Dževdet Tuzlić “Život na stiku“, Kult B, Sarajevo i Planjax Tešanj, Sarajevo, 2019.

Pojava iznimno zanimljive knjige Život na stiku Dževdeta Tuzlića promijeniće mnogo toga u promatranju vremena u kojem se pojavljuje, ali i vremena iz kojeg je proizišla, godišta koja su je iznjedrila.

Dževdet Tuzlić je rijetka žurnalistička pojava, stvaralac sa opusom najširega mogućeg spektruma, kad je u pitanju praćenje svih kulturnih, ali ne samo kulturnih događanja u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji. Zato i knjiga, svojevrsni kronogram i kronopis Tuzlićevih obašašća i basanja (Lovrenović), nije samo vrijedan kronologijski dokument, dapače rastvara ona sasvim nove putove i poglede na sve ono što smo proživjeli (i preživjeli!!!) na ovim našim nemirnim prostorima i u ovim našim turbulentnim vremenima. Osoben po širini, žanrovski žurnalističkog ispoljavanja, Tuzlić sa dokazao na radiju, televiziji, ali i u printanim medijima. Nezaboravna je njegova autorska emisijaTreća dimenzija uz koju su odrasle i stasavale generacije i generacije stvaralaca.

Zato knjiga Život na stiku interaktivno djeluje na generacije koje su bile i danas su suvremenicima Tuzlićevog žurnalističkog rukopisa. Ona mijenja pogled na jedno doba, jer razotkriva čitave rojeve danas prilično zaboravljenih činjenica, koje kontekstirane u današnji negativističan odnos vlasti prema kulturi i umjetnosti, ukazuju na svu sablasnost doba čijim smo dionicima.

Vrijedi zato citirati autorov svojevrsni prološki uvod: “…Naprosto se više činjenica smjestilo među korice, pa i jedna posebno upečatljiva – navršilo se 70 godina Radio Sarajeva. A zapalo me da baš vlastitim pečatom podsjetim na jedan toliko važan trenutak u historiji elektronskih medija u BH, na trenutak kad je Đorđe Lukić Cigo izgovorio optimističnu rečenicu “Smrt fašizmu, sloboda narodu, ovdje slobodno Radio Sarajevo“ – 10. aprila 1945. godine, iako je prva krugovalna postaja, tokom ustaške okupacije Sarajeva, nastala dvije godine ranije. Jedna druga okupacija, okupacija Sarajeva, na koju je s jeseni 2015. godine u Fojnici, na književnoj manifestaciji koja osvježava sjećanje na Ziju Dizdarevića, istinskog antifašistu i stradalnika zloglasnog Jasenovca, podsjetio Ivan Lovrenović, bila je poveznica sa vrijednostima koje u sebi nosi očuvanje tragova i nenadoknadivost izgubljenog. Izgovorio je Ivan tada jednu važnu rečenicu: “Na arhivu počiva civilizacija, arhiv je, bio on lični ili državni, trag u vremenu“ i sa gorčinom i žalom podsjetio na prvu godinu opsade Sarajeva 90-tih, kada je u sarajevskom naselju Grbavica, u plamenu nestao njegov književno-kritičarski, esejističko-istraživački arhiv, rukopisi i skice za nove knjige…
Slično osjećanje o važnosti sačuvanih detalja života, u ovom slučaju iz sfere novinarstva, nosio sam u trenucima premišljanja o decenijama provedenim u ovoj profesiji….“

Odlukom da sve što je iznimno žurnalistički oplođivao stavi među korice ove knjige napravio je Tuzlić iznimnu uslugu svima onima koji će u sutrašnjici kulturologijski skenirati naše i doba koje je ostalo iza godina našega življenja.

Tuzlićeva knjiga je i topao spomenar i tačan arhivarij, sa razbokorenošću ispisivanja portreta, intervjua, zapisa o pojavama i ljudima koji su svih tih godišta gradili i izgradili jednu duboko utemeljenu civilizacijsku mapu bosanskohercegovačkih zemljopisnih i duhovnih prostora.

Život na stiku legitimacija je bogato proživljenih, nikad uludo trošenih godišta vrsnog, polimedijski usmjerenog žurnaliste, Dževdeta Tuzlića.

The post U VREMENU I IZ VREMENA appeared first on Tacno.net.

Foto: Flickr

Danas se sjetim priče sa početka karijere.
Tek se boravišna dozvola dobila van granica BiH i počeo se intenzivno učiti budući nam maternji jezik. Treba za svijetlu nam budućnost.

Jednog od tih dana, čas je odavno već bio počeo i već je došao do pola, kad odjedanput se otvaraju vrata i u učionicu upada jedna naša kolegica.

Jeans koji je imala na sebi vidno je pocijepan, frizura je na juriš, a na koljenima, ispod poderanog jeansa vidi se da je koljena dobro zgulila.
Tajac.
Pita učiteljica, kad se malo sabrala:
“Pa, dobro, šta se desilo?”

Naša kolegica i ljuta i bijesna i povrijeđena odgovara rezignirano:

“Šta-šta se desilo? Šta? Pa, vozim bicikl i u parku, na šljunku, naglo zakočim, padnem i razbijem se skroz.
Pored mene prolazi jedan mladi Švedo i ni da pita kako sam, mogu li dalje.. Eto, šta se desilo! Pa, kakvi ste to ljudi?!?”

U Švedskoj se ne viče kad se priča. U Švedskoj se šapuće ma koliko Vam mišljenja bila različita.

Gleda je ona učiteljica, Šveđanka, i pokušava diplomatski riješiti nastalu situaciju…prve dvije minute….poslije vidi da to kod nas ne prolazi, pa će polako:

“Pa, dobro, nisu baš svi takvi. Svugdje ima dobrih i loših ljudi…eto, recimo kod Vas u Bosni…”

Nije jadna ni završila.
U Švedskoj se sačeka da sagovornik završi svoju rečenicu…

“U Bosni? U Bosni kažeš! Ma, nemate Vi šanse da budete kao mi u Bosni!”

“Pa, kako?”, demokratična će učiteljica, “Kako nemamo? Opiši nam kakvi ste vi, pošto eto mi ne vodimo brigu o ljudima u Švedskoj?”

Tu je demokratičnu učiteljicu već napustila demokratija i bilo je po onoj;
“Ma, pridruži im se, bolan!”

U po učionice, gdje se vrijedno učio budući nam maternji, kolegica je stajala, onako pomalo, raširenih nogu i podbočena rukama pod kukovima, u pomalo poderanoj odjeći, s ožiljcima od pada s bicikla, ali odlučna u namjeri da odbrani i Bosnu i Bosance i Tvrtka i Netvrtka:

“Kakav smo narod mi Bosanci? Da objasnim!
Evo: ovako ti je jedna velika rijeka po po sredine (crta cijelim tijelom, koracima i rukama Bosansku rijeku u po Švedske).
Vidiš sad tu rijeku.
E, s jedne strane rijeke stoji vojnik i puca na vojnika koji stoji na drugoj strani rijeke. U dvije su vojske.
Pucaju tako par sati, kad u jednom momentu ovaj se jedan s te obale oklizne i padne u rijeku.
Onaj na drugoj obali, odmah baci pušku, utrči u rijeku, spasi čovjeka, donese ga plivajući i boreći se sa brzacima, do njegove obale, izvuče ga iz vode i ostavi ga tamo da čovjek lijepo dođe sebi.
Onda skoči u rijeku, prepliva na drugu obalu, malo odmori, uzme pušku i onda opet pucaju jedan u drugog!
Ali! Mi spasimo čovjeka! A ne k’o vi što samo prođete pored njega! SPASIMO!”

Dobro smo se udali, kako je počelo….

The post DOBRO SMO SE UDALI… appeared first on Tacno.net.

tragovi slikarskog genija Mile Džokić-Kaplarević

Beogradska slikarka Mila Džokić Kaplarević uspjela je na svojim platnima ostvariti nevjerojatne dramatske metamorfoze. Njena platna, i onda kada vam se čine da isijavaju nerealno, pa i nadrealno, nose onu pitkost i likovnu čitljivost, koja je karakterizirala i njenog profesora, velikog Mostarca, Nedeljka Gvozdenovića.

U dramatici boja, u čudesnim prelomnicama igre bojom, što gotovo u pojedinim trenucima producira zvuk, nerijetko i krik, da bi u narednim trenucima postala dijelom largo atmosfera, zrcali žudnja umjetnice da dramatiku prepliće s jednim potpuno nerealnim lirizmom.

Dramatika boja Džokić-Kaplarevićeve, u pravilu prvi plan slike posvećuje osobnoj unutrašnjoj psihološkoj ognjici, a drugi i treći plan nose konturnost realnog, pa u nekim slučajevima i dalekih odbljesaka sirealnog.

Nije tu riječ o cerebralno-racionalnoj proračunatosti. Džokić-Kaplarevićevu naprosto nose snažni zaveslaji kista da bi finalna verzija onoga što odjekuje u emotivnom struništu gledatelja bila rijetko dramatičan koloritni kliktaj, poslije kojeg odbacujemo racio i predajemo se čistoj emotivnosti.

Veličanstveni trenuci emocije, blago, istinsko blago snatrenja umjetnice nad nemirnim svijetom.

Slikarstvo koje uzbuđuje i u isto doba razgaljuje! Dramatično i lirsko slikarstvo.

Blagdani slikarstva!

The post Majstorstvo i dramatika boje appeared first on Tacno.net.

Premijerno sarajevsko izvođenje pozorišne predstave „Da li bi htela da se još ponekad nađemo“ Ane Isaković i Ramiza Huremagića, u režiji Ninoslava Šćepanovića, a u produkciji Reflektor teatra iz Beograda i Centra Samouprava iz Sarajeva, zakazana je večeras u 20.00 sati u Sarajevskom Ratnom Teatru SARTR. Prva repriza je sutra.

Dramski tekst u poeziji „Da li bi htela da se još ponekad nađemo“ je u postpost dramskoj formi sa elementima verbatim drame, prati glavnu akterku, anti-žrtvu silovanja Anu Isaković – gdje je i sama kategorija žrtve produkt struktura moći. Glavna junakinja se nosi sa omniprisutnim žigom krivca, umjesto žrtve, u izrazito patrijarhalnom i militaristički nastrojenom društvu, gdje je žrtva stigmatizovana, a odnos žrtva – krivac postavljen inverzno i sablažnjavajuće.

Izvođači u predstavi su Aleksandra Veljković, Gordana Đokić, Mirjana Jelić, Dragan Stokić, Đorđe Živadinović Grgur, Igor Filipović, Nikola Živanović.

Sa Ramizom Huremagićem i Anom Isaković je razgovarala Vanja Šunjić

Ramize, kako je došlo do toga da ste se Ana i Vi sreli i počeli zajedno da pišete? Ana je žrtva silovanja, a Vi ste isljeđivali žrtve. Poznavajući naše pravosuđe, prvo što bismo mogli pomisliti je da ne želi još jednom da sa Vama prođe kroz sve to.

Spojila nas je poezija. Slučajno smo se sreli na čitanju u Zagrbeu, onda nas je povezao zajednički prijatelj i ja sam otišao u Beograd na Anin Festival poezije ARGH. Spoznali smo da imamo slične priče i poželjeli da stvaramo zajedno. Od ideje da napišemo jednu pjesmu, do toga da su se u dvije godine izdešavale stvari koje su dovele do toga da večeras u Sarajevu, nakon Beograda imamo premijeru naše predstave.

U predstavi kažete da „u ovoj državi ne žive ljudi, nego strahovi… strah od toga da bi moglo da ti bude dobro.“ Da li je strah korjen svega i koliko sistem strah pojedinca koristi kao oruđe, a koliko planski siluje svoje podanike i podanice?

Moja pjesma „Zemlja straha“ govori o tome.

„Ovo je zemlja u kojoj ne žive ljudi,

Njenim poljima, kao uskovitlani zrakovi,

Kroče i huče njihovi strahovi…

 … strah zemlje da bi mogla biti država,

strah od osjećaja da si svjestan da strah vlada,

strah da bi ti sutra moglo biti dobro.“

Mi živimo strah.

Meni su glas i autorefleksija dovoljni da ga osvijestim i izborim se s njim. Ljudi su preživjeli rat, a i dalje se sve svodi na to šuti, može biti gore. I 30 godina nakon rata se ponavljaju iste stvari. To je strah. Kod nas djecu vaspitavaju negacijom, djetetu se govori nemoj, nemoj ovo, nemoj ono… niko ne kaži de, trči, padni, hodaj bos.

Naopako smo postavljeni i počinjem da vjerujem da nosimo matricu samoproklamovane žrtve. Kao da se dobro osjećamo samo kada smo žrtve, a da bismo bili žrtve onda moramo imati strah. To je sistem spojenih posuda, poslovi, krediti, uspjeh. Za sve to vrijeme zaboravljamo da živimo.

Bojimo se vlasti, sistema, politika, a niko ne shvata da je naše najmoćnije oruđe koje postoji glas. Ujedinimo se samo za vrijeme nesreće i opasnosti, a nakog toga se vraćamo u zone komfora i čahure.

Pitam se kako bi izgledalo kad bi u Sarajevu svaki dan 120 000 ljudi stajalo na ulicama. Koja je to sila i moć i represivni aparat koji ne bi pokleknuo i morao uvažiti ono što ljudi hoće ali, ja se plašim da ovdje ljudi ne znaju šta hoće.

Šta bi bilo da nam bude dobro? Gdje bi bila opravdanja? Kako bismo se nosili s tim?

Imam osjećaj da bismo tada trebali uraditi kolektivnu lobotomiju. Niko ne bi bio sposoban da živi jedan normalan život, da se možeš probuditi sa osmjehom i ići na posao. Kapitalizam je zasnovan na tome da sve ima svoju cijenu, ali pri tom zaboravljamo da se može smijati, putovati i pričati sa ljudima o dobrim stvarima.

To i jeste jedan od razloga zašto smo počeli da radimo predstavu i to je ono što ja radim sa svojom poezijom, u kojoj je osnov odnos prema samome sebi. Početak i ishodište je unutar nas. Ako sebe ne oslobodimo, onda ništa nećemo postići. Pitam se šta treba da se desi da 3000 ljudi koji trenutno u Sarajevu sjede po kafanama i ništa ne rade dođu na jedeno mjesto i ujedine glas u potraži za drugačijim. Hrabri smo samo iza 4 zida i iza tastatura, ali kada treba nešto poduzeti, onda nas nema.

Kad govorimo o silovanju, ali i bilo kojem drugom krivičnom djelu, šta nakon pravnog postupka, izvođenja dokaza, utvrđivanja počinioca… propituje li iko motive? Šta je svrha kažnjavanja bez suštinskog pristupa i šta je kazna bez suštinskog pristupa?

Svaki krivično-pravni sistem ima postulate zasnovane na načelima pravičnosi i zaštite žrtve zato i postoje norme koje ukazuju da odrđeno ponašanje jeste ili nije prihvatljivo, kako bi se uspostavio red i osjećaj sigurnosti među građanima. Sistem zaštite prava postoji da bi ljudima bilo bolje. Međutim, mi svjedočimo instrumentalizaciji procesa gdje se sve svodi na ispunjavanje forme. Sudski postupci su poistovijećeni sa tehnološkim procesima u fabrikama. Od početka do kraja se uviđa da nema empatije za čovjeka i nema humanističkog pristupa. Kod nas su rijetke službe za zaštitu i pružanje podrške svjedocima. Kad građanin prvi put dolazi u sudnicu, to je nešto novo i strano. Postoji strah od sistema, od viktimizacije žrtve itd.

U djelima i ponašanjima kao što su nasilje i silovanje, nema adekvatnog tretmana ni prema izvršiocima. Niko ne pita zašto je neko postao serijski silovatelj, a pri tom je imao normalan porodični život i posao. Kad se pogleda sudska dokumentacija, vidi se da to nikoga nije interesovalo, a možda je taj počinilac trebao veću brigu i tretman nego sama žrtva.

Ana je našla puteve kako da se izbori sa svim tim, ali mi ne znamo šta se desilo sa izvršiocem. Mi ne odustajemo od njega kao čovjeka, bez obzira na pravosnažnu presudu. On će se sutra vratiti u društvo i sistem treba biti jednak, koliko zbog njega, toliko i zbog drugih. Željeli smo donijeti atmosferu sistema iza zida, jer to je građanima daleko. Mi pjevamo zakone i obrazlažemo postupak, kako bismo dočarali da to nije priča iz holivudskih serija i filmova.

Kazna sama po sebi nema nikakvu svrhu iz pozicije žrtve. Sama kazna ne donosi satisfakciju. Ono što svaka žrtva puno više treba su utvrđivanje istine da nije silovana što je u suknji i majici na bretele išla sama na 30 stepeni i da je zato sebi neko uzeo za pravo da radi šta hoće, te da je se tretira ne kao predmet i svjedoka koji je dao iskaz da bi neko dobio kaznu, nego kao čovjeka.

Vrhovni sud Srbije je još ’91. donio presudu u kojoj je nepobitno isključio svaku odgovornost i značaj ponašanja žrtve i njenog izgleda u djelu silovanja. Ono što je danas Istambulska konvencija, mi smo imali u praksi te Jugoslavije, koju danas pljuju.

Ono što se danas radi po zakonu je mnogo strašnije od onoga što se radi protiv onoga kako je u zakonu. Zakoni su postali sredstva izvršenja naogavnjih stvari. Smrtna kazna u Srbiji je amnestirala najozbiljnije kriminalce. Ukinuta je kazna od 20 do 40 godina, koja je bila najozbiljniji vid kazne. Sada imamo kazne zatvora do 20 godina i smrtnu kaznu, odnosno doživotni zatvor. No, ova kazna se neće  izvršiti nikada, ili će se izvršiti jednom u 10 godina. Umjesto 100 ljudi koji bi dobili 35-40 godina, sada ćemo imati jednog optuženika sa doživotnim zatvorom, ili smrtnom kaznom. Sve je napravljeno da bi se povlađivalo sistemu.

Silovanje kao fenomen otktiva mnoge devijacije kako u strukturama moći kroz potpuno dehumanizovanje žrtve, tako i u društvu uopšte. Statistike govore da su 3-4 od 5 silovanja uglavnom izvršena u krugu porodice i bliskih ljudi. Prije nekoliko dana su objavljene statistike Fakulteta političkih nauka u Beogradu, gdje svaki peti mladić u Srbiji smatra da prinudni sex u braku nije silovanje.
Kako gledate na to i gdje mladi pronalaze te modele; je li to porodica, ulica, obrazovna institucija, vjerska ustanova?

Nismo svjesni koliko je u našem najbližem okruženju zlostavljanje najbližih i djece praksa. Registar pedofila  o kojem se u posljednje vrijeme mnogo govori ništa neće riješiti.

Neophodna je stalna edukacija. Trebamo pojedinačne slučajeve žena i djevojčica koje su ustale i prijavile nasilje. Ti slučajevi moraju biti predstavljeni na afirmativniji način, s podrškom, a ne predmet izrugivanja i viktimizacije žrtve. Za to vrijeme, za počinioca, koji vjerovarno i dalje radi iste stvari, niko ne pita. To povlači odgovornost sredine, medija, institucija, obrazovnih sistema…

Gotovo ni jeda profesor koji je zlostavljao studentice nije odgovarao i nije mu zabranjeno da predaje. Kada bi ih 10 bilo suspendovano, tad bi kazna imala svrhu, jer bi se drugi zapitali hoće li uraditi isto.

Kod nas je sramota obratiti se socijalnim službama, psiholozima, psihijatrima… kao da smo mi birali svoje poremećaje, ili kao da smo krivi za tuđe nasilje nad nama.

Centri za socijali rad su potkapacitirani, a ne smatra se da iz budžeta treba izdvajati sredstva i za nevidljive oblasti iz kojih se ne mogu kupiti politički poeni. Rad sa disfunkcionalnim porodicama traje nekoliko godina i ne vide se, za razliku od paketa, koji se demonstrativno nosaju pred predizborne kampanje.

Kad govorimo o nasilju i silovanjima u vjerskim institucijama, tu je na snazi pakt stado-vlast-vjerski lideri. To su perfidno sračunate kalkulacije i podjele interesnih zona. Vjerski lideri treba da budu više izloženi, jer obavljaju funkcije, standardi bi morali biti veći,  prag tolerancije nulti. Unutar zajednica još nema stava da oni takve stvari neće tolerisati i da će oni determinisati svakog popa, fratra ili hodžu koji zlostavlja i siluje djecu.

Problem je i generalna nesolidarnost i needukovanost. Značajan broj žena u žudnji da se dokažu prihvataju modele ponašanja muških predatora i da bi se dokazale, idu preko granica tih muških predatora. To vidimo u pravosuđu, obrazovanju, zdravstvenom sistemu…

Nije potrebno samo zakonski izjednačiti prava muškaraca i žena, muškarci moraju biti veći feministi nego žene, jer su današnja društva militaristički-patrijarhalno postavljena.

Dug je put, ali mora početi prvim korakom.

Naš doprinos je predstava i do kraja života ćemo to zagovarati i boriti se za to da se naš glas čuje.

Kako su se glumci osjećali dok su igrali predstavu i kako ste se Vi osjećali, da li ste svi zajedno prolazili kroz proces katarze?

Fascinantna je bila posvećenost glumaca i odnos prema tekstu. Sve vrijeme u procesu stvaranja Ana i ja smo bili s njima. Za mene su ti ljudi heroji za cijeli život. Previranja, lomovi, kopanje po nutrini, spremnost da se ide, da se suoči sa vlastitim iskustvom i strahovima, da Aninu priču donesu na što je moguće bolji, tačniji i autentičniji način su fascinantni. Sa velikim pijetetom prema teksu i Ani su  spremali i igrali predstavu. Bili su svjesni da ne rade još samo jedna dramski komad kao bezbroj drugih pozorišnih predstava. Ovdje su imali osjećaj da je mnogo veći  ulog, da je veća funckija svega, jer je ovo neobična situacija; tu su neposredni akteri, dokumentaristička građa, lično svjedočenje, vlastiti procesi i iskustva i sve to treba donijeti na scenu.

Ja ne mogu dočarati koliko sam ponosan na te ljude.

 Ana, Vi za sebe kažete da ste antižrtva silovanja. Kako ste to postigli?

Sistem stvara žrtve. U ovom slučaju su to oni koji za taj sistem rade, pa i sami silovatelji. Nisam htela da svedem svoju priču na onu tipičnu: Jadna žrva i monstruozni silovatelj. Niko se ne osvrne na čoveka i šta se zbiva posle. Sam sistem proizvodi silovatelja, ne prišavši mu kao čoveku i ne misli se na to kako se može prići njemu, raditi sa njim kako bi se posle svega vratio u društvo „popravljen“, Ne kao u mnogim slučajevima: gde se silovatelji vraćaju na „mesto zločina“.

 Kako ste smogli hrabrosti da progovorite o svom slučaju silovanja?

Vaša priča me nerado vratila u vrijeme kada sam imala 19. Nikada o tome nisam govorila. Bio je to ugledan mladić koji je studirao vani, sin lokalnog biznismena, kod kojeg su bili zaposleni članovi moje familije. Smatrala sam da mi niko neće vjerovati i da će svi propitivati koliko sam mu dala povoda. Majka me drugi dan pitala za modrice, ali sam brzo odgovorila da su od naguravanja na svirci i ostatak avgusta sam provela u dugim rukavima. Ni u jednom trenutku nisam imala namjeru da joj kažem da sam samo 10 sati ranije doživjela pokušaj silovanja.

 Jedina osoba koja do sada to zna je moj dečko. U jednom od razgovora s njim, dok mi je prepričavao priču koju dovršava, sasvim sponatno sam rekla: „Znaš, i meni se to ddersilo.“ Nisam znala tada da li da zaćutim, ili nastavim.

 Koliko nas to ćutanje drži u zoni komfora i spašava nas, a koliko s druge strane, počiniteljima daje prostora i povoda da nastave?

Ja nisam htela da prijavim silovatelja. Ne iz straha, nego zato što mi je prišao s leđa i sve vreme mi nije dozvoljavao da s okrenem. Nisam mu videla lice. Pomislila sam: Baš će njega da uhvate, nisam mu videla lice. Ne mogu da opišem“ Onda sam se čula sa drugaricom kojoj se ista stvar desila sa 22 godine. Ona je bila i fizički povređena, ali iz straha nije prijavila slučaj. Ona mi je rekla: Ana, uradi to. Ja nisam. Pomisli na druge devojke koje će možda biti silovane. Zbog njih uradi“. I onda mi je kliknulo: Da, zbog njih ću. Ako postoji i najmanja šansa da to sprečim –uradiću.

 Zašto je tabu pričati o silovanju? Otvoreno pričamo o prvom sexu, o braku koji je iza nas, vezama, o posljednjem sexu; samo o silovanju i pokušaju silovanja nismo spremni otvoreno govoriti. Šta tu žrtva toliko pogrešno učini, pa ima toliku krivnju i strah od nerazumijevanja?

Opet je sistem stvorio taj strah i nepoverenje, tako da se često javlja onaj glas društva koji je povezan sa krivnjom: Da li sam mogla da pobegnem. Zašto sam se vraćala tim putem. Nisam baš bila prikladno obučena. Ja sam kriva.

 Kada ste odlučili da prijavite silovanje, koja pitanja su Vam postavili?

Zašto odmah niste došli u stanicu? Gde ste bili te večeri? Kako vam se zove i preziva drugarica? Zar ne mislite da je kasno da idete tuda? Kako ste bili obučeni? Zar ne mislite da je to provokativno? Dokle vam je bila suknja?Šta vam je ostalo tamo gde ste silovani?

Jesu li Vam bliski ljudi postavljali pitanja tipa jeste li morali biti u tome, naći se tu, jeste li se mogli odbraniti? Kako ste se tada osjećali i kako ste reagovali na to?

O, da. Pitali su me zar pak nisam mogla da ga udarim, izvučem se ili pobegnem. Osećala sam u početku krivicu, posle ljutnju. Odgovarala bi im: Ne, nisam. Moja zaleđenost me je spasla. Nisam mogla da znam šta on ima kod sebe nakon što mi je pripretio.

Koliko su žene odgovorne za svoj položaj u društvu i koliko naše ponašanje podstiče na tlačenje i mizoginiju?

Patrijahart vrlo vešto stvara sliku o ženi kao nižem biću. Sistem preko medijskih slika vrlo jasno šalje poruku o odgovornosti žene. Ograničeno kretanje, govor, usmeravanje i ispravljanje pojavnosti i ponašanja ukazuju na moć (kako ju je Mišel Fuko definisao) –„Svemoguću, a nevidljivu“. Žena nikada nije kriva.

U trenucima dok se Vi zajedno sa Marijom Lukić, Tanjom Šljivar i drugim hrabrim ženama borite protiv balkanskog mraka i bezumlja, Mirka Vasiljević izgovara da svoje kćerke uči kada treba da zaćute, da bi spasile brak.

Naravno. Oni pokorni, oni koji ćute su uvek bili željena kategorija. Ućutkati žene, ubiti svaku želju za promišljanjem stvaraju idealne podanice. Zato nikada ne treba prestati govoriti. Nikada.

The post „Siluj, država te voli. Država te siluje jer te voli “ appeared first on Tacno.net.

“Govori da bih te video”, emisija Drugog programa Radio Beograda

Rajko Milošević kreator je uspjele dokumentarne radijske storije u kojoj je život i praktično cjeloživotni humanistički angažman dr Svetlane Broz dat kroz monološki strukturiran iskaz.

Vještina žurnalističkog djela autora emisije upravo je u njegovom drugoplanom prisustvu. Kao da se Milošević sklonio  i Brozovoj prepustio da iznimno zanimljivu životnu odiseju ispriča slušateljstvu, a da novinar kao posrednik s vrsnim i intrigirajućim pitanjima bude izvan slušateljevog vizira. Moćna Miloševićeva, krajnje podsticajna pitanja omogućila su autentičnost doživljaja, pri čemu je Svetlana Broz ovoj radijskoj seansi doprinosila, prije svega čistim, u artikulacijskom smislu izvrsno izgovorenim mislima, strukturiranim u rečeničke sklopove, koji bi takvi kakvi su izgovoreni u mikrofon mogli odmah biti dijelom nekoga sutrašnjeg književnog teksta.

Vještina kompozicijske strukture Miloševićeve savršene emisije je, prije svega u logično postavljenoj unutarnjoj dramaturgiji monološke strukture. Pri tome ne može se ne naglasiti izvanredno obavljen posao radijske montaže, koju je obavio Nikola Tronoš, tako da se životno potresna svjedočanstva i kazivanja istinitih događaja iz bosanskog rata, sa akcentom na ljudsku dobrotu i golemo čovjekoljublje, koje je Brozova sakupljala i bilježila, toliko logično nastavlja iz prizora u prizor ove dokumentarne radijske emisije da praktično imamo osjećaj da smo vrijeme provedeno uz radio aparat, ustvari bili na kavi sa Svetlanom Broz.

Stvarno moćan radijski dokument sačinio je Rajko Milošević, a Brozova ga je uz autentičnost kazivanja logisticirala imponirajućom dikcijom i odličnim čistim srpskohrvatskim jezikom.

Pokazala je Brozova i u ovoj emisiji da joj nisu potrebne strane riječi da bi dokazala svoj intelekt i zavidnu erudiciju.

Emisija na ponos Radio Beograda.

Više od dokumenta.

Pitac i pitana iskazali su majstorstvo žurnalizma in continuo!

The post MOĆAN MONOLOG appeared first on Tacno.net.

Fotografije Srđan Doroški

Premijera opere Đuzepea Verdija Rigoleto, posle šest godina od poslednjeg izvođenja biće izvedena 14. juna na sceni Jovan Đorđević u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu s početkom u 19.00 časova.

Operu režira Aleksandar Nikolić, a dirigovaće gost iz Italije maestro Andrea Solinas. Koreografiju za balet je uradio Aleksandar Ilić uz asistenciju Branke Gligorić. Kostim Senka Ranisavljević, scenografija Saša Senković, dizajn svetla Marko Radanović.

U Naslovnim ulogama nastupaju Vojvoda od Mantove – Saša Štulić, Rigoleto, dvorska luda – Željko R. Andrić, Đilda, Rigoletova ćerka – Darija Olajoš Čizmić, Sparafučile, bandit – Goran Krneta, Madalena, njegova sestra – Jelena Končar, Grof Monterone – Strahinja Đokić, Grof Čeprano – Nikola Basta, Grofica Čeprano – Maja Andrić, Marulo, dvorjanin – Branislav Stankov, Borsa, ministar dvora – Igor Ksionžik, Đovana, Đildina dvorkinja – Marija Mitić Vasić, Stražar – Vladimir Zorjan, Paž – Marija Mitić Vasić. Učestvuju: muški Hor i Orkestar Opere i Balet Srpskog narodnog pozorišta.

Rigoleto je prvi put izveden u Novom Sadu 1923. godine, a od osnivanja Opere Srpskog narodnog pozorišta 1947, bilo je ukupno sedam izvođenja: premijera 1948. (i dve obnove 1956. i 1962), 1972. (obnovljeno 1982), 1993. i 2003. Ova poslednja postavka u režiji Voje Soldatovića bila je deset godina na repertoaru, imala je uspešna izvođenja na matičnoj sceni (sve do 2013. godine) i gostovala u inostranstvu, od kojih se ističe gostovanje u Kanu, marta 2006.

U mnogim operama tradicionalnih repertoara glavne teme su ljubav između dvoje ljubavnika, izdaja, ljubomora i ubistvo. U Rigoletu su ključne reči sumnja, kontrast, snažne suprotnosti, prisutne u celoj operi. U uvodu, na primer, Verdi koristi tehniku kontrasta ne bi li izokrenuo dramski tok: priča počinje kao komična opera, veličanstvenom zabavom u dvoru, preokrenuvši se iznenada dolaskom Monteronea u tragediju, i to samo jednom rečju: Prokletstvo. Naime, to je prvenstveno i trebalo da bude naslov opere, ali je kasnije odlučeno da se naslovi imenom protagoniste – Rigoleto.

Balet u operi

U ovoj postavci opere Rigoleto, reditelj navodi da balet ima poseban tretman. Kao profesor na Institutu za umetničku igru puno se bavim pokretom, plesom, i sarađujući sa prvakom Baleta NP Aleksandrom Ilićem, koji je sada i koreograf „Rigoleta”, godinama radim na tome da prirodno inkorporiram balet u operu. Nije to lako, jer balet najčešće bude tek gost u jednoj-dve operske slike. Ali kada se zaista organski spoje ove dve teatarske forme, rezultat je pravo osveženje. I to je negde najbliže onome što se radi u Kovent Gardenu, kaže Aleksandar Nikolić. Baletski ansambl čine: Bojana Matić, Verica Kozarev Klarić, Nadežda Salak, Mina Radović, Marija Trifunović, Milica Jelić, Jelena Danguzov, Vesna Ognjanov, Nastasja Ivetić, Dejana Bajić, Bojan Radnov, Đulio Milite, Zoran Trifunović, Alesandro Bonavita, Antonio Bibo, Aleksandar Bečvardi, Jakob Korošec, Toma Križnar, Nikola Stamenović.

Premijerom opere Rigoleto biće svečano otvoren Prvi operski festival OPERARIA.

The post PREMIJERA OPERE RIGOLETO 14. JUNA appeared first on Tacno.net.

Umiranje je tako usamljeno

Jer, priča o čudu zvanom život nije počela onoga dana kada sam se rodila nego onoga dana kada sam se ponovo rodila. Ne mogu da otvorim oči. Osjećam svoje kapke i gledam ih iznutra, svjesna sam njihovog oblika i lakoće, ali ne mogu ih pokrenuti. Kao da su gornje i donje trepavice srasle jedne uz druge. Ipak, same oči su pokretne i uporno kruže ispod tanke kožice u potrazi za nekom pukotinom kroz koju može ući svjetlo. Kroz koju može ući percepcija života. Ali nema pukotine.

O, Bože, možda sam već tamo, na drugoj strani. Tamo gdje nema buđenja, gdje nema percepcije života. Samo energija. Istina je, jer, ustvari, nemam ni tijela, ne osjećam ruke, ramena, noge, trup, grudi. Znači tako je tamo. Imaš neku svijest i neki glas iznutra ali, tijelo te više ne sluša jer ga je napustila duša. Ma, čekaj, nije istina, nešto u grudima ipak osjećam, inače ne bih mogla voditi ovaj razgovor sa sobom. Osim toga, ako sam napustila tijelo zašto onda još tražim pukotinu?

Fokusiram se na ono što ipak osjećam. Grudi kao da su natovarene teškim olovom. Ustvari dišem. Da, dišem, ali teško mi je jer nemam prostora da širim pluća pri udahu, pa kao da nekako dišem unutra, u sebi. U tom ograničenom prostoru moja pluća ne dobivaju zrak izvana, samo recikliraju ono što imaju. Ova spoznaja mi smeta. Smeta mi, znači imam i emocije. Da sigurno ih imam jer srce sad sve brže kuca u protestu i u strahu da neće dobiti dovoljno kisika. I šta to još osjećam? Nešto, esencijalno drugačije od težine na grudnom košu. Nešto oštrije, nešto paralizirajuće. Čini mi se da je, da, sigurna sam da je… Sigurna i užasnuta! To što osjećam je sasvim sigurno bol.

***

Aaaah. Opet bol. Odakle sad dolazi i zašto? Pitanje me neočekivano trza iz omamljenosti i momentalno razbistruje. Sve shvaćam. Znam ko sam, znam gdje sam i znam zašto sam tu.

Prije samo tri dana saopštili su mi da u plućima imam ono od čega ti se noge odsjecaju i duša raspada u grlu. Počinje sa ”R” i ima tri slova… Ali neću napisati tu riječ. Želim to nazvati nekako drugačije. Želim mu dati šansu da prestane biti moj neprijatelj. Nazvat ću ga SAPUTNIK. Moj saputnik na dugom i beskrajno zanimljivom putu ka pronalaženju sebe i svog pravog razloga postojanja.

– Smiri se srce. Nećeš se ugušiti. Ja sam tu, tješim te i čuvam. Ne mogu otvoriti oči i pomjeriti tijelo, ne mogu oduzeti bol, ali mogu te uljuškati svojim riječima. Trebaš mi mirno i nezastrašeno. Ja pomažem tebi, ti pomažeš meni… Zapamti!

Ne znam od kada tačno imam saputnika ali znam da nije želio ostati sam. Poslao je svoje izaslanike u moje kosti. Najveći izaslanik ugnijezdio se otprilike u sredini kičme na mjestu zvanom T9. Na tom mjestu pritisnuo je živce i izazvao nesnosnu bol. U jesen 2013-ste u rano jutro sam kihnula i istog trena završila na podu a kasnije i u hitnoj ambulanti. To je bio bukvalno BIG BANG mom tijelu (to sam kasnije shvatila). Poslije Big Bang-a počeo je, kao što se to desilo i sa Zemljom, novi život u meni, ili novo poimanje života.

***

Prije poznatog Big Bang-a nije bilo nas na zemlji. A možda nije bilo ničeg. Ako to apliciram na sebe onda znači da prije nego što sam kihnula, nisam ni živjela. Ili sam bila mrtva iznutra.

U hitnoj su sve provjerili što su mogli svojom vanjskom observacijom i osim žestoke boli koja mi nije dala da se pomjerim nisu pronašli ništa drugo. Ništa drugo. Tu bol, koja je, počevši od tog dana, trajala puna tri mjeseca, neprestano, mrzila sam, ali sad shvaćam da sam trebala da je volim. Ta bol me ustvari upozorila na to da imam saputnika koji se smjestio u mekano tkivo pluća i osvajao teritoriju ne dajući nikakve znakove svog postojanja. Rastao i rastao… i slao svoje izaslanike uokolo…

Da li me iz ponora vraća zraka mladog sunca koja grebe po očnom kapku ili me iz duboke omamljenosti privlači nešto nalik riječima koje se probijaju kroz gusto zasićenu tekućinu. Kao zvuk koji prenose titrajući fluidi u mom bubnjiću trepere riječi izostavljenih suglasnika i razvučenih samoglasnika: Niiiiiiiuuuu aaaaauuuuu…..uiiiiiiuouuuuiiiiii…..aaaaa…. eeeeeeeuuuuuaaaa… Pokušavam dekodirati buku. Sigurna sam da ima neko značenje. Ali nešto me konstantno odvlači u odsutnost. Zvuk počinje da liči na monotonu radio stanicu poremećenu za pola herca. Poprima neku hrapavost. Niiiiiiiiiuuuuuaaadaaa…..shhhhhiii…iiiiioooo…uuuuiiiiiiiseeeeeeeee…

***

Iznenada, kao sol za buđenje iz nesvijesti u nosnice odnekud ulazi dobro poznati vonj, toliko poseban da ga nije moguće ne prepoznati. Vonj, istovremeno sladunjav, kiseo, gorak i slan. Krv! Miris krvi! Sigurna sam…to je to…ali odakle?! Osjećam kako mi panika počinje otkucavati u sljepočnici.

– Smiri se srce. Pomozi mi. Ja pomažem tebi, ti meni. To je dogovor. Sjećaš se.

Operacija je bila nužna i hitna. Izaslanik u pršljenu T9 prijetio je da odreže nervne veze svim putevima koji idu od nogu i svih organa ispod T9 ka mozgu. Još par mikrometara i to bi značilo nepokretnost u nogama, nekontrolisano mokrenje i sve ostalo što bi bilo nekontrolisano zbog umrlih receptora ispod dijafragme. Nisu me ni pitali da li pristajem na operaciju a da jesu pristala bih, jer ne prihvaćam bespomoćnost.

Objasnili su da će napraviti nekoliko dobrih stvari jednim udarcem. Učvrstit će leđa ugradnjom armature duž kičme koja će držati pršljen ako ta pretanka nit pukne a i odstraniti će dio kosti koji pritiska živce što će opet otkloniti bol. Ustvari, bol je već bila pod kontrolom zahvaljujući morfijumu ali nije bilo preporučljivo koristiti ga duže od par mjeseci radi moguće ovisnosti. I sama sam priželjkivala odsustvo boli bez dopingovanja, jer ne prihvaćam ovisnost.

Ali bol je opet tu, osjećam je čak i jače nego prije mog nestanka u operativnoj narkozi. Osjećam kako me reže svojim oštrim sječivom i ne da mi da dišem.

Ne razumijem ništa? U životu sam se više puta budila iz narkoze. Sjećam se teške glave, opijenosti i mučnine, vrtoglavice, pospanosti. Ali nikad nije bilo boli. Zar to nije presedan da se pacijent probudi iz narkoze i odmah osjeća bol?!

***

Čini mi se da sam otvorila oči a ipak ništa ne vidim. Osjećam prisustvo predmeta, ali na njih ne pada svijetlost, ne znam im oblik, boju, veličinu…

Neminovno iz podsvijesti mi izranja Amirov lik. Amir se rodio sa rijetkim oboljenjem očiju po kome se prvi znak gubljenja vida začinjao u prvoj godini puberteta, a završavao na kraju puberteta – potpunim sljepilom. Kad nam je bilo po dvanaest godina skupa smo vježbali život u vječnom mraku (kad Amiru dođe taj trenutak). U haustoru smo se držali za ruke dok smo slobodnom rukom pipali zidove i pamtili im sve osobenosti. Ogrebotina, grafit, pločica, usjeklina, malter, ograda, poštanski sandučić, zalijepljena žvaka…bile su naše reference.

Gradili smo mape hrapavosti u njegovom i u mom okruženju i ocjenjivali jedno drugo. Ko se bolje snalazio u mraku? Jedan od težih zadataka bio je kad smo morali zavezanih očiju vrhom kišobrana da tapkamo po raznim površinama, koje smo jedno drugom donosili i da tako prepoznamo objekte. Često sam bila bolja od njega. ”Ok, sve mi je jasno”, Amir me zafrkavao, ”ne trebam se brinuti zbog slijepoće. Sve će biti ok, samo moram jednu stvar uraditi a to je, brate, oženiti tebe”. Smijali smo se, a ustvari ništa nije bilo smiješno.

***

Početkom devedeset treće Amir je poginuo u ratu zajedno sa svojim psom Lujkom. Na Mejtašu ih je obojicu skinuo snajperista.

Nikad neću zaboraviti Amirov petnaesti rođendan. Slavili smo ga na ušću Drine, sakriveni iza grmlja, jer se on sve česće stidio svog hendikepa. On otvorenih očiju koje ne vide, ja sa crnim povezom. Da budemo isti. Ležali smo glavama okrenutim prema nebu i sunčali se kad mi je onako iz potpune tišine, nagnuo glavu na rame i šapnuo u uho: ”Hajde bona, poljubi me. Ko zna hoćel’ ikad neka druga. Htio bi znati kako je to od cure čiji izgled pamtim”. Bilo je čudesno i strašno ljubiti tako dobro poznatu tugu. Tople suze kotrljaju se niz moje obraze. Ova tuga nikad nije nestala; Amire anđele.

Osjećam meki ubrus na obrazima kako mi upija suze i konačno prepoznajem značenje buke. To mene dozivaju!

Još se ne mogu odazvati. Osjećam toplinu suza, bol u grudima, miris krvi i medicinskog alkohola, čujem svoje ime koje dozivaju, znam svoju patnju, sve znam. Ali ničim ne mogu pokazati da to znam.

Pokušavam podići ruku i spustiti je na grudi, tamo gdje osjećam pritisak i nesnošljivu bol, ali to mi ne uspijeva. Ruke su teške, kao zalijepljene za krevet. Osjećam da visim između ovdje i tamo. U sebi gledam u unutrašnjost sniježno bijelog tunela koji kao da me mami da kročim u njega. Intuitivno znam da ako zakoračim bol će nestati i ja ću otići. Otići tamo. Ali nešto me ipak drži ovdje. Strah? Ili?

Iz podsvijesti mi, kao spasilački brod izgubljenima na pustom ostrvu, izranja slika moje djece. Mojih dviju kćeri. Njihova bespomoćnost i čednost. Njihova neprikosnovena ljubav i nježnost. Njihova anđeoska ljepota..

Otvaram oči.

***

”Dobro došla gospođo Đozić! Operacija je završena, vi ste u sobi za oporavak od narkoze”. Slušam ove rečenice i vidim zamućenu sliku žene naslonjene na ogradicu mog kreveta i jedino što želim je da joj dam do znanja da sam u neizmjernoj boli koja mi ne dozvoljava disanje. Teškom mukom to mi nekako uspijeva i vidim njen začuđeni pogled. Nije očekivala da patim. Odlazi nekud. Ona odlazi a mene hvata enorman strah. Još malo i disanje će mi postati potpuno nemoguće… Vrati se, molim te. Reci mi neku riječ utjehe…

Nema je. Dugo. Predugo…

Ostajem ponovo sama sa sobom. Umiranje je tako usamljeno.

Ne želim otići tamo, potrebna sam svojoj djeci! Počinjem da krkljam. Čujem taj zastrašujući zvuk kojeg sama nekontrolisano proizvodim.

I drugi su ga čuli! Neko je opet pored mog kreveta. Anesteziolog. Kaže: ”Greškom vam nismo dali morfij odmah nakon operacije. Onaj koji je još bio u krvi je iščeznuo jer je operacija trajala dugo. Sad ćete dobiti novu dozu ali trajat će neko vrijeme prije nego to bude imalo učinak”. Krv mi se ledi. Koliko dugo još mogu izdržati? Meni se čini ni jednu minutu. Radim pokret rukom kojim ga pozivam da spusti uho blizu mojih usta. Kad se sagnuo napuklim i pijanim, meni stranim, glasom polako izgovaram: ”Z o v i t e  m o g  m u ž a”.

***

Obje moje kćeri rodile su se uz pomoć carskog reza i oba puta je Andrej bio prisutan pri operaciji. Držao me za ruku i gledao preko zavjese taj relativno jednostavan hiruški zahvat pravljenja reza na donjem dijelu trbuha, tik iznad dlakavog trougla, i povlačenja novorođenčeta iz tople i vlažne zaštitne placente u hladnu i suhu atmosferu.

Najkompleksniji osjećaj zadovoljstva u mom životu, do sad, doživjela sam pri oba poroda zbog pritiska tih malenih tijela koje su mi odmah po rođenju spustili na grudi. To i Andrejev i moj zajednički pogled na našu djecu davao je neograničenu sreću. Šta čini pogled na tu grudvu genetičkog materijala i preživljavajuće energije koja je proizašla iz nas samih neopisivo je riječima. Taj klimaks emocija, nakon dugotrajnog diskomforta i boli, ravan je nečemu uzvišenom, levitirajućem. Da su mi u tim trenutcima zatreperila krila sa obje strane ramena sigurna sam da bih umjela letjeti.

Sad sam opet tu, u zoni između sna i jave u bolničkom krevetu, nakon operacije, ali bez novorođenčeta na grudima već sa enormnom boli i pritiskom u njima. Želim biti sretna što su mi sačuvali život, pokretnost nogu, samostalnost, neovisnost, ali ne mogu jer me ova žareća bol vuče ka dnu ponora i jako me plaši.

***

Andrej se u sekundama stvorio kraj mog uzglavlja. Odahnula sam. Sad znam da će sve biti dobro. Pa čak i ako odem neću biti sama. On će me ispratiti i mahati sa početka tunela, dugo, sve dok ne nestanem u bjelini. Dok se i sama u nju ne pretvorim.

Beščujno uzimam njegovu ruku i spuštam je na svoje grudi. ”Diši sa mnom”, tiho izgovaram. I tako mi dišemo. Iz krkljanja i panike prvo u plitko disanje, pa polako u sve dublje i dublje. Ubrzo osjećam probadanje iglom u desnu podlaktičnu venu i hladnu tekućinu, u kojoj je razblažen morfij, kako struji mojom krvlju. Ne obraćam pažnju na onog ko mi aplicira drogu. Mislim samo na disanje. Ne želim izgubiti ritam.

Na učinak droge čekali smo još sat vremena, dišući zajedno. Nakon što su spoznali da opet mogu normalno disati prebacili su nas na odjel ortopedije u malu prostoriju za intenzivnu njegu u kojoj je smio boraviti i spavati i partner, jer bilo je već jako kasno. To me je izvuklo. Nas dvoje sami i skupa sa našom djecom u mislima. To i misao na sve moje prijatelje, anđele, koji su znali šta mi se dešava i konstantno mi slali spasilačku energiju. Znala sam da ne mogu umrijeti kad toliko puno ljudi misli na mene i šalje mi ljubav. Nije još moje vrijeme ponavljala sam neprestano u sebi. Nije još moje vrijeme, nije još…

***

Sljedećeg dana našla sam se u normalnoj bolničkoj sobi sa ljudima polomljenih extremiteta i loše pokretnosti. Uprkos cijeloj situaciji i spoznaji osjećala sam sreću kako mi struji kroz tijelo, sreću i spremnost da dam sve od sebe i uhvatim se normalnog života čim prije.

Samo nekih desetak sati nakon završetka operacije bila sam već na nogama. Čudo ili snaga volje? Ne znam, ali znam da se trebam početi navikavati na čuda jer će ih biti još puno. Jako puno.

Jer, priča o čudu zvanom život nije počela onoga dana kada sam se rodila nego onoga dana kada sam se ponovo rodila.

———————————————–

Ovo je autentična priča dr. Alme Đozić.

Alma je, nažalost, nakon tri užasne godine borbe izgubila bitku s opakom bolešću krajem 2015. 

The post Bijeli tunel appeared first on Tacno.net.

Ona dolazi s ljubavlju užasa njezinih lutanja

Knjiga Olge Lalić–Krowicka: “Žaba, Žaba”& (Moji jadi), u izdanju “Akademski pečat” Skopje, 2016., objavljena je na albanskom jeziku a recenziju je napisao albanski profesor Nedžat Redžha (Nexhat REXHA). Recenzija je objavljena na albanskom jeziku u novinama Nacional iz Tirane.

Preveo: Mustafa SPAHIU

Lutanje srca stvara beskrajni prostor traganja da bi stvorio vagu mjerenja ljudskog svijeta, po previjanjima i nemirima vremena, umjetnička riječ komunicira i objelodanjuje ova lutanja i unutrašnja kucanja. Korelacija pjesme u knjizi: “Žaba, Žaba” Olge Lalić –Krowicke, povezuje i stvara prihvatljivu vezu za pjesmu žabe. Ona dolazi s ljubavlju užasa njezinih lutanja. U stvaranju minipoeme autorica prepliće lijepo veze srca s životom. Sama poezija i život stvaraju tačke susreta čovječanstva putem riječi koja stiže putem riječi koja uspjeva da prodire u ljubavi prvih dana, kada ona prodire u unutrašnje dubine duše. Autorica jeste poznavalac i doživljava dvije kulture, stvara mogućnost umjetničkog izražavanja protokom pobjede da bi savladali triumf neshvatanja vremena. Prodiranje da bi se odvojila ljepota kao pjesma dolazi glasom i bojom njenom zelenom, jer i akustika žabe kao metonimia i njezin sjaj stvaraju nepresušni optimizam preko granica njezine domovine.

Zapravo pjesništvo dostiže moguće dostižno, daje  zadovoljstvo otkriveno unutar doživljaja, stigavši do avansiranja nekadašnjeg sna, kada život savlađuje nepoželjno tapkanje na mjestu. Olga, ovim knjigama, ovim lirikama racionalizovala je svoju pjesmu da bi joj dala poželjno svijetlo budućnosti. U njezinim stihovima imamo metaforu, kao doživljaj i oduhovljenje riječi, kao bi se stiglo na finalizacije duševne mirnoće, kao u stihovima: “kuvala sam žablje oko, kuvala sam žablju nogicu/sama sam mirna”. U ovim stihovima i u drugim stihovima kojma je lijepo funkcionisala ironiju s eufemizmom života, jer kada čovjek živi zajedno i u blizini s drugima, život stvara ljubav i patnje da bi se stigao kod vječitog strmljenja. Na ovakvim načinima i socio-historijski uslovima, prizori geografskog prostora diktiraju i bezgranične misterije žabe, kao stvarnost, kao žrtvovanje i žabe kao one koja traži melodije u njezinom životu, kao žrtvovanje i ljubav da bi savladali prijelazno strpljenje. U sreći ove žabe vezuje se melodija testament same žabe, koja stiže da nađe svoje zadovoljstvo, sreću.

Pesnička prirodnost ima postavljen koncept na tematiku i ideju koja približava čitaoca kao doživljaj u ličnoj vezi prema nekadašnjom za sutrašnjicu. Prizori prirode za žabu stvaraju ljubav kao triumf da bi se zajednički živio stvarna s imaginacijom u poeziji. Umjetničke modifikacije uspjevaju da istope njezine zvukove putem uobičajenog pretvaranja, do onih što proširuju i rasvjetljavaju beskrajni horizont integralne stvarnosti. Prošlost za pjesnikinju ima traume, kao problem melodije u suočavanju unutrašnje osjetljivosti. Ljubav prema majci prevazilazi i pobjeđuje nezgodne iluzije, u ovom pečenju hrane iz Poljske u Hrvatsku, one dolaze kao slika dana sjećanja koje pobjeđuju vremena. Putovanje po postajama života ima tačke najslađih susreta, jer ove relacije piketiraju s ljubavima.

U lirikama knjige, autorica izrazila je preskakanje vremena putem dolaska godine 2012, povezujući čovjeka od pera s cjelim umjetničkim svijetom M. Krleže, intelektualca moderne Hrvatske, približavanjem njegovih djela za čovjeka svih društvenih slojeva. Ali, Olgina poezija slična je ljepoti, ona ima približavajuće koordinate opremajući izraze preko stiha i različitih figura, koje su vidljive. One ističu i udaljavanje zla i zbog toga ljubav poprima dugoročni slatkoću. U ovim idiličnim vezama, poezija funkcioniše lijepo putem poruke. Kada žaba uspjeva da artikulira ujedinjenje svijeta bez traumatizacije u mnogim nepoželjnim pravcima, čuvajući i povezivajući biografiju koja je preuzela stalnu poziciju u nasljedstvu evropske obitelji. Poezija u svojoj mnogodimenzionalnoj unutrašnjosti i isprepletenosti, ona približava čovjeka s ljubavlju, ona identificira glas srca.

Pjesnikinja ima svoju pjesničku identifikaciju, jer putem žabe uspjela je ujediniti posebnu melodiju budućnosti. Iako u zadnjim stihovima “ja sasvim”, ostavlja prostor da se osporava ono što se treba osporavati za sam ljudski život, vizije izražavaju stvarnu svih zbivanja u ljudskom životu. Ove umjetničke identifikacije putem žabe i nebeskog horizonta, stvaraju i patnje, i u snovima koje uznemiravaju, a ove razmjere nosile su u sebi život čovjeka kao da daje mogućnost akrobatske igre u poželjnu predstavu.

Govoreći uopće lirike knjige Žaba, Žaba & (Moji jadi), postavljaju sjaj erosa kao prodirač i protagonist koji uspjeva da savlada glas srca s triumfom prema ženskom svijetu u svim mogućim varijantama. Poezija kao cjelina ima prihvatljnivu umjetničku stvarnost, međutim model pisanja ima estetsku vrijednost kao predstava i unutrašnje predstavljanje u svim njezinim stihovima.

Smatram da je knjiga u prijevodu pjesnika Mustafe Spahiu prodirala lijepo kod albanskih čitatelja. Sadržaj i umjetničko tretiranje u svim stihovima knjige jeste zavidan za našeg čitatelja. Autorica je uspjela da lijepo prenese svoju vokaciju u pjesničkoj komunikaciji i da zrači umjetničkom riječju, a u unutrašnjosti ima ideje universalne komunikacije, kao i da ima zadovoljajuća dostizanja u sukladnosti i konkretizaciji stiha u fokusu umjetničkog transformiranja, dajući određenu evocirajući poruku stiha cjelinom pjesničkog tretiranja po stihovima.

The post Integralna prizma u glasu srca appeared first on Tacno.net.

Foto: Boris Ščitar/VLM/Pixsell

Peter Kuzmič „Za bolji život i pravedniji svijet“, Sinopsis, Zagreb-Sarajevo, 2019.

U biblioteci Znakovi vremena nakladnička kuća Sinopsis tiskala je knjigu eseja Petera Kuzmiča, sveučilišnog profesora i rijetko angažiranog javnog djelatnika, čiji rad je ubilježen u anale najprestižnijih sveučilišnih središta širom svijeta. Podnaslovljavajući svoju knjigu sastavljenu od kolumni po formi, ali suštinski komponiranu od velevrijednih eseja: etika, politika, religija, Peter Kuzmič naznačava široka obzorja svojih trajnih intelektualnih angažmana na kojima se ocrtava praktično cjeloživotni, rijetko humanistički dosljedni kontinuum. U prigodnoj bilješci, gospodstveno obziran Kuzmič će zahvaliti gradonačelniku Osijeka Ivici Vrkiću što mu je prijateljski sugerirao da svoja intelektualna promišljanja i široko pozicioniran društveni angažman sintetizira i okuplja u kolumni na stranicama Glasa Slavonije.

Raznovrsnost motiva i tematska širina opservacija današnjega turbulentnoga svijeta, iznimno tačno je razvrstala u svojoj recenzentskoj bilješci Jadranka Brnčić, pišući pogovor pod naslovom Kolumnama za pravdu u svijetu i življeno Jevanđelje na: Međunarodni susreti te lokalni događaji i obljetnice, Svjetska politička scena, Iznimne ličnosti, Dijagnostičar i prognostičar…

Obimnost knjige, njeni iznimno ozbiljni ukloni prema pojedinim temama koje su autora potakle na reagiranje i sustavan angažman na platformi humanistički prefinjeno orkestriranog kontinuuma, omogućuje širokom čitateljskom auditorijumu, osim hedonističke dimenzije uživanja u moćnim prosudbama pojava, osoba i društvenih procesa i njenu primjenu u znanstvenim valoriziranjima doba koje živimo, čijim smo dionicima.

Kako je vrlo precizno naglasio Ivan Markešić: “Kuzmičeve kolumne su ekspresija njegove duše. One nam pokazuju izvorišta njegove nezaustavljive kršćanske angažiranosti te potvrđuju njegovu životnu postavku da bez obrazovanja nema istinskog navještanja kršćanske vjere.

U svijetu koji danas živimo ovakvu umnu, znanstveno oprervaženu nisku društvenih, religijskih i politoloških studija doživio sam kao ozbiljnu skretnicu sa putova zla ka dobru i uzletima golemog intelektualnog potencijala.

Knjiga Za bolji život i pravedniji svijet svakom svojom listinom opravdava svoj naslov.

Izuzetno potrebna niska angažiranih studija kao reakcija na nedignitetno vrijeme!

The post SKRETNICE KA DOBRU I PROSTORIMA INTELEKTA appeared first on Tacno.net.

Galerija Collegium artisticum vas sa zadovoljstvom poziva na otvorenje retrospektivne izložbe autora Mehmeda Klepe, u srijedu, 19. juna 2019. godine u 20:00 sati. Izložba obuhvata preko 160 umjetničkih djela, a publika će je moći pogledati do 27. jula 2019. godine.

“Retrospektivna izložba Mehmeda Klepe cjelovit je prikaz njegovog četrdesetogodišnjeg plodnog stvaralaštva. Ona predstavlja pogled unazad, osvrt na njegove prve radove, na stvaralačke faze kroz koje je prolazio, ali uključuje i djela iz njegovog najnovijeg opusa. Stoga ovu Retrospektivu ne treba shvatiti kao nešto što zaokružuje životni ciklus, što je karakteristično za ovakve postavke, jer nam umjetnik još uvijek može i želi pružiti nešto novo.

Opus ovog umjetnika je velik i do sada segmentarno predstavljan na mnogim samostalnim i kolektivnim izložbama. Međutim, ova izložba nudi cjelovit rezime njegovog rada te uistinu predstavlja jedinstven događaj, jer će publika prvi put imati priliku vidjeti toliki obim i raspon Klepinog bogatog stvaralaštva, objedinjen u jednu izložbu.

U pune četiri decenije profesionalnog bavljenja slikarstvom Mehmed Klepo je, kao autor autentične i autonomne vitalnosti čiji likovni govor duboko interpretira vlastitu subjektivnost, izgradio prepoznatljiv umjetnički identitet u sklopu modernog bosanskohercegovačkog slikarstva.” (Ervin Klepo, odlomak iz predgovora u katalogu izložbe)

Mehmed Klepo, akademski slikar, rođen je 1951. godine u Foči. Od 1964. godine živi u Visokom.

Diplomirao je 1976. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu.

Od 1980. do 2001. godine radio je kao kustos Umjetničke zbirke u Muzeju grada Sarajeva.

Od prijema u ULUBiH 1978. godine izlaže na svim značajnim izložbama ULUBiH-a u zemlji i inozemstvu, a jedno vrijeme je obavljao i funkcije predsjednika Umjetničkog savjeta ULUBIH-a i člana Upravnog odbora ULUBIH-a.

Izlagao je u Sarajevu, Visokom, Zenici, Tuzli, Mostaru i drugim gradaovima u BiH, kao i u Beogradu, Zagrebu, Ljubljani, Somboru, Rijeci, Dubrovniku, Mariboru, Podgorici, Skoplju, Istanbulu, Kairu, Ankari, Bredi, Luksemburgu, Baden-Badenu, Fuldi, Amsterdamu, Beču, Bratislavi, Hagu, Ahenu i drugim evropskim gradovima.

Kao jedan od predstavnika bosanskohercegovačkog slikarstva uvršten je u ediciju Umjetničke galerije Bosne i Hrcegovine Umjetnost Bosne i Hercegovine 1974-1984, u monografiju Nikole Kovača Slikarstvo Bosne i Hercegovine 1945-1990, u knjigu o likovnim umjetnostima Labirinti slike Vefika Hadžismajlovića te poslijeratnu postavku Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine (do 2001. godine).

Kao istaknuti i priznati  umjetnik uključen je u mnoge značajne selektivne izložbe i projekte koji su Bosnu i Hercegovinu predstavljali na domaćoj i međunarodnoj likovnoj sceni.

The post MEHMED KLEPO: Retrospektivna izložba appeared first on Tacno.net.

Tri godine zaredom režirao sam teatarske predstave u Prijedoru. Nisu bile neuspjele. Dapače, sa predstavom Grobnica za Borisa Davidoviča na Pozorišnim, kazališnim igrama BIH polučili su članovi Pozorišta Prijedor izniman uspjeh. Prvi put u svojoj povijesti prijedorski teatar je bio najbolji. A nagrađeni su i redatelj predstave i glumica Ljiljana Čekić. Teatarska kritika je za ovo ostvarenje imala samo riječi superlativom opervažene, a predstave Zločin i kazna i Petkutin i Kalina, prema dramskim partitama Dostojevskog i srpskog klasika Pavića bile su takođe i od publike i od recentne kritike iznimno hvaljene.

Dok sam režirao tri svoje prijedorske predstave nisam razmišljao o tome u kojem gradu postavljam predstave dragih pisaca.

A kada su prošle predstave, kad su se smirile moje teatarske strasti, jednoga dana iritiran općim nacionalizmom i nadirućom i prisutnom fašizacijom u toku i poslije agresije na Bosnu i Hercegovinu, demonstrirao sam pred američkom ambasadom u Sarajevu zbog položaja Srebreničana i Srebreničanki. Pridružile su mi se srebreničke majke i dva tri građanina Sarajeva. Nakon toga, kao zahvalnost za moj teatarski (uspješan!!!) angažman, dočekao me je politički paškvil na stranicama banjalučkog Glasa Srpske u kojem me je direktor prijedorskog Talijinog hrama častio izjavom u kojoj veli da ja govorim protiv Republike Srpske i da zato neće dozvoliti da ikada više režiram u Prijedoru…

Danas, na dan bijelih traka, kada se podsjećamo genocida u Prijedoru, jer i u Prijedoru je počinjen genocid nad Bošnjacima i Hrvatima, sjećam se svojih prijedorskih dana i javno obećavam dok ovim gradom stoluje Marko Pavić i teatrom upravlja direktor Baroš, u širokom luku ću obilaziti ovaj grad obilježen genocidom.

Nikada više u grad u kojem gradonačelnik, negdanji istražitelj Karadžićevih logora smrti, ne dozvoljava da se obilježe mjesta masovnog stradanja Bošnjaka i Hrvata.
Doviđenja Prijedorčanke i Prijedorčani, oprostite, ali fašisti me ne zanimaju.

The post PRIJEDOR GRAD GENOCIDOM UNESREĆEN: Zapisano u danu bijelih traka appeared first on Tacno.net.

Foto: šg

Na rastanku Eso je rekao majci: Kad dođe sloboda, znaj, eto mene među prvi­ma …

Njena šutljivost bila je znak da sve preživljava vrlo duboko u srcu – takva je eto Adila Fejić, majka koja je izgubila četiri sina i kćer dok su bili u cvijetu mladosti.

Kad su Mostarci bježali od bombardovanja i njena porodica je bila izbjegla u Cim, obližnje selo. Tada je Adila već znala za smrt svoje djece, ali nije smjela plakati. Jer to je bilo vrijeme kad majke nisu smjele čak ni plakati za poginulim sinom – ustaše su motri­le i na suzu majčinu ako je sin bio partizan.

Dvaput su Adilu hapsili, pitali je gdje su joj dje­ca, a ona je šutjela. A nije se znala ni potpisati na njihov zapisnik.

No, nisu samo ustaše provaljivale u njen dom, či­nili su to i četnici.

Kad su došli po njenog sina Šefku, studenta arhi­tekture, kuću su opkolili četnici i Talijani. Lukavi iz­rodi nisu smjeli lupnuti zvekirom na stara vrata, da ne bi uzbunili borca, pa da im ne pobjegne preko dvorišta i zidova ograda oko niskih kuća. Kalauzom su otključali vrata kuće i ušli tiho, kako to lopovi i čine. Na spavanju su uhvatili Šefku i odveli ga u zat­vor, pa u Dubrovačku tvrđavu Lovrijenac, pretvore­nu u zatvor, a zatim u logor u Italiju. Poslije kapitulacije fašističke Italije vratio se u Mostar i kao parti­zan poginuo negdje kod Bileće.

A najprije je bio uhapšen sin Esad, jedan od prvih uhapšenih komunista po okupaciji zemlje. Jedan iz­dajnik je upro prstom u Esu, u ratu čuvenog junaka i partizanskog kurira, i on je uhapšen. To je onaj momak, đak, koji je ljeta četrdeset prve pobjegao iz ustaškog kamiona kad su ga vodili u smrt. Svima je govorio da ih to vode nad jamu da ih pobiju, da treba da svi bježe. Ali niko nije htio. Esa je skočio i pobje­gao. Bježao je prema Neretvi nepoznatim putevima preko kamenjara i Mostarskog blata. Triput je pre­plivao Neretvu i spasio se, jedini iz tih dana kad su ustaše svuda sijale smrt.

Sinovi Ešref i Džemal otišli su u partizanske od­rede i preživjeli teške dane u petoj ofanzivi, pa se s Mostarskim bataljonom spustili u grad i našli sklo­nište u roditeljskoj kući. Na šiši je bilo uređeno dobro kamuflirano sklonište, a kako je stan bio u središtu grada, nije ga zakačila racija. Na krovu je bio prozor kroz koji se moglo napolje, pa preko avlija i bašta dalje. Ali to nije bilo potrebno. Policija nije dolazila da ih traži i oni su ubrzo otišli iz Mostara s prvim momcima, koji su po oporavku izlazili ponovo na slo­bodno područje iznad grada.

Svako Adilino dijete je majci govorilo:

„Ako zadugo ne dobiješ pismo, znaj da nisam živ, jer ću se javljati redovno …“

Adila je primala pisma, a čim od nekog od djece prestalo da stiže, poslije bi saznavala za njihovu po­gibiju.

Kad je čula za smrt prvog sina, Džemala, primila je to mirno. Takva je bila. Rekla je: „Ako budem plakala ljudi će bježati od mene …“

Uhapšena joj je i kćer Samija i odvedena u Jase­novac. Tamo je i ubijena.

Po izlasku iz grada sa Mostarskim bataljonojn po­ginuli su i Džemal i Ešref.

Posljednji je stradao Esad, koji je više puta kao kurir dolazio u Mostar. Jednom je stigao sa svojim nerazdvojnim drugom Husom Ormanom, u punoj rat­noj spremi. Došli su k majci Adili. Odlučili su da se tako, pod ratnom spremom, slikaju usred okupiranog grada, i to danju. Zamolili su Mersu, Esadovu sestru, da im mašinke prenese pod zarom do dvorišta kuće Zibe i Hadži Ibrahima Fejića, koji su također preko svoje djece bili povezani s pokretom. Mersa je dva puta išla noseći po jednu mašinku i tako ih je preni­jela kroz grad, pod zarom. Esad i Huso su se slikali u partizanskoj odori. Zatim je Mersa odnijela mašinke na Mazoljice da bi Esad i Huso izišli iz Mostara.

Na rastanku Eso je rekao majci: Kad dođe sloboda, znaj, eto mene među prvi­ma …

Međutim grad je oslobođen, a Esada nije bilo, iako niko nije bio čuo da je poginuo. Ubrzo je stigla tužna vijest. U posljednjim borbama u Čapljini je poginuo,

Što se može reći o majci kojoj nestane petoro dje­ce. A Adila je izgubila i dva brata, od kojih je jedan bio ljekar, dr Asim Opijač, u selu Dubravi, pošto je Adilina porodica iz stolačkog kraja.

Mahmud Konjhodžić: “Mostarke”, Veselin Masleša, Sarajevo, OOUR Štamparija Mostar, 1981.

The post MOSTARKE: Adila appeared first on Tacno.net.

U nastojanju da Boračko jezero, osim po neupitnoj ljepoti prirode i atraktivnim lokacijama (p)ostane poznato i po kulturnim sadržajima, UG Hercegovina Lodjes i ove godine pripremaju bogat i raznovrstan program u sklopu tradicionalnog, devetog po redu Kulturnog ljeta na Ognjištu Herzegovina lodges. Štaviše, može se slobodno reći da ova manifestacija polako ali sigurno izrasta u ljetni festival kulture od izrazitog regionalnog značaja. Jer, iako je i ranijih godina bilo kreativnog “iskakanja” van granica Bosne i Hercegovine, čini se da će ova, 2019. godina, biti zapamćena po definitivnom orjentisanju na širi kulturni prostor bivše nam zajedničke domovine. Zvuči kao fraza, ali je nepobitna istina: istinska kultura ne poznaje, i ne priznaje granice, zar ne?!

Tim je vredniji dobar glas koji je ekipa iz Udruzenja, s “logističkom” podrškom nekolicine entuzijasta i prijatelja, u relativno kratkom roku razaslala širom lijepe naše (bivše). Njihov je mali podvig tim veći što Kulturno ljeto u Lodges svih ovih godina opstaje bez ijedne marke – o eurima da i ne pričamo! – sa strane. Toliko o institucijama.

Pa ipak, to je možda čak i dobra stvar. Jer, tako “arhitekti” ovog festivala – prvog takve vrste ikad na Boračkom jezeru – imaju potpuno odriješene ruke da iz bogate palete nezavisnih intelektualaca i umjetnika tzv. Regije, na ovo prelijepo mjesto dovedu samo one umjetnike koji to svojim radom, ali i sveukupnim intelektualnim angažmanom, zaista i zaslužuju.

Pa pogledajte koje i kakve kulturne događaje vam za ljeto 2019. spremaju UG Hercegovina lodges, Goga, Elmir & Co.

(Tačni datumi i vremena većine navedenih događaja biće objavljeni naknadno.)

 Već u narednu subotu, 22. juna, u goste nam dolazi Vladimir Pištalo. Radi se o jednom od najznačajnijih, najčitanijih i najprevođenijih savremenih srpskih pisaca. Pištalo će tom prilikom na Ognjištu Herzegovina lodges predstaviti svoju novu knjigu „Značenje džokera“. Moderator  večeri: pisac i novinar medijske kuće Deutsche Welle Dragoslav Dedović. Iz promotivnog materijala izdvajamo:

Nakon velikog uspeha kod nas i u svetu romana „Tesla, portret među maskama“, ovenčanog NIN-ovom nagradom, prevedenog na 16 jezika, „Milenijum u Beogradu“ (7 prevoda) i nedavno objavljenog romana „Sunce ovog dana: Pismo Andriću“, koji je za veoma kratko vreme postao ključan za razumevanje našeg Nobelovca, pojavljuje se knjiga koja u isto vreme govori o Srbiji i o Americi, o razumevanju sveta pisanja i vidljivog sveta.

Nekoliko dana kasnije nam na Boračko jezero dolazi Boba Đuđerija. Ova poznata hrvatska kolumnistica i blogistica se proslavila duhovitim, satiričkim tekstovima o politici, kuhanju, feminizmu i čemu još sve ne. Đuđerijino “pismo” je u najboljoj tradiciji čuvenih splitskih humorista i satiričara, od Miljenka Smoje pa naovamo. Dakle, ako hoćete da se dooobro zabavite i pametno nasmijete, dođite na Bobino veče u Lodges!

U prvoj sedmici jula bi nam u goste trebao doći holandsko-iranski pisac Kader Abdolah, autor Duge plovidbe praznih flaša, Kuće imama, Kralja i drugih, u svijetu književnosti, veoma poznatih djela. Kader nam dolazi da predstavi novi roman Zavjesa, autobiografski roman o majci, kao i drugo izdanje njegovog čuvenog romana Klinasto pismo.

U sklopu večeri posvećenih stvaraocima iz Konjica i okoline, Herzegovina Lodges priređuje veče sjećanja, posvećeno poznatom konjičkom umjetniku Zdenku Karačiću Kaći. O ovom osebujnom stvaraocu, dokumentaristi, muzičaru i bibliotekaru govoriće njegova kćerka Annemarie Karačić, slikar i dokumentarista sa mjestom boravka u Parizu Petar Magazin, kao i Kaćin dugogodišnji radni kolega Goran Sarić, a biće prikazani i neki od njegovih, višestruko nagrađivanih dokumentarnih filmova: “Gorki čaj”, “Radnička klasa…”

Kad je već riječ o Sariću, krajem jula biće održana promocija njegove nove knjige, bolesničkog dnevnika “Tri hefte do neba”. Knjigu su skupa objavili sarajevski Buybook i MostArt iz Zemuna. O knjizi koja govori o Goranovoj borbi sa opakom bolešću recenzent, prof. dr. Enver Kazaz piše slijedeće:

No, je li moguće unormaliti bolest i o njoj pisati neku vrstu dnevnika, bez straha i patosa, promatrajući je ne kao nešto strano mišljenju, već, suprotno, kao izvor mišljenja, čak kao nadahnuće za život? E, baš to je učinio Goran Sarić u svom bolesničkom dnevniku Tri hefte do neba. Nikad u našoj literaturi bolest nije bila toliko unutra, ne samo u tijelu, već u mišljenju, i nikad nije toliko iz prostora stranosti ušla u svojevrsnu prisnost kao u Sarićevom pismu o njoj. Pri tom Sarić kombinira poeziju, emocionalnu ispovijest i hladnu, objektiviziranu narativnu refleksiju s ironijom i autoironijom, pa se njegov dnevnik odvija kao osobeni žanrovski miks. Na taj način dnevnik prerasta u literarne bilješke, a bolest postaje nadahnućem za poeziju, ali ne poeziju bola, niti straha od bolesti, već borbe s njom i slavljenja elementarnih životnih vrijednosti. I to takvog slavljenja da se Sarićev odnos prema uistinu teškoj bolesti, najprije amputaciji noge, a potom i dijagnozi raka krvi, pretvara u slavu života.

Svoje predstavljanje na Boračkom jezeru imaće i suizdavač ove, al ii samostalni izdavač Sarićevog srbijanskog izdanja antiratnog dnevnika “Lijepo gore klasici marksizma”, Dragan Stojković. Ovaj vlasnik i urednik izdavačke kuće MostArt iz Zemuna će na Ognjištu HL govoriti o knjigama koje je objavio, ali i o ukupnom stanju i prilikama u Srbiji.

U goste nam dolazi i poznati makedonski novinar i pjesnik Hristo Ivanovski, i to sa novom, tek izašlom knjigom pjesama Cveće na mesečina. Njegove stihove će prevesti, čitati i o njima s autorom besjediti Goran Sarić.

U agustu i početkom septembra nam u goste dolaze naši Mostarci, Senka Marić i Elvedin Nezirović. O romanu Marićeve, Kintsugi tijela, koji, kao i Sarićev dnevnik, govori o borbi sa teškom bolešću, nedavno je napisano:

Marićeva jednu, i iz ličnih ali i iz spisateljskih razloga, vrlo tešku temu iz stranice u stranicu obrađuje bez truni patetike i samosažaljenja – u nevještim rukama tako čestih “otklizavanja” kad su ovakve, velike teme u pitanju. Kad joj zatreba, Marićeva zna majstorski posegnuti i za citatom iz dobrog stripa, tog vječitog “razbijača” klišea i izlizanih mjesta:

“Znate li vi ono kad je Charlie Brown rekao Snoopyju: ‘Jednog dana svi ćemo mi umrijeti, Snoopy!’ A Snoopy je odgovorio: ‘Istina, ali sve druge nećemo.’

A o u cijeloj regiji hvaljenom romanu Elvedina Nezirovića “Ništa lakše od umiranja” veliki pisac Filip David je napisao slijedeće:

„Ispisujući biografiju Džonija Akera, švedskog plaćenika i ratnog zločinca u vojsci HVO, Elvedin Nezirović istražuje gde su koreni, priroda i granice zla. Elvedin potvrđuje svoj pripovedački talenat već dokazan njegovim prethodnim romanom Boja zemlje.“

To nije kraj: u goste nam dolaze i nagrađivana mlada arhitektica, Holanđanka hercegovačkih korijena Arna Mačkić, muzičar i scenarista Feđa Isović, konjički Subotičanin, gitarista Marko Sarić, a imamo čak i dva filmska festivala: Jednominutni filmski festival iz Požege – The Best Off, kao i Best off Doc Mediteran film festival Široki Brijeg.

Od onih koji (svjesno) nisu ničiji – dosta toga za sve, zar ne?!

The post Gorsko oko” kao kult(ur)no stjecište: deveto Kulturno ljeto u Herzegovina lodges appeared first on Tacno.net.

Fotografije: Hidajet Šerkić Šerkan

Kunem se… da je čovjek uvijek na gubitku                             

U ova maglovita vremena, kada se ništa jasno ne nazire, znakovi pored puta/Andrić/  govore o događajima, dobrim i mahnitim ljudima, sudbinama, raskrsnicama, putevima bez kraja i povratka, izgubljenim i nađenim, i onim skoro nevidljivim znacima o ljudima koji su zaboravljeni u vremenu iza kojih nije ostalo ni sjećanje, nego tek po neko slovo kojim se naslućuje ime, nekada ni to. Bez ikakvih primisli ili namjere, ne mogu da se sjetim ni kada, napravih ove fotografije koje me sada gurkaju, nagovaraju, da ih pokažem ljudima. 

Bijelo mramorno srce na humku trave, Vedran Ćosić 1992 – 1992. Nekoliko divljih cvjetova, i komadi starih greda da obilježe komadić zemlje gdje leži djetence rođeno i umrlo u istoj godini. Vedrančić nije ni živio, pa onda nije ni umro, šapuće mi neki glas.

Napraviše, poslije, spomenik ubijenoj djeci Sarajeva, njih preko hiljadu, upisaše im imena na metalne valjke, slične budističkim molitvenim valjcima, možda i sa sličnom namjenom, ne znam. Jedno veče, kasno, da me niko ne smeta, okretao sam valjke,  čitao imena mrtve djece sa brdovitog Balkana, i ne nađoh Vedrana.

Muslimani to zovu  bašluk. Jedan se stavlja iznad glave mejta ili pokojnika, širi i veći, sa imenom, fatihom, neki to i sada zovu piramida, nekada su na piramide stavljane i zvijezde, drugi manji, uži, iza nogu. Ugledah jednu takavu piramidu, oronulu, ispucalu, napravljenu od obične daske, tek malo obrađene, i nekoliko preostalih slova imena.Vidio sam na stotine takvih u ratnom vaktu, a jednu sam, sa mojim Miletom, stavio na grob našem drugu Gagi koji pogibe na Žuču, na pomoćnom igralištu stadiona Koševo. Ne znam kako, u glavi se ona slova sa piramide složiše, dopuniše. Mila Beoković, partizanka, pjesnikinja, prijateljica moje staramajke, komšinica. Pisala je ljubavnu poeziju, nastupala na poetskim večerima, da li je šta od toga ostalo ne znam, možda neko zna ko je tome bliže. Živjela je sama, a valjda je tako i umrla. Piramida, i nekoliko slova imena za čitav život.

Stadoh nogom na komad drveta, krcnu, prelomi se, da se to ne desi ne bi ga ni vidio.Polumjesec i zvijezda, mejt mumin, ni imena, ni fatihe, nigdje mezara, trava. . . osvrnuh se okolo, nekoliko humki bez oznaka. Koja li je njegova? Sjetih se jednog znanca, nije imao ni roda ni poroda, i njegovog uzdaha: “Ko li će mene u grob spustiti“. 

Na groblju Lav sada su mramorni nišani, spomenici sa uzvišenim riječima, poruke živima, ponegdje i slika, ali Vedrana, Mile i onog neznanca više nema. Neki moj blou ap, kao da sam sanjao, imao viziju, ali tu su slike, šta da se radi?

Jah!  Kunem se… da je čovjek uvijek na gubitku. /bezbeli Meša

The post Znakovi i sjećanja appeared first on Tacno.net.

Olga Lalić – Krowicka

NEMA NIKOG IZA NAS

nema nikog iza nas
nema podjela
nema podjela, da, nema podjela
nema granica
nema granica, da, nema granica
nema otrova
nema otrova, da, nema otrova
pa s čim će sada da truju narod?!
dobrom pričom iz ćorsokaka!
zašto su se sakrili?
jer za njih uvijek postoje mjesta da se sakriju!
a mi, šta ćemo?!
pa zar ne vidiš da nema nikog iza nas!
već stotinu godina ti ponavljam
i hoćeš još narednih sto da slušaš istu priču?!
pa tada me neće biti među živima!
ma, ko te pita za to?!
oni će i dalje živjeti kao bubreg u loju!
a, joj!
nema više joj, već bubreg neće biti tvoj!

The post Nema nikog iza nas appeared first on Tacno.net.

U Bosanskom kulturnom centru (BKC) u Sarajevu, u utorak 25. juna 2019. u 19:30 sati bit će održana promocija bh. izdanja knjige Bosanski muslimani u Drugom svjetskom ratu uglednog britanskog historičara i vanrednog profesora na SSST Univerzitetu u Sarajevu Marka Attile Hoarea.

Piše: Faruk Vele- Radio Sarajevo

U Izdavačkoj kući „Vrijeme“ odlučili su da objavljivanje ove značajne knjige i na bosanskom jeziku bude povod za serijal javnih razgovora o dvostrukom bosanskom pokretu otpora – NOP-u i muslimanskom autonomaštvu – o tome kako je prvi prevladao obuhvatajući elemente drugog, kako se to odrazilo na jugoslavenski pokret otpora te kako je utjecalo na osnivanje i izgradnju nove jugoslavenske savezne države koja je izronila iz rata i revolucije.

U promociji, odnosno razgovorima na ove značajne teme u Sarajevu će učestvovati: Marko Attila Hoare, autor, profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu, prof. dr. Husnija Kamberović, Milivoj Bešlin, historičar iz Novog Sada, dr. Emir Suljagić i Amilardo Gutić, novinar.

Nakon Sarajeva, već narednog dana, 26. juna 2019. godine, promocija će biti održana i u Brčkom.

„Planirali smo da ovakve razgovore/predstavljanja organiziramo i u drugim gradovima u Bosni i Hercegovini i regionu“, kaže za Radiosarajevo.ba Muamer Spahić, prvi čovjek IK „Vrijeme“ iz Zenice.

Kaže nam da je izdavanje knjige Bosanski muslimani u Drugom svjetskom ratu Marka Attile Hoarea izazvalo je golem interes najšire čitalačke, ali i stručne javnosti u Bosni i Hercegovini.

„U veoma kratkom roku nakon objavljivanja knjiga je postala pravi betsteler i trenutno je najprodavanija knjiga u našim knjižarama. Haoareova knjiga govori o odnosu muslimana Bosne i Hercegovine i Narodnooslobodilačkog pokreta. Dekonstrukcija je to mita o cjelovitom, homogenom pokretu otpora koji su komunisti organizirali odozgo prema dolje, kroz isticanje događaja na regionalnom, lokalnom i mjesnom nivou širom Bosne i Hercegovine“, ističe Spahić.

Portal Radiosarajevo.ba je među prvima ukazao na ovu knjigu, a intervju s Hoareom smo objavili još u martu ove godine.

Inače, Hoare je prethodno objavio knjigu Genocide and Resistance in Hitler’s Bosnia, koja je bila usmjerena na iskustvo Srba.

Ova druga knjiga je usmjerena na iskustvo bosanskih muslimana (Bošnjaka).

Ona ima za cilj da objasni kako i zašto su se bosanski muslimani masovno pridružili Narodnooslobodilačkom pokretu (NOP) i kako je to omogućilo partizanima da dobiju rat i komunistima da preuzmu vlast u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji.

Hore je uvjerenja da su „bosanski muslimani dali jedan veoma važan doprinos koji prethodno nije pravilno objašnjen u starijoj historiografiji“.

Ovaj historičar tako detaljno sagledava odnose među bosanskim muslimanima koje je Drugi svjetski rat zatekao u veoma teškoj poziciji: politički obezglavljene, vojno neorganizirane, u situaciji kada je njihova država, najprije sporazumom Cvetković- Maček 1939., a kasnije okupacijom Nezavisne države Hrvatske (NDH), odnosno podjelom na italijansku i njemačku okupacionu zonu, izbrisana s karate!

Tito i KPJ su veoma brzo uvidjeli značaj bosanskih muslimana za NOP te su nastojali na svaki način da ih privuku na svoju stranu. To je, po Hoareu, bilo ključno za uspjeh Tita i partizana.

The post Promocija knjige Bosanski muslimani u Drugom svjetskom ratu u Sarajevu appeared first on Tacno.net.

Almin Zrno (Foto F.K./klix.ba)

Izložba „Edo Murtić – gdje su riječi nedostatne“ Almina Zrne u Vijećnici, Sarajevo, 2019.

Sarajevska je Vijećnica i prije svoje definitivne obnove bila inspiracijom domaćih i inozemnih likovnih stvaralaca.

Nezaboravne su likovne svetkovine koje su priredili Kunelis i Dimitrijević, koje spadaju u vrhunska artistička dostignuća europske likovnosti posljednjih decenija.

Sarajevski slikar Irfan Hozo urbicidnu sudbu ove negdanje prvostolnice znanosti i kulture u gradu na Miljacki, likovno je opjevao i na svoj način uresio likovnim studijama iznimno bogate ekspresivnosti…

Svojedobna izložba klasika hrvatske i jugoslavenske likovne umjetnosti Ede Murtića, u svojoj slojevito umjetničkoj koncilijantnosti sa devastiranim i destruiranim bićem ratom razarane Vijećnice, istakala je grunt, svojevrsnu atraktivnu podlogu za prvo pokazivanje likovnoj i kulturnoj javnosti uopće, gernikanske stravične kadaveričnosti, koju je veliki hrvatski umjetnik ostavio kao bolne opomene i poruke generacijama koje će nas naslijediti u svijetu dijabolične, nesigurne i sve vjerojatnije kataklizmičnije budućnosti, nekih futura koji su sve samo ne sretna projekcija civilizacije, čijim smo dionicima…
Temeljem veličanstvene sljepljenosti tragičkih sadržajnosti Vijećnice i čitavog Murtićevog imaginarija nastao je golemi umjetnički foto esej suvremenika nam, Almina Zrne. Smatram tu knjigu jednom od najznačajnijih umjetničkih pothvata sarajevskog arta u godinama poslije agresije na Bosnu i Hercegovinu i opsade Sarajeva!

Sada je izložbom svoje kreativno maksimalno nadgrađivane, ne i stilizirane, jer to i nije potrebno (!!!)  foto svjedočanstvenosti o umjetnosti angažiranog, ali ne plakatski angažiranog, opusa Ede Murtića u scenografskoj duboko simboličkoj stvarnosti Vijećnice, Almin Zrno postigao nevjerojatne novostvorene likovne vrijednosti…

Zrno, krećući od čarolijski obrađenog dokumenta odlazi u prostor čiste likovne kreacije, dakle, svojevrsnog sudjela sa Murtićevom nekrologijskom zapitanošću nad budućnosti ovoga našega svijeta, ovih naših fašizacijom zabludjelih generacija; dapače, Zrno umjetnički moćno, a beskompromisno angažirano dijeli artističku sudbu sa velikim Edom Murtićem.

Bio sam svjedokom i suvremenikom nekoliko dugo i brižljivo pripremanih projekata Almina Zrne. Svi oni, a krunskim trenutkom doživljavam ovu izložbu, koja u naslovu zbori o nedostatnosti riječi, govore u prilog tezi da ozbiljan umjetnički akt traži vrijeme pripreme, realizacije, svojevrsne artističke fermentacije, te da smo dionicima ere takvih slikarskih improvizarija i artističke nedosljednosti, da dignitet umjetničkom stvaralaštvu mogu donijeti događaji kakve je ponudila čudesna prožetost i nastavljanje umjetnine dvojice angažiranih stvaralaca iz različitih vremena, ali iz jedinstvenog poriva i jezgra, koje pripada nepatvorenoj likovnoj snazi.

Doživljaj izložbe Almina Zrne svojevrsna je artistička rigoroza, da poslije ove i ovakve likovno cerebralne svetkovine treba brižno odmjeravati tko može izlagati pod svetostima svodova sarajevske Gradske kuće – Vijećnice!!!

Jer, ova izložba je svojevrsna tapija na emanaciju života iz i u Vijećnici.

The post MURTIĆ I ZRNO – TAPIJA NA EMANACIJU ŽIVOTA IZ I U VIJEĆNICI appeared first on Tacno.net.

Galerija Collegium artisticum upriličit će otvorenje kolektivne izložbe RECYCLE BIX, u petak, 28. juna 2019. godine u 20:00 sati.

Na izložbi učestvuju bosanskohercegovački umjetnici i umjetnice: MUHAMED BAJRAMOVIĆ, DANILO KRESO, LEJLA ĆEHAJIĆ, SELIM MILESTONE, ALMEDINA FEHRATOVIĆ, JURE PAPONJA, MAJA MATAŠIN i MUHAMED KAFEDŽIĆ, a izložbu će publika moći pogledati do 19. jula 2019. godine.

Podsjećamo da od 19. juna do 27. jula 2019. godine za posjete je otvorena Retrospektivna izložba bosanskohercegovačkog slikara MEHMEDA KLEPE, koja obuhvata preko 160 umjetničkih djela nastalih tokom četiri decenije umjetničkog stvaralaštva.

The post Otvorenje kolektivne izložbe RECYCLE BIX u Galeriji Collegium artisticum appeared first on Tacno.net.

U svakoj svjetskoj književnosti, kroz povijest duhovnosti, pozicija književnih časopisa bila je iznimnim signalom općeg stanja duha na konkretnom zemljopisnom i duhovnom prostoru.

Prisjećajući se vlastite mladosti asociram na neke časopisne biljure, koji su bili presudni u mom, ali, naravno i u brojnim drugim odrastanjima. Teško je zaboraviti, iz sjećanja istisnuti stranice negdanjih beogradskih časopisa, pa zagrebačke, Zuppine Teke, prije toga Razloga, časopisnih cjelina iznimne, za to doba, zasigurno europske razine, ali posebno mjesto u mojim časopisnim univerzitetima zauzima Odjek, sjajnog pisca duboke europske ukorjenjenosti i kozmopolitskih čuvstava, književnog stvaraoca i dilomate Čede Kisića, koji je u suradnji sa književnikom i teatarskim kritičarom, Lukom Pavlovićem, godinama uređivao i držao visoku  razinu umjetničke, a posebice kritičke angažiranosti Odjeka.

Kisić je posebnu pozornost poklanjao ozbiljnim dosezima umjetnosti i njihovim stvaraocima, ali ništa manje nije na stranicama Odjeka afirmirao mlade pisce i kritičare.

Odjek je bio svojevrsna inačica svojedobnih (ne današnjih!) beogradskih Književnih novina, bio je i ostao najsvjetlija strana književnosti bosanskohercegovačkih književnih prostora.

Međutim, kako pišem o časopisima južnoslavenskih prostora moram istaći i dva sarajevska časopisa starijih datuma Život i Izraz, a u posljednjoj deceniji i Sarajevske sveske.

Dok je u relativno kratkom vremenu živio i stvarao u Sarajevu Oskar Davičo je stvorio i virtuozno uređivao časopis Dalje.

Posljednjih mjeseci uočljivo je da redakcija časopisa Život sa Almirom Baševićem, teatrologom i dramskim piscem na čelu intenzivno osuvremenjuje i dinamizira ovaj sarajevski časopis.

U Cetinju je nedavno pokrenut iznimno književno-kritički propulzivan časopis Gledišta.

U cijelom regionu i u dobu koje je kulturnim događanjima prilično siromašno skupine književnih strasnika i dalje rade na oživljavanju časopisne produkcije.

A od najstarijih vremena pisani tragovi govore da je vitalitet svake književnosti bio verificiran i do kraja potvrđivan u časopisima toga vremena kao, kritičkom i estetskom uopće, ogledalu pojedinih epoha.

The post Časopisi – vitalitet književnosti appeared first on Tacno.net.

Foto: Sulejman Omerbašić/avaz.ba

Predstava “Snijeg” koju je po motivima istoimenog romana nobelovca Orhana Pamuka režirao Dino Mustafić, premijerno je izvedena na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo u prisustvu Pamuka koji na poziv bh. izdavačke kuće “Bybook” boravi u Sarajevu.

Roman “Snijeg” čitaoca vodi u Karas, grad koji obiluje historijom i u kojem će se glavni junak ponovno sresti sa starom ljubavi. Ljubavna je to priča i napeti politički triler gdje se rasvjetljavaju sukob između svjetovnog i ekstremnog islamskog svijeta.

Vrsne glumačke uloge ostvarili su Aleksandar Seksan, Ermin Sijamija, Amra Kapidžić, Amila Terzimehić, Senad Bašić, Vedrana Božinović, Jasna Diklić, Kaća Dorić, Dragan Jovičić, Aldin Omerović, Vedran Đekić, Semir Krivić, Mak Čengić, Irfan Ribić, Milan Pavlović, Nerman Mahmutović, Merima Lepić-Redžepović, Mona Muratović, Belma Salkunić, Riad Ljutović.

Mustafić je prethodno na konferenciji za medije podsjetio da je Pamuk upravo za “Snijeg” dobio Nobelovu nagradu, ocijenivši da je to roman koji je autora izbacio u svjetsku književnu orbitu.

„To je roman koji ima više tema u kojima će svakako i posjetioci koji dođu na predstavu moći prepoznati odraze sopstvene stvarnosti, kulturnih lomova, historijskog naslijeđa, odnosa tradicionalizma i modernizma. Razgovora o tome šta se dešava kada se ideologizira neka vjera. Kako se prećutkuju zločini svojih, a prate onih drugih“, kaže Mustafić.

Uz režisera Dinu Mustafića, autorski tim predstave čine i Bojana Vidosavljević i Emina Omerović koje su uradile adaptaciju teksta i dramaturgiju. Scenografiju potpisuje Dragutin Broz, kostimografiju Lejla Hodžić, a muziku Damir Imamović.

Rad na predstavi trajao je duže od dva mjeseca.

AJB

The post U prisustvu nobelovca Pamuka premijerno izveden ‘Snijeg’ u režiji Dine Mustafića appeared first on Tacno.net.