novu. Bidna, nije vidila da joj je dozvola istekla.”

“I bila je na cesti, u autu. Vozila je a nije smjela voziti i zgazila je curicu?! Dakle, da je ministrica poštovala zakon ona ne bi ni bila na cesti i onda curicu ne bi ni mogla udariti autom!?”

“Šta je tu nejasno Héctor? Sto puta sam ti već rekao. Da, tako je, baš tako!”

“I sud je nije osudio?”

“Nijeeee!”….ali si gluh?

“Ha ha ha…..Joj, kad ovo čuju naši poltičari…Svi će navalit u Hrvatsku. Pa vi ste pravi raj za vladajuće. Čak bi i kod nas istu sekundu ta gospođa ministrica dala ostavku i pobjegla od očiju javnosti. Što dalje.”

“Jesmo, Héctor, jesmo…Raj smo za vladajuće. Ali šta je sa ostalima?”

“A ostali nek se učlane u tu genijalnu stranku, Marin”, zajebantski će Héctor i opet padne u svoj iskreni gromoglasni smijeh.

“A neću ti niti spominjat da je u svom kućnom dvorištu našla Mercedes za kojeg se poslije utvrđivalo čiji je a čiji nije i odakle je i tko im ga je prodao ili nije prodao nego iznajmio  i pod kojim uvjetima i je li taj prodavač mercedesa dobio od ministrice neke poslove i svašta još, šta ja znam, ko bi sve to zapamtio!”

“Ahahaha ahahaha…ha”, počme se hvatati za trbuh i previjati od smijeha na svojoj stolici moj bivši meksički cimer.

Ja brzo zovnem konobara da platim piće i da što prije šmugnemo odavde jer mi je postalo totalno neugodno jer smo zaista postali predmet opće pažnje cijelog publikuma Procaffea. Ali Héctor na moje zaprepaštenje i za pegulu zapita: “Ima li ovdje možda sladoleda?”

“Ima, ima”, odgovorim ja nemoćno.

Jede Héctor svoga slaju i vidim da zbilja gušta. Općenito, sve mu je ovdje drago. Oduševljen je Splitom. Znam da ćemo poslije ponovo morati u staru grasku jezgru među zidine Dioklecijanove palače koja ga je toliko impresionirala. S razlogom, naravno. A inače, u meksičkim gimnazijskim udžbenicima iz povijesti za drugu godinu, nalazi se slika poznate replike Dioklecjanove palače tako da je Héctor odavno već čuo za nju kao i svaki drugi meksički završeni gimnazijalac. Na to sam, naravno, bio ponosan dok sam boravio u Meksiku a on je sada bio presretan što može šetati zbijenim kamenim kaletama unutar njenih zidina.

Héctor bi htio da mu sada pričam o svakom ministru pojedinačno ali ja mu objašnjavam da bi onda u Splitu morao ostati barem mjesec dana jer je ta priča predugačka i vjerojatno nema kraja.

“The NeverEnding Story”, zeza me Héctor…počinjući ispod glasa pjevušiti ovu poznatu pjesmu. “Bolje i to nego da sad  počne pjevati La Bambu”, mislim se ja. Ali vrag mi nije dao mira, jednostavno nisam mogao izdržati a da mu ipak ne citiram jedan desni hrvatski portal koji je sinoć objavio da je ista ta ministrica navodno nakon što je dobila “šup kartu” od strane premijera izjavila da se osjeća kao da je “silovana i ostavljena u blatu”. Kad sam mu to rekao opet sam očekivao eruptivnu reakciju njegovog latino karaktera, provalu nekontroliranog smijeha…. ali on samo zaprepašteno, gotovo žalosno raskolači oči i ostane nijem. “Uf”, pomislio sam, “Ovo nije dobro. Preugo Héctora poznajem, još od 1984. godine –  i ovo je prvi put u životu da sam video da je Héctor zanijemio, iskreno preneražen i gotovo skamenjen”.

“Hector! Hector!”, viknem pomalo panično i pun straha. “Héctor, Héctor…Zaboga što ti je Héctor!?”

A on se samo isto tako iznenada “odkameni”, trgne i reče mi vrlo čudnovatim glasom prepunim tjeskobe: “Marin, Marin….pa vama Meksiko nije ni do koljena!”

“Nitko Hrvatskoj nije ni do koljena što se tiče korupcije, lopovluka, olinjalog pravosuđa, varanja naroda, manipuliranja ljudima i legalizirane pljačke dragi moj amigo. Nitko, nažalost!”…odgovorim mu ja još sjetnijim glasom.

The post Marin Jurjević: MEKSIKANAC U SPLITU appeared first on Tacno.net.

Branku Arnautoviću

Neka imena,

živi ljudi,

kao da imaju peh:

žive,

boluju,

i nestaju,

sa svojim vlasnicima,

Kao da ih neretljak,

studenim il’ siječnjem,

moru, netragom odnese!

Kad saznadoh da hasta je

od iste, il’ slične mojoj bolesti,

odmah mu šiljnuh poruku:

“Da te nazovem,

na taj tvoj šever,

još dalji od moga sjevera?

Odgovori mi slično

k’o imenjak mu,

moj vrli prijatelj,

što isto naglo ode,

u holandskom gradu,

i vodi na, nesličnoj Neretvi:

“Neka, druže, sačekaj. Javim se ja tebi,

kad izađem iz ovih govana.”

A nije izašao,

nikada.

Ode.

Pa sad ja, skočanjen,

stojim,

na istom mostu k’o za onim Brankom,

Timotićem,

opet ne znajuć’ kud ću,

ni kamo ću.

A krila niotkud!

On,

Smješko,

već na drugoj je strani,

i tamo, valjda,

prijatelj svima.

Vedar i dosljedan sebi,

nesličan pihtijama.

Ostavio i mene,

i svoje,

sveskupazajedno,

da trijebimo zvijezde,

na studenom nebu.

I eto, šta ću:

zurim,

od juče,

gore,

u jednu novu,

još dalju

od mog,

i njegovog novog sjevera.

Neretvu, ni on ni ja,

ne spominjemo.

The post Neka imena… appeared first on Tacno.net.

Časopis Akademije Balkanike Europeane The Bridge u novom broju donio je poeziju sarajevskog književnika i redatelja Gradimira Gojera: https://bridge-magazine.net/?p=419.

Poeziju akademika Gojera na engleski jezik prevela je jedna od najboljih svjetskih prevoditelja sa naših jezika na engleski, Ellen Elias Bursać.

Gradimir Gojer u prigodnoj izjavi u povodu ovog akta ističe da mu je čast da europskim razmjerama reprezentativan časopis The  Bridge donosi u prijevodu na engleski  tri njegove pjesme iz zbirke Svjetline Laništa.

Prevedene pjesme:

JORDAN POMIČE SLOEŠTICU

Ni Hemingvej na morima

Osvojenim i neosvojivim,

Ni Gundulić na Adriatiku sinjem,

Pomaknuti vode tok, usmjeriti huk

I huj joj u skladan sljed

Nikada za života uspjeli nisu,

A Jordan zadrža krotko Sloešticu,

Vodu Rodnicu, vodu života, što

Pod mostom histrionski zov prima.

Pomakao, izmjestio pjesnik

Tekućicu u beskraj Raja,

Sa mosta odletio kliktaj bola

I pobjeda versa nad zbunjenošću svijeta,

Nevidom moćnih, nemoći slabih.

Jordan pomiče Sloešticu svetost

Joj navlačeći, tok joj u huju, u

Plamen nebesnosti pomjerajući.

Posvećeno akademiku Jordanu Plevnešu i bratu mu, pokojnom Vladi Cvetanovskom, uz zahvalu što su mi otkrili rijeku Sloešticu

PISMO ŠERŠENJEVIČU

U maloj flašici tekućina
Što život zagorčati može;
U peći pucketaju ostaci
Novosti otisnutih u mjesecu
Što minuo je davno; davno,
Kad sve je bilo drugačije,
Sporo, nalik mačku što u
Kutu sobe prede i vraća
Filmove vlastitih lutanja.
Pišem ti pismo nesigurnom
Rukom, siguran da odlazi
U neizvjesnost i sanje
Zaboravljene u divnoj milini.
Pišem posljednjem iz kaste
Strasti, pišem umoran i sam
U poznom satu i stoljeća
Početku, pišem i nedoumjevam
Kamo ću narednog jutra:
U beskraj ili kraj onaj,
Tebi tako znani kraj.
Pišem sasvim nesiguran
U sopstveni katalog slika,
U kraj koji stiže nenajavljen,
Mom iskustvu nepoznat sasvim
I u divnu milinu zaronjen.

ŽENA USRED MONDRIJANOVIH KOCKICA

Crveno, bijelo, plavo, žuto,

Traje Mondrijanov kaleidoskop,

A usred njega žena kose bijele,

Bajna vilovita žena.

Ovaj Mondrijanov nebosklon,

Sa ženom bijele kose snivam,

I na javi i u snu, stalno.

Sustiže me i u nesanici teškoj.

Crveno, bijelo, plavo, žuto.

Kaleidoskop se širi svijetom,

A žena bijele kose iz misli

Ne može izići nikako, nikada.

Gradimir Gojer, iz zbirke
Svjetline Laništa, Gariwo, Sarajevo, 2018.

The post Gojerova poezija u časopisu The Bridge appeared first on Tacno.net.

Malo je ljudi koji toliko intenzivno, a ujedno kvalitetno opisuju tragediju kraja u kom žive. Oni koji su to radili ili su digli ruke, shvatajući valjda da se bore sa vjetrenjačama, ili su napustili tu sredinu, shvatajući valjda da je borba izgubila smisao. Darko Cvijetić nije jedan od njih. Svojim kratkim pričama, poezijom i glumom u prijedorskom kazalištu on nas redovno opominje na zlo u našim redovima. To je uradio i sa romanom ‘Schindlerov lift’, u izdanju Buybooka. U njemu je sakupio priče iz crvenog solitera u Prijedoru u kom živi, a koji je svjedočio vjenčanjima, proslavama velikih praznika nekadašnje države, ali i brutalnim ubojstvima. Priče koje je napisao nastale su za 23 dana, a 23 godine su mu stajale u grlu.

Piše: Dejan Kožul, Portalnovosti.com

Jasna je veza u naslovu između filma ‘Schindlerova lista’ i vašeg romana. Međutim, u filmu i u događaju koji opisuje ipak ima i pozitivnih elemenata. U vašem romanu toga nema – lift je svjedok jedne tragedije kojoj ni danas ne vidimo kraj?

Na neki način ste u pravu. Iskoristio sam simbolički potencijal općepoznatog filma pa iako u mom soliteru postoji lift, on nije marke Schindler, ali liftovi danas većinom jesu te marke. Kako se Schindlerov lift spominje u svakoj drugoj priči, taj naslov mi je sugerirao Selvedin Avdić, pisac iz Zenice. A tragizam tog solitera je oličen u stravičnoj nesreći koja se dogodila 1992., u samo proljeće rata, kada se tada šestogodišnja djevojčica Stojanka Kobas igrala u liftu. Tek doselivši se, pošto nije bilo struje danima, mislila je da je to mjesto za igru. Igrala se u liftu danima. Tog dana je struja iznenada došla na neko vrijeme, na sat ili dva, i netko je pozvao lift. Ona je tog momenta glavu proturila kroz otvor vrata pozivajući druge djevojčice i lift je krenuo. To je bila tragedija koja je, u općem užasu koji se događao u Prijedoru tih dana, prošla gotovo nezapaženo. Ja sam je tada samo notirao, pomislivši da je to toliko strašno da jednog dana mora biti zapisano. Danas, 27 godina kasnije, između prvog i drugog kata još uvijek postoje brazgotine krvi te djevojčice koju danas više niko ne tumači kao krv, nego misle da je to ostatak farbe. To je tragedija koja svoje činove ima iz dana u dan jer se svaki dan svi vozimo tim liftom i svakog dana vidimo krv tog djeteta koje bi danas bilo žena sa Isusove 33 godine.

Od rudnika do logora

Ta priča i sama krv u nekom bi paralelnom univerzumu bile stravična opomena na jedno vrijeme. Da li u tom soliteru, ali i Prijedoru, ona to i jeste?

To je krucijalna metafora općeg zbivanja. Igrom slučaja pišem o soliteru u kom živim, ali mogli smo govoriti o bilo kom soliteru u toj nesretnoj Bosni i Hercegovini. Vrtjeli bismo se oko iste točke, istog problema, a to je da su sela bila etnički čista, dok su soliteri, odnosno ‘vertikalna sela’, bili namjerno mješoviti. Na svakom spratu su postojali nominalno Srbi, Hrvati, Bošnjaci pa kad je sam pakao nastao, to je bila dodatna otežavajuća okolnost. Bukvalno su susjedi izvlačili susjede i vršili egzekucije pred zgradom. Ta krv je doista još živa, još je neispričana i vapi za tim da se izgovori, da je se kaže i da pređe iz grla nekazanosti u sferu općeg govora, da shvatimo da smo svi bili saučesnici jedne kataklizme koja je još uvijek neopjevana. Mogli bismo ići i dalje jer u soliteru srećemo ljude koji su jedni drugima svašta radili. Dvije bake koje svakoga dana sada piju kafu. Jedna je izgubila muža u toku rata, ubili su ga, a drugoj je sin pobjegao u Australiju vršeći takve stvari. One godinama nisu komunicirale jer su bile prirodni neprijatelji. Kako se bliže godinama kad su jednom nogom sa one strane rampe, počele su se družiti, dolaziti jedna drugoj na kafu, na sarmu, pa su počele da gledaju seriju ‘Ubojstva u Midsomeru’, pa ova jedna drugoj kaže: ‘Vidi kako malo mjesto, a toliko ubojstava.’ Mi još nismo ono što nam je u podsvijesti prebacili u svijest.

Crveni soliter o kom pišete i u kom je lift savršena je metafora Jugoslavije, od trenutka nastanka pa sve do njenog raspada?

Da, ti moji susjedi su bili ljudi koji su zajedno slavili Prvi maj, koji su dočekivali limenu glazbu koja je svirala ispred zgrade. Zajedno su se ženili, ljudi su odlazili u vojsku, zajedno smo iznosili mrtve kad su umirali. Živjeli smo do 1992. godine normalno, možemo reći i nesvjesni onoga što će se dogoditi. U tom crvenom soliteru se vidi Jugoslavija koja postoji, a onda i Jugoslavija koja počinje da tone kat po kat. Taj lift biva giljotinom, krećući se po vertikali i skidajući glave, barem metaforički.

Metafora je ne samo u tom nacionalnom već i u socijalnom smislu jer su soliter naseljavali različiti slojevi: radnici u fabrikama, nastavnici, rudari čiji su rudnici na kraju postajali logori ili masovne grobnice?

Namjerno su naseljavali soliter da bude više nacionalnosti i da budu različite socijalne kategorije. Taj oblik simbioze će postati otežavajuća okolnost. Odjedanput su ljudi počeli bježali u sopstvene torove, biti na brisanom prostoru zbog imena. Biti normalan kad sječivo leti oko vas je gotovo nemoguće, koliko god pokušavate da ostanete prisebni. Oko solitera je bilo nekoliko fabrika u kojima su svi ti ljudi radili. Posebno ističem rudnike i rudare iz Tomašice, Omarske, Ljubije… Nitko nije mogao ni sanjati da će ti rudnici postati logori. Danilo Kiš je 1986. u Prijedoru dobio nagradu ‘Skender Kulenović’. Pošto je dodjeljuju rudari, odveli su ga na kopove Tomašice, gdje su ga fotografirali sa šljemom. Zamislite! Da mu je neko rekao da će šest godina kasnije tu biti masovna grobnica, mislim da bi skočio u te kopove. Kao da je postojala jedna primisao svega što će se dogoditi, kao da je postojao jedan talog umišljaja u svemu što će se poslije odvijati. Da se vratim još malo unazad. Bio sam 1990. na Balkanskim borskim susretima. Tada sam bio 22-godišnjak. Smjestili su nas u hotel abecednim redom i ja sam kao ‘C’ bio u sobi sa onim koji je ‘Ć’, Dobricom Ćosićem. On će dvije godine kasnije biti predsjednik Jugoslavije, a ja srpski vojnik u rovu. To nikad neću moći zaboraviti, kao što neću moći zaboraviti da me jednog momenta pozvao da pogledam kroz prozor. Ujutru je Aleksandar Tišma šetao pored borskog jezera i tu mi je rekao: ‘Vidi, pogledaj. On ti je iz Dachaua i ima problem, ne može da spava.’ Ni danas ne mogu da procijenim da li je to bi sarkazam ili predumišljaj o kom sam maloprije govorio.

Nedavno smo razgovarali sa Aleksandrom Zografom koji je pravio strip-priču o mađarskom pjesniku Miklošu Radnotiju koji je završio u borskom logoru, čije pjesme je opet prevodio Kiš, a po njegovom romanu ‘Grobnica za Borisa Davidoviča’ na 20-godišnjicu njegove smrti u prijedorskom ste kazalištu igrali predstavu. Krug se zatvorio?

Uradili smo predstavu koja nije možda toliko dobra koliko znakovita, na kom mjestu se događa. Sjećam se da sam sa Mirjanom Miočinović, suprugom Danila Kiša, pregovarao za autorska prava oko predstave pa me pitala: ‘Čekajte, mislite u Prijepolju?’ Rekoh: ‘Ne, ne… u Prijedoru.’ Pitala je opet: ‘U Prnjavoru?’ ‘Ne, ne, ne… u Prijedoru.’ ‘Čekajte, onom Prijedoru?’ ‘Da, onom Prijedoru.’ Taj zadah mog grada se, nažalost, širio i proći će dosta vremena da mi koji smo bili tu na neki način ostavimo to iza sebe, da se pogledamo u oči i da kažemo da je bilo tako, da je bilo prestrašno.

Prijedor svakako ima posebnu težinu baš zbog tih preobražaja rudnika u logore ili grobnice. Ali prije toga su se radnici morali preobraziti u ratnike. Jedna od priča govori baš o tome, a tu je rakija bila osnovni anestetik?

Da, rakija je bila anestetik. Način da zaboravite sebe u svemu što vam se odvija pred očima. Mnogi ljudi koji su popili po čašicu postat će oni koji su se u toj rakiji utopili zajedno sa svim onim što su znali. Te kafane oko solitera – ‘Agava’, ‘Opcija’, ‘Zadnja šansa’, ‘Predah’ – bile su benigna radnička okupljališta koja će postati mjesta koja će odnositi kao virovi ljude koji su pristali da ih se zbriše sa lica zemlje.

Puno je metafora vezano uz crveni soliter. Posebno je upečatljiva ona sa tragičnom generacijom 1971. – 1975. koja je posebno stradala i čiji su fakultet i najbolje godine bili uglavnom na ratištu. I sam soliter baš spada u tu generaciju jer je useljen 1975…

I moj brat je 1973. godište. Otišao je u redovnu vojsku 1992. Bio je zarobljen u kasarni, izašao je sa rukama iznad glave. Sarajka mu je pljunula u lice i rekla mu da mu jebe majku srbočetničku. Onda je on rekao da mu je mama Hrvatica i izazvao smijeh onoga ko je uperio pušku u njega. Do 1993. nismo ništa znali. Ni da li je živ, mrtav, ranjen. Ništa. Pokušavali smo na sve moguće načine da saznamo, a onda se pojavio polulud, skrhan od svega što je doživio i, naravno, odmah su ga pokupili i do kraja rata je prošao gotovo sva ratišta Bosne. Nema gdje nije bio. Danas je čovjek od 46 godina, ali ratom sažvakan, potpuno sažvakan i ispljunut. On će do kraja svoga života da se sastavlja, da pokušava da tkivo sebe koje je preživjelo ponovo porodi, ponovo spoji. Generacija koju ste spomenuli, a slobodno stavljam i svoju generaciju u to jer sam imao 24 godine kad je počeo rat, najviše je stradala. Imao sam dovoljno godina da pamtim Jugoslaviju u onom najljepšem svjetlu i dovoljno star da vidim kako ta zemlja klizi kroz prste i ništa ne možeš učiniti da je zadržiš. Ali dok je mene i moje biologije na ovom nesretnom svijetu, ta zemlja će ostati ona koju ću mrviti u ruci kao zemlju.

Ulazak u tunel

Indikativna je priča u kojoj dva prijatelja koji su nekad razmjenjivali sličice nogometaša danas razmjenjuju mrtve. Kako smo od razmjene sličica dogurali do razmjene mrtvih?

Ne znam. Ne znam. I danas sretnem sve te svoje prijatelje i gledamo se u oči. Znamo svi sve. Skoro sam čitao Maxa Bergholza, Amerikanca koji je doktorirao na nama. Napisao je knjigu ‘Nasilje kao generativna sila’. Zadesio se u Kulen Vakufu i tu su mu pričali o svim ljepotama tog kraja, a onda su mu počeli govoriti svašta, pa je krenuo da istražuje po arhivama NDH, Istorijskog muzeja Jugoslavije… Fokusirao se samo na Kulen Vakuf i došao je do zapanjujućih podataka o tome šta su ljudi sve činili jedni drugima, ljudi koji su prije Drugog svjetskog rata kumovali jedni drugima, ženili se međusobno… On to zove ‘ulaskom u tunel’, jer uđete u tunel iz kog ne možete izaći. Odjednom počinjete činiti stvari koje su očito zatamnjene. Doktorirao je na tome i opet mu ništa nije jasno. Stalno nas upoređuje sa Somalijom i mi smo doista uporedivi samo sa njima. Količina ludila koje smo radili i koje radimo jedni drugima je nevjerojatna. ‘Schindlerov lift’ u odnosu na studiju Maxa Bergholza djeluje kao crtić. Našao je pored Kulen Vakufa jamu pored koje su se tadašnji ustanici, ljudi koji su bježali od ustaškog noža, okupili i izvršili masakr nad Hrvatima i Muslimanima i tako napravili još strašniji masakr od onog koji su i sami doživjeli, a svi leševi zatrpani su u jamu koja se zove Golubnjača. Tu su se skupljali golubovi i oni su vjerovali da su to duše tih ljudi koji su u tu jamu pobacani. U ranom septembru jedni bacaju druge u tu jamu, a u kasnom septembru drugi bacaju prve u tu istu jamu. Kako sad da dođe neko na tu jamu da oplakuje samo jedne? To je nemoguće. Nad tom jamom možete da oplakujete samo golubove.

Neki koji su se gledali preko nišana danas čak surađuju u raznim mirovnim inicijativama. Nekako nam je najbliži srcu slučaj Ramiza Huremagića i Dragana Bursaća, autora knjige ‘PTSP spomenar’ koju je objavio upravo Ramiz.

Igrom slučaja znam obojicu i znam genezu problema jednog i drugog i doista je tako bilo. Oni su ratovali jedan protiv drugoga, da bi jedan bio izdavač drugome. To je potpuno suludo, ali to nam ne govori ništa o sutra. Promjenom konstelacije već mogu jedan drugoga ganjati nožem. Zapanjujuće je koliko ne poznajemo sebe. Zapanjujuće koliko malo ljudi shvaća. ‘Ja sam onaj koji jesam’, to su Isusove riječi. Doista ne možete biti nitko drugi nego onaj koji jeste. Možete biti onaj koji jeste i možete u drugome vidjeti njega koji jest. ‘Mi’ je već poraz. ‘Mi’ smo poraz. Vi ste dobrovoljno svoje ‘ja’ dali u ‘mi’ i vas nema. Ni ribolovci kad se udružuju nije dobro. Samo možete svjedočiti sebe i samo ćete vi otići dolje ili gore. Nitko s vama i nitko za vas. Kad bi doista čovjek osvijestio ove Isusove riječi, mislim da bi se manje dohvaćao noža, ali ponavljam da je biti ‘mi’ jako primamljivo.

Već ste govorili da je upliv teatra u stvarnost strašan, ali što je sa uplivom stvarnosti koja je dovoljno strašna da je problem umjetnika da je svari i tako probavljenu ponudi javnosti?

To je gotovo nemoguće. Literatura se isprepada, ustukne pred stvarnošću. Ipak, Kiš je govorio da je bez literature smrt nekog djeteta samo statistika u klaonici. Literatura toj smrti daje smisao koji nadrasta brojku u klaonici.

The post Darko Cvijetić: U soliterima su bukvalno susjedi napadali susjede appeared first on Tacno.net.

Foto: klix.ba

Minja Čulić, Selma Ćatibušić, Haris Osmanović i Emir Zukić “Heroji iz sjenke”, Gariwo, Sarajevo, 2019.

Skupina studenata, svršenih ili, pak, onih sa završnih godina fakulteta u Tuzli i Sarajevu stvorila je neobično zanimljivu knjigu. Heroji iz sjenke, svjedočanstvene proze o mladim ljudima koji se ne uklapaju u stereotip svoje generacije, o mladima koji probijaju barijere naše bh. uspavanosti, čineći djela koja ih legitimiraju na jedan humanistički široko pozicioniran način, pri čemu ti heroji iz sjenke, dobro bi bilo, trebaju što prije izići na glavnu pozornicu u svim oblastima života, bosanskohercegovačkog…

Istovjetnost misli, ali i težnji autora i njihovih heroja, o kojima svjedoče i pišu, su fascinantne. Jer, tako misliti u državi popucaloj po svim šavovima, u državi trijumfa mita, korupcije i nacionalizma, koji metastazira u izravnu fašizaciju, okrepljujuće je i, nevjerojatno, obećavajuće.

Ovi mladi ljudi pokazuju da BiH može, ali tek s njima, ući u ozbiljne europske i euroatlantske integracije. Njihov narativ, poglavito u političkom smislu, ali i literarnim modelom artikulacije suvremen je, i u svakom pogledu, obećavajući…

Svetlana Broz, koja je prepoznala njihovu odvažnost izricnja i pomogla im u konačnom oblikovanju knjige, još jedanput je sa svojim Gariwom na pravom putu… Izdavački je apsolutno pogodila u sridu!!!

The post KNJIGA ZA BUDUĆNOST appeared first on Tacno.net.

Foto: Sunčana Šešić Alvarado

Kako smo dopustili, uopće, da nam mjeru nametnu tipovi puni “nikogovićkog bezobrazluka” (Krleža), služeći se zaleđem politike i teorijom velikih brojeva? Neću vrijeđati njihova sela ni oskudicu iz koje dolaze, jer oni nisu krivi za komplekse, nedostatak formata, ništavnost tih osoba, spremnih na sve, da bi njihova bila gornja i da bi iza sebe ostavili “trag”. Došli su i čestiti ljudi iz krajeva raznih, samo su u tobolcu imali druge ideje i darove, ideale i mjeru po kojoj će ih poznati. No, hajdučko je i švercersko gnijezdo poslalo svoje “tiče” da nam iz zračne perspektive dobrano unerede grad, ciljajući na sve što o kulturi svjedoči.

Gledam onaj užas oko Matoševa spomenika, gdje su donedavna šumili starinski kestenovi, kao u mnogim europskim gradovima koje volim. Lako ih je zamisliti u Warszawi, Sibiu, Krumlowu, Pečuhu…samo ne u Zagrebu. U Zagrebu, koji je danas bogznačija prijestolnica, devastiran, poseljačen, betoniran, neoniziran, razdrljen kao rutava prsa blesavog đilkoša, bučan, zakrčen i kaotično prenakrcan po opančarskoj mjeri, jer njima uvijek nešto fali i nešto treba “pričuvati” za jatake, taj Zagreb, dakle, više ne može ugostiti ni othraniti ni pjesnike ni stabla ni građanske duše koje vole bilo kakav sklad.

Pretenciozni budalaši, duduci bez korijena, bez osjećaja hijerarhije, bez prave struke, sluganski opslužitelji koji ne propituju okolnosti ni razloge, učinit će sve da jedan grad koji je imao mitteleuropski štih, pretvore u “usku varoš” po mentalitetu, a groteskni diznilendski “megaprojekt” po količini najužasnijih spomeničkih, građevinskih i hortikulturnih sklepotina, koje je vidjelo naše stoljeće. Kako smo dopustili, uopće, da nam mjeru nametnu tipovi puni “nikogovićkog bezobrazluka” (Krleža), služeći se zaleđem politike i teorijom velikih brojeva? Neću vrijeđati njihova sela ni oskudicu iz koje dolaze, jer oni nisu krivi za komplekse, nedostatak formata, ništavnost tih osoba, spremnih na sve, da bi njihova bila gornja i da bi iza sebe ostavili “trag”. Došli su i čestiti ljudi iz krajeva raznih, samo su u tobolcu imali druge ideje i darove, ideale i mjeru po kojoj će ih poznati. No, hajdučko je i švercersko gnijezdo poslalo svoje “tiče” da nam iz zračne perspektive dobrano unerede grad, ciljajući na sve što o kulturi svjedoči.

I onda, nikom ništa, samo njima veliko Nešto. Naprosto, naša mlakost, slabost, nemoć i nedjelovanje, naša svedenost na ogorčeno mrmljanje i zgražanje, pokazuju njihov uspon u jasnom svjetlu. Pročitali su nas, prokljuvili, prošli su kao nož kroz maslac na putu do svoga cilja, da bi nam otimali trgove i štandove s cvijećem u korist garaža, da bi u bivšim knjižarama prodavali janjetinu i kobasice, da bi puštali cajke iz negdašnjih kulturnih klubova, da bi pišali pod stravičnim palmama i s čačkalicom u labrdi pokazivali svojim pajdosima i noćnim akrapima, gdje će oni jednog dana “izgradit onake mebodere, ko šta su ih Arapi satrli u Amer’ci”. Stvarno je dobro što Matoš više nije među nama. Ni Vjekoslav Majer, ni Krleža, ni ti neki ZAGREPČANCI, koji su davali ton vremenu, biljeg ulicama, tempo poeziji, vrijednost stilu i ukusu.

Živjeli su oni kojekuda, vidjeli metropola, znali koješta o mentalitetu i svemu pomalo, jedino mislim, uz svu lucidnost, da nisu mogli predvidjeti vrijeme skorojevića, snobova, diletanata i niotkudovića bez pameti, koji će Zagreb pretvoriti u kotu gdje bi ih bilo stid imati ulicu sa svojim imenom, te gdje će im i omiljenu klupu preoteti, da nemaju gdje počinuti i sastaviti dvije misli o tome kako slava svijeta prolazi a barbarski duh jača do kozmičkih dimenzija.

The post Božica Jelušić: O, ta uska varoš…. appeared first on Tacno.net.

In memoriam: MIRSAD HASANAGIĆ- GAGA  (08.02.1993-02.08.2019)

Dođoh tog jutra kući po mraku, drukčije se i nije moglo. Šoba će doći sutra, gore na Žuču je opet neki belaj. Htjedoh, kao i obično, skinuti sa sebe prljavu, smrdljivu uniformu, pa u kupatilo da me Gordana, flašom mlake vode, opere i sapere.

-Nemoj se skidati, prvo nešto jedi.

Jasan i oštar Gordanin glas, naređenje koje ne podnosi pitanja, formula za jad, muku, tragediju. Neophodno je imati snagu da se može uraditi ili podnijeti to što me čeka. Izmaknuh se od prozora, sjedoh, tanjir hladnih makarona jedva ugurah u stomak. Polako se digoh, pritegoh opasač, zatvorih feršlus na vindjakni, tiho škripe čizme po podu. Gordana me ne vidi, ali tihi zvuci kažu da sam tu. Vibrira strah i tegoba, ovako je uvijek kada je mrtva glava. Koja?

-Poginuo je Gaga.

Izgubih se negdje, mir, tišina, poginuo je Gaga, ovde je toplo, miriše na vruć hljeb, poginuo je Gaga.

-Mile je javio da je sahrana na Lavu u devet. Moramo požuriti.

Suh, mračan glas dolazi iz tame, skoro šapat, ne čujem i ne vidim Gordanine suze, poginuo je. . . . .Gaga.

Pucaju sa Borija, grmi u donjem dijelu grada,  neko nevin umire dole. Razdanilo se. Pogrbljeni, pognuti, glava uvučenih među ramena, to je zaštita od granata, uvijek u zaklonu, uz zidove, sa pogledom na najbliži haustor, idemo Nemanjinom. Ogoljelo Koševo bez ijednog stabla, pokojna koševska aleja, zimus je grijala hladne domove, dječije ruke i konzerve Ikara. Drvena grobljanska ograda je davno izložena, stoje samo betonski krstovi koji drže grobljansku ogradu, ko vojska postrojeni jedan po jedan. Kod zadnjeg krsta, iznad pomoćnog igrališta stadiona Koševo, stoji Mile, visi na njemu odjeća, modrih usana od zime, izmršavjelo lice, ukočenih očiju. Ispod krsta tabut, bijelo platno ćefina, dva vojnika, prastari ohrdani kombi. Poginuo je Gaga. Na igralištu stative, krstovi, bašluci, grubo srezani, u visini šesnesterca desetak iskopanih raka za one što će danas poginuti. Odozdo, od grada, dozvrnda golf,  stade uz grobljansku ogradu da se zakloni koliko god. Izađe hodža, fes, ahmedija, i trojica vojnika u starim uniformama. Mlada, iscrpljena lica, neizbježna cigara u usnama, tih razgovor, i po neki upitan pogled prema nama.

Prouči hodža fatihu brzu, u aleji bez stabala, ispod krsta pravoslavnog, bezbožniku komunisti, ne smjede sići do kabura, aman ja Rabbi pa dole se puca. Svira mi u glavi Bregina pjesma i riječi – ostali smo sami moj mlađi brate – sve je u redu, sve se slaže, u svijetu vlada sklad.

Odoše golf i hodža, grmi truo auspuh, ostadosmo  tišina iznad groblja i nas petero od cijelog čovječanstva. Tutnji artiljerija i PAM  kokičar, rafali i pojedinačni pucnji, pješadiski okršaj na Sjeničkoj kosi. Zona sukoba, tu su  svi  potencijalno mrtvi u svakoj sekundi vremena, i ako želiš da živiš moraš se naviknuti na tu potencijalnu smrt. Svaka sekunda potencijalne smrti koja je protekla postaje sekunda života.To izgleda kao da vrijeme teče unatrag od smrti ka životu.

Nosimo tabut i Gagu, Mile i jedan vojnik naprijed,  drugi vojnik i ja odozada, za nama ide Gordana, spotičemo se preko iskopane zemlje, obilazimo prazne rake, praznina na sve strane, ruševine i izgoretine Zetre, svima smo na vidiku i nišanu. Zaklanjaju me jedino Miletova leđa.

-Ako počne krhati skočite u raku, to je najsigurnije.

Hvala vojniku na savjetu, skočiće ko stigne. Metak koji pogađa, i prva granata, jal’ mina, se ne čuju dok ne padnu, a onda oprosti Bože ili vraže…tako je stradao Franjo kada smo sahranjivali Amira Barlecija. Šta će Gordana? Zaboli me duša.

-Evo nas. Mi ćemo dolje a vi nam ga dodajte. Spustite ga. Polako . . . .prvo noge.

Uvijek se stresem na zvuk kada grumenja zemlje udara u sanduk, kao da se otvaraju džehenemska vrata, ili vrazi razvaljuju sanduk da odvuku pokojnika. Ali nema sanduka, samo plitki tabut i bijelo platno ćefina, nema ni dasaka koje se koso postave iznad mejta, buljim dole ko oduzet, naziru se obrisi tijela, glave, srce mi zastade za trenutak, preskoči jedan otkucaj, zemlja se zaljulja pod nogama. Bože ko sam, Bože gdje sam, koliko ovoga još ima? Zadrža me i smiri Gordanina ruka. Odnekud dođe Mile, nosi komad špere, kleknu i namjesti šperu iznad glave, a onda pregršte zemlje poče lagano, tiho, spuštati i popunjavati praznine oko tabuta, dok se bjelina ćefina potpuno ne izgubi. Vojnici dopušiše cigare, baciše čikove, iz susjedne prazne rake izvadiše bašluk, lopate, i lagano, sa poštovanjem i pijetetom nasuše zemlju, napraviše humku, lopatom zakucaše bašluk ….Hasanagić Mirsad – ispod hladnih zvijezda i nepomičnog lica bogova – gotovo.

Prva ide Gordana, zaklanjaju je samo Miletova i moja leđa. Osvrnuh se, nijemo igralište, crne se iskopane rake ko ulazi u džehenem. U daljini, od Žuča do Blagovca pružila se duga, a preko nje lete topovske granate. Mirno počivaj Gaga.

Gordana, Mile i Šerkan

The post Ispod hladnih zvijezda i nepomičnog lica bogova appeared first on Tacno.net.

Galerija ULUPUBIH, koja se nalazi u ulici Koševo 7, nastavlja sa svojim aktivnostima. Od 22. jula biće prezentirana knjiga Bosančica za djecu, autorice Aleksandre Nine Knežević. Svaki dan će se posjetioci moći družiti sa ovom autoricom, a biće organizovane i radionice za djecu. Knjiga Bosančica za djecu je nagrađen prvom nagradom na konkursu Pišem ti bosančicom / Dijalog za budućnost, u kojem je učestvovalo 115 autora.

“Kao grafičku dizajnerku oduvijek me zanima kulturno naslijeđe, a moje spoznaje iz ove oblasti pretvaram u jezik razumljiv današnjim generacijama. U razvijenom svijetu svaku sitnicu pokušavaju da očuvaju, oplemene i pretvore u moderan grafički jezik koji komunicira sa širom publikom, i voljela bih da to radimo i mi u Bosni i Hercegovini. Baš zbog toga me i zanimaju djeca i nove generacije, i baš zbog toga je i rođena ideja o Bosančici za djecu i ovom neobičnom bukvaru. Upravo će djeca biti ta koja će sutra imati zadatak da očuvaju ovo autentično bosansko pismo, a to će biti u stanju dobro uraditi samo ako od malih nogu razvijaju ljubav i odnos prema vlastitom kulturnom nasljeđu.”

Radovi Aleksandre Nine Knežević se odlikuju čistom i savremenom idejom, jednostavno komuniciraju internacionalnim vizuelnim jezikom, a predstavljeni su kroz razigranu tipografiju i ilustraciju. Za svoj rad primila je brojna međunarodna priznanja i nagrade, a radovi su objavljivani u mnogim časopisima specijalizovanim za umjetnost i dizajn (Communication Arts, Luezers Archive, Print, Typo, Fontmagazine…). 2010. godine uvrštena je među 200 najboljih svjetskih ilustratora (“Luerzer’s Archive: 200 Best Illustrators Worldwide 09-10).

U razdoblju 2006-2010. bila je predsjednica Udruženja likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti i dizajnera BiH (ULUPUBiH). Radi kao freelance designer i kao dizajner i ilustrator naslovnica za knjiga za mnoge izdavačke kuće širom BiH. Za svoj projekat Sarajevo Dingbats dobila je godišnju nagradu Collegium Aristicum (Grand Prix) 2014. Godine koju dodjeljuju sva tri strukovna udruženja u Bosni i Hercegovini. Trenutno je na magistarskim studijama na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu.

The post Promocija knjige Bosančica za djecu autorice Aleksandre Nine Knežević appeared first on Tacno.net.

Foto: Boston Review

Prikaz 6. toma novog Kritičkog izdanja sabranih dela Hannah Arendt „Moderni izazov tradiciji / The modern challenge to tradition / Fragmente eines Buchs”, Wallstein Verlag 2018.

Kako pokazuje ovaj tom, Arent je iskreno pokušavala da izađe na kraj sa Marksom, iako se ovaj poduhvat završio u ćorsokaku. Ona prepoznaje svoju bliskost sa Marksovim idejama, ali ostaje nepoverljiva prema njegovom ambivalentnom odnosu prema nasilju i njegovoj veri u dijalektiku istorije. Marks i Arent se razlikuju po mnogo čemu, ali ono gde se preklapaju može poslužiti kao osnov za politiku zasnovanu na saradnji i organizovanju građana u vezi sa javnim pitanjima. Oboje smatraju da će se politička promena desiti jedino zato što se ljudi, koliko god skroman bio njihov politički status, okupljaju, razgovaraju o tome u kakvom bi svetu želeli da žive i trude se da svoje želje pretvore u stvarnost.

Ne iznenađuje to što se danas, u vreme ekonomske nesigurnosti i novog naleta autoritarizma, Karl Marks i Hana Arent ponovo nalaze u fokusu mnogih čitalaca. Čitanost Kapitala je eksplodirala nakon finansijske krize 2008, a Donald Tramp nam je dao dobar razlog da se vratimo Izvorima totalitarizma. Stoga je sasvim prikladno što je novo Kritičko izdanje sabranih dela Hane Arent započeto upravo tomom fragmenata iz nedovršene knjige koja je trebalo da se zove Karl Marks i tradicija političke misli.

Rođena u Hanoveru 1906, Arent je najveći deo detinjstva provela u Kenigzbergu (današnjem Kalinjingradu u Rusiji) u Istočnoj Prusiji. Njeni roditelji su bili asimilovani Jevreji iz više srednje klase i posvećeni aktivisti Socijaldemokratske partije. Arent je studirala filozofiju na Univerzitetu u Marburgu, pod mentorstvom Martina Hajdegera, sa kojim je imala i neslavnu ljubavnu vezu, a zatim je 1929. stekla doktorat na univerzitetu u Hajdelbergu, pod mentorstvom Karla Jaspersa. Iako su joj rastući antisemitizam u Nemačkoj i sve veći uticaj nacističke partije znatno otežali potragu za akademskim poslom, Arent je uspela da dobije sredstva da napiše habilitacionu tezu pod Hajdegerovim mentorstvom. (Od nemačkih profesora se tradicionalno zahteva da napišu ovu drugu doktorsku disertaciju kako bi stekli stalnu poziciju na univerzitetu.) Njeno iskustvo sa antisemitizmom, navelo ju je da zauzme otvoreno političke pozicije, i ona je počela da sarađuje sa cionističkim organizacijama, sprovodeći istraživanja o strašnoj situaciji u kojoj su se nalazili nemački Jevreji. To ju je učinilo neprijateljem nacista i 1933. je nateralo u izbeglištvo u Francusku. Godine 1940. Arent je pobegla u SAD, gde je provela ostatak života i izgradila karijeru kao istaknuta javna intelektualka i filozofkinja politike.

Ovaj tom Kritičkog izdanja predstavlja značajan novi materijal, prethodno nedostupan široj publici. Objavljujući tekstove (na nemačkom i engleskom), napisane između 1951. i 1954, ovaj tom obavlja impresivan zadatak intelektualne istorijske rekonstrukcije i popunjava prazninu u delu Hane Arent, povezujući Izvore totalitarizma (1951) sa njenim kasnijim radovima poput Conditio humana (1958) i ukazuje na razvoj njene misli tokom pedesetih, kroz niz fragmenata o Marksu i polemičke osvrte na njene američke i nemačke savremenike. Teško je zamisliti važniji intelektualni dijalog za trenutak u kojem se nalazimo. Neke ideje Hane Arent o Marksu našle su mesto i u delima objavljenim za njenog života, uključujući i Conditio humana, a druge su objavljene u međuvremenu u posthumno objavljenim tomovima koje je uredio Džerom Kon. Međutim, ono što ovo novo izdanje čini tako jedinstvenim i bogatim nije samo činjenica da ono sadrži ranije neobjavljene tekstove, već i to što dokumentujući proces prepravki ono detaljno rekonstruiše razvoj njenih stavova prema Marksovoj misli.

U drami Georga Bihnera, Dantonova smrt (1839), ovaj francuski revolucionar izgovara reči koje je inicijalno proslavio Pjer Vernio: „Revolucija je kao Saturn – proždire sopstvenu decu“. Možda je Hana Arent imala na umu ovu rečenicu dok je pisala tekstove o kojima je ovde reč, u kojima na preko 600 strana pokušava da se izbori sa revolucionarnim izazovom koji pred nas stavlja Marksova politička filozofija. Arent na ovaj izazov odgovara razvijajući alternativnu formu politike, koju naziva „natalnošću“: saradnjom koja stvara budućnost, umesto revolucionarnog žara koji je proždire.

Vrednost ovog toma leži dobrim delom i u razjašnjavanju odnosa između Arent i marksizma, odnosa koji je dugo bio definisan u polemičkim terminima. Marksisti često Arent nazivaju reakcionarnom, konzervativnom ili elitističkom autorkom; opisuju je kao nekog ko, rečima istoričara Erika Hobzbauma, „metafizičke konstrukcije ili poetska osećanja pretpostavlja stvarnosti“. Danas, kada je Arent najpoznatija po uticajnim tekstovima poput „Mi, izbeglice“ i Ajhman u Jerusalimu, koji očigledno leže na levo-liberalnoj strani političkog spektra, ovakve ocene se mogu činiti očigledno promašenim. Može nam se činiti čudnim da se žena koja je bila tako posvećena mnogim progresivnim ciljevima svoga doba, i koja je gajila duboko poštovanje prema Rozi Luksemburg, etiketira kao reakcionarka.

Međutim, priča nije tako jednostavna. Njeni savremenici, kao i filozofkinja Ketrin S. Bel, kritikovali su kontroverzni esej „Razmišljanja o Litl roku“, kao tekst na granici rasizma. Njena knjiga Izvori totalitarizma insinuira da se između nacizma i komunizma može staviti znak jednakosti, što je teza koju danas povezujemo sa Ernstom Nolteom. Conditio humana i Život duha idu s onu stranu činjeničkih tvdnji o društvenoj istoriji i zalaze na teren spekulativnog mišljenja o prirodi rada, delanja i rasuđivanja. Njeno delo O revoluciji (1963), pretpostavlja američku revoluciju onoj francuskoj, što je stav sa kojim se mnogi levičari ne bi složili. Konačno, s obzirom da je objavljivala u magazinu Confluence, koji je osnovao i uređivao Henri Kisindžer, Arent bi se mogla opisati čak i kao neka vrsta „hladne ratnice“, ili, kako to čini istoričar Semjuel Mojn u svojoj izvrsnoj novoj knjizi, kao „hladnoratovska liberalka“, mada se da pretpostaviti da bi ona s prezirom odbacila obe etikete.

Ovaj novi tom o Marksu, nateraće akademske tumače da preispitaju neke od svojih pretpostavki. Smeštajući neke od eseja koje je Arent na kraju objavila, poput „Razumevanja i politike“, u hronološki kontekst sa neobjavljenim tekstovima, kao što je „Karl Marks i tradicija zapadne političke misli: moderni izazov tradiciji“, urednici su sastavili materijal za knjigu koja proučava do sada neistraženu teritoriju između Izvora totalitarizma i Conditio humana. Ova knjiga razotkriva duboko poštovanje koje je Arent gajila prema marksističkim revolucionarnim zahtevima i njenu strepnju pred njima. Poput Marksa, Arent tumači revoluciju kao proizvod sukoba modernističkih ideala pravde i jednakosti sa realnošću kapitalizma. Poput Marksa, ona prepoznaje „potmulo nasilje“ tržišta. Pa ipak, ona sumnja da marksizam može izbeći Bihnerov problem: užase revolucionarnog nasilja. Povremeno ostaje zarobljena u hladnoratovskim polemičkim klišeima, i to su najslabija mesta u njenom tumačenju Marksa. Ali na mestima na kojima uspeva da se otrgne od ovih klišea, ona dolazi do briljantnih uvida.

Suština Arentinog neslaganja sa Marksom tiče se većeg značaja koji ona pripisuje političkim u odnosu na socijalna prava. Ova teza je najdetaljnije razvijena u njenoj knjizi O revoluciji (1963). Elizabet Jang-Bril, autorka njene biografije, citira prikaz Majkla Haringtona, koji će kasnije biti jedan od osnivača Demokratskih socijalista Amerike, kao reprezentativan za marksističku recepciju ove knjige. Iako prihvata argumente iz druge polovine knjige, u kojoj se Arent divi Rozi Luksemburg i njenom „komunizmu sovjeta“, Harington odbacuje argument na kojem se ovo divljenje zasniva: prednost političkih prava nad postizanjem socijalne jednakosti (amelioracijom). U vreme nakon Occupy pokreta, oštrina ove dihotomije može izgledati preuveličana, ali Arent je na njoj uporno insistirala. Kada ju je, pred kraj života, njena prijateljica Meri Makarti pitala zašto se izvesna socijalna pitanja ne bi prosto mogla definisati kao prava (na primer, pravo na zdravstvenu zaštitu), Arent je izbegla da odgovori na to pitanje. Za nju, fundamentalna distinkcija je ona između privatne i javne sfere. Pokušaji da se politizuje privatno, smatrala je, pre će potčiniti politiku ekonomiji, nego obrnuto.

Arentino pisanje o socijalnim problemima često je obeleženo istom defanzivnošću koju je pokazivala i u privatnim razgovorima na ove teme; pa ipak, ona jeste kritikovala kapitalizam. Ovaj tom će biti od velike pomoći svima koji su zainteresovani za njenu jedinstvenu misao o ekonomskim temama, a naročito za njen podjednaki odmak od socijalista i zagovornika slobodnog tržišta. Marks je, u skladu sa svojim dijalektičkim modelom istorije, smatrao da će kapitalizam stvoriti one koji će ga na kraju sahraniti. Arent, međutim, sumnja u ovu autodestruktivnu težnju kapitalizma, i upravo zbog toga ne nalazi nikakvo dijalektičko opravdanje za nasilje slobodnog tržišta. Iako bi slobodno tržište u potpunosti kolonizovalo prostor političkog delanja, Arent takođe tvrdi i da bi totalna eksproprijacija bila „pakao“. Isključiva fokusiranost na postizanje ekonomskih ciljeva, bilo kroz slobodno tržište ili kroz redistribuciju, rezultira masovnim nasiljem. Ekonomska prinuda može se dovesti u pitanje jedino politikom, a politika se može odrediti jedino kroz javno rasuđivanje pojedinaca. Problem je u tome što ovo znači da mogućnost rasuđivanja ne može biti unapred određena. Moderni izazov tradiciji ne uspeva da razreši problem političkog ograničavanja ekonomskih projekata, već se pre svega bavi kompleksnošću ovog problema.

U tekstovima sakupljenim u ovom tomu, Arent iznosi široku paletu argumenata, od kojih mnoge izuzetno suzdržano i oprezno. To čitanje ovog dela čini posebno uzbudljivim, jer ulazimo u „skrivenu odaju“ (da pozajmimo Marksovu frazu iz Kapitala) njene intelektualne produkcije, ali sa druge strane, uskraćuje jasne odgovore na brige mnogih njenih kritičara. U meri u kojoj se može govoriti o tezi koja ujedinjuje ovu zbirku tekstova, ona se nalazi u tekstu „Tradicija i moderno doba“ (1954), u kojem Arent tvrdi da Marks prekida nit mišljenja koje je bilo dominantno još od Sokrata i Platona: „Animal rationale“, piše ona, više nije model ljudskosti, već na njegovo mesto dolazi „homo laborans“. Ovo znači da Marksov čovek „nikada ne napušta ono što je za Platona bila ‘pećina’ svakodnevnih ljudskih poslova“. Zbog ove promene u terminologiji, Arent Marksa smatra pre antropologom nego političkim ekonomistom (kakvim je on sebe smatrao). Ovakvo čitanje dovodi u pitanje Marksovo eksplicitno izraženo odbacivanje vere u postojanje ljudske prirode. Arent tvrdi da Marks zapravo poseduje sopstvenu ideju o ljudskoj prirodi, samo što to ne priznaje. Marksova verzija ljudske prirode je za nju problematična jer potčinjava politička pitanja ekonomskim silama. Po Arent, društvom bi trebalo da upravlja političko rasuđivanje, a ne ekonomska nužnost.

Moderni izazov tradiciji počinje tamo gde se Izvori totalitarizma završavaju, esejom pod nazivom „Ideologija i teror“ (1953). U poglavlju istog naziva kojim se završavaju Izvori, Arent je iznela jednu od svojih kontroverznih tvrdnji, „da je usamljenost, nekada granično iskustvo… postala svakodnevno iskustvo sve većih masa našeg veka“. Njeni kritičari prihvataju tezu o sve rasprostranjenijoj usamljenosti, ali često dovode u pitanje tezu o uzročnoj vezi između ovog fenomena i totalitarnih država. Kasniji esej, objavljen u Modernom izazovu, odgovara na ove kritike i revidira one aspekte njene teze koji su bili nejasni. Arent ostaje pri tvrdnji o suštinskom značaju usamljenosti za totalitarizam, ali sada ovu tvrdnju ne zaniva na egzistencijalnom uzroku – na primer anomiji, ključnom terminu Emila Dirkema – već na onom političkom: teroru. Usamljenost nije uzrok totalitarizma, tvrdi ona, već proizvod terora. Jednom kada je stanovništvo usamljeno, totalitarnim vladama je mnogo lakše da njime upravljaju, jer je usamljenim ljudima mnogo teže da se ujedine, budući da im nedostaju vanporodične veze neophodne da se organizuju pobune. Ovi indvidualizirajući efekti usamljenosti sprečavaju političko delanje čak i u netotalitarnim državama, jer politika zahteva saradnju i uzajamnost. U tom smislu, Arent potencira značaj emocija u politici.

Nasuprot usamljenosti, Arent tvrdi da samoća može biti podsticajna za politiku. Dok je usamljenost „blisko povezana sa iskorenjenošću i suvišnošću… nedostatkom mesta u svetu, priznatog i garantovnog od strane drugih“, samoća je upravo suprotno. Ona „zahteva da budemo sami“, ali „usamljenost se najjasnije pokazuje u društvu sa drugima“. Ona često citira Ciceronovu rečenicu, koja se originalno pripisuje Katonu, kako bi opisala ovu razliku: „Nikada nije bio manje sam nego kada je bio sam“ (Numquam minus solum esse quam cum solus esset). Pa ipak, Arent piše: „Samoća može preći u usamljenost; ovo se dešava kada me, dok sam sama sa sobom, napusti moje sopstvo“.

Ona zaključuje: „Ono što usamljenost čini tako neizdrživom, jeste gubitak sopstva koje se može ostvariti u samoći, ali se može potvrditi u svom identitetu jedino od strane poverljivog i poverenja dostojnog društva sebi jednakih. U usamljenosti, čovek gubi poverenje u samog sebe kao partnera svojih misli i elementarno poverenje u svet neophodno da bi se doživela bilo kakva iskustva. Sopstvo i svet, sposobnost za mišljenje i iskustvo, gube se u istom trenutku“.

Iako Arent veruje da totalitarizam proizvodi usamljenost, i smatra Staljinov režim totalitarnim, ona za njega ne krivi Marksa. Ona čak tvrdi da je, ironično, Staljin potvrdio Marksov značaj, jer je Marks „jedini velikan iz prošlosti koji ne samo da je prepoznao probleme koje su i danas aktuelni, već koji može biti upotrebljen ili zloupotrebljen od strane novih formi vladavine“. Biti značajan zbog zloupotrebe zvuči kao sumnjiva čast, međutim Arentina kritika Marksa ovde tek počinje.

Arent kod Marksa prepoznaje dva problema. Jedan je metodološki – to što on zamenjuje filozofiju politikom. Drugi je filozofski: Marks ima dijalektički model istorije. Za Marksa, sumira Arent, kapitalizam se sastoji u procesu u kojem sve veći broj ljudi prelazi iz seljaka u najamne radnike, koji nemaju drugog izbora nego da rade kako bi preživeli. Do ovog trenutka ona se slaže. Problem je u sledećem koraku. Marks tvrdi da podela društva na vlasnike i radnike čini revoluciju nužnom i neizbežnom. Nasuprot tome, Arent tvrdi da formiranje radničkih partija, i davanje zakonskih prava radničkoj klasi okončava neizbežnost revolucije. Iako ovaj zaključak izgleda kao da se uklapa u klasičnu podelu na reformu i revoluciju, Arent smatra da on ima dubok filozofski značaj. Štaviše, to što revolucija nije neizbežna ne znači da će reforma rešiti sve probleme koji nastaju zbog kapitalističke ekonomije.

Kod Marksa Arent prepoznaje način da se misli o „potmulom nasilju“ modernog društva, nasilju koje ona smatra sveprisutnim u demokratijama, baš kao i u diktaturama. Ona prepoznaje Marksa kao prvog u značajnoj tradiciji zapadne političke misli, koji se fokusirao na ovaj problem:

„Marks je znao da je inkompatibilnost klasične političke misli i modernih političkih uslova, uslovljena činjenicom francuske i industrijske revolucije, koje su zajedno uzdigle rad, tradicionalno najprezreniju od svih ljudskih aktivnosti, na najviši nivo produktivnosti i pretvarale se da su sposobne da sprovedu u delo vekovni ideal slobode u do tada nečuvenim uslovima univerzalne jednakosti. On je znao da je ovo pitanje samo površno postavljeno u idealističkim proklamacijama jednakosti ljudi… i da je na njega samo površno odgovoreno davanjem prava glasa radnicima. Ovo nije bio problem pravde koji bi se mogao rešiti time što će se radničkoj klasi dati ono što ona zaslužuje… Postoji činjenica temeljne inkompatibilnosti između tradicionalnih koncepata koji su rad smatrali simbolom čovekovog potčinjavanja nužnosti, i modernog doba koje rad vidi kao izraz čovekove pozitivne slobode, slobode produktivnosti.“

Reforma nije dovoljna, ali Marks nije bio u pravu kada je želeo da „ostvari filozofiju“, to jest, da ostvari idealističke tvrdnje o pravdi i autonomiji kroz politizaciju ekonomije. Ovaj Marksov gest je „potčinio misao (a posredno i politiku)… neumoljivoj tiraniji nužnosti, ‘gvozdenom zakonu’ produktivnih sila u društvu“. Umesto toga, Arent traži put koji bi proširio političku slobodu, a da pritom ne izbriše razliku između politike i ekonomije. Iako joj nedostaje normativni model koji bi se mogao uporediti sa Marksovom idejom revolucije, u ovom tomu možemo naći nagoveštaje o oblicima njene, arentijanske politike koja bi se mogla suprotstaviti kapitalizmu:

“Natalnost je stanje ljudske pluralnosti, a politika… je neophodna samo zato što je čovek biće koje sve dok je živo, postoji samo u množini… Sve dok smo živi, i bez obzira na to kakav život vodimo, ne možemo izbeći nepredvidivost ljudskih činova u kojima jedino što možemo predvideti nije stvarni ishod procesa koje smo započeli, već samo to da svako dobro delo, bez obzira na svoj uzrok ili motiv, čini svet malo boljim, a svako loše delo, makar bilo počinjeno i zbog najuzvišenijeg cilja, neposredno čini svet malo gorim, baš kao što i svako veliko delo ovde i sada podiže nivo ljudske egzistencije, pokazujući za šta je čovek sposoban.”

Stoga je normativni zadatak koji Arent elaborira – individualna odgovornost za svet, manifestovana u zajedničkoj aktivnosti političkog života. Revolucija natalnosti se sastoji u tome da svi zajednički preuzimamo odgovornost za svet i rasuđujemo o političim pitanjima u javnom diskursu.

Ovo je značajno drugačiji politički program od „Proleteri svi zemalja, ujedinite se!“ Pa ipak, Arent se implicitno slaže sa dobrim delom ovog slogana. Možda je susret Arent i Marksa najlakše zamisliti kao Arentinu reviziju marksističke formule o preuzimanju sredstava za proizvodnju. Arent bi tvrdila da umesto toga treba da govorimo o preuzimanju sredstava za praktikovanje odgovornosti za svet. Arent istrajava u nadi da je novina moguća, da je moguće rođenje nečeg novog što dopušta novi politički početak. A u sadašnjem trenutku katastrofalnih klimatskih promena, u kojem izgleda da nijedan političar nije spreman da dela niti da bude pozvan na odgovornost, njen pojam odgovornosti deluje prijemčivo, bez obzira što je sama reč tako često zloupotrebljavana u konzervativnim paškvilama.

Kako pokazuje ovaj tom, Arent je iskreno pokušavala da izađe na kraj sa Marksom, iako se ovaj poduhvat završio u ćorsokaku. Ona prepoznaje svoju bliskost sa Marksovim idejama, ali ostaje nepoverljiva prema njegovom ambivalentnom odnosu prema nasilju i njegovoj veri u dijalektiku istorije. Marks i Arent se razlikuju po mnogo čemu, ali ono gde se preklapaju može poslužiti kao osnov za politiku zasnovanu na saradnji i organizovanju građana u vezi sa javnim pitanjima. Oboje smatraju da će se politička promena desiti jedino zato što se ljudi, koliko god skroman bio njihov politički status, okupljaju, razgovaraju o tome u kakvom bi svetu želeli da žive i trude se da svoje želje pretvore u stvarnost.

Geoffrey Wildanger, Boston Review

Preveo Rastislav Dinić

Peščanik.net

The post Hana Arent i Marks appeared first on Tacno.net.