Tko zna u kojem dijelu mene leže svi njeni snjegovi / koji su dok mene nije bilo / kao u narodnim pričama o ukletim predjelima / padali sedam dugih godina / i pretvorili se u ledenjake. … kaže Jozefina Dautbegović u jednoj od svoji najboljih, pa i amblemskih, pjesama „Zadnja bosanska zima“.

Piše: Diana Burazer

Sam naslov pjesme je, već, poezija! Za sve nas koji smo nekada živjeli u Bosni (ili BiH), navedeni naslov ima dodatnu težinu i značaj. Bosna je čudesna riječ (kao, uostalom i zemlja); poetična i sjetna,  a istovremeno i snažna i buntovna, nostalgična i prkosna. A tek njena Zadnja zima! Metalni prizvuk slova „z“ dodaje naslovu pjesme strepnju i strah, led i hladnoću, zbjeg i izbjeglištvo. A ako idemo dalje, u nizanju asocijacija, možemo doći i do toplog ognjišta, roditeljskog doma, prijatelja i sjećanja. Sunca i Mora. I ljubavi, napokon!

Nije mi namjera pisati (posebno ne kao kritičar) o poeziji Jozefine Dautbegović. O njenoj poeziji stručno i afirmativno pisali su književni znalci (T. Maroević, V. Visković, Z. Mrkonjić, Ž. Čorak, B. Donat…), pa skoro da ništa novo nije ostalo za dodati. Tim više što se radi o poeziji koja izrazito dobro komunicira sa slušateljima i čitateljima, pa Jozefininu poeziju najbolje prezentira sama njena poezija. Poezija Jozefine Dautbegović temelji se na simbolici Staroga i Novog zavjeta, prošlog i sadašnjeg življenja, ljubavi i ravnodušnosti, ironiji i začudnom humoru. O tom humoru u njenim pjesmama mogli bi se napisati eseji. Ipak, negdje u podlozi svega je Bosna, takva kakva jeste, i sa svime što je Jozefini dala ili uzela.

Zadnja bosanska zima otvara cijele cikluse  Jozefininih tzv. ratnih pjesama, kako su ih antologičari, pojednostavljeno, nazvali.

… Djeca u Bosni igraju školice / na jednoj nozi /Gravitacija garantira ravnotežu /Ona se ljube na grobljima između dva etnička / čišćenja / koja Europa strogo osuđuje …

Da i to je Bosna!

Ali takve stihove najradije čitamo u sebi, bojeći ako ih kažemo glasno postati će ponovo stvarnost, ili ćemo  potaknuti ponovo zatomljene boli… Stihovi o izbjeglištvu, puni prepoznatljivih detalja takvog načina življenja značajno su obilježili dio njezinog pjesničkog opusa.

Osobno sam sklonija (ili je to bijeg od nedavne stvarnosti?) pjesmama koje o Bosni, i ratu, progovaraju na drukčiji način. Pjesma Domovina u koferu (koju bih tako rado potpisala!) je prirodan slijed osobnog i pjesničkog života autorice.

A kako sam već i navela, sve riječi su nedostatne za dobru poeziju. Poklanjam vam, nekoliko njenih pjesama koje, jednostavno, dišu Bosnom!

Drugi puta ćemo o njenim ljubavnim pjesmama,  Uostalom, i ovo je ljubav! Zar ne?

ZADNJA BOSANKSA ZIMA

Kamo god idem nosim je kao nasljednu bolest
ostala mi je u kostima
u koštanoj srži
Zima mi je ljeti na Hvaru Korčuli ili u Opatiji svejedno
ona u meni traje beskrajno duboko se ukorijenila

Tko zna u kojem dijelu mene leže svi njeni snjegovi
koji su dok mene nije bilo
kao u narodnim pričama o ukletim predjelima
padali sedam dugih godina

i pretvorili se u ledenjake
Otada mi se godišnja doba mijenjaju
kao na filmu samo pred očima
a u meni zima traje
Sigurno sam u kostima kad sam odlazila ponijela
zadnje bosanske snjegove
bez svijesti da ih nosim zauvijek

Kažem u kostima a tko zna gdje su se zavukli
možda mi stanuju u sivoj moždanoj masi
pa se sruče neočekivano
taman kad sa opustim na +30 C i uživam
kao gušter na suhozidu
Iz čista mira osjetim odnekud puše vuče me ledeni
vjetar za rub haljine
prepoznajem ga miriše na bosanske snjegove
ali on mi za svaki slučaj
maše palminim granama ispred nosa da me uvjeri

Iako u pravilu ne jedem sladoled
svaki put na dnu zdjelice
s voćnom salatom žličicom dotaknem sleđeno voće
Moja me bosanska zima pronađe usred ljeta
na uskim ulicama primorskih gradova
izvuče se iz nekog podrumskog otvora
ili iza tamnih oltara u romaničkim crkvama

Zbog nje jedino ja nosim vunene veste na ljetovanju
a kad ulazim u more svaki put poželim navući čarape

Zbog nje mi ti kažeš kako si ledena
daj da ti ugrijem ruke.

IZBJEGLIČKA

Konačno privid slobode
Vlasnici stana su otputovali na vikend
da se odmore
Ručat ćemo sami
U frižideru se hladi konzerva
s uputama za spravljanje
na nama nepoznatom jeziku
Konopac je slobodan
možemo objesiti rublje ili…
Konopac je uostalom katkad slobodan
Posjedujemo žute kartone možemo otputovati
u drugi dio grada u Maksimir na primjer
i gledati kako se hrane
životinje
Za večeru imamo loše vijesti iz domovine
i mlijeko u prahu
Možda će biti bolje nego jučer
Jučer nismo nikako jeli
jer je policija provjeravala naš identitet
i strogo nas ukorila
Nije važno što ste Hrvati
vi ste u stranoj zemlji
I ne smijete tako često zvati MUP
zbog domovnica
Imamo rješenje kažemo
misleći na konopac
Oni odlaze
Mlijeko u prahu se zgrudalo od vlage
Nije važno
Zdravo je katkad preskočiti večeru.

DOMOVINA U KOFERU

Kad raspakiram jedini kofer
u bilo kojem hotelu
oblake iz domovine
stavim na najvišu policu
kako se ne bi izgužvali
Sjećanje na fotografije
koje nisu dospjele ostarjeti
držim pri ruci u razini očiju
S ostalim uspomenama postupam oprezno
Kad otvaram ormar bilo kojeg hotela
dijelove svoje domovine objesim
na vješalice
Cipele na kojima je jos prašina s cesta
iz moje domovine
složim klečeći
Pogledam li se iznenada u zrcalu
ugledam Dinaru među obrvama
Brižljivo slažem kanton s bijelim košuljama
kanton šarenog rublja polažem
jedan kanton za prljavo određujem
razdijelim ostatke
Zaključam ormar bilo kojeg hotela
i s ključem među dlanovima
razbaštinjena
na rubu tuđeg kreveta dugo plačem
Iziđem li među prijatelje koji imaju domovinu
tješe me ravnajući mi Dinaru među obrvama
Plivine slapove zaustavljaju papirnim maramicama
Ja ne plačem samo me peče sol iz domovine
ispod kapaka
Kad se vratim otvorim ormar bilo kojeg hotela
u kom stanuje moja domovina
a on sav miriše
majčinom dušicom.

(*) Jozefina Dautbegović  (Šušnjari, 24. 2. 1948 – Zagreb, 27. 11. 2008) završila je Pedagošku akademiju, grupe za hrvatski jezik i povijest u Slavonskom Brodu. U Doboju je radila kao nastavnica hrvatskog jezika i povijesti, kao knjižničarka, te uređivala biblioteku Druga svjetlost i časopis za kulturu Značenja. U Zagrebu je bila voditeljica kulturne tribine i urednica muzeološkog časopisa Informatica Museologica (MDC, Zagreb) i radila kao arhivist-dokumentarist u MDC-u.

Objavila 8 knjiga poezije i jednu knjigu priča „Čovjek koji je kupovao kuću“. 

Bila je članica Hrvatskog društva pisaca i  Hrvatskog centra PEN. Zastupljena u svim relevantnim antologijama, a ciklusi njezinih pjesama objavljeni su na engleskom, francuskom, njemačkom, talijanskom, švedskom, slovenskom i makedonskom jeziku.

Jozefina Dautbegović

The post Zadnja bosanska zima appeared first on Tacno.net.

“U tim autentičnim zapisima s važnih sjednica političkog vrha Hrvatske iz devedesetih, sve vrvi desetinama eksplicitnih dokaza o tome da je Franjo Tuđman ne samo dijelio Bosnu, nego bio opsjednut idejom da ta država zapravo uopće ne treba postojati. Sa našeg gledišta, ne manje nego li sa srpskog, postoji potreba da se problem rješi u svojoj biti, je li, jer opstanak BiH bio bi povijesni apsurd vraćanja jedne kolonijalne tvorbe nastale od 15. do 18.stoljeća.“ (Heni Erceg)

Promocija knjige “Stenogrami o podjeli Bosne” u izdanju Centra za kritičko mišljenje  i portala Tačno.net, održat će se u  Sarajevu u  Buybookovoj knjižari 30.11.2017. godine s početkom u 19 sati.

O knjizi će govoriti: Nerzuk Ćurak  i  Drago Bojić

Knjiga Stenogrami o podjeli Bosne sadrži izdvojene tekstove iz ranije objavljenih knjiga “Stenogrami o podjeli Bosne I i II”, u izdanju Feral Tribunea i sarajevskih Dana. To su autentični zapisi, transkripti razgovora koje je Franjo Tuđman vodio sa svojim partnerima i saučesnicima u zločinačkom projektu “poboljšavanja granica hrvatske države” u razdoblju 1991 – 1995.

Stenogrami se nalaze i u posjedu Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji sa sjedištem u Haagu.

Zahvalnost dugujemo ljudima koji su zaslužni za prikupljanje, objavljivanje i izdvajanje materijala u pripremi za ovu knjigu: Predragu Luciću, Senadu Pećaninu, Emiru Suljagiću i Nedimu Ajaniću.

Senad Pećanin: Tuđmana – odlikovati!

Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman svojevremeno je najvišim državnim odlikovanjima odao priznanje ratnim bošnjačkim liderima Aliji Izetbegoviću i Ejupu Ganiću, kao i Harisu Silajdžiću, koji odlikovanje nije želio prihvatiti. Istovremeno, Franjo Tuđman nije odlikovan od strane Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Smatram da je nekadašnjem hrvatskom predsjedniku ovim nanijeta – nepravda.

Naime, Franjo Tuđman je neko od najviših bh. priznanja, bez sumnje, zaslužio. Naravno, ne zbog svog veoma značajnog doprinosa agresiji na Bosnu i Hercegovinu i zločinima nad njenim građanima, već zbog činjenice da se na nesumnjiv i originalan način pobrinuo da iza sebe ostavi nepobitno svjedočanstvo o krvavom pokušaju velikohrvatske državne politike da asistiranjem Slobodanu Miloševiću etnički raskomada Bosnu i Hercegovinu.

Da, u ovoj tački dolazimo do jednog od najvažnijih djela za proučavanje uzroka rata u Bosni i Hercegovini, do  “Stenograma o podjeli Bosne I i II”, koje su 2005. godine izdali sarajevski Dani i splitski Feral Tribune. U dvije knjige objavljeni su cjeloviti transkripti razgovora što ih je Franjo Tuđman vodio sa svojim suradnicima i partnerima u projektu ubijanja Bosne i Hercegovine od 1991. do 1999. godine. Ova nezaobilazna historijska građa nastala je zahvaljujući očito čvrstom uvjerenju hrvatskog predsjednika kako ne samo da nema razloga da se stidi zbog svoje zločinačke politike prema Bosni i Hercegovini i njenih posljedica, već naprotiv – Tuđman je vjerovao da će mu Hrvati, Evropa i Sjedinjene Američke Države biti zahvalni zbog njegovog odnosa prema bosanskohercegovačkim muslimanima i zatiranju Bosne. Stoga je i naložio da se njegovi službeni razgovori sa najbližim suradnicima, saučesnicima u zločinu, magnetofonski snimaju te uredno arhiviraju.

Tužilaštvo Međunarodnog tribunala za ratne zločine u Haagu saznalo je za postojanje ovih transkripata, a zahvaljujući kooperativnosti Tuđmanovog nasljednika Stjepana Mesića, transkripti su se ubrzo našli u Haagu. A u prijestonici međunarodnog prava godinama je radio jedini specijalni izvještač bh. medija iz Haaga, novinar magazina Dani Emir Suljagić. Bio je izvanredno informiran o radu Tužilaštva i Suda te mi je u jednom razgovoru nagovijestio mogućnost da dobije “bombu”. U uobičajenom novinarskom žargonu to je označavalo ekskluzivni materijal za medijsko objavljivanje koji ima potencijal da izazove tektonske poremećaje na političkoj i društvenoj sceni. Kada mi je objasnio o čemu se radi, ohrabrio sam ga da pokuša doći do transkripata razgovora iz Tuđmanovog kabineta. I Emir je uspio – ubrzo smo u Danima uživali u privilegiji čitanja sadržaja razgovora u kojima je sistematično kopana grobnica za Bosnu i Hercegovinu.

Zaboravio sam kako smo došli do ideje da transkripte sastanaka u Tuđmanovom uredu objavimo kao zajednički poduhvat sa prijateljima iz splitskog Feral Tribunea. Naravno, nije mi trebalo puno da im objasnim kakav materijal posjedujemo i ubijedim ih da ga zajedno objavimo. Dobrovoljac za zahtjevnu i obimnu pripremu transkripata za objavljivanje bio je sjajni feralovac Predrag Lucić. No, suočili smo se sa problemom: transkripte nismo imali u elektronskoj formi, a više hiljada stranica isprintanih razgovora bilo je uredno složeno u veliku kartonsku kutiju (ni do dana današnjeg ne znam kako ju je Emir uspio prebaciti u Sarajevo). Kolega iz Dana Ivan Lovrenović i ja odlučili smo da ćemo kutiju sa transkriptima sami odnijeti u Zagreb, u redakciju Ferala. Uplašio sam se da od čitave ideje neće biti ništa kada je carinik na graničnom prelazu u Slavonskom Brodu zatražio da otvorim prtljažnik iako sam na njegovo pitanje prethodno odgovorio da nemam ništa prijaviti za carinjenje. Nismo računali da su upravo tih dana pooštrene sigurnosne mjere u Hrvatskoj zbog predstojeće posjete pape Ivana Pavla II. Srećom, carinik nije bio zainteresiran za sadržaj kutije kada se uvjerio da u njoj nema cigareta i alkohola.

I tako je, nakon samo nekoliko mjeseci otkako je dobio materijal, Predrag Lucić napravio izvanredan posao pripremanja materijala za objavljivanje. Uz podršku Fondacije Heinrich Boell, ubrzo je izašlo jedno od najvažnijih djela koja svjedoče o uzrocima agresije na Bosnu i Hercegovinu i karakteru rata koji je u njoj vođen. “Stenogrami o podjeli Bosne I i II”, uz prepoznatljivu feralovsku opremu sadržaja i naslovnicu, na 1.112 stranica donijeli su 36 transkripata razgovora koje je Franjo Tuđman vodio sa svojim partnerima i saučesnicima u zločinačkom projektu “poboljšavanja granica hrvatske države”.

Naizgled paradoksalno, ali “Stenogrami o podjeli Bosne” vjerovatno nisu kod većeg broja čitatelja promijenili stavove o politici Franje Tuđmana prema Bosni i Hercegovini. Naime, svi koji nisu željeli godinama žmiriti pred činjenicama i tragičnim posljedicama Tuđmanovog odnosa prema Bosni i Hercegovini tek su dobili prvorazrednu potvrdu svojih stavova; oni, pak, koji negiraju ulogu i odgovornost Franje Tuđmana i njegovih suradnika za zločinačku politiku prema Bosni i Hercegovini, poput šampiona ove discipline kao što su Miroslav Tuđman, Ivica Lučić ili Nino Raspudić, nisu ludi da se obaziru na činjenice koje su objelodanili “Stenogrami”. Kada je u Hrvatskom saboru 13. oktobra 2000. godine izglasana Deklaracija o domovinskom ratu (u kojoj piše i: “Republika Hrvatska vodila je pravedan i legitiman obrambeni osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome…”), samo jedan glas bio je protiv – glas zastupnice Vesne Pusić.

Kada čitalac “Stenograma” ne bi znao koliko je stotina hiljada ljudi u Bosni i Hercegovini zanavijek ojađeno upravo Tuđmanovom politikom, transkripti razgovora vođeni u uredu hrvatskog predsjednika doimali bi se na trenutak i kao hiperrealistično uprizorenje bolesnih fantazija pravno nesposobnih lica. Tako već prvi stenogram, sa 7. sjednice Tuđmanovog Vrhovnog državnog vijeća održane 8. jula 1991. godine, jasno ukazuje na postojanje planova o čerečenju Bosne i Hercegovine u trenutku dok velikosrpska agresija još nije ni počela: “I prema tome, i sa našeg gledišta, ne manje, nego li sa srpskog postoji problem da se – postoji potreba da se pitanje riješi u svojoj biti, je li, jer je uspostavljanje Bosne, granica Bosne i Hercegovine poslije Drugog svjetskog rata i povijesni apsurd vraćanja jedne kolonijalne tvorbe nastale od 15. do 18. stoljeća.” A već 27. decembra 1991. godine, na sastanku sa delegacijom Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine, Tuđman kaže: “Sa perspektivom suverenosti Bosne i Hercegovine nema nikakvih izgleda… Čak i kada bi se mogla održati, gospodo, Bosna i Hercegovina kao posebna, što to znači? Uspostava granice… hoćemo li uspostaviti granice između Hrvatske i Hercegovine da Hrvat iz Hercegovine ne može ići u svoju Hrvatsku ili ovaj Hrvat tamo?” Hor prisutnih sljedbenika je ozaren, a osuđeni ratni zločinac Dario Kordić ne dozvoljava da se govori samo o Hercegovini, ukazujući da hrvatski narod u travničkom kraju “živi sa idejom konačnog priključenja hrvatskoj državi”. Svoju punu suglasnost sa ovakvim stavovima, između ostalih, iskazali su i Jadranko Prlić, Slobodan Praljak, Bruno Stojić, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić, osobe od punog Tuđmanovog povjerenja, koje osim toga povezuje i činjenica da su prvostepenom presudom Tribunala u Haagu osuđeni na dugotrajne kazne zatvora zbog teških ratnih zločina.

Kada me je agilni Mostarac Amer Bahtijar konsultirao o ideji objavljivanja izvoda iz “Stenograma”, nisam mu mogao pomoći sugestijom koje transkripte razgovora da odabere. Jednostavno, radi se, po mom sudu, o djelu dragocjene historijske građe čiji će značaj biti neprocjenjiv, čiji svaki dio posebno, kao i sva svjedočanstva u cjelini predstavljaju prvorazredni izvor informacija za sve one koji nemaju dileme kada je u pitanju izbor između činjenica, s jedne, i saborskih deklaracija, s druge strane.

The post Promocija knjige “Stenogrami o podjeli Bosne” u Sarajevu appeared first on Tacno.net.

Foto: novosti.rs

Nikita Milivojević je beogradski redatelj s atenskom adresom. Njegov redateljski opus širok je kao i njegovo temeljno interesiranje. Od Šekspira do pisaca čije je stvaralaštvo okrenuto djeci i mladima… Tako sam gledao izvrsne Milivojevićeve postavke Perikla u Šabačkom pozorištu i Henrija u Narodnom pozorištu Beograd.

U isto doba Milivojević je napravio u Malom pozorištu Duško Radović u Beogradu fenomenalno ostvarenje za klince i klinceze Kameni cvet. Ova mi postavka upravo daje poticaj da promišljam o temi kazališta za djecu i mlade. Godinama, naime, pokušavam dokazati da je ta vrsta kazališta najznačajnija i da je treba njegovati na poseban način, jer od njenoga razvoja ovisi temeljni kazališni odgoj, dakle i mogućnost te mlade populacije da u svojim futurima bude ozbiljnom i dignitetnom publikom.

Milivojević je u Kamenom cvetu redateljski zorno demonstrirao da teatar za djecu i mlade nije niska pukog ačenja i bečenja, tepanja i zamuckivanja, svekolike karikaturalnosti pomiješane sa slatkastim songovima, već da je to kazališna meštrija iznimne ozbiljnosti koja jednostavno ne trpi nikakvu vrstu obmane…

Milivojević kao vrhunski redatelj jednostavno ne zna promašiti, a njegov rad za mlade samo pokazuje njegov vrhunski senzibilitet za teatar u svim njegovim aspektima.

Nikita zna ono što drugi ne znaju napraviti, atraktivan teatar sam po sebi, teatar za sve od sedam do sedamdeset sedam godina!!!

The post SAMO NIKITA ZNA appeared first on Tacno.net.

Dugo je već na duhovnom prostoru negdanje Jugoslavije pogubljen žanr politički angažirane dramatike…

Bježanje od izravnoga angažmana kroz dramski oblik književnoga izričaja zamijenile su u neku ruku pseudonacionalne i pseudopovijesne dramatske tvorevine, a reakcija suvremenih dramskih pisaca na sve prisutniju socijalnu bijedu, egzistencijalne probleme, o nacionalizmima i separatizmima da i ne zborim, gotovo da ne postoji, jer za suvremene dramatičare ove teme očito jesu terra incognita?!

Jedan snažan trend političkog kazališta itekako bi uticao na mijenjanje svijesti gledatelja, a posljedično tomu i na ubrzane promjene u postsocijalističkim društvima zemalja nastalih raspadom Jugoslavije. No, nažalost dramatika na ovim prostorima nije suštinski zasjekla u politički ranjiva tkiva zemalja Zapadnog Balkana… Evidentno je da smo daleko od pojave nekog novog Miroslava Krleže…

Ono što je na ovom planu dramskog stvaralaštva najbolje ispisano nalazi se na listinama dvojice naših suvremenika, skopsko-pariškog pjesnika drame Jordana Plevneša i hrvatskog autora Slobodana Šnajdera.

Njihovo dramsko pismo, da nabrojim tek karakteristična djela: Hrvatski Faust, Gamlet, Zmijski svlak (Šnajder), Erigon, Podzemna republika, Jedan čovjek, jedna žena, Macedoniše cuštende.

(Plevneš), više nego jarko iskazuje pretvorbu njihovog agensa i reakcije originalnim literarnim inspirativom na povijesno kataklizmične prilike i prilično apokaliptičnu stvarnost danas na Balkanu…

Ali ono što je najbitnije za rukopise dvojice dramatičara, što bi moralo krasiti djelo svakog istinski angažiranog dramatičara, njihovo je izvođenje tema i problema iz balkanskog u europski kontekst…

I Plevneš i Šnajder ne uzmiču pred ovom našom životno surovom zbiljom potresanom stalnim političkim i politikantskim neuralgijama, ali oni hrabro svoje tekstove inkorporiraju stilemama svoga dramskog pisma u europske kontekste.

Zato su dragocjeni jer imaju koliko nacionalno toliko i internacionalno vrijedne dramske opuse.

The post ŠNAJDER I PLEVNEŠ – I NACIONALNO I INTERNACIONALNO appeared first on Tacno.net.

Ne daj se Hadžihafizbegoviću

ne daj se budalama

lepo ti je prezime al pet puta

ga moram proveriti da ne pogrešim

ovo Emir mi je lakše a i dobro je

moja domovina zove se Srbija

i drugačije ne more bit

al nije jedina

moja domovina je kao i tvoja

i Bosna i Hercegovina

jer su u njoj i Safet i Davorin

i Ismeta i Jasna i Pjer i Štefica

i Mustafa i ako ga vidiš kaži mu da se javi

nema ga dugo

i sva jela i poslastice što nabrajaš

bile su moje

al dođu godine i šećer i holesterol

i moraš se mnogih đakonija odreći

ne daj se moj Emire

i ezani sa bosanskih džamija su moji

i zvona sa crkava su moja

i ja sam Bosanac i Hercegovac

i drugačije ne more bit

i nema lepše muzike nego kad zapevaju ezani

i zazvone pravoslavna i katolička zvona

i nek niko ne dira u Bosnu i Hercegovinu celovitu

rovitu al mora bit čvrsta i jaka kao bosansko srebro i zlato

za srebro i zlato nemam

a so i ugalj što su u tebi moram imati

i kad presolim jelo kriva mi Tuzla

što je cela jednu kozu muzla

i kad stavim komad mrkog uglja u peć

a on iz Banovića gde su nekad ljudi kao mi

gradili tu prugu do Brčkog i drugi komad uglja iz Breze

gde je onaj čekao voz a ona stresla snijeg sa svog kaputa

i prvi put kad budeš sreo Bosnu i Hercegovinu

reci joj da ako noćas sluša nek čuje bol

u pesmi koju pišem njoj samo njoj

ne daj se moj Emire

oduvek je pamet bila srcu nepoznata

i dalje će biti budala i rata

moja domovina zove se Srbija

i drugačije ne more bit

ali nije jedina

moja domovina je kao i tvoja

i Bosna i Hercegovina

i drugačije ne more bit

The post NE DAJ SE HADŽIHAFIZBEGOVIĆU appeared first on Tacno.net.

Naslov ili datum, znači li nešto? Pa, nekome je nostalgično sjećanje, a drugima omrznuta SFRJ.

Jeb… ga. Da sam napisao 29. studeni – vjerojatno nikom ništa ne bi značilo, barem do danas, 28.

Onima rođenim prije tridesetak godina ne znači ništa da li  je 29. u novembru ili u studenom. Njima je „Noć vještica“ prava zamjena za nekadašnju nacionalnu svetkovinu u studenom, pošto je nekad u novembru baš i nije bilo.  Događaj je to koji okuplja i naravno veseli, a stigao nam je u paketu sa demokratskim promjenama. Što smo tražili to smo i dobili – noć vještica, u zamjenu za 29.

Nekada, ne tako davno dovoljno je bilo samo izgovoriti „kuda ćemo za 29.“   Odma’ se jedan javlja da je naručio „prasića“ s jabukom, drugi dodaje da je otvorio kacu kupusa – taman veli zreo za prvu ovogodišnju sarmu. Treći, da oni neće ove godine ništa posebno jer je „preduzeće“ (poduzeće) premostilo dva dana pa spojilo sve u pet neradnih, tako da će kod rodbine na selo … Četvrti veli, da bi i on isto sa ženom i djecom kod njezinih ali zbog ovog najmanjeg moraju ostati  kući jer se mali  „prima u PIONIRE“ u školi – ne u Komitetu!

I tako, kad sam bio primljen u pionire nisam imao pojma što mi se zapravo dogodilo tog davnog 29 – tog, sve su mi namjestili roditelji uz pomoć nenarodnog režima. To ću shvatiti tek u devedesetim prošlog stoljeća kad smo prošli tranziciju iz nenarodnog režima u demokratski re-žim.

Plava titovka sa zvijezdom, crvena marama oko vrata, bijela košulja, plave hlače –  to je bio  PIONIR, a PIONIRKE ?… sve isto ali bez hlača, u suknjama mislim – plavim. To je bilo prije više od 60 godina, tad suknje nisam baš gledao, zanimala me je lopta. Mame su nas dovodile na svečanu zakletvu u školu, jer su očevi radili – zemlju gradili.

Tako isto su me i krstili – bez tate i bez njegova znanja. Krstili zlu ne trebalo, za svaki slučaj. Tko zna koliko će taj nenarodni režim potrajati?  Suštinu krštenja sam shvatio kad smo ušli u demokraciju. Krštenica (kako se ono kaže na hrvatskom?) je bila jača nego iskaznica člana HDZ-a i KP-a zajedno. Mali Hrvati su se krstili kao bebe, a Veliki Hrvati su se krstili veliki. Hoću reći bilo je profitabilno biti kršten.

Poslije, kako sam odrastao, saznao sam da pionir nije čak ni naša riječ nego engleska, a da prvi pioniri nismo bili mi nego veterani Američke vojske koji su osvajali Divlji zapad još davnih 1780-tih godina. U toj slavnoj i herojskoj povijesti ne spominju se Indijanci, domicilni narod Amerike, koji su  tim pionirskim poduhvatom zbrisani kao narod, a ostaci stjerani u rezervate. Mi Hrvati s Indijancima nemamo nikakve veze, možda s nekim drugim narodima ali…

Da se vratim mome slučaju.  Pionir je bio predodređen za časne i visoke ciljeve, pa da se podsjetimo za što sve:

„Danas, kada postajem pionir
Dajem časnu pionirsku riječ:
Da ću marljivo učiti i raditi
poštovati roditelje i starije,
i biti vjeran i iskren drug,
koji drži danu riječ;
Da ću voljeti našu samoupravnu domovinu
Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju
Da ću razvijati bratstvo i jedinstvo
i ideje za koje se borio drug Tito;
Da ću cijeniti sve ljude svijeta
koji žele slobodu i mir!“

Nema SFRJ, nema Tita ali sve ostalo iz pionirske zakletve bih i sada potpisao. Ali, što je od toga ostalo  – pa NIŠTA. Ni u šta se iz navedenog nitko u ovoj zemlji neće niti pijan zakleti. Možda će dati svoju „časnu“ riječ ali neće dati  niti pet para (ili lipa u našem idiličnom slučaju), jer čast se ovdje daje šakom i kapom, a kune odabranima.

Nema više pionira i časne pionirske riječi, ali ima mnogo časnika koji ništa od časti nemaju, a kamo li časne riječi. Doduše, ti bivši pioniri, a sadašnji časnici, imaju ruku na srcu i patetični izgled u dane državnih praznika, u vrijeme igranja nogometa i drugih loptaških zanimanja. Naravno, imaju i ruke u našim džepovima – svakodnevno.

Nema ništa od učenja i rada – naročito rada. Nema ništa od poštovanja roditelja i starijih, ništa od Vjere, vjernosti i iskrenosti – ima samo religije, nevjere, neiskrenosti, otimanja i prijevara.

Što nema bratstva i jedinstva, ajde …snaći ćemo se nekako,  proći će i bez toga ali nema ni brige za bližnje, a kamo li brige za  ljude svijeta. Ostala je samo mržnja, sada već i unutar iste obitelji ili nacije.

Stalno ratno stanje – je naše optimalno stanje.

Sutra, 29.studenog se u Den Haagu čita presuda šestorici optuženih Hrvata za zločine u devedesetim u ratu u BiH. Ti nekadašnji pioniri, stajati će mirno, možda i sa rukom na srcu. Nacija će strepiti. Možda im prođe misao da su oni jednom davno davali  „časnu pionirsku…“  na neki 29-ti novembar.

To sigurno nisu nikad bili pioniri, najmanje moji.

Dočekali su svoj 29. studeni. Kakva god presuda bila oni će stajati bez trunke SRAMA i STIDA i kao takvi biti će i dalje heroji – nekome, a taj NEKO će im poslati avion Vlade (čije države?) u povoljnoj presudi, a u suprotnoj?

Mislim da u svakom slučaju imamo priliku za novi „praznik“ u Hrvatskoj – 29. studeni. Da li za slavlje ili za tugovanje – vidjeti ćemo. 29. novembar – sigurno neće biti.

Važno je da je pravda zadovoljena, a mrtvi davno pokopani. Idemo u nove radne pobjede, garant!

Bivši pionir – Igor Galo

The post 29. novembar appeared first on Tacno.net.

Foto: China Drought

Otriježnjenje počinje mamurlukom.

Kod nas je to stanje potrajalo duže. Valjda zbog velike količine halucinogenih i drugih opijata koji su nas održavali u stanju nacionalnog jednoumlja. Netolerantnosti i netrpeljivosti.

Zaneseni smradom kolektivnog narcisa nismo ni u snu htjeli priznati ono, što je svima oko nas bilo jasno. Da su u ratu devedesetih, bez obzira na koje ime se taj vučjak odazivao, i „naši dečki“ mučili, ubijali, silovali i na druge načine zlostavljali „one druge“, među kojima je bilo i civila. A to se, prema svim definicijama ratnog prava i ženevskog zapisa zove samo i jedino – ratni zločin.

I sada smo, kao, iznenađeni kad međunarodni tribunal, u kojem su predstavnici zemalja koje nemaju interes u našem sukobu sa stvarnošću, to samo konstatirali. I prema zapriječenim sudskim kriterijima pretočili u godine robije. Sad su to Kinezi – komunisti, koji nam se svete, pa su to srbo i muslimanoljupci, pa haški jugonostalgičari i kako ih već sve ne nazivamo. Po različitim, pa i „državnim“ medijima, a bogami i u sabornici.

Ne treba nas čuditi dvostruki aršin. Ni lažni moral. Ni dvojbenost naše objktivnosti. Pa nas s tim hrane već dvadeset i kusur godina. Kako smo uzvišeni, ponosni, nepogrešivi. Kako su nam drugi za sve krivi i kako je sve posljedica „kuhinje“. Utakmica je namještena, a protiv nas se vodi hibridni rat.

Pa ne možemo progutati toliku količinu bolne istine u tako kratkom vremenskom razdoblju. Navikli da probavljamo samo ono sažvakano u radionicama kojekakvih vlada. Nemamo zube za zagristi u tvrdo.

Kontraindikacije lijeka koje nam je prepisao međunarodni tribunal liče, stoga, na apstinencijalni sindrom.

Vrijeme je za kolektivno otriježnjenje. Dobrovoljno ili uz pomoć nekog antabusa, svejedno je.

The post Haški antabus appeared first on Tacno.net.

Osjetim kako pogled nebrojeno puta ovoga jutra, optočenog olovnim beogradskim nebom, povremeno prožetim prvim ovogodišnjim pahuljicama, odlazi na sliku u srebrenastom ramu… Slika predstavlja suhozid hercegovački, kamenitu slaganu slojevitost koja predjele niže od Konjica prema jugu domaje mi, čini neponovljivom draperijom kamenitosti, koja privlači i ljubopitljive bjelosvjetske namjernike, ali joj, do kraja života ostajemo i mi rođeni pod hercegovačkom užarenom sunčevom kuglom, vjernima…

Pogled je prikovan za taj suhozid, slikan, tačnije je možda kazati slikarskom špahtlom unošen u strukturu slike, bojama u luku od crne, preko sive, srebrnaste do mliječno bijele. Taj hercegovački suhozid Affana Ramića osobno mi predstavlja amblematsku likovnu osjećajnost rodnoga kraja. Danas, kada među živima više nema velikog slikara Hercegovine, njenog kolorita i duše njene kamenitosti, likovna slojevitost ove slike podsjeća me na rafiniranog snijevača koji je bogatio naše živote i naša evoluiranja u shvatanjima ovovremene likovne lingve.

Hercegovina Affana Ramića, zauvijek ostala na njegovim slikama, emanirala je vrstu iluminativnog doživljaja u kojoj boje nikada nisu bile iste. Svjetla zorišta, podnevnih jara i nezaboravnih hercegovačkih sutona, kod ovoga se lucidnog stvaratelja sve novih asocijativnih svjetova Hercegovine, poput čudesnoga kaleidoskopa zrcale u nijansiranim predjelištima svjetlilom autentičnosti, nepoznate u suvremenoj bosanskohercegovačkoj likovnoj umjetnosti. Ramić je tu svjetlinu upisao u sve svoje hercegovačke slikopise, tvoreći likovni kozmos, s jedne strane surov poput kamenitih škrapa, a u isto doba, na drugoj strani toliko pitak, dobroćudno pjevljivoga tonovlja kao plavetnilo mostarskih riječnih ljepotica Neretve i Radobolje.

Sjećam se dobrog Affana, dok mi njegov izšpahtlisani suhozid vraća toplinu i svjetlilo…

Kao asocijacija Affanove Hercegovine.

Ali iznimno snažna asocijacija.

The post AFFANOVA HERCEGOVINA appeared first on Tacno.net.

Ginuli smo na utakmicama, navijali za našu zemlju. Jugoslavija, zjenica našeg oka. Tako je bilo. Razvalili smo je kasnije tako sistematično da ni bivši junaci nisu ostali netaknuti. Promijenili smo imena ulica, poharčili fabrike, počeli da prizivamo aveti prošlosti. Priklonili smo se svom bogu, zanemarili kodekse, norme. Sivilo, ljudi su željni ljubavi, žive tuđe živote, lišeni nade, osjećanja. O oskudnim materijalnim resursima, o mladosti koja odlazi ne bih.

Sjećam se. Sarajevo je bilo najljepše u septembru. Jutra  prohladna, a danju toplo. Pijace su odisale bogatstvom. Voće, povrće, sale sa visprenim prodavačima, smijeh. Volio sam hodati gradom, majci pomoći da sa Markala navuče produkte za zimnicu. „Sve je isto, ništa isto nije“. Nema više djece koja se igraju Indijanaca i kauboja u bašti Crvenog krsta, nema klikera, nema roše, nema hope, nema uvlačenja na utakmice, skakanja po slapovima Miljacke. Ni vrijeme više nije kakvo je bilo. Grad nema dušu ili sam je ja izgubio. Koji su uzroci ovakvog stanja? Rat, rat, politička vrhuška, nesreća koja nas je zadesila.

Rezolucijom 827 od 25. maja 1993., Vijeće sigurnosti ustanovilo je tijelo čiji je skraćeni naziv “Međunarodni kazneni tribunal za bivšu Jugoslaviju”. Članice naše raspadnute države su podržale postojanje suda za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjenog na našem tlu. Šta sad ne valja, šta ćemo sada kada je rad suda završen? Ostajemo li lišeni tenzija koje je svaka presuda donijela? Kako privući mase? U torovima još uvijek ima mjesta. Gledam, slušam. Niko od  ovdašnjih političara nije rekao dobro, bilo je šta je bilo, izvukli smo pouke, krivci su kažnjeni, okrenimo se životu, ekonomiji, imamo prekrasnu zemlju. Svi uvaženiji vlastodršci govore o nepravdi, o političkom sudu. Takve kvalifikacije nisu davane kada su oslobađani njihovi eminentni generali.

Sjetim se anegdote. Na jednoj večeri poezije sala je bila prazna, gotovo bez slušalaca. Publike neznatno. Bilo je izrazito ružno pjesnicima nastupiti pred praznom dvoranom. U jednom momentu sala se napuni, dođe publika. Mirna, fina, uljudna. Aplaudirali su kada je to direktor centra činio. Kasnije se pričalo da je direktor kulturnog centra doveo publiku iz škole za gluhonijeme.

Zar nije dosta, amaneta, referenduma, odvajanja, pripajanja, demokracije, nacionalizma, budala, rata? Koja smo to mi publika? Ona sa večeri poezije?

The post P U B L I K A appeared first on Tacno.net.

Na velikim belim drvenim vratima koja je poplava iskidala sa neke garaže ili prodavnice, sedela su tri čoveka. Tri najbolja prijatelja. Nosila ih je bujica. Sedeli su jedan pored drugog. Baš kao što su im i kuće stajale. Prve komšije. Tu se rodili u selu i proživeli život zajedno. Ne razdvajajući se nikad. Kad su im roditelji pomrli, osnovali svoje porodice. Nasledili kuće i nešto plodne zemlje i šume. Decu dobili.
Samo se čuje huk nadošle vode. Duga tišina.

– Ova vrata, sam Bog nam je poslao.
– Jest vala… fala Alahu.
– Hvaljen Isus i Marija…
– Moramo se držat čvrsto jedan za drugog, možemo naić na neki vir il udarit unešto, pa ćemo svi u vodu.
– Možemo vezat naše kaiše jedan za drugi i tako se opasat njima.
– Tako možemo skliznut u vodu i podaviti se sva trojica… Bolje da se držimo jedan za drugog. Za ruku ili nogu ili za kaiše.
– To ti je dobro. Tako ako padne neko u vodu ostali ga mogu izvuć.
Opet tišina. Duga. Nailazi veliki talas.

– Joj, vidi kolki val ide nama…
– Sve će nas poplavit.
– Držmo se čvrsto.
Nalete veliki talas i samo što nije prevrnuo vrata. Jedan je pao u vodu i uspeo da se uhvati za šarku na vratima.

– Upomoć… pomagajte!
– Ti se ufati jednom rukom za kvaku, a drugom drži mene.
Pruža ruku ovom u vodi i lagano sa velikim naporom ga izvlači. Sada su opet zajedno. Otvaraju svoje zavežljaje. Jedan mu daje gaće i čakšire, a drugi vunene čarape, košulju i gunj. Skidaju ga i trljaju. Oblači suvo i toplo.

– Fala vam… Spasli ste mi život. Kažu, kad je čovjek blizu smrti, prođe mu cijeli život kroz glavu. Tako je i meni dok sam bio u vodi.
– A što će tebi proći kroz glavu kad je nemaš.
Smeju se.

– Vratio sam se u djetinjstvo. Kad sam ko đak trećeg razreda osnovne išo sa školom na more.
– E, budalo jedna. Pa, svi smo zajedno bili. Jesmo išli u isti razred!
– Jes, boga ti… kako se zvaše ono mjesto đe je bilo dječje odmaralište?
– A, jebo ga ti, ko će se sjetit sad, poslije tolko vremena?
– Sjećam se da su nam oči bile stalno crvene od ronjenja i gledanja u noge i gaćice curica iz razreda.
– A ja se sjećam one Jasmine… jel Jasmina bješe?
– Koja Jasmina?
– Ona sa velikim dudama. Imala je veće i od učiteljce… e, šta bi sad dao za more…
– Jebalo te more, vidi ovolku vodu oko tebe, ima je za tri mora i dva oceana.
– Pa sunce zapeklo, toplo, a ti se zavučeš u onaj vruć pijesak… ih.
– Ne merači, bolan.
Tišina.

– A zašto smo nas trojica bili u svađi godinu dana?
– Ja ne znam.
– Ni ja.
– Ne mogu se sjetit.
– Može bit, al ne mora, što si pomjerio tvoj plot pometra u moje dvorište a nisi me pito?
– Jesam. Pomjerio sam ga a nisam te pito.
– I posjeko si mi grane od drveća.
– Jesam… sad se sjećam. Posjeko sam samo one što su ulazile u moje dvorište. Moro sam proć neđe traktorom da vadim drveće iz šume.
– A što nisi išo Avdinim poljem?
– Zato što je tamo strmo i uvijek bi se zaglavio u blato.
– Što mi nisi reko?
– Mislio sam sâm ćeš se sjetit.
– Nisam… Al kad sve ovo prođe i kad se vratimo kući, pomjerit ću ogradu čitav metar, metar i po, da možeš proć do šume.
– Fala ti ko bratu.
Javlja se treći.

– A što sam ja bio u svađi s vama?
– Ne znam.
– Ni ja.
– A možda što vas dvojica niste govorili, pa ja da se ne mećem ni na jednu stranu… a možda mi samo bilo mrsko govorit?
– Može bit.
– Ćuj.
– Šta?
– Neko kuca.
– Đe kuca?
– Na vrata.
– Na koja vrata?
– Pa na ova na kojima sjedimo.
– A što ne zvoni?

Pored tišine čuje se i lupanje u vrata.

– Ko to može biti sada u ovo nevrijeme?
– Pogledaj kroz špijunku.
– Ne puštaj nikog.
Čuje se udaranje u vrata.

– Ko je?
– Nema nikoga… dođite drugi put.
– E, jeste ludi… nema vas u cijeloj Bosni. To udara neka ribetina repom. Možda som ko što ste vas dvojica.
Jedan zavija duvan. Pali i uvlači duboko u sebe. Pruža drugom, ovaj trećem.

– Ništa bez dobrog duhana.
– I hladne rakije.
– A uz hladnu rakiju, mlada sira i bijelog luka…
– Pa narežeš slanine i kobasice… razlomiš lepinju, a ona toplina ti naćera suze na oči.
– Pa udri poslije ledenu pivu…
– Ne meračite više… nisam jeo i dan i noć.
– Ja imam dvije kriške hljeba. Strpo sam u kaput kad sam napušto kuću.
– Dobro pa nam žene i djeca odoše odma na početku.
– I odoše skupa. Nek čuvaju jedni druge.
– Ma more tu bit i više od toga.
– Od ćega?
– Od čuvanja. Vidiš kako nam se djeca gledaju.
– Ko se, bolan, s kim gleda?
– A šta znam. Svi se gledaju… nako… nekako.
– Bilo bi dobro da se orodimo.
– Fakat.
– Malo veselja nikom ne bi štetilo.
– Ih.
– Samo plakanje i kukanje.
– Vazda.
– Pa da budemo dede i unučad da čuvamo.
– Ja…
– Al bi se naćeifili, naigrali i napjevali, a bogami i napili.
– To nam nikad nije bilo teško.
Prvi put su se nasmejali, a na ivicu vrata sletela je ptica.

– Vidi ptice!
– A, otkud ona?!
– Bježi od poplave.
– A šta ima ona bježat kad leti. Nije je briga ni za poplavu, ni za potres. Ni za… vulkan ako proradi.
– Pa đe nađe vulkan u Bosni?
– Da smo mi sad ptice pa da možemo odletit…
– A đe bi ti odletio?
– A… neđe.
– Baci joj malo hljeba.
Jedan mrvi parče hleba i stavlja pored sebe. Ona bojažljivo prilazi, pojede i odlete.
– E, jebiga… dođe, sleti, pojede i ode.
– A što bi ti, da divanite malo?
Samo huk vode.
– Ma, šta ono pliva prema nama?
– Zvijer neka… neman.
– Kaka zvijer… to je cuko!
– Otkud cuko?
Cuko poslednjom snagom doplivava do njih. Hvataju ga sva trojica i stavljaju između sebe.
– Dođi, cuko, ne boj se. Vidi ga, sav se trese.
– Uvij ga u ćebe i istrljaj dobro.
– Joj, kako mu srce kuca brzo.
– Daj mu komad kruha, mora da je gladan.
– Ako mu dam, nećemo mi imat ništa. To nam zadnji komad.
– Ma podaj mu taj hljeb… snaći ćemo se mi.
Pružaju mu komad hleba. Cuko ga proguta u jednom zalogaju.
– Sad će i on otić. Ko ptica.
– Kako će otić kad on ne leti, budalo jedna.
– Kako li se zove?
– Pitaj ga.
– Možemo mu mi dati ime.
– A možda ga već ima.
– Ima sigurno.
– Nek se zove…
– Kako?
– Prićekaj malo, vidiš da razmišljam.
– Samo nemoj zaspat. Ti uvijek kad razmišljaš zaspeš.
– Vidiš ga kako je žgoljav i smršo. Samo kost i koža. Možemo ga zvati… Mršo?
– Meni lijepo ime.
– I meni. Odgovara mu.
– E, odsad si Mršo, dok te ne nađe gazda… ako njega nađu.
Tišina i voda. Naglo prekrivaju glave kaputima.

– Ko je?
– Ja nisam.
– Nisam ni ja, matere mi.
– Ko se uprdio ko stoka?
– Ako nije niko od nas, onda je Mršo.
– Koji Mršo, vidiš da mu je duša u nosu, a i od čega će prdit kad nije jeo danima.
– Od hljeba što smo mu dali.
– Ne seri.
– Moram.
– Šta?
– Kenjat.
– Pa đe ćeš ovde, bolan?
– Ovdje na vrata da kenjaš nećeš… dok sam ja živ.
– Joooooj, ne mogu više.
– Stisni se malo, sad ćemo sigurno naić na neku suhu zemlju.
Praćnu se neka riba u blizini. Da skrenu misli na drugu stranu.

– Pratil neko, kako nam gura Pofalićki ove sezone?
– Nisam upratio. Više sam bio okrenut ka rješavanju ukrštenih riječi i ovo novo sad, što zovu… sudoku.
– Nekad, ko momci, nismo propuštali nijednu utakmicu.
– A imali su nekad tim… ih!
– Eeeeee…
– Vazda su ga imali.
– Baš kažeš… imali su onog iz odbrane… kako se zvaše? Onaj ogroman sa velkom glavom.
– Suljo.
– Suljo… ma nije Suljo.
– Jes, slave mi, Suljo. Jednom igrali protiv Želje, il Sarajva… a može bit i Veleža. Ode lopta u njivu, a on iščupa tikvu, ista žuta ko lopta, i baci je. Skoči onaj mali, plavi… kako se zvaše… udari loptu glavom i pade ko da ga grom strefio. Direkt u bolnicu, al se nikad nije mogo oporavit. Jedva su mu odvojili tikvu od glave.
– Kod Sulje je mogla proć lopta, al igrač nikad. Kolko je on polomio nogu! Ihaaaaa! Ne zna im se broja.
Jedan zapeva. Pesmu prihvate i ostala dvojica.

“Ima jedna krčma u planini
vide joj se svjetla noću u dolini
ko to pali svijeće i po krčmi šeće
to je lijepa Mara, kći starog krčmara…
– Sjetio sam se.
– Ćega?
– Kad sve ovo prođe i kad se vratimo kući, otvorićemo dvoje malih vrata između naših dvorišta. Dole, pri dnu, đe je onaj velki brijest, što daje divnu hladovinu. Tu ćemo stavit sto i tri stolice… možemo izvest i struju i stavit sijalicu i sjediti do kasno u noć.
– Ne moramo ić na glavnu kapiju.
– Možemo igrat tablića… koliko dugo nismo igrali?
– Ih…
– Eeeee …
– Možemo ići skupa kao nekad na pecanje…
– Nemoj spominjat vodu, Alaha ti.
– Zaboravim se.
Naiđe neka čudna tišina i u tom trenu nagrnu s leve strane ogroman talas i prelije sve unaokolo. Sve kao da se smirilo. Nema nikoga. I bujica usporila malo. Nestadoše svi pod vodom i ne pojaviše se više. Eto, tako je to bilo, ako je uopšte bilo… ili sam možda samo dugo gledao u vodu?

***
Pročitam nekoliko puta tekst koji sam napisao. Spremam se da ga potpišem, kad se odnekud pojaviše neki tipovi koji su odavno ušli u mene i ne pitajući me. Tumaraju po glavi. Svako od njih ima nešto da kaže, svako ima neko svoje mišljenje. Počeše da viču: Šta je ovo? Samo pišeš tužne priče. Sve ti je crno. Svi mora da pomru na kraju. Daj malo, drmni se. Unesi optimizma! Odakle da ga unesem?, pitam se u sebi. Hoćeš da štrajkujemo glađu? Da izađemo na ulice? Probi se između mnoštva jedan rmpalija i reče glasom koji nije trpeo protivljenje: Menjaj kraj!

Kud ću, šta ću, sednem ispred slova i počnem ponovo da ih slažem.

***
I tako, kad sam malo bolje pogledao, iza kao neke okuke viri neko granje iz nabujale reke. Njih trojica sa Mršom uhvatili se za jednu povijenu granu i ne puštaju ni nju ni sebe. Vrata se zakačila malo niže, za neki žbunj i kao da ih čekaju da krenu dalje. Uhvatili se između sebe i Mršu ne ispuštaju. On od toplote zaspao i zahrko. Drže jedan drugog za vrat, ruku, noge, glavu, ko je gde stigao… isprepletali se.

– Ovako smo se krili u onim skloništima što smo pravili ispod podruma.
– Jes vala. Uđe u selo vojska mog naroda, a vi svi kod mene u sklonište.
– Odu oni, a uđu ovi drugi, a vi svi kod mene.
– Dođu treći, a mi samo pređemo kod mene.
– Pa poslije neko kaže da se mi Bosanci ne možemo pofalit pameću… a ovamo ni Bizmark ne bi smislio kako da se spasi ko što smo mi smislili.
– Baš, boga ti.
– A bio je taj prokleti rat…

Ovi ga hvataju za vrat.

– Šuti, budalo.
– Zakleli smo se u djecu da nikad prozborit tu riječ nećemo do smrti naše. A ti našo sad…
– Nemojte se ljutit… zaboravim se.
– Šta smo sve prevrnuli preko glave.
– Samo da se sad ne prevrnemo.
– Šuti, bolan. Pomjeri se s mjesta.
– A đe ću se pomjerit… upašću u vodu.

Počinje da puca grana za koju se drže.

– Ovo samo što ne pukne.
– Treba doprijet do vrata… ajd idi ti.
– Što ja?
– Ti znaš da plivaš.
– Ne znam.
– A ti?
– Ne znam ni ja.
– Nismo učili onda kad je trebalo. Kad smo bili sa školom na moru. Bježali smo sa časova plivanja i eto nam sad belaja.
– Brojaću do tri. Na tri uzmite zraka, svi se puštamo i voda će nas nabacit na vrata.
– A odakle ću uzet zraka?
– Probaj iz sebe… iz pluća, ako ih još imaš od tolkog duhana?
– A odakle ćeš brojat do tri?
– Pa od jedan valjda… budaletine da ste budaletine. Idemo… Jedan, dva i tri.

Uzimaju vazduh i puštaju se sva trojica. Voda ih baca na vrata.

– Ova vrata nećemo nikad ostavit. Ponjećemo ih i staviti na naše kapije. Kod svakog nek stoje po mjesec dana.
– E ova ti je dobra.
– Ništa bolje nisi mogo smislit.
– Haman jes.
Polako im klimaju glave, naslanjaju se jedan na drugog i na kraju padnu u san. Vrata se otkače od žbunja i ponovo ih ponese bujica. Mršo zalaje. Trgnu se.

– Šta je, bolan?
– Vrata se otkačila… opet jurimo niz vodu.
– Ako naiđemo na neki vodopad, nema nam spasa. Najebali smo.
– Pa nije ti ovo Amerika i Nijagara. Oklen ovde vodopadi?
– Ima… ima. Tamo đe se rijeka Pliva ulijeva u Vrbas. U gradu Jajcu. Imam razglednicu.
– E, pa ako smo tako kurate sreće, možda je i bolje da skončamo u Jajcu. A iz njega smo i pošli u ovaj svijet.
Jedan ustao i pokazuje rukom napred. Urla.

– Eno, ljudiiiiiiiii!
– Jes vala. I ljudi i čamci. Uraaaaa! Spašeni smo.
– Đe? Đe su ljudi i čamci?
– Sto metara ispred nas.
– Ne vidim ništa… neđe mi padoše očale… niste ih vidjeli?
– More bit da si ih ostavio na stolu kad smo bježali od kuće?
– More bit.
– Možemo se vratit po njih ako hoćeš?

Opet su se svi nasmejali i Mršo je počeo da laje i maše repom…

Uz veliku lektorsku pomoć Maše Galić

The post Čedomir Petrović: Priča o tri čoveka, jednom cuki, jednim vratima i puno vode appeared first on Tacno.net.

Foto: Ideologija, Anur Hadziomerspahic Art

….“Jer ima tamo negdje jedan grad
gdje kise dane broje
gdje vise niko nije mlad
grad bez boje…“

Grad koji je i danas bez boje oprostio se, i oprašta se od velikog umjetnika Anura Hadžiomerspahića, najboljeg i najpoznatijeg grafičkog dizajnera u Bosni i Hercegovini.

Bio je težak taj dan kad nas je napustio Anur…

Bilo je jednako tako i danas kada su se rijeke ljudi slijevale u amfiteatar Likovne akademije u Sarajevu.

Tog 29. novembra ko’ grom iz vedra neba se provukla informacija da je Anur otišao, da se više neće vratiti. Kako je to njegov dobar prijatelj Šoba prvi javno objelodanio, iskreno, nadala sam se da je to neka njihova zezancija, interna šala, neki ‘fake news.’

Nažalost, nije bila šala.

Par godina poslije nesretnog rata vrtili smo se na nekim poslićima oko projekta ‘Ars Aevi.’ Ljeto je bilo. U zgradi Historijskog muzeja dešavali su se fini umjetnički događaji (izložbe, okrugli stolovi, partiji…) Enjo, Anurov tata, rekao nam je nešto u fazonu ne pitajte me šta treba da radite, skontaćete šta već treba.

I tako smo se od jutra do naveče vrtili oko ‘Ars Aevi-ja’.

Sjećam se da smo napravili neki potez koji je, opet, bio iz organizacije pogrešno usmjeren, pa nas je Enjo naružio, a Anur ubrzo nakon toga došao da se izvini u njegovo ime.

Jutros, ‘u gradu bez boje’ ispred Likovne akademije nailazim na uplakanu Asju Mandić, na Jasmina i Almira iz Anurove ‘Ideologije,’ i naravno, puno poznatih ljudi iz javnog života, muzičara, umjetnika, kolega, studenata, prijatelja…

Na komemoraciji se prisutnima obratio i Bojan Hadžihalilović, profesor na Akademiji na odsjeku grafički dizajn. Istakao je da je Anur bio najveći umjetnik među dizajnerima, a isto tako i najveći dizajner među umjetnicima.

„Od devedesetih pa na ovamo radim angažovanu umjetnost jer ja nisam čovjek koji može da okrene glavu kada vidi da huligani maltretiraju neko dijete, ženu, čovjeka na ulici, već imam normalnu ljudsku potrebu da nešto učinim po tom pitanju. Eto tako nastaje Fake Art kao direktan i refleksan odgovor na nepravdu u kojoj se našao čovjek vremena u kojem živimo,“ rekao je Anur za Radio Sarajevo.

Anur Hadžiomerspahić je rođen u Sarajevu 1971., gdje je studirao grafički dizajn na Akademiji likovnih umjetnosti. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti ‘Brera’ i Evropskom institutu za dizajn u Milanu. Jedan je od osnivača kolekcije ‘Ars Aevi’, a posljednjih godina je bio njen umjetnički direktor. Djelovao je u kreativnom timu ‘Ideologija,’ predavao je na Likovnoj akademiji (Odsjek za grafički dizajn). 

Potpisao je naslovnice albuma za Letu Štuke, Edu Majku, Dinu Merlina, Zabranjeno Pušenje i Amiru Medunjanin.

The post Zbogom Anure!
(1971-2017) appeared first on Tacno.net.

O jednoj poveznici prijateljevanja

Kao dječak oduševljavao sam se u Mostaru obranama tadašnjeg Veležovog golmana Ivana Ivice Ćurkovića. Tada nisam poznavao svoga idola između stativa. Mnogo godina je prošlo, svatko od nas imao je svoju sudbu i svoje profesionalno putešestvije…

Ćurković je branio za FK Partizan, a potom sa Sentetjenom harao francuskim nogometnim šampionatom i europskim nogometnim meridijanima.

Meni su se dešavala kazališna iskustva diljem Bosne i Hercegovine, Makedonije, Hrvatske, Italije. Potom dolazi ovogodišnje beogradsko prijateljevanje sa idolom dječačkih nogometnih snova. U jednom od susreta Ćurkoviću sam darovao svoju zbirku poezije Pjesni iz Valarse.
Nakon nekoliko dana u ugodnom prijateljskom ćaskanju u poznatom starom beogradskom restoranu Mali Pariz Ivica Ćurković, danas počasni predsjednik FK Partizan saopćio mi je da je jednu od poveznica našega prijateljstva pronašao u versima te moje knjige.

Veliki srpski pjesnik Vladislav Petković Dis i njegova sudba odavno me opsjedaju, a verse njegove sjajne pjesme Možda spava u trenucima osobnih melankolija i sam znam recitirati. Upravo se Ćurković vezao za taj moj stihovani odnos prema velikom Disu.

Ispričaće tom prigodom negdanji veliki nogometni vratar i ex predsjednik Olimpijskog komiteta Srbije kako su i Francuzi kada im je on preveo neke Disove zapise i sjećanja iz ratova u kojima je Srbiji saveznik bila upravo Francuska, aplaudirali pjesništvu ali i etici Disovoj.

Tako Vladislav Petković Dis veže Mostarce Ivana i Gradimira u Beogradu AD 2017.

The post KAKO NAS DIS VEŽE appeared first on Tacno.net.

Promocijom romana „Smrtova djeca“ autorice Amile Kahrović-Posavljak u utorak, 12. decembra, počinje decembarski Buybookov program u okviru kog će biti predstavljene knjige Adise Bašić, Saide Mustajbegović i Ahmeda Buriće te obilježena 21 godina rada ove izdavačke kuće.

Svi programi održaće se u knjižari Buybook (Radićeva 4) i počinjaće u 19:30. Sa autoricama i autorom razgovaraće Kristina Ljevak.

„Amila Kahrović-Posavljak svojim romanesknim prvijencem vodi nas u srce traume i približava nam hiperrealizam tranzicijske distopije, ambijent kao stvoren za drobljenje nade, pa će i fraza o onima što tek zakoračuju u život voditi u kolektivno gubljenje tla pod nogama. Ako tu ima mjesta za budućnost, ona je takva da se do nje dopire kroz ušicu igle“, napisao je, između ostalog, o romanu „Smrtova djeca“ književnik i novinar Viktor Ivančić.

O užasu koji nas je definisao i propasti koja je došla po nas, Amila Kahrović-Posavljak piše onako kako niko do sada nije pisao u postratnoj bosanskohercegovačkoj književnosti. Ova knjiga biće, između ostalog, gorki saveznik na putu prihvatanja činjenice da cijeli svijet postoji samo da se polako pretače u groblje. O ratovima nakon kojih djeca umiru, zbog nesretnog slučaja, ubistva, samoubistva ili života, o jednom  sarajevskom naselju, smrti kao muškom principu i nedovoljno lijeka za sve naše traume 12. decembra u Buybooku govoriće Amila Kahrović-Posavljak.

Tri dana kasnije, 15. decembra, nakon Bookstavovog predpremijernog predstavljanja, s autoricom Saidom Mustajbegović razgovaraćemo o njenoj knjizi priča „Kuća bez krova“.

„U romanu Flaubertova papiga Juliana Barnesa neki engleski doktor, zaljubljenik u Flauberta, prelazi u Francusku da prati tragove autora i njegovih junaka. (…) To je izvanredno pisan tekst, ali to postaje velika literatura negdje pred kraj kada saznajemo da se doktorova supruga otrovala na isti način kao i Emma Bovary. U priči Kuća bez krova Saide Mustajbegović riječ je o vožnji taksijem po Sarajevu, po njegovim brdima i vijugavim sokacima. Prožeta je sjećanjima, mislima, komentarima, i također je vrlo dobar tekst koji postaje dobra književnost na kraju kad prikaže staricu koja vadi hranu iz kontejnera, besprijekorno čisto odjevenu, osim što su bijele pantalone zamrljane žutim flekama nastalim iz upravo uzete konzerve. (…) Ova zbirka priča iskače iz prosjeka i po svojoj vrijednosti i po svojoj vrsti i ne spada među one aktuelne proze koje su preplavile naš književni život“, napisao je o prvoj zbirci priča Saide Mustajbegović književnik i profesor Tvrtko Kulenović.

O tradiciji kao inspiraciji, bremenu ženskog nasljeđa, nužnosti a ne izborima kojima je žensko iskustvo definisano i jednom specifičnom jeziku kog pomno istražuje i u prozi koristi, razgovaraćemo sa Saidom Mustajbegović 15. decembra u Buybooku.

Još jedan snažan ženski prozni glas stiže nam u ovogodišnjoj Buybookovoj produkciji. Nakon uspješnih knjiga poezije Adisa Bašić se prvi put predstavlja s knjigom proze pod nazivom „A ti zaključaj“. Na promociji 19. decembra razgovaraćemo o ljubavima, brakovima i nesvakidašnjem putovanju na koje nas je povela i koje vodi ka ženskom, u prvom redu emotivnom iskustvu. Adisa Bašić predstavila nam je galeriju junakinja kod kojih možda postoji razlika u starosnoj dobi, socijalnom statusu i vremenu u kojem su živjele ili još uvijek žive, ali ih povezuje patrijarhalna matrica po kojoj su formirane i rijetki pokušaji iskoraka van uobičajenog. „Tamo gdje je pokazivanje osjećaja čin slabosti i sramote, ljubav pod kožom podivlja; kao kakva zapuštena biljka u nama naraste toliko da nas protjera iz vlastitog tijela. Takvi su brakovi mnogih naših očeva i majki, tihi i nevidljivi, povinovani redu koji su stoljećima uspostavljali naš palanački duh i naša sirota, traljava istorija… O braku, o dvoje u patrijarhalnom društvu Adisa Bašić piše nježno, baš onako kako i treba u dobroj književnosti. Ona razumije i nesreću i nesretnika, a pričajući o njima ne prestaje se diviti životu,“ napisao je književnik Almin Kaplan o knjizi priča „A ti zaključaj“ autorice Adise Bašić.

Posljednja promocija u 2017. godini održaće se 22. decembra i posvećena je romanu „Tebi šega što se zovem Donald?“ autora Ahmeda Burića.

„Luksuz je imati ovakav tekst pred sobom: on istovremeno teče, i od njega vam zastaje dah. Govori o sadašnjem trenutku, i podsjeća na neke najljepše i najteže momente. A onda se u brzom čitanju, čitatelj dosjeti da postoji sutra, pa ostavi nešto i za naredni dan. Tebi šega što se zovem Donald? je, možda, predložak za neki uradak u drugom mediju – monodramu ili seriju – ali knjiga funkcionira kao prvorazredno iskustvo,“ napisao je o Burićevom romanu prvijencu jedan od najznačajnijih svjetskih fotografa Damir Šagolj.

S Ahmedom Burićem razgovaraćemo o „nama“, onima kakvi smo nekada bili/e i o nama današnjim koje je iskustvo rata i godina nakon njega trajno definisalo, te o hronici našeg nečinjenja i posljedica činjenja koja se nalazi  iza korica s njemačko-jugoslovenskom zastavom i koja ostavlja utjehu da, kad je već svakako ovako kako jeste, onda je dobro što ponajbolji od nas imaju dara da o tome i najbolje napišu.

The post Decembar u Buybooku appeared first on Tacno.net.

Izložba “S ljubavlju rodnoj ravnici“, Galerija Fakulteta medicinskih nauka, Kragujevac, 2017.

Uz posjetu dragom prijatelju, kragujevačkom filozofu i profesoru Saši Mileniću nazočio sam i izložbi slika S ljubavlju rodnoj ravnici na Fakultetu medicinskih nauka, u Kragujevcu, središtu Šumadije.

Nepretenciozna od naslova pa sve do izvedbe, u svakom segmentu izložba donosi susret sa reprezentima recentne naivne umjetnosti iz legendarne Kovačice i Padine, dvaju mjesta prepoznatljivih po produkciji tamošnjih naivaca.

Ova, pak, postavka donosi radove Jana Žolnaja, Vesne Hrćan, Katarine Ljavroš i Biserke Petraš.

Slika Zahvalnost Jana Žolnaja, svojevrsni je slikarski hommage vjerskim svetkovinama. Poetični ugođaj prinošenja plodova prirode pred božjim hramom – seoskom crkvom Žolnaj slika sa naglašenom akcentiranošću dinamike donjih predjela slike. Na slici Predah Žolnaj je, u smirenoj naivističkoj gami dao tablo verziju seljana nakon urađenog dijela poljodjelskih radova.

U slici Spremanje pšenice Žolnaj pokazuje rafinirani osjećaj za dubinski, perspektivni plan prizora.

Ulja na platnu Zimske čarolije i Na bunaru ekspliciraju sve tipične odlike naivne umjetnosti iz ovih krajeva, a dva pastela Janoslik 1 i Janoslik 2 daju neku vrstu spiritualnosti temeljne igrivosti unutar slike, i to igrivosti figura. Nekoliko ulja na platnu (Drljanje…) pokazuju poljodjelske rituale ravnice…

Vesna Hrćan, posebno zanimljivo se iskazuje kroz akrilike Drvo želja, Crveni kišobran, Pačvork selo, Žega…

U slikarstvu Katarine Ljavroš (Selo na taljizi, Skupljanje drva, Kopački doručak, Pod sjajem suncokreta, San, Povratak, Pred babinom kućom, Moje selo) prepoznatljiv je način tradicionalnog slikanja naivaca.

Slikarstvo Biserke Petraš evidentno doživljava evolutivne razvojne procese. U njenom izloženom opusu dominantnim se doimaju Sova (ulje), Sova (akrilik) i Crvenkapa (ulje). Ona svojim slikanjem, posebno uljem Sova i uljem Jelen pravi neku vrstu vrlo jasnog otklona u odnosu na tradicionalni izraz naive, približavajući se ovim slikarskim prizorima jednoj novoj stvarnosti u svom slikarskom izrazu.

Ovaj kvartet likovnih zanesenjaka naivne umjetnosti iz Kovačice i Padine zanimljiv je po idejama sa kojima ulazi u avanturu slikanja, a realizacija njihovih slikopisa nije ništa manje vrijedna od djela najslavnijih im predšasnika i eventualnih uzora.

Četrdesetu obljetnicu svoga djelovanja Fakultet medicinskih nauka iz Kragujevca uveličao je ovim nepretencioznim, ali sadržajno zanimljivo ispunjenim slikarskim aktom naivaca iz Kovačice i Padine.

S ljubavlju rodnoj ravnici izložba je kojom autori mogu biti ponosni, a domaćini iznimno zadovoljni!

The post SLIKARSTVO KOVAČICE I PADINE appeared first on Tacno.net.

FOTO: Radoslav Ratković

Da li je ovo dnevnik? Svjedočanstvo vremena: od novembra 2017. pa dok stigne moja volja i snaga. Bilježnica svaštara? Jesu li ovo ispovijesti? Dnevnik je, po definiciji, pristrasan zapis. U osami nanizana slova, otvaranje duše i dio tajni iz crnogorskog predjela osame, predata bjelini papira. A iznad svega stidljivo skrita želja da to ipak neko pročita. Zato se i piše. Generali, političari i naučnici, pisci i špijuni, glumci i sportisti, ugađaju prohujalim događajima dok dnevnike ispisuju, povlađuju emocijama, zacjeljuju rane: nije još vrijeme da se to sazna, tek nakon deceniju, a i nakon stotinu ljeta… neka se otvore svjetlu spisi onog što je nekoć umišljao da će svojim zapisima zadiviti čovječanstvo.  Zašto se ne bi i pisac iz provincije latio zaludnjeg posla: komentarisati vrijeme i događaje?

Ima dnevnika raznih vrsta. Onih što doslovno prenose dnevne utiske i onih koji dojmove biraju, sortiraju, pa i preinačuju: od onog što im se doista zbilo zabilježe ono što  im se učinilo da im se  uistinu zbilo. Stvaraju priče. Treći unose maštarije ili nižu duboke misli o plitkom protoku vremena. Ima i onih koji od dnevnika grade herbarije lišća i cvjetića iz vremena svog praznog života. Neko marljivo unosi samo suve podatke iz svakodnevlja; zbivanja koja zapisivaču odmiču, te ih on hvata kao noćne leptire – noć je duboka, data pisanju, da ono što se desilo kojim slučajem ne odleti u ponor zaborava? A zaborav je sve, kojiput ne znaju to oni koji dnevnike ispisuju. Špekulacije u politikama i rane iz oružanih okršaja, luda dešavanja ljudi u rijeci koja otiče bez svjedoka, izuzev samog pisca koji je i svjedok i saučesnik, hoće on da ga za takvoga smatraju – koječega se hvaste dnevničari?! Koncizna bilježenja onog što je po njima bilo vrijedno pomena, za pamćenja onih koji će to, može biti, jednom pročitati. Što sve nije stalo u dnevnicima! A da li se to dogodilo ili pak snilo onome što je ostavio zapis – čemu sumnja?

Ne libim se da čitam dnevnike. Najviše volim one intimne zapise koji naizgled važnu temu tek naslute, pa je počnu oblikovati, banalnost svakodnevlja ublaže slikom, štošta i izmisle, vješti poetskom. Od dogođenog zapisati ono iz nagona spoznato, jezu minulog sačuvati  – možda toga najviše ima u svim dnevnicima svijeta. Varam li se: Dnevnici koji dan ulove, mjesece i godine će izgubiti?

Kadšto, neka se i pokoji datum upiše, da vjekovi ne utonu u banalnost dolazećeg. Protok vremena po sebi ništavno je trave gibanje. Još je sumornije rijeku događaja konstatovati, voda sve odnese. Sudove davati?! Zaklinjati se, slijepo vjerovati?! I to mudrijaški slagati u analfabete?! Neki u dnevnik unose čak i sate kad su svojim krasopisom zaposjeli sujetu. Čemu? Ako već treba stranice dnevnika rečenicama puniti, hajde da se ne bavimo dječjim bolestima društva već da osmotrimo napredovanje socijalnog kancera, srčani udar poniženih i bol skrajnutih. Ima li to smisla?

Eto, prije neko vrijeme bio sam u Podgorici. Sreo neke poznate i važne ljude. Nešto on njih tražio, nekima obećao, s trećima pripremio navodno korisne planove. Uime napretka zajednice, rijetko za lično zadovoljstvo, a znajući da trud dat za opšte dobro najčešće rodi mrzovolju. Jer, ubrzo potom, od svega toga darovatelju najčešće dolaze nevolje. U najboljem slučaju – uzvratiće mu ravnodušnošću. I opanjkavanja se nakupi dovoljno, a i njima se hrane dnevnici.

Dakle, s vremena na vrijeme, objavimo pojedine komentare iz bilježnice, otvorimo ditari na portalu „PLIMA, emancipacijska politika i kultura“. Ostalo što uporni zapisivač slaže u sveske – neka počiva u tami.

Jutro, novembar

„Novembar“. Prvi roman Gistava Flobera, čuvan u škrinji pisca, objavljen u poznoj dobi. Dopalo se to štivo i Crnjanskom, pomenuo je novelu koja će, zapisao je tako, doprinijeti novom oblikovanju romana u dvadesetom stoljeću.

„Tužno je ovo doba. Izgleda da život odlazi sa suncem, jeza obujmi srce kao što žmarci podiđu koži, svi se šumovi gase, vidici blijede, baš sve tone u san ili umire.“ U Crnoj Gori – suprotno: grmljavina trese gorjem, huče grane maslinovih stabala na jugu a jauče borovlje na Durmitoru, na kamenoj pustinji Katunske nahije valjaće se niz strane potočići koji umru prije nego se rode. Poslije suvote od nekoliko mjeseci biće elektrike a Jezero će narasti. More će na žalove izbaciti dobar dio ljetnje šporkece, spraće se mnoga bruka, drugim sramotama da napravi mjesta. Uglavnom: sve drugačije nego je u Flobera. U Crnoj Gori, jedinstvenoj i neponovljivoj, ionako je sve drugačije, dakako bolje, ljepše.

Maslinova grana kraj prozorčeta njiše se nakon pljuska. Sunce nahrupi u pejsaž i dragulji od kapljica svjetlucaju u gustišu lišća. Zatvoriti oči. I od radosti koja te obujmi i od bljeska od koga se ne može gledati u okoliš. Svečanost okoliša koju zapisujem desila se 18 novembra (studenog) godine Gospodnje 2017. Potom sam, u šetnji, otvorio oči i vidio: vlasnici maslinjaka, nakon cjelodnevne berbe pobacali su po djedovini prazne plastične flaše vode, komade hljeba i prazne konzerve jeftinih pilećih pašteta, podno međa, starijih od vijeka, vukla se  po travi bačena rolna toalet papira; tu su negdje i govna sakupljača koji se na naslijeđe – posrao. Masline je, međutim, pokupio.

Iza ponoći, decembar

Evropu više ne mislim, ja nju oplakujem. Njena socijalna politika nalik je tuberanu koji bljuje krv, bezglasan bolesnik na umoru vapije. Deklamacije o slobodnom čovjeku dio su karikature na kojoj njegovo veličanstvo briselski Činovnik širi ruke da zagrli sve nas na Balkanu. Znam da se nama, još zadugo, povoljnijeg puta naći neće nego je seoba kod tih lažnih altruista, površnih humanista, dobro udomljenih sebičnjaka, nadmenih namještenika, nehajnih kosmopolita, intelektualnih konvertita, rascvalih uredskih kurvi i zlokobnih dama. U što se pretvorio moj duhovni eldorado: u tjelesinu Evropsku Uniju, ruža čije latice raznosi vjetar promašene globalne politike. Od evropske kulture vise diljem kontinenta lažnjaci, performeri, dekadentne filmadžije, skupe instalacije o humanizmu koje vijore nad valovima instruiranih izbjeglica. Da nije Njemačke…?!

Oni koji tvrde kako smo mi na Balkanu Evropa bili nekad a danas nijesmo, ma ćemo nešto treće uskoro biti, imaju pravo. Ergo: vrijeme je za traženje novog puta. A do tada – e viva Europa. Kad budemo ušli nećemo znati kako izaći, nećemo se snaći kao oni koji su nas u Nju uvukli.

Mišel Onfre: „Evropa je na samrti, a većina ljudi, slijepi kao Edip, misle da je pred njom budućnost. Mlataranje rukama stručnjaka i birokrata, koji se u Strazburu i Briselu upiru da tu tjelesinu na umoru, ako ne i mrtvu, pretvore u živ organizam, daje znak vidovitom promatraču da prisustvujemo opsežnoj radnji poricanja ustanovljive smrti, Evropa je klinički mrtva, pa vračarska zazivanja njezinih kadioničara potiču od uobičajene reakcije poricanja porodica koje neće da konstatuju očevidnost smrti, pa se uporno obraćaju mrtvacu, drmajući ga da bi progovorio i dokazao svoju sposobnost za život. Ali stara iscrpljena drtina neće progovoriti ni jedne jedine riječi da ospori dijagnozu.“

Neka živi budući Ujedinjeni Balkan, ma kada i ma kako došao! Da pomiri jecaj koji se čuje iz evropskih razvalina i obriše suze pokajnika, da izoštrenih čula dočeka kikot djece koja nadiru sa Istoka.

Nađoh u izvrsnom glasilu Hrvatskog društva pisaca TVRĐA, časopisu za teoriju, kulturu i vizualne umjetnosti, intervju koga je  Štefan Cvajg  dao u Parizu nakon što mu je na francuskom objavljen roman o Mariji Antoaneti. Intervju je iz 1933. A komparacija sa našim vremenom – napretek. U ta zloslutna vremena velikom piscu bijaše nova vlada Rajha uklonila knjige iz biblioteka, a ne mali broj i javno spalila. U Crnoj Gori doista ne zabranjuju knjige, niti je i ijedna spaljena. (Ne računam gomilu knjiga iz depoa „Pobjede“ koja je prodata kao stari papir. Rekoše mi da su to knjige bez komercijalne vrijednosti?!) U nas se o valjanim knjigama – ćuti. Nema dorasle književne kritike, râsprava o literaturi ni na vidiku, sučeljavanja su rijetkost, izuzev pakosnih komentara na kružoocima i brojnih promocija u centrima za kulturu, za užu porodicu i bratstvenike. Ex cathedra onih koji hvale autora nasuprot onima koji, odsutni i mrgodni, čekaju da se liše date obaveze.

Kad sam prije desetak godina u Centralnoj narodnoj biblioteci „ĐC“ prigovorio jednom crnogorskom perjaniku, bivšem diplomati, kako mi smeta što je njegovo slobodarsko Cetinje puno Beograđana, silno sam mu se zamjerio. Rekoh, na njega i njemu slične misleći: dođu na ljeto da se nadišu cetinjskog ponoćnog zraka, mirisa lipa za koga vjeruju da to Njegoševa duša miriše, a ujesen kad krene cetinjski potop i zastudni, ‘strknu’ na Terazije, u Hotel „Moskvu“ (no đe bi drugo!), jer se tamo silni razgovori vode o svim crnogorskim pitanjima od nacionalnog interesa. Odgovori mi: „Pa mi i tamo debatujemo patriotski.“ I poklopi mi volju da dalje govorim.

Zanimljivo je kako Mišel Onfre upoređuje epizode iz Svetog pisma sa primjerima iz uradaka helenskih pisaca. Posebice: uporedba Platon i Isus. Kao da nismo znali da su jevanđelja i nastala iz događaja junaka antike, dorađena fantaziranjem i čudesima koja izvodi Sin božji.

Da bi se čovjek lako predao vjeri u Boga potrebno je – neznanje. Um koji spava. Koga svešteno lice uvodi u opijat. Što više znanja stičeš od te vjere si dalje. To nipošto ne znači da u Boga ne treba vjerovati, ali za takvu odanost Nevidljivom treba imati mjeru. Ne tragaj, odgovori od tebe tada skriti su; a kako znanje steći bez radoznalosti? Vjerujući puk nije radoznao: ne pitaj – vjerovaćeš. Pitaj se – sumnjaćeš.

Plima

The post Jovan Nikolaidis: Ditari appeared first on Tacno.net.

Aristotel je pisao da onaj ko hoće da razmotri pitanje najbolje države, treba najpre da odredi koji je način života najbolji, jer ako to ostane nepoznato, ne može se znati ni koje je državno uređenje najbolje … (DNEVNIK, 1968)

Koja je država dobra – ne znam, ali je sasvim sigurno da nije:

država u kojoj ste najbezbedniji ako ste u zatvoru;

država čija je budućnost večita, a prošlost traje samo koliko i ona;

država u kojoj snaga caruje, a um valja klade;

država u kojoj ste prinuđeni drugima da kopate jame da sami u njih ne biste upali;

država u kojoj se jednakost sastoji u bedi, a sloboda u nejednakosti;

država čiji su građani taoci njene vlade;

država u kojoj ste srećni ako ste živi;

država u kojoj svako zna šta treba da uradi ali ne zna zašto;

država kojoj nije dosta što je podnosite već zahteva da to činite sa oduševljenjem;

država koja se poziva na nebo kad joj ne ide dobro, a na sebe kad joj pođe bolje;

država u kojoj je sve što se čini neizbežno, a sve što je neizbežno nikad se ne događa;

država čije se vođe prenose na rukama, a njihova vlast ispod ruke;

država u kojoj su sredstva za proizvodnju u privatnim rukama, ona u kojoj su u državnim rukama, a naročito ona u kojoj sredstva za proizvodnju nisu u ničijim rukama;

država u kojoj mesto očevine nasleđujete strah;

država u kojoj je jedina pouzdana rubrika u novinama – čitulja;

država u kojoj zemlja pripada onima koji na njoj gladuju;

država u kojoj mašine zamenjuju radnike, a radnici mašine;

država čiji vas vojnici uče geografiji suseda;

država u kojoj lakše menjate pol nego prošlost;

država u kojoj je građanin odgovoran za svoje pretke, ali ne odgovara za svoje potomke;

država u kojoj određivanje slobode počinje njenim ograničenjima;

država u kojoj zakoni ne prethode prestupima, već ih slede;

država u kojoj je ćutanje najrašireniji oblik javnog mišljenja, a obožavanje najrašireniji vid javnog delovanja;

država u kojoj se vi i onaj koji vas progoni borite za iste ideale, samo je pitanje ko će prvi opaliti;

država u kojoj se ljudi ne sahranjuju samo na grobljima;

država čiju himnu slušate kao sopstveno opelo.

Publikovano u Odabrana dela Borislava Pekića, knjiga 12, Tamo gde loze plaču, (str. 283-284). – Beograd, Partizanska knjiga, 1984, © Borislav Pekić

Priredio: Radomir Lazić

The post Borislav Pekić: O idealno rđavoj državi appeared first on Tacno.net.

Vrijeme je potpuno identično onom tridesetih godina prošloga stoljeća. Fašizam se baškari diljem Europe, a evo danas saznadoh da je i u Sudanu razvijena zastava sa Hitlerovim likom…

Kod nas, na prostorima bivše nam zajedničke domovine, ne zna se gdje više miriše na rat, gdje je veća koncentracija procesa fašizacije… Nacionalizam i šovinistička energija ovladavaju, a pravih, snažnih reakcija nema…

Posebno zabrinjavaju pojave koje posljednjih dana Partizansko spomen grolje u Mostaru na očigled tamošnje nacionalizmom kontaminirane policije pretvaraju u polje obračuna fašista sa neistomišljenicima… I to sve mirno promatra takozvana demokratska javnost, bosanskohercegovačka?

Nacionalističko šovinistička baruština sve je šira i duža… Nažalost, u njoj se valjaju i građani koji svojim glasovima prodžavaju vladavinu fašizmu naklonjenih vlastodržaca u oba bh. entiteta.
Atmosfera je predratna: siromaštvo masovno, nacionalizam i dalje traje u opijumskim  dozama. Guši se svaki pokušaj drugačijeg mišljenja. U medijima, u kulturi i umjetnosti država otvoreno propagira i financira opću tabloidizaciju, laku zabavu, šund i svakovrsni kič. Ozbiljna umjetnost je ugrožena, a istinski stvaraoci su na čekanju…

Nacionalističko pijanstvo i pripadajuća mu nazdravičarska (ne)kultura traje li traje…
Ambijent idealan za krležijanski vivisektan pogled na tu nacifašističku baruštinu.

Nedostaje tek Miroslav Krleža.

Ovdašnja beletra i kada bi da nešto prozbori čini to ezopovski, kroz čitav niz filtara autocenzure, da se slučajno ne bi zamjerila fašistima na vlasti.

Kako bi slasno jedan ovovremeni Krleža spisateljskim skalpelom rasporio smrdljive trbušine ustaških i četničkih hordi, vehabija i kojekakvih još negativaca što kidišu na ovaj zemljopisni podeok…

Nažalost,  u političku arenu ne ulaze oni koji bi  snagom i moći autoriteta država iz kojih dolaze mogli
preokrenuti kotač povjesti u pravcu antifašizma i demokracije.

Jednostavno, teško ćemo bez novog Krleže iz ove kaljuže, koja postaje sve dubljom.

The post Samo nam Krleža nedostaje appeared first on Tacno.net.

OTVORENO PISMO Maje Dizdara, sina pisca Maka Dizdara, u povodu promocije Slovo o autentičnom i definitivnom izdanju Kamenog spavača, prenosimo u cijelosti:

“AKADEMSKOJ ZAJEDNICI I JAVNOSTI

HRVATSKOM LEKSIKOGRAFSKOM ZAVODU „Miroslav Krleža“

HRVATSKOJ AKADEMIJI ZNANOSTI I UMJETNOSTI

HRVATSKOJ AKADEMSKOJ ZAJEDNICI

DRUŠTVU HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA“

HRVATSKIM INSTITUCIJAMA KULTURE

HRVATSKIM PISCIMA I HRVATSKOJ JAVNOSTI

Nezakonita promocija knjige Maka Dizdara u Hratskom leksikografskom zavodu u ponedjeljak, 11. decembra

Šta će učiniti članovi hrvatske akademske zajednice kad pročitaju da su obmanuti i „uvučeni“ u promociju nezakonito štampanog djela? Hrvatska kao članica Europske unije ne smije kršiti autorska prava, pa izuzetak ne smije biti ni promocija Makovog „Kamenog spavača“ 11. prosinca 2017. godine u Hrvatskom leksikografskom zavodu

*********************************************************************

U sklopu proslave stogodišnjice rođenja pisca Maka Dizdara, Fondacija koja nosi njegovo ime (Fondacija „Mak Dizdar“) tokom najvećeg dijela tekuće, 2017. godine, širom Bosne i Hercegovine i u nekoliko gradova Regije promovira vlastito izdanje „Kamenog spavača“, kojemu je u naslov stavila naznaku „autentično i definitivno“.

Kao sin i nosilac 1/3 autorskih prava na ime, lik i djelo Maka Dizdara, osjetio sam se pozvanim da javnost obavijestim o činjenici da Fondacija „Mak Dizdar“ nije priskrbila pristanak svih nasljednika autorskih prava na štampanje „Kamenog spavača“, te da je štampanjem i promoviranjem tog djela prekršen Zakon o autorskim i srodnim pravima BiH. Usprkos mojoj opomeni i sudskom postupku iniciranim sa tim u vezi, knjiga se promovira, pri čemu su se i izdavač i promotori i organizatori promocija, oglušli o ovu činjenicu.

Ja, doduše, nisam pojedinačno upozoravao sve organizatore promocija, a ne bih ni sada, u povodu zagrebačke promocije takozvanog „Autentičnog i definitivnog Kamenog spavača“ u HLZ „Miroslav Krleža“, da ovaj događaj nema predhistoriju, iz koje očekujem da će organizatori i učesnici najavljene zagrebačke promocije izvući odgovarajuću, prije svega moralnu pouku.

Stoga, upozoravam: Hrvatski leksikografski zavod „Miroslav Krleža“, kao organizatora ili pak ustupitelja prostora za promociju „Slovo o autentičnom i definitivnom izdanju Kamenog spavača“, promotora akademika Tonka Marojevića iz Instituta za povijest i umjetnost, HAZU, promotora prof. dr. sc. Zvonka Kovača sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu, promotora doc. dr. sc. Tomislava Brleka sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu, dr. sc. Amira Kapetanovića iz Instututa za jezik i jezikoslovlje, moderatoricu dr. sc. Dubravku Bogutovac sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu, prof. dr. Sanjina Kodrića sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu, kao i glumce Gorana Matovića, Antoniju Stanišić i Irenu Šekez Sestrić… da će, učestvujući u najavljenoj promociji učestvovati u nezakonitoj promociji jednog književnog djela, budući da izdavač Fondacija „Mak Dizdar“ nije priskrbila dozvolu svih nosilaca autorskih prava za štampu, promoviranje i distribuiranje ovoga djela.

Zagrebačkim i hrvatskim intelektualcima, profesorima i kulturnim djelatnicima iz drugih oblasti, skrećem pažnju da je Društvo hrvatskih književnika februara 2017. (tada na čelu sa piscem Božidarom Petračem, uz priređivača prof. dr. Vinka Brešića, te urednika Ivice Matičevića) ponudilo nasljednicima Maka Dizdara ugovor za štampu Izabranih stihova Maka Dizdara. Bilo je planirano da knjiga bude štampana već u martu 2017., čime bi zagrebački pisci bili prvi koji bi svome kolegi odali počast njegovom novom knjigom i tako mu posthumno čestitali 100-ti rođendan.

Ova knjiga, međutim, nije nikada ugledala svjetlo dana. To je u ime nasljednika preminulog Makovog sina Envera (koji imaju 1/3 nasljednih prava) spriječio njegov sin Gorčin, predsjednik Fondacije „Mak Dizdar“, s obrazloženjem da: „… nažalost Vam neću moći dati dopuštenje za to. Naime, sa bosanskohercegovačkom izdavačkom kućom “Vrijeme” potpisali smo ugovor o izdavanju Sabranih djela (planirano oko 9. mjeseca ove godine) i obavezali se da u iduće dvije godine drugim izdavačima nećemo davati pravo na izdavanje Dizdarevog djela. Ukoliko ste zainteresirani, mogli bismo nekada na jesen organizirati promociju Sabranih djela u Zagrebu u saradnji sa Vama.“

Shvativši da hrvatsko izdanje nije konkurencija izdavaču „Vrijeme“ (koji nikada nije dobio saglasnost svih nosilaca autorskih prava), G. Dizdar se dan kasnije predomislio, ali je bilo kasno. Uvrijeđeni vjerovatno njegovim ponašanjem prema jednoj ozbiljnoj umjetničkoj instituciji, predstavnici Hrvatskog društva pisaca su odbili bilo kavu daljnju komunikaciju. Tako je jedan dječak, koji nikada nije upoznao svoga djeda, spriječio štampanje njegove knjige u jednoj državi. On će, međutim, ipak, kako je i obećao, ove jeseni doći u Zagreb da promovira „svoju“ Makovu knjigu, doduše ne Sabrana djela, ali da „autentično i definitivno…“

Knjiga Hrvatskog društva pisaca se tako nije dogodila, ali se u Bana Jelačića 7 dogodila dirljiva svečanost pripremljena ranije za njenu promociju i za Makov 100-ti rođendan. O Maku i njegovom djelu nadahnuto su govorili Marko Grčić, Miroslav Mićanović, Mladen Machiedo i Ivica Matičević, a Makove je stihove kazivao Darko Milas. Toliko su mogli učiniti pisci piscu. Odali su mu počast i pokazali da imaju ponosa.

Sasvim je neizvjesno šta će pokazati hrvatski članovi akademske zajednice kad pročitaju da su obmanuti i „uvučeni“ u promociju nezakonito štampanog djela, kakva bi, napokon, bila i sama promocija. Kako god, treba podsjetiti da je Hrvatska sada Europska unija, te da zaštita autorskih prava, makar i problematična u zemljama poput BiH, ne smije i ne može biti upitna ni 11. prosinca 2017. godine u Hrvatskom leksikografskom zavodu „Miroslav Krleža“ u Zagrebu.”

Majo Dizdar

U Sarajevu, 8. decembra 2017.

Tel: +387 62 22 50 60

e-mail: majodizdar@gmail.com

The post OTVORENO PISMO Maje Dizdara, sina pisca Maka Dizdara, u povodu promocije Slovo o autentičnom i definitivnom izdanju Kamenog spavača appeared first on Tacno.net.

Foto: Danilo De Marco

Ili sjećanje na književnika Predraga Matvejevića

U nesretnom dobu nedignitetne politike i tabloizirano pojeftinjene književnosti, gotovo svakodnevno se sjećam bogatog djela i ispunjenog ljudskog vijeka akademika Predraga Matvejevića.

Taj skromni, nenametljivi europejac frankofonskih obzorja i mostarskog porijekla, ruskih obiteljskih korijena, ostavio je slojevito književno i publicističko djelo, u kojem su zastupljeni možda i najsloženiji književni žanrovi…

Ne zna se što ga književno dignitetnije legitimira: da li neponovljivi Razgovori s Krležom ili Mediteranski brevijar, mudri dijalog sa gigantom hrvatske i jugoslavenske književnosti ili literarni sken Mediterana i njegove kulture življenja…

A između i poslije, ali i prije toga, književno i publicistički razbokorene cjeline kao odslik nesaznatljivo snažnoga talenta, ali i erudicije i svakodnevnog pregnantnog rada, čitava je niska spisateljskih ostvarenja koja ovog angažiranog pisca i intelektualca svjetskih obzorja uvrštavaju u najuži krug najuspješnijih pisaca dvadesetoga stoljeća…

Uostalom, skupina italijanskih intelektualaca Matvejevića je predlagala za Nobelovu nagradu u oblasti književnosti. Kao doživotni počasni potpredsjednik svjetskog PEN-a Predrag Matvejević je itekako pridonosio procesima demokratizacije i temeljnih sloboda u stvaralaštvu, a njegovo, po vlastitom priznanju, življenje između azila i egzila mnogima je i danas noćnom morom, više sam nego siguran u to…

Hvaljen i kuđen, okivan u zvijezde i nerijetko osporavan, Matvejević je u jednom matoševskom smislu ostao iznimno relevantna osobnost hrvatske i bh. umjetnosti…

U bogatoj književnoj povijesti grada koji je toliko volio ostaće, a tu nema sporenja jer o faktima je riječ, zabilježen kao književnik sa najobimnijim prevedenim opusom.

Samo Mediteranski brevijar doživio je za piščeva života prijevod na dvadeset i tri (23!) jezika.

Vrlo često imam osjećaj da današnji Mostarci ne znaju dovoljno kakvog su genijalnog čovjeka imali za sugrađanina.

Predrag Braco Matvejević, bard literature, do posljednjeg daha prestavljao se i u svjetskim komunikacijama i kontaktima kao mostarski pisac!!!

The post Najprevođeniji Mostarac appeared first on Tacno.net.

Foto: hazelfluffypants.com

Olga Lalić-Krowicka 

A MENE NOĆAS NIJE BRIGA ZA BOL

Baš me briga za bol. Pušim treću cigaretu, kava se ohladila.

Nebo, noćas si velikodušno, kao vjetar koji nosi moju kosu,

prema jugu sreće i krvi, gdje je smjeh važan isto koliko i nož.

Plašim se za život mačke, koja je upravo došla izvana

sa zgaženom šapom. Izvrće se od boli na mome kauču,

a mene noćas nije briga za bol.

Kažem i plačem, što takva mirna maca vidi željezna vrata.

Stara i nemoćna. Mjauče njeno malo mačije srdašce.

Nebo, ti si slabo, a mene noćas nije briga za bol.

Umiremo, ginemo… Kosovka djevojka plete pletenice na Kosovu polju.

Krv, krv… ah, ta crna krv… Marširaju spaljene zastave,

noćas Kosovo odlazi opet u daljinu nesretnih uspomena …

Rate! Smrti! Kurvo! Izdajico! Mi ležimo ispod puste zemlje.

Naše su glave označene bijelim kamenom. Bijelim kao plahta

u koju smo ubačeni kao u rupu pakosti.

Lijesovi su za nas preskupi i dragocjeni… za obične smrtnike.

za čije glave šire se mjesta na poljima proklete jugoavlije.

Maco, dušice slatka! Ne brini! Pepeo se prosipa po pepeljari,

a ne po tebi. Preživjećeš, kao što smo mi preživjeli. Amin!

2006

Za pjesmu “A mene noćas nije briga za bol” Autorka je osvojila 2006. godine glavnu nagradu “Spartak” na Melničkim Večerima Poezije u Bugarskoj

The post Olga Lalić-Krowicka: A MENE NOĆAS NIJE BRIGA ZA BOL appeared first on Tacno.net.