Foto: FB

Kako godine idu, sve više držim da je bitno razviti do kraja KRITIČKO MIŠLJENJE, na što me podsjeća naziv jedne neformalne udruge u Mostaru. Naime, čovjek se doslovno umori, osjeti se zgromljenim od “zgotovljenih istina”, koje mu svakodnevno na trpezu isporučuju drugi ljudi, bilo da se trpeza zvala TV zaslon, otvorene novine ili javna tribina. Veoma je teško, gotovo nemoguće, razlučiti gdje počinje granica fabuliranja, kad ljudi govore o proteklosti, o sebi u nekom prošlom vremenu, o svojoj ulozi u događajima, o nakanama koje su ih motivirale na istup, pokret i djelovanje.

Viktimološki gledano, čini se da većina prisvaja ulogu ŽRTVE, ne mareći za činjenicu da je svako pristajanje uz ideologiju, svako isticanje političkih simpatija, čin osobne volje, koji sa sobom nosi visoku dozu rizika. Biografija, primjerice govori: Osoba je uživala povlastice, bila je na vodećim i istaknutim mjestima, mnogo se slikala, putovala u zemlje čiji jezik ne poznaje, krojila programe, birala suradnike, ocjenjivala druge, često na njihovu štetu, ako nisu bili na istoj (pri)strani. Poznavala je državnike i nacionalne korifeje, bila uz njih u točkama prevrata i povijesnih prekretnica. U momentu silaska, promjene građanske klime i laganog ukliznuća u vrlo lagodnu mirovinu, govori o “progonu”, “šikaniranju”, “nepravdi”. Pokušavam shvatiti u čemu se ta nepravda sastoji. Teško probavljivo, teško i mučno za slušanje, osobito ako već imaš aktiviran “centar za kritičko mišljenje” u svom vlastitom mozgu.

Već mi je predobro poznata da lepeza tema: državotvornost, dijaspora, trvljenja oko jezika, Domovinski rat, klerikalizam, nacionalno jedinstvo. Ne sporim da su neke od tih tema važne, no ipak se počesto doimaju poput jumbo paketa staračkih pelena za inkontinenciju, i ne mogu više slijediti obrasce njihovog preslagivanja. Nema britkosti, oštroumlja, distance koju kritičko mišljenje stvara i njeguje: samo užarenost, strastvenost na krivu mjestu, naboj u zraku, koji čovjeka uznemiruje, a nimalo mu ne čisti i ne bistri osobnu perspektivu.

Kad čitam Madeljštama ili Brodskog, Krležu ili Landauera i njihove memoarske zapise, zaprepastim se po kakvom “plićaku” ovi “naši” gacaju, kao musava i nedorasla dječurlija (ne kaže se uzalud da starci podjetinje!!) koja će nakon proloma oblaka i oluje praviti kolačiće od blata i modelirati svoje nove vrtne patuljke. Ne znam, možda je za sve kriv ovaj briljantni SEBALD, kojega trenutno čitam, i kome kritičko mišljenj i vrhunska estetika nikada nisu bili u sukobu, naprotiv. Biram nasumce za kraj teksta, jer svaka bi njegova podjednako valjala da malo izmasira vijuge: “Is this the promis’d end? Oh / you are men of stones. / Što mrjelo je, / mrtvim ostaje. Iz ljubavi / život nastaje. Ne znam/ tko će mi reći što? kako?/ gdje ili kada?/ Zar ljubav nije ništa? osim Svega? / Voda? Vatra? Dobro?/ Zlo? Život? Smrt?

Plediram za kritičko mišljenje. Ono je nasušno važno za nastavak života.

The post O važnosti kritičkog mišljenja appeared first on Tacno.net.

Opet učim hodati. Ovoga puta – s protezom. To nije nimalo lako, tim više što sam uvijek čudno, malo “nahero” hodao. Najlakše mi je opet okriviti majku, i onaj njen nesretni pad u trudnoći. Ali, eto, baš neću. Neko mora biti i smotan, pa šta?!

Najviše problema mi zadaje vještačko koljeno. Nad njim još nemam nikakve kontrole. Nedavno mi ga je Marko (Marco), protez-majstor, iz prvog, “najtvrđeg” položaja, prešaltao u znatno slobodniji, pa se sad  savija i kad treba i kad ne treba.

Nužda čovjeka na svašta natjera, pa i na kreativno razmišljanje. Tako sam se dosjetio “trika”. Ne savijam vještačko koljeno, nego mi ono pri koračanju ostane ukočeno. Tako je šansa da me “prevari” mnogo manja. Ali da li će takav, “metla-korak”, strogi fiziosi prihvatiti kao konačno rješenje… Čisto sumnjam.

U hodanju s protezom je ključna stvar da težinu sa zdrave noge na vrijeme prebaciš na protezu. Tajming. Tada si, kažu, sto posto siguran. Ali, da bi se taj osjećaj stekao, treba puno vremena.

Bar meni, smotanjeru.

***

U čatvrtak se s vježbi vratim k’o pokis’o. Ne ide, pa ne ide, to s vještačkim koljenom.  Nakon najmanje greške klecne, i eto me učas na podu. Jednom sam čak i tu, na “mostu” – uskoj stazi s rukohvatima – skoro pao. Jedva sam se, na mišiće, izvukao da ne upadnem. Tako, naime – boktepitaotkud?! – govori narod u zeničkom kraju.

Streken-hakken-shiften. Iliti, u slobodnom prevodu: zategni patrljak, peta na zemlju, težina na protezu. Zvuči jednostavno, ali ako ste samo malo prebrzi ili prespori – eto ga, prinudno “ateriranje”!

A kad par puta tresnete, u vas se uvuče strah, pa to postane i mentalno pitanje. Tješi me da hodanje s protezom, barem ovo sa vještačkim koljenom, niko nije savladao bez padanja.

Sinoć sam, tako, pao i u dnevnom boravku. Na guzicu. Nije puno boljelo. Više mi je bilo žao Darije, koja se silno prepala kad sam završio na podu.

Te noći sam slabo spavao, umjesto ovaca u glavi sve “brojeći” invalid-mantru : streken, hakken, shiften. Strekken, hakken, shiften. Strekken, hakken…

Madrac se vas uleg’o i orosio od mog znojenja i prevrtanja.

***

Svaka četvrta mi je, da se tako izrazim, D-hefta. Tada idem na hemoterapiju. Tri sedmice “samo” antibiotici, a onda svaki dan u Nijmegen, na injekcije koje bi mi trebale popraviti stanje sa leukocitima.

To je neka vrsta lake hemoterapije, od koje ti ne opada kosa i nisi (mnogo) oslabljen kao kod one “prave”. Ovdje u Holandiji je primjenjuju samo u Nijmegenu i Groningenu. Dolaze pacijenti iz cijele Zemlje Lala i Kanala. Cilj je nivo leukocita što duže držati oko normale. S tim što unaprijed znaš da ti nema spasa. Radi se o neizlječivoj bolesti. Nego, liječnici ti pokušaju “rastegnuti” kvalitetan život što je duže moguće. Od patnje i beskrajnog ležanja niko nema koristi: ni ti, ni tvoji bližnji, pa ni ljekari. Zdravstveno osiguranje, sa svojim supermoćnim lobijem – ono ponajmanje.

Srećom, u ovoj zemlji postoji i – pod najstrožim nadzorom – mogućnost eutanazije, pa se čovjek bar toga, u principu, ne mora plašiti.

Jutros, tako, u Najmegen, na treću “žicu” ove ture.

Do auta me više ne voze u kolicima, nego idem na štakama. To nisam puno vježbao, pa ide prilično teško. Klecam, ali ide nekako. U bolnici imaju kolica, pa je tamo lakše.

Tečnost za terapiju svaki put dolazi iz apoteke, direktno iz zamrzivača. Ne smije proći puno vremena od njenog izlaska odatle, do davanja injekcije pacijentu. Osjetljiva stvarčica. I učinkovita. Prvi rezultati već vidljivi. Krvna slika se znatno popravila, samo leukociti još stagniraju. Kažu da je to, u ovoj fazi, normalno. Hećimi će tek nakon pola godine nešto više reći o stvarnim efektima terapije.

Nego, ne znam zašto tek sad, nakon skoro četiri mjeseca, pišem o terapiji. Biće da je to zato što se podsvjesno libim čak i same te riječi: hemoterapija.

***

Darija zove sestru, i kaže da hoće da joj saopšti lijepu vijest – tajnu koju vam sad, eto, baš neću odati! Stavi iPhone na zvučnike, da i ja čujem, tako joj veli, a ova odmah upita: “Šta? O čemu se radi?”

“Narasla mi noga,” proderem se ja, s drugog kraja kauča. Tajac, pa sve troje prasnemo u smijeh.

B….. vazda bajram.

A o tajni – nekom drugom zgodom.

The post Goran Sarić: Protez-majstor, tajna i invalid-mantra appeared first on Tacno.net.

U italijanskom gradu Kavarzereu (Vemecija) Comitato della croce (Komitet križa) je na svečanoj godišnjoj akademiji Svetlani Broz, direktorici NVO Gariwo iz Sarajeva i autorici sad već kultne knjige Dobri ljudi u vremenu zla dodijelio visoko priznanje Giornata del Cuore (Dan srca) za njeno čovjekoljublje i široko pozicionirani humanistički angažman. Tom prigodom, uručujući Brozovoj nagradu, čelni čovjek Komiteta križa Fiorenzo Tomazzi uz obrazloženje nagrade Svetlanu Broz nazivao je kraljicom ljubavi za njeno čovjekoljublje. Ujedno, istakao je i da je visoko priznanje uglednoj intelektualki iz Bosne i Hercegovine trebalo biti dodjeljeno u Međugorju sedmoga svibnja ove godine, ali da je tamošnja policija odbila dati odobrenje za skup ukoliko na njemu bude Svetlana Broz. Na pitanje zašto odgovor je bio: „Iz političkih razloga“!?

Pravo je pitanje koje mora iritirati svakog normalnog Bosanca i Hercegovca: kome je u Međugorju zasmetalo priznanje jednoj uglednoj građanki Bosne i Hercegovine? Tko je taj moćnik koji jednu inostranu katoličku karitativnu organizaciju sprečava da u Međugorju, dakle na teritoriji države Bosne i Hercegovine, uz dodjelu ovog visokog priznanja Brozovoj oda priznanje i državi čiju putovnicu Brozova ponosno nosi?

Valja naglasiti da je Komitet križa humanitarna organizacija koja je tijekom agresije na Bosnu i Hercegovinu bila prisutna u našoj zemlji sa količinama humanitarne pomoći koja nije bila zanemariva…

Pitanje o ovoj bruci države Bosne i Hercegovine ne bi trebalo uputiti samo policiji, već prije svega njihovim nalogodavcima.

Zemlja drevne kulture, zemlja Dantea i Petrarke, zemlja civilizacijskoga kruga teško dostižnog današnjoj Bosni i Hercegovini nagradila je još jednom kontinuirano pravdoljubivo i čovjekoljubivo djelovanje Svetlane Broz…

Primitivizmu, nacionalizmu i svakovrsnoj ksenofobiji u pojedinim krajevima moje domovine nikada kraja!

The post KRALJICA LJUBAVI NEPOŽELJNA U MEĐUGORJU appeared first on Tacno.net.

Foto: Patrick Robert 

Sada i mi imamo svoj rat.

I mi ćemo našoj djeci moći pričati o junaštvu i domoljublju.
I nama će po grudima visjeti žuto ordenje.
I mi ćemo uzdignuta čela dolaziti na školske satove povijesti
i pričati našoj mladosti o bespoštednoj borbi za njihovu ljepšu budućnost.
Naša će se priča možda u nijansama razlikovati od prijašnje.
Uloge će biti drugačije podijeljene, kao i znakovlje na znamenju.
Oslovljavati ćemo se drugačijim titulama.
Ali žar naše priče, inspirativnost naših riječi
i dječja usplahirenost slušatelja biti će isti.

Pa ćemo onda, s vremenom, od istih bolesti, kao i oni onda, početi oboljevati.
I istom ćemo cestom sami hodati, pričajući si, u bradu, istu priču.
Biti ćemo jednako neshavćeni i shrvani.
I što cesta bude duža slika će o našem dragom ratu biti blijeđa.
Pojaviti će se neki koji će početi postavljati pitanja.
Biti će i onih koji će odjednom početi sumnjati u ispravnost naše borbe.
Kradom će nam, noću, početi skrnaviti spomenike.
Rušiti ih i skladištiti po mračnim podrumima komunalnih poduzeća.
Umanjit će nam mirovine i brisaće naše jubileje.
Paliće naše knjige, prozivati nas javno.
Pripremati na suđenja.

Pa će onda doći neki novi, ljepši i pravedniji rat.
I većina će poći za njim.
Klicati mu. Slaviti ga.
Zaklinjati mu se.
Sašiti će se nove uniforme i nove epolete zablistati na ramenima.
Nove će se junačke pjesme ispjevati.
Imaćemo novu nadu.
Novi put.
Slobodu.
U novom ćemo ratu naći spas.
Nove ćemo knjige ispisati i nove spomenike izgraditi.
Nove ćemo heroje slaviti.
Opet ćemo život domovini dati.
Djecu joj podariti. Žrtovati.
I kad završi, kao što svi ratovi nekad završe, biti ćemo spokojni.
U zanosu, ponosa puni, udisati plodove naše borbe.

I onda s vremenom, lagano, početi sanjati neki, još ljepši, humaniji i prvedniji rat.

The post Naš rat appeared first on Tacno.net.

Foto: Flickr

Naš mir u nemirnom vremenu u njima rađa zavist, a naša trpnja bez pobune i teških riječi iritira ih i zbunjuje. Njih izluđuje naša ćutnja. Oni nas mrze jer nismo prihvatili da budemo kao oni, a oni kao mi nikada neće moći da budu

Žarku Paiću

Tišina sobe. U mojim ušima zuji prošlost i to remeti ravnotežu misli koju sam dijelom uspostavio. Nesvijesti mi se od tog šuma u glavi kad god se iz šarenog svijeta vratim među zidove ćelije. Oda ćeliji, panegirik ograničenom prostoru koga su davno nazvali – dom. Komfornijeg zatvora na svijetu nema nego je moja kućica. A opet, vele: moja kućica, moja slobodica.

Pred svitanje spreman sam da se sjetim navika od prije trideset godina – život u Sarajevu. Tada sam mislio da mi je bolje i sigurnije biti među četiri zida,  nego van njih izigravati čovjeka  koji može otići bilo kamo, učiniti što mu se prohtije. Da, rijetko sam odmicao iz grada, veća mi se sloboda smiješila unutar njega nego izvan. Što bih sa sobom na periferijama? Pekić Borislav je u više navrata esejizirao (teze iz njegove knjige „Godine koje su pojeli skakavci“!) na temu: nisam li ja ušao u zatvor onog trena kad sam iz njega izišao? Jesi li kojiput više slobodan kao zatočenik ili, nemušt i zbunjen, među vrevom nekog svijeta čijih se zabluda kloniš i koji tvoj nije? Dockan sam spoznao da nigdje nisi slobodan ako već slobodu u sebi izgradio nijesi. Većina ljudi stalni su zatvorenici na ovome svijetu. Uočavao sam onda, jednako kao i danas, razliku koju pominjem: biti izvan i unutar; jednaki su izazovi ma gdje se nalazio. Otud bezvoljnost da se ikud pošenem. Stajati u mjestu. I ocjenjivati utiske. Mirovanje i kretnje.

Prezirati život. Jeste, od Boga nam je darovan, preporučuju nam sveštenici, i na tome treba biti zahvalan, ali ja upravo zato odvratnost spram njega ćutim. Jer, zar će me oni o blagodetima života podučavati! Onog trena kad sam se smrti prestao plašiti lakše mi je bilo podnositi silinu tog ‘dara božjeg’ na moju svijest i emocije. Samo da ne klonem dok sam toj ravnodušnosti spram ‘daru’ predan! Spram sebe. Strijepnju za druge, pak, suzbiti ne mogu: volim dobre ljude. Njih mi je sve vrijeme do bola žao. Sužava se prostor. Depresija koju donosi jesen ubija preostali val volje. Pasti, pasti, gurajući ostatke nade da odu drugima.

Ne postoji ni redak napisan a da na nešto ne upućuje, pokazuje, poziva i sudi. I kad si u osami, skrajnut, angažovan ti si. Odnos kulture i ideologije. Nema kulture, ni nove ni stare, ni pučke ni elitne, iza koje se, kao njena sjena, umah ne nametne ideologija. Kao da se samo iz ideologija rađaju obrasci kulture koju šalju među ljude da bi se skrio jezoviti lik nje, ideologije. Kultura i ideologija – sestre po materi istoriji.

Znanje mijenja, neznanje okoštava. U društvenoj krizi, u bijedi populacije cvate jedino religija i gadluk svake vrste, u njoj i pored nje. Debele knjige za moje lake terete, tanke knjige za moje velike napore. Kad sjećanje prevlada iskustvu se propiše smrtonosna doza, ostaješ u nježnosti koja se realnosti gadi.

Religija u  brlozima primitivizma, površna odanost bogu, jednom i jedinom. Sve rođeno u strahu od nepoznatog koje se valja iz suludog svijeta do ove pećine od varoši. U religiji je, pored ostalog, strogo zabranjeno: ubiti (ko ubije jednog nevinog čovjeka kao da je cijeli svijet ubio, a ko jednog spase, cijeli je svijet spasio, blablabla…), krasti (znam vjernike koji me do svađe ubjeđuju da je od boga dozvoljeno krasti društveno, ali je grijeh dirnuti u privatno), prevesti u drugu vjeru na silu, uznemiravati nevjernike na bilo koji način (godinama me sa nekoliko zvučnika na minaretima svom silinom ojađuju pozivi na molitve, više i ne brojim koliko puta se i danju i noću stresem od njihovog kreštavog glasa na arapskom, koga ni glasnici ni sljedbenici ne poznaju), raspirivati nacionalizam, rasizam i šovinizam (a sve su češći vatreni govori sveštenstva, njihove su poruke i prijetnje upravo rasističke i šovinističke; istom strašću ludačkom su govorili tako popovi i hodže neko vrijeme pred minuli rat).

I što sada? Kome se požaliti a da ti to debelo ne zamjere ako bih zamolio da me se okanu, da ne čujem što laju, ne hajući za ono čemu ih upozoravaju njihove svete knjige? Bolje mi je, lakše mi je da ih se, ipak, ja okanem. I da trpim.

Gledam u ta silna maslinova stabla; u narove i agrume koje sam rukama zasadio prije četrdeset, trideset, deset godina. A potom u svoje dlanove koji više nisu kadri ni sjeme cvjetka posijati. Moji prsti još samo olovku mogu da drže šarajući po papiru slutnje svoje o smutnjama ljudskim. I mislim o svemu tome kao što poljodjelac za svoj frut brine, kad se na put dugi sprema. Kome će ga na čuvanje ostaviti? Zamišljam kakva će ta stabla izgledati u narednih deset, trideset, četrdeset godina. Biće još snažnija stabla maslinova, ali će narovi istrunuti u korijenju, na mjestima na kojima najčešće stradaju prije pada u prašinu, a od agruma samo će pokoja gigant- narandža da doživi stoti rođendan. I ne boli mene to što ću i ja prah tada biti, voćki je mene žao.

Nema dobrog pisanja ako nema temeljitog čitanja. Čitati, to znači pisati. Prije koju godinu uočio sam da slabi moja pažnja dok čitam, moja volja da upijem u se aktuelnu lektiru sve je slabija. Straši me ovakva pošast rođena u mom biću, obespokojava me nevoljnost kad se knjige s mnogo stranica prihvatim. Prestanem li čitati ja ću biti mrtav a da nisam umro, slijep i gluh, jer je tako malo valjanog oko mene što bi me, bolje od knjige, u ovom dobu o ovom dobu podučavalo. Jer, nemati potrebu da razumiješ ovakav spoljašnji svijet, ne htjeti da išta komentarišeš o stupidariju sadanjem, može biti potvrda da još valjano vladaš sobom. Takvu snagu davala mi je dobra lektira. A sada, iz sebe i u sebe sve više ulazim i izlazim na način pijanog i nadmenog kauboja koji, kroz vrata koja cvile i koja se klimaju naprijed-nazad, prolazi i izlazi na pust i prašnjav trg. I salun i ulica – prazni su. Daleko i blizu postalo je isto. Prazan prostor u kome ne možeš nazrijeti da se išta razdvaja: volja, želje, slutnja i vjera najedno – tijelo je meduze. Nada mi se sve više predstavlja kao zdrava, putena žena, oblina kao u žena sa renesansnih slika, a takvih me strah, pred Šperovim građevinama njemačka žena-muzara stoji. Zdrava i lijepa, a nestvarna, pod oreolom blistave svjetlosti sve mi govori da se predame instalirala laž.

Nekoć sam znao da stvarnost ne treba kritikovati ako ne umiješ iznaći način da se praksa izmijeni. Ali sam svejedno brbljao, uvrijeđeni pijevac. Priče o brzom i nepravednom bogaćenju, tužbalice o korupciji, švercerima i mafiji, ratnim i poratnim profiterima, fanatici-suludnjaci, za me više nikakvog smisla nemaju. Takvima se u budućnosti ništa loše desiti neće, neće ih ‘stići pravda’. Ne mogu vjerovati da će ti i takvi od sjutra početi da čine dobra djela narodu i zemlji svojoj. Ako se to desi – znaću da je san dobar, ali je smrt bolja.

Sirotinja oko mene što na me i na moje gleda kao na krvnike. Kao da im mi patnju proizvodimo. Naš mir u nemirnom vremenu u njima rađa zavist, a naša trpnja bez pobune i teških riječi iritira ih i zbunjuje. Njih izluđuje naša ćutnja. Oni nas mrze jer nismo prihvatili da budemo kao oni, a oni kao mi nikada neće moći da budu. Riječ je o graničniku između primitivnog i pristojnog. Učini mi se da sam među tim svijetom više od pola vijeka živio kao šetač među stijenjem koje viri iz pustinjskog pijeska. I zavičaj, od čije sam svjetlosti u mladosti zamišljao sunce nebesko, postao je grobnica, a ja na santi leda promrzlo jagnje. Kojiput, u kasnu jesen ili zimu, uđem u svoj stari auto i vozim se lagano sokacima. Duhovnom pustinjom vrte se točkovi, nose onog sa insomnijom. Slušam sa CD-a Baha, odjekuju kantate strminom do mrtve obale, kružim borovom šumom i tranzitnim putem nad neosvijetljenim kućama, do bulevara uz koga sa stubova rasvjeta žmirka. Bah u Ulcinju, ja u Ulcinju, šezdeset godina mlatim ovim džadama ne znajući zašto. Ako je Gete napisao da ne postoji čovječanstvo već samo čovjek, taj čovjek ja nijesam. A o čovječanstvu oskudna je moja nauka. Jer sam ovdje, stiješnjen među gluve i slijepe, a umišljene kao da su svu pamet svijeta popili.

A svi se mi, po jednom ritmu, odozgora što udara, njišemo, njišemo.

The post Jovan Nikolaidis: DALEKO I BLIZU POSTALO JE ISTO appeared first on Tacno.net.

Kad bolje promislim, sve što sam radio u posljednjih desetak godina moglo bi se svesti pod naznaku: skupljanje rasutoga glasa. Da, upravo tako: Skupljanje glasa koji se rasuo početkom devedesetih, kad je otpočela naša nesreća, ili, tačnije rečeno, u ljeto devedeset treće. Tad se dogodio Heliodrom, tad sam na svojoj koži osjetio svu bijedu poniženosti, sav očaj nemoći, svojim sam očima gledao kako u razjapljenim čeljustima zla umire ono što, vjerovao sam, umrijeti ne može. Tad se, na koncu, dogodilo i ono što mi je ubilo i zadnji tračak nade: sa svojih su se ognjišta pokrenuli Ljubušaci…

Iako je rat već bio pokazao svu brutalnost svoga nakaznoga lica, za mene je dakle vrag odnio svu šalu u ljeto devedeset treće, kad su Zagreb, gdje sam se bio privremeno sklonio, preplavili Ljubušaci, kad su došli i moji, otac i majka, i najbliža rodbina. Sve dotad sam se potajno nadao da bi se kakvo čudo ipak moglo dogoditi, i ludilo možda zaustaviti, i ja se u zavičaj vratiti. No, tada, gledajući Ljubušake po Zagrebu, kako poniženi i obezglavljeni lutaju gradom, kako stoje u kilometarskom redu ispred bh. ambasade, kako danima čekaju na kakvo garantno pismo iz Njemačke, ili kakvu drugu, makar i najkrhkiju, garanciju, kakav spas, rekao sam sebi: Više se nema čemu nadati, odavde treba što prije bježati…Mislio sam, naivno, da se takvo što u Ljubuškom ipak ne može dogoditi, mislio sam da je moj rodni grad nešto posebno, posebniji od svih gradova drugih. Mislio sam da se u Ljubuškom moglo učiti o pravom, istinskom suživotu, što se u onoj državi bratstvom i jedinstvom zvalo, bio ubijeđen da su se u Ljubuškom, kao rijetko gdje, njegovali upravo dobrosusjedski odnosi, i to odvajkada, i da su tu, kao malo gdje, jedni bili upućeni na druge. I to odistinski, od srca. Zbog toga i jesam uvijek bio ponosan na Ljubuški, i na svoje ljubuško porijeklo. Mislio sam da je ljubuško zajedništvo jače od svega, jače od svakoga zla, pa i od zla ratnoga. No, pogriješio sam, smetnuo sam s uma da je rat, ipak, otac svih stvari, i da ratna logika ima svoju vlastitu zakonitost koja nikakvu drugu zakonitost ne poznaje. I eto, dogodilo se to što se dogodilo… A kome je, ipak, do utjehe, makar i gorke, neka se tješi da je Ljubuški zadnji “očišćen”, jer su, navodno, domaći katolici do zadnjega časa štitili svoje muslimane, naučili se na njih, šta li, te ih “nisu dali”, kako se, kažu, “čistitelj” Tuta svojevremeno požalio nadređenima…Tad, u Zagrebu, gledajući Ljubušake u meni se, i to kao nikad dotad, probudio osjećaj pripadnosti, pripadnosti prognanima. Tad sam definitivno spoznao da su prognani moj jedini narod, moja jedina nacija, da jedino njima pripadam. I iz sve teškosti javio se i čudan osjećaj uzvišenosti, neobjašnjiv osjećaj lijeposti da sam, upravo tu, među svojim prognanim narodom, na pravom mjestu. Tad se prisjećah i riječi koje čuh na Heliodromu, u krcatom “sabirnom centru”, neposredno prije zagrebačkog iskustva, iz usta Salema Dizdarevića, Fekina brata (Salem i Feko, dvojica ljubuških plemića!): “Ne plaši se, Munibe, ne mogu nam ništa, svi smo tu…”I nisam se plašio, jer kako se plašiti kad smo svi bili tu. Mislio sam da je i nemoralno ne biti tu, sa svima. Tad se, sama od sebe, rasutim glasom zapisala i pjesma “Što s narodom se mojim dogodi”:

Što s narodom se mojim dogodi.

Kamo će, tužni, i lijepi, diljem

čega dobro svoje srce rasut. Kakva ga to zla kob odjednom pogodi…

U zametku, na prsima, tek prohodali, jablani viti, i sjajni, pregoreni, narod moj jedini…

Na kojoj ću ga, sutra, stranici naći, u kom svijetu, zavazda ini.

Ko će sada koga Zorbinovcem gledit,

i Žabljakom, i Pobrišćem, i Glavicom,

ko će koga uz Bilo brdo, na Gožulj i Vodicu, na Crkvicu u stopu slijedit…

Zar tek tako se, dragi Bože, dogodi. Tek tako;

kao kad bura zavije, i odnese, i ono što je vazda bilo, odjednom ga nema više;

ko da nikad ni bilo nije… Zar pitat ću se, Svevišnji, od sad samo:

Što s narodom se mojim dogodi?

Kakva ga to zla kob odjednom pogodi? I s kim ću, sada? Kamo? – pitati se stalno, i ovdje, i tamo, tamo…

Dobro, bilo je što je bilo, život ide dalje, i kakav je da je valja ga na leđima nositi. Valja se prilagoditi okolnostima (kažu trezveni), i to na što bolji način, i iz njih izvući što se izvući dade. To sebi evo već petnaest godina govorim, i govoreći pokušavam skupiti svoj rasuti glas. I zaradujem se svakom glasu svojih zemljaka, svakom pokušaju da se ta ljubuška rasutost diljem svijeta što više poveže, i okupi. Tako me je nedavno obradovao glas Faruka Jakića, vrijednoga Ljubušaka iz Danske, “administratora” web sitea ljubusaci.com. Kao što ja pokušavam skupiti svoj rasuti glas, tako i Faruk pokušava povezati po svijetu rasute Ljubušake, skupit i rasuti ljubuški glas. I na njegov se poziv rado odazvah i svojim skromnim prilozima uključih u Farukovu, svake hvale vrijednu, nakanu. Ako je Ljubuški ondje gdje su Ljubušaci, onda Ljubuški nikad nije bio veći no sad, on je zapravo cijeli svijet, jer cijeli su svijet naselili Ljubušaci. Mada, ipak, zaboli pomisao da je danas Ljubušaka i Ljubuškoga možda više na ljubusaci.com web siteu nego li u samom Ljubuškom…

ljubusaci.com

The post Munib Delalić: Skupljanje rasutog glasa appeared first on Tacno.net.

Moj narod odlazi

pravilno raspoređen

autobusima.

Rano ujutro

dugi i plavi oni nestaju

već iza prvog zavoja,

još trenutak traju u zrcalima trepavica

i već ih nema.

U oknima sviće,

dobro je,

krajolik domovine

koju zajedno ljubimo

u njihovu je kovčegu

Moj narod odlazi

prema velikom hladnom moru.

Eh

more,

jedina staza bez prepreka

jedina kuća brodova i utopljenika.

Eh,

more!

Moj narod odlazi

držeći u krilu

svoja uspavana zrnca mudrosti.

Toplinom juga

otopiti će snijeg dalekih zemalja.

A kad se u toj bjelini

probude

misliti će da su napokon

ušli u bajku.

Dobro je!

Diana Burazer,

Iz knjige pjesama „Na odmorištu između dva svijeta“, objavljena u Zagrebu 1994

The post MOJ NAROD ODLAZI, Diana Burazer appeared first on Tacno.net.

Promocija knjige „Sreća je nova ideja u Evropi“, Ark, Smederevo, 2017. u Muzeju pozorišne umetnosti Srbije u Beogradu

Ovih dana intenzivno sam se družio sa makedonskim pjesnikom, dramatičarem i prozaistom Jordanom Plevnešom. Što je još značajnije družio sam se, gotovo svakodnevno, sa njegovim dramskim tekstovima… A onda sam u Muzeju pozorišne umetnosti Srbije u Gospodar Jevremovoj ulici u Beogradu nazočio jednoj promotivnoj svetkovini posvećenoj dvostrukom akademiku Plevnešu (ovaj plodni makedonski autor član je Evropske akademije nauka, umjetnosti i književnosti iz Londona i Akademije Balkanike Europeane iz Bukurešta!).

U staroj zgradi optočenoj patinom iznimno ugodna je bila ta večer posvećena dramama pisca sa pariškom i skopskom adresom…

O knjizi Jordana Plevneša Sreća je nova ideja u Evropi govorili su nakladnik  akademik Risto Vasilevski, redatelj, sveučilišni profesor Bora Drašković i teatarski kritičar i dramaturg Radomir Putnik, a dvoje glumaca čitali su za ovu priliku odabrane dijaloge i monologe iz drama Jordana Plevneša. Na kraju ove književne soareje pročitano je i pismo najvećeg živućeg makedonskog teatarskog glumca Mete Jovanovskog, koji je zbog zauzetosti svojim umjetničkim obavezama bio spiječen nazočiti ovoj promociji…

Iz pogovora akademika Vasilevskog vrijedi izdvojiti karakterizaciju da se u Plevnešovom slučaju radi o iznimno plodnom dramskom piscu koji se  uspješno ogleda i u drugim književnim žanrovima. Zanimljivim sjećanjem na mišljenje Jovana Hristića da je u dramama Plevneš isuviše pjesnik Bora Drašković je otpočeo svoj govorni esej u kojem je, uz komplimente Plevnešu za načine konstituiranja dramske storije, Drašković, koji je i recenzent knjige potcrtao: “…Snažan i hrabar Plevnešov dramski oblik stalno, neodgodivo izaziva pozornicu, dotad neviđenu, nepripitomljenu. Pozorište je naučilo kako se izlazi na kraj sa izazovnim komadima: ponovnim čitanjem i hrabrim igranjem. Daroviti reditelji su već mnogo puta dokazali da je za komade Jordana Plevneša svaki prazan prostor valjano, dovoljno poticajno igralište…“

Ova promocija u Muzeju pozorišne umetnosti Srbije osim nadahnutih osvrta na knjigu pokazala je i da teatri danas, u cijelom regionu, malo i krajnje nedostatno posvećuju pozornost obimnom i kvalitetnom Plevnešovom dramatskom opusu.

Ugodna beogradska večer u Gospodar  Jevremovoj.

The post SREĆA JE NOVA IDEJA U EVROPI appeared first on Tacno.net.

Foto: sarajevo.co.ba

Najplodniji, a i po kvalitetu dramatske potencijalnosti do sada neprevaziđeni dramatičar Miodrag Žalica, čiji je, usput budi kazano, veći dio opusa, praizveden na pozornicama teatarski premoćne poljske kulture, nestao je sa pozornica bosanskohercegovačkih kazališta!?

Posljednje izvedbe njegovih djela viđene su na pozornicama Sarajevskog ratnog teatra – SARTR-a i Bosanskog narodnog pozorišta iz Zenice…

Prosto je nevjerojatno da se jedna kazališna kultura kakva je bosanskohercegovačka odriče uistinu blistavog opusa ovog pjesnika i dramatičara, a koncem stvaralačkog vijeka i odličnog prozaiste…?

I dok naše scene nerijetko ustupamo dramatskoj mucavosti nedoraslih piscaca, nedostojnih profesionalne kazališne scene, internacionalno potvrđeni pisac, sa svojim obimnim dramskim djelom ostaje na marginama interesa bh. kazališta?!

Pri svemu tome začuđuje nedostatak interesa mlađih bh. redatelja za drame Miodraga Žalice, koji bi mnoge tajne i zamamnosti kazališno-čarolijske meštrije mogli naći u briljantnIm Žaličinim dramsko-poetskim legurama, kao što su Najljepši dan: jedna noć, Posljednji iz kaste strasti, Zagrljenici...

Posebno što zbog spefcifične dramaturške strukture Žaličina dramatika krije goleme izazove i potencijal za redatelje koji imaju dostatnu znatiželju i hrabrost da se upuste izazovnim stazama žaličijane…

The post ZAŠTO BEZ ŽALICE? appeared first on Tacno.net.

70. REVIJALNA IZLOŽBA članova i članica Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine biti će upriličena u galeriji Collegium artisticum u petak, 24. novembra 2017. godine u 19:00 sati.

Revijalna izložba je tradicionalni godišnji projekat kojim Udruženje likovnih umjetnika BiH obilježava i proslavlja 25. novembar, Dan državnosti Bosne i Hercegovine.

Ova izložba se kontinuirano održava od davne 1947. godine kada su značajni bosanskohercegovački umjetnici: Ismet Mujezinović, Vojo Dimitrijević, Mica Todorović, Vojislav Hadžidamjanović, Roman Petrović, Behaudin Selmanović, Sigo Summerecker, Petar Šain i Hakija Kulenović osnovali Udruženje likovnih umjetnika koje je, između ostalog, dobitnik kolektivne Šestoaprilske nagrade Grada Sarajeva u 2012. godini.

Kroz svoju dugogodišnju tradiciju Revijalna izložba njeguje zajedništvo i nesumnjivo zauzima važno mjesto u izlagačkom programu Udruženja likovnih umjetnika BiH.

Izložba nije selektivnog karaktera tako da ona pruža mogućnost svim zainteresovanim članovima i članicama ULUBiH-a da učestvuju i predstave svoja djela na ovoj kolektivnoj izložbi koja se organizira povodom 25. novembra, Dana državnosti Bosne i Hercegovine. Svojim učešćem i izlaganjem na ovoj izložbi umjetnici i umjetnice daju svoj doprinos proslavi ovog značajnog datuma u istoriji BiH.

Izložba svake godine okuplja veliki broj umjetnika i umjetnica, obuhvata djela iz oblasti crteža, slikarstva, skulpture, grafike, instalacije, fotografije i video umjetnosti, i privlači pažnju brojnih posjetilaca što je svrstava u red najposjećenijih likovnih manifestacija u Bosni i Hercegovini. Izložba nudi svojevrsno bogatstvo raznolikosti i mozaik različitosti u pristupu likovnom stvaranju, u odabiru teme, motiva, tehnike i materijala, što predstavlja jednu od vrijednosti ove likovne smotre.

Na ovogodišnjoj jubilarnoj Revijalnoj izložbi učestvuje preko 100 članova i članica ULUBiH-a a predstavljena su i djela pomenutih osnivača ovog Udruženja koja su ustupljena ljubaznošću Međunarodne galerije portreta Tuzla i Umjetničke galerije BiH.

Na otvorenju izložbe će biti organizovan prigodan koktel, a svi zainteresovani izložbu će moći pogledati do 2. decembra 2017. godine.

The post 70. REVIJALNA IZLOŽBA ČLANOVA I ČLANICA ULUBiH povodom 25. novembra, Dana državnosti BiH appeared first on Tacno.net.

Izložba Selfie Nusreta Pašića u Collegium artisticumu

Nusret Pašić pripada plejadi ponajboljih sarajevskih slikara koji nisu najbolji samo u vremenima u kojima živimo, ne, on pripada antologijskom izboru najboljeg od najboljih u vanvremenoj projekciji stvari, u jednom pogledu koji ne seže do nego preko plota!

To je stvaralac koji ne izlaže mnogo i često!

Dapače, Pašić izlaže onda kada ima što kazati! Njegovo poniranje u materiju likovnosti bogati naš suvremeni likovni izraz, prevashodno u pogledu sadržine elementarne likovnosti. Pašić je angažirani likovni stvaralac, koji kritički promatra svijet i rituale življenja oko sebe. To nije nimalo zahvalna pozicija, jer on sa superiornim prezrenjem gleda na besmisleno komercijalno slikarstvo današnjice, koje istina podražava najprimitivnije afinitete jedne klase kojoj, uz ogroman novac treba i dekorum nadmoćnosti i besmisla svake vrste…

Pašić, čiji likovni lingvizam ne duguje nikakvim uzorima, već je autentičan, a u zanatskom smislu toliko superioran da imate osjećaj da je to slikar koji se poigrava sa svim i svačim i niti jednog trenutka ne robuje bilo kakvoj kanoničkoj uvjetovanosti, na ovoj izložbi u Gradskoj galeriji Collegium artisticum odlučno se i učinkovito do bola obračunava sa stravičnim fenomenima ovdašnje nekulture, ali i nekulture u svijetu uzrokovane robovanjem tehnicizmu svake vrste.

Pašić svjesno najprije u prvoj instanci vlastitoga likovnoga angažmana obezličava, odnosno krajnje tačno detektira svijet pognutih kralježnica svuda oko nas, da bi u dubinskoj iteraciji prikazao defakto potpunu obezglavljenost ljudi svedenih na brojke robotizacije koja permanentno uništava svaku misaonost, a ustvari poništava svaku tapiju na civilizacijske tečevine u ovom dobu naših, više nego infernalnih, pojedinačnih i kolektivnih sudbi…

U Pašićevoj subjekciji stravično djeluju ravne crte atomskih kiša, a naočale i slušalice na igračkama medvjedićima pokazuju istančan osjećaj i stanovito podozrenje i prezrenje umjetnika prema svijetu najjeftinije merkantilizacije, pa i one u samoj likovnoj umjetnosti.

Sukob gotovo djetinjeg naiviteta i nadmoćnog slikanja detalja pokazuje Pašićevo angažirano slikarstvo kao izravnu kritičnost prema svim oblicima obezličenosti i goleme obezglavljenosti svijeta na koji smo, evidentno osuđeni, a koji nije predapokaliptičan.

Ne, apokalipsa je tu samo je nismo svjesni…

Ovo je likovni događaj decenije u Sarajevu!

The post I OBEZLIČENOST I OBEZGLAVLJENOST appeared first on Tacno.net.

Foto: Amer Kuhinja

JU Centar za kulturu Kantona Sarajevo i Zajednica izdavača/nakladnika u Bosni i Hercegovini, pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i sporta Kantona Sarajevo, organizuju Sajam izdavača/nakladnika Bosne i Hercegovine „Knjige u nišama“ (KUN) koji će se održati u Sarajevu u periodu od 25. do 29. novembra 2017. godine, u prostorijama Bosanskog kulturnog centra (BKC).

Izdavačka kuća Buybook najavljuje da će prvo predstavljanje na predstojećoj manifestaciji u programu „Jutro s autorom“ imati Buybookov autor Damir Ovčina. Njegov roman „Kad sam bio hodža“ pripada najznačajnijim djelima poslijeratne bosanskohercegovačke književnosti. Damir Ovčina ovogodišnji je dobitnik nagrade „Mirko Kovač“. Pored njega, u programu sajma „Knjige u nišama“ biće predstavljeni i drugi Buybookovi autori/ce koji/e su za svoje posljednje knjige nagrađeni/e najznačajnijim regionalnim književnim nagradama.

U subotu, 25. novembra 2017. u 10:30 u prostorijama Bosanskog kulturnog centra u Sarajevu s Damirom Ovčinom u programu „Jutro s autorom“ razgovaraće Kristina Ljevak.

Što čovjek pišući uspijeva doći bliže sebi, biće u tome tačniji
Damir Ovčina, autor romana „Kad sam bio hodža“

Književnost ne trpi nikakvu vrstu laži, kaže Damir Ovčina, autor romana “Kad sam bio hodža”, djela čije je objavljivanje s razlogom okarakterisano kao događaj 2016. godine.

Od njegove poezije, koja je već nagovijestila kako se o ozbiljnom i drugačijem autoru radi, pa sve do prvog romana prošlo je dvadeset godina.
Ovčina piše bez dodvoravanja i osuđivanja, jezikom koji je gotovo sam izmislio. Piše tako da ostaje žal zbog spoznaje da to nije počeo činiti ranije i nada da više neće praviti pauze kakve je uobičavao do sada.

Damir Ovčina u romanu „Kad sam bio hodža“ piše o paklu ratne Grbavice, sarajevskog naselja izolovanog od drugih gradskih opština, o Grbavici na kojoj su odlučivali neki od najmonstruoznijih srpskih zločinaca. Uz likove kojima ne daje identitetske karakteristike, u roman uvodi i grbavičke ugostiteljske objekte i ulice, dajući im status ravnopravnih književnih junaka i stvarajući ritam romana od kog se kosti lede. Ova knjiga, po mnogo čemu drugačija od dominantne bh. prozne poetike, razlikuje se i po tome što njen autor ne nastupa s pozicije nekog arbitra, niti pišući o zlu označava njegove počinitelje. On piše o ljudima koji su na određenom dijelu teritorije odluke o životu i smrti uzeli u svoje ruke. Piše o njima kao takvim. A oni su samoproglašene vojvode, čelnici paravojnih formacija i lideri beščašća.

Kako u životu ništa nije ni potpuno crno ni bijelo, tako ni u književnosti ne smije da bude. Svjestan toga, Damir Ovčina u zlu kreira junake kojima je ljudskost i u nevremenima osnovna odluka i odlika. Takav je komandir radnog voda kojem narator pripada. Takve su djevojka i baka iz susjedstva koje mu spašavaju život.

Jezik kojim je roman napisan zaslužuje posebnu pažnju. Ovčina je srušio gotovo sve postulate na kojima se književnost zasniva. Izbjegava glagole gdje god je to moguće. Ne koristi pravopis na svakom mjestu za koje mu se učini da bi baš tako trebalo. I zapravo, ima li smisla „lijepo pisanje“ kod opisivanja užasa? Mora li se poštovati uobičajena struktura romana onda kad se piše o neopisivom? Ne mora i ne treba. I zna to Ovčina. I tako maestralno uvodi novi pristup u domaću književnost.

Pristup kojim vlada i osvaja. Njegovi susreti i sjedinjavanja s komšinicom koja mu spašava život i s kojom dijeli to malo intime, opisani su najčešće putem nekoliko riječi koje su nerijetko ispisane jedna ispod druge, a u tih nekoliko riječi on zahvaljujući nesvakidašnjem daru, kreira atmosferu koju neki ne bi mogli dočarati ni putem pet gusto ispisanih stranica teksta. Svako veliko djelo o ratu u osnovi je antiratno. Knjiga Damira Ovčine svojevrstan je mirovni manifest. Što čovjek pišući uspijeva doći bliže sebi, biće u tome tačniji, s razlogom kaže autor. „Imao sam dovoljno godina dok sam pisao i čini mi se da ne mogu praviti ništa drugo već ono što najviše liči na mene. Moj način pisanja je moj, zato što liči na moj način mišljenja. Nisam pokušavao nikoga impresionirati niti sam išta pokušavao. Nastojao sam pisati onako kako sam od sebe očekujem. Možda je to suština pisanja. Da budeš tačan“, kaže Damir Ovčina, dragocjena pojava na našoj literarnoj sceni. Autor koji nastupa daleko od pozicije s koje se nastoji objasniti svijet. Zadržao se na jednom segmentu egzistencije, a on je zlo, koje bez dobra i obrnuto ne može postojati. Važan u njegovom umjetničkom i ljudskom biću je odmak od komplikovanja, vještačke težnje da se bude drugačiji te uspijevanje da bude potpuno nesvakidašnji iako mu to nije bila prevashodna namjera. Njegov pripovjedač vodi nas kroz užase Grbavice i čini da se i sami osjećamo prisutni prilikom ukopavanja ubijenog nesrpskog stanovništva, nazočimo posljedicama silovanja, slušamo ispovijesti majki kojima su odveli muževe i sinove, osluškujemo u mraku korake djevojke koja ga spašava ili topot vojničkih čizama koje vode na prisilni rad, zlostavljanje i u smrt. „Kad sam bio hodža veliki je roman one književnosti čiji se veliki romani zovu Travnička hronika, Prokleta avlija, Derviš i smrt, Hodža strah“, napisao je, između ostalog o Ovčininom djelu Miljenko Jergović. „Kad sam bio hodža roman je u kojem se savršeno dobro razaznaju identiteti. Ali se ne folkloriziraju. Kao što izostavlja glagole, i time postiže strahovito snažan efekt u priči, pisac izostavlja riječi kao što su Muslimani, Srbi, Hrvati, islam, pravoslavlje… Ne spominje ni imena ljudi, osim kad su mu ona potrebna. Ali nema u tome verbalnog nasilja, nema ni viška političke korektnosti. Samo saznanje da su neke riječi previše puta izgovorene i napisane da bi mogle ponijeti svoja značenja u jednome ovakvom romanu. Iako mu se roman prostire na petsto i trideset stranica, Ovčina se, gdje god je moguće, služi sažimanjem, kraćenjem, izostavljanjem riječi. U njegovom tekstu savršeno govore bjeline“, dodao je Jergović.

Kristina Ljevak

The post Predstavljanje Damira Ovčine u programu “Jutro s autorom” na sajmu “Knjige u nišama” appeared first on Tacno.net.

PETI GORNJOGRADSKI KNJIŽEVNI FESTIVAL održat će se 24. i 25. studenog 2017.

To je događaj koji organiziraju pisci za pisce.

Uredništvo festivala: Dražen Katunarić, Dalibor Blažina, Nera Karolina Barbarić Boris Perić, Ana Milčec, Marijan Grakalić.

Nosioci Projekta: Radio Gornji Grad, Udruga 24. lipanj (u osnivanju). Partneri: Hrvatsko društvo pisaca, Svratište Cinkuš, Konoba Didov san, K&K Milčec.

Peti Gornjogradski književni festival – Raspored

Petak 24. 11. 2017.

U 18.00 HDP, Vila Arko, Basaričekova 24.
Otvorenje Petog Gornjogradskog književnog festivala:
Neven Palaček Papageno pjeva Romancu Zrinskog iz opere Nikola Šubić Zrinski Ivana pl. Zajca
Govore: Marijan Grakalić, Pero Kvesić i Boris Perić
Nastup: Tomislav Pletenac. Nick Cave (Mika Špiljak) najveći kajkavski pjesnik

U 20.00 Cinkuš, Galerijska soba Marije Braut, Mletačka 9.
Nastupi autora:

Boro Radaković
Dražen Katunarić
Pero Kvesić
Anka Dorić
Andrea Grgić
Dino Porović
Tamara Čašelj
Helena Berden
Ana Đokić
Lidija Puđak
Ksenija Kancijan
Jovo Mraović
Neven Dužević
Neven Palaček
Nika Fazlić
Romana Brolih
Ninoslav Žagar
Sanja Kozlica
Sonja Zubović
Silvija Šesto
Tomislav Domović
Zoran Perović
Žarko Jovanovski

Subota 25. 11. 2017.

U 12.00 K&K Milčec, Jurišićeva 5
Nastupi autora:

Sanja Pilić
Diana Burazer
Enes Košević
Eduard Pranger
Tonči Majica
Josip Luković
Boris Kvaternik
Ivanka Blažević Kiš
Vojo Šindolić
Marina Šur Puhlovski
Neda Janovski
Lili Koci
Milko Deda HP Kiš
Jelena osvaldić
Dušan Gačić
Boro Radaković

U 14.00 K&K Milčec, Jurišićeva 5

Dodjela Književne nagrade Zvonimir Milčec književniku Borivoju Radakoviću.
(Nagrada se sastoji od plakete i umjetničke fotografija Ognjena Karabegovića)

Zatvaranje festivala

The post 5. Gornjogradski Književni Festival appeared first on Tacno.net.

Foto: sarajevo.co.ba

Neistraženi dragulj glumačke magije

Godina u koju ćemo zakoračiti za nešto više od mjesec dana označiti će da je prošlo tri desetljeća od vremena kada je naše živote činio ugodnijim i podnošljivijim, uz sve infernalije koje su nas snalazile, veliki glumac Reihan Demirdžić, prvak Drame Narodnog pozorišta Sarajevo, Kamernog teatra 55, Pozorišta u pokretu, filmski i televizijski iznimno uspješni akter.

Asocirajući na ovu obljetnicu, koja bi u kazališnom životu Bosne i Hercegovine trebala biti dostojno i, nadam se dostojanstveno obilježena, ne mogu a da ne zapišem asocijaciju na nezaboravni radijski tandem likova Mome i Uzeira, koje su godinama na radijskim valovima oživljavali Reihan Demirdžić i Rudi Alvađ.

Svakotjedni susreti sa Momom i Uzeirom čekali  su se, gotovo obiteljski…

To su bila praznovanja radijskoga teatra. Prvoklasna u svim fazama radiofonske provedbe.

U čemu je bila, skoro pa bih smio tvrditi, magijska moć ovoga glumačkoga tandema?

Pričice i skaske, dijaloške a nerijetko  i  monološke strukturiranosti donosile su zdravu narodsku reakciju na svakodnevne probleme koji su opterećivali u to doba uglavnom građane područja koje je pokrivalo Radio Sarajevo. Ti humorni tekstovi, ponekad garnirani i ubojitom satirom, ipak ne bi bili to što jesu da nije bilo glumačke magije Reihana Demirdžića i Rudija Alvađa…

Čarolijski element njihovih glumačkih iskaza temeljio se, prije svega, na studiju jezičkih suština i govorne konstitucije likova koje su tumačili.

Međutim, poglavito Demirdžić je imao poseban smisao kad je u pitanju precizno određivanje dužina u izgovoru, logičkih akcenata po bosanski, ali i neminovnog improviziranja korelevantnog slengovskoj logici. On je odmjereno i krajnje lucidno nadgrađivao humornu sadržajnost datu u temeljnom autorskom tekstu.

Kao i u samoj humorističkoj emisiji Cik-cak, čijim su dijelovima sadržaja bili Demirdžić i Alvađ, njegovali su i u nerijetkim estradnim nastupima, van ove iznimno popularne emisije, jedan krajnje gospodstven odnos prema ovom vidu populizma s mjerom.

Svi mi koji smo bili svjedocima glumačkih bravura ovoga glumačkog tandema svjesni smo njihovog doprinosa kultiviranju estrade i njenog krajnjeg upristojavanja i bijega od trivijalnosti i banalnog u vrhunskim interpretacijama Demirdžića i Alvađa.

The post MOMO I UZEIR appeared first on Tacno.net.

“Biti čovjek znači biti čitalac“, rekao je predsjednik Zajednice izdavača/nakladnika Bosne i Hercegovine, Muamer Spahić, najavljujući Prvi Sajam “Knjige u nišama“ (KUN) koji će se u subotu, 25. novembra u 12 sati zvanično otvoriti u Bosanskom kulturnom centru Sarajevo. U niše jednog od najljepših objekata u Sarajevu, nekadašnje sefardske sinagoge, svoje knjige smjestit će jedanaest vodećih bosanskohercegovačkih izdavača/nakladnika, koji čine skoro 80 posto ukupne bh. izdavačke/nakladničke produkcije. Prvi Sajam izdavača/nakladnika Bosne i Hercegovine “Knjige u nišama“ (KUN) zajednički organizuju JU Centar za kulturu Kantona Sarajevo i Zajednica izdavača/nakladnika u Bosni i Hercegovini, uz pomoć i pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i sporta Kantona Sarajevo.

“U narednih pet sajamskih dana očekuje nas ukupno trideset programskih sadržaja. Kreirali smo program koji je istovremeno bogat i nepretrpan. Naši gosti će biti važni urednici i kulturni radnici iz Bosne i Hercegovine i regiona, a svaki bh. nakladnik će imati dvije do tri vlastite promocije“, istakao je Muamer Spahić te pozvao građanke i građane da posjete Sajam i informišu se o radu bh. izdavačke/nakladničke produkcije.

Direktor i urednik izdavačke kuće Buybook, Damir Uzunović, naglasio je da je program jako pažljivo biran i da će poticati diskusiju. “Mi kao izdavači vrlo dobro znamo koliko je teško okupiti dobre i važne autore i zbog toga je neprocjenjivo važno što će oni biti sa nama, razgovarat sa publikom i predstavljat svoje knjige“, naveo je Uzunović te objasnio da će prostor BKC biti organizovan tako da posjetitelje i posjetiteljke vodi kroz cijeli sajamski sadržaj. “Nakon ulaska u Dućan knjiga u kojem će se nalaziti širok asortiman izdanja po posebno sniženim cijenama ulazi se u strip kutak, a iz njega dalje u centralnu dvoranu. Vjerujemo da je to dobar koncept koji će građanima i građankama pružiti uvid u sve ono što radimo“, dodao je Uzunović.

Izražavajući veliko zadovoljstvo što će i strip zajednica biti dio sajma “Knjige u nišama“, direktor izdavačke kuće Agarthi Comics, Almir Šehalić, rekao je da će strip kutak osim bh. strip izdanja predstaviti i stripove iz regije. “Svih pet dana sajma imat ćemo po dva strip autora koji će se družiti sa posjetiocima. Oni će potpisivat svoje radova, crtati i družiti se sa posjetiocima. Kroz strip kutak želimo posjetiocima sajma pokazati da je put do glavne dvorane preko stripova i nadamo se da će izlaganje stripova na ovom sajmu motivisati mlade ljude da se počnu bavit ovim vidom umjetnosti“, kazao je Šehalić.

Prvi Sajam izdavača/nakladnika Bosne i Hercegovine – “Knjige u nišama“ (KUN) podržali su Hyundai Auto BH d.o.o., Franck d.o.o. BiH i Sinkro.

Prvi Sajam izdavača/nakladnika Bosne i Hercegovine – “Knjige u nišama“ (KUN) ljubiteljima i ljubiteljicama knjige ponuditi će vrlo bogat i zanimljiv program koji će uključivati promocije knjiga, predstavljanje autora, čitanja, javne razgovore i radionice, a gosti prvog Sajma izdavača Bosne i Hercegovine bit će brojni autori, urednici, profesori, književni kritičari, novinari, dizajneri i ostali kulturni radnici, a ulaz za sve zainteresovane građane i građanke je slobodan.

The post Počinje prvi sajam izdavača/nakladnika Bosne i Hercegovine “Knjige u nišama” appeared first on Tacno.net.

„Mišljenja većine ljudi mogu da se uporede sa igrom
djece!“ Empedokle

Godinama vodim korespondenciju sa poznanicima
iz regije. Putujem sve rjeđe pa su mi dijalozi
putem mail-poruka preostali da nadoknadim
susretanja kakvima sam se ranije svesrdno
odavao. Stekao sam dosta prijatelja, jake su niti
koje nas povezuju. Decenije to potvrđuju: bliski
jedni drugima, od Istre do Subotice, Ulcinja i
Korče, Tirane i Kopra, Splita i Sarajeva, Skoplja, Pule
i Beograda. Tužan sam što najmanje razgovora
vodim sa znancima iz Crne Gore. Zavidni mi
okreću leđa, sapatnici sliježu ramenima. A meni
u osami kao u dvorcu. Krivica je ipak na meni:
ne prihvatam da se mjera društvene stvarnos
ti i kulture njene podstiče iz bastiona kumstva,
rodstveništva ili partijske pripadnosti. Vezanost
po vjeri pogotovo prezirem. Uvriježilo se kod nas
da se jedni drugima ne zamjeramo. Nidajakibog!
Lagati smijemo, laskati umijemo. Reći će mi
mnogi od vitezova naših, krenem li suditi o zlom
i naopakom: „Pušti tu priču, očiju ti! miči mi
rasprave, oli? ne mogu se ni sa sobom sastavit’.“
Međutim, žal zbog ugasle baklje kulture u
meni tinja. Kulturu su ubili u korist zabave
i pučkih igrališta, lagodnost nam je postala
mjerilo ponašanja u kulturi. Nama, u manjini,
ostalo je zdravo sjećanje na ‘dirigovanu kulturu’.
Ova današnja, navodno oslobođena kultura,
površnost je i konzumeraj. Gdje je prosvijećena
despotija? Govori se da nismo živjeli u demokratskom
društvu, već u jednopartizmu. Danas
smo usred grotla višepartizma, ali našu demokratsku
kulturu sve više doživljavam kao agresiju. Jer su
mnogi od novopečenih kulturnjaka zapravo
agresori na dobar ukus, na pristojnost, na ljudsku
potrebu da jačamo duh. Sve smo više nalik
rulji koja i guta i bljuje subkulturne sadržaje. U
svakoj od državica na Balkanu pozitivnog duha
je sve manje, dok je neukus sve očitiji. Plitka
poseljačena elita.

Puk pjeva Cecu na trgovima. Masa glođe
prepržene šarune u prijestolnici turizma. Plemenici
srču usred Vira crmničko, ‘najbolje na
svijet’. Ocvali valceri pod mirisom mimoza.
Gušimo se u smogu krivo uspostavljene komocije.
Demokratija tako nije vladavina naroda već
despotizam protežiranih predstavnika naroda nad
masom. Ni traga prosvijećenim despotima koji
provode prosvijećenu despotiju. Zato je naših
lidera kvazievropske provenijencije sve više.
Neuki, površni i sebični emisari. Balkanska demokratija
je postala nova ‘tamnica naroda’.
Sve češće mi – skrajnuta braća po idejama, još
samo u korespondencijama, za svoj račun, sa sjetom
pominjemo fenomen prosvijećene despotije.
I nalazimo da nam je potreban novi fijuk biča po
našoj raspojasanosti, batina sa jednim krajem po
plećima našeg nehaja. E da bi se sloboda u kulturi,
koju naše demokrate slave, jednom pretvorila
u obavezu i normativ. Bez čega, nigdje i nikad,
nije se rodilo valjano društvo. Društvo koje daje
pravo i nameće obavezu, najedno.

The post SUBKULTURA ANTE PORTAS appeared first on Tacno.net.

The post Sa prošlošću smo se suočili, u miru čekamo, spremni da je ponovimo appeared first on Tacno.net.

Pita me facebook “Što imaš na umu Igore”. Osjećam se prozvanim, pa mu odgovaram – facebook-u, naravno. Razmišljam o slijedećem: O SRAM-u kojeg nemamo i SMRAD-u koji nas guši, velim, a facebook odgovara:

Kakav je to naslov? O čemu ja to trtljam?

Kako o čemu – trtljam o našoj stvarnosti, vadim se nemušto. Dvije mi imenice zapele za um, smetaju i zaprečuju misao …?

SRAM i SMRAD su te imenice. Prva je imenica koja od pamtivijeka dominira u svijesti ovog jadnog ljudskog roda. Sram se ne vidi, niti osjeća, neopipljiv je. Druga , Smrad, također dominira od pamtivijeka u našem društvu – i jako se osjeća.. Molim? Čudi se f/b, mulac, kakav “pamtivijek”. Moj svijet postoji 20 godina, srama nismo iskusili, a ni smrada nema – sve je digitalno, apsolutno čisto.

Dobro, velim pomirljivo. Za onu prvu nema detektora, hoću reći – SRAM se ne da izmjeriti nekim instrumentom, jer taj još nije otkriven. Savršeno prikriven fenomen. Potpuno nematerijalan, a svi znaju da kruži oko nas, čak i u nama ali tko da ga aktivira – probao sam kod vas na f/b pa niti jedan meni poznati password ga ne aktivira.. Fenomen SRAM – ne ukazuje se, nema opipljive i mjerljive manifestacije, osim ako dotični subjekt to sam ne obznani, što je ravno čudu u Međugorju. Doduše, mnogi vjeruju i nadaju se da postoji – SRAM.

Bingo! Vele Ameri kad nešto pogode …ali su fulali.

SRAM ne postoji.

Ta jednostavna riječ SRAM, sklepana oko samo jednog samoglasnika, najmističnija je od svih pojmova koji se riječima može opisati. Svatko normalan misli i uvjeren je da zna da SRAM postoji, ali navedite mi barem jednu osobu koja je to javno izgovorila –„ Sram me je za …“ pa onda nabraja što je sve sramno učinio ili sramno odobrio, od najprizemnije ulične varijante SRAMA do isto tako prizemnog SRAMA koji se u našem Saboru događa. Što god se tamo događalo ili dogodilo nikoga nikad nije bilo SRAM, barem ja nisam čuo. Jer, sve što rade, što su uradili bilo je u interesu našeg naroda, naravno.

Uvažavajući tužnu činjenicu da vam nitko nije rekao ili nije skupio petlju da to prizna, da prizna da ga je SRAM, moram konstatirati da sram ne stanuje kod nas, u Hrvatskoj. Za našu utjehu ne stanuje niti drugdje na ovoj planeti. SRAM je pojam kojeg svi znaju u svom značenju ali je neprimjenjiv. Zapravo neupotrebljiv u praksi, što će reći da SRAM po svim pokazateljima NE POSTOJI.

Možda mi dokazni postupak nije utemeljen na znanstvenim istraživanjima i znanstvenim metodama ali me je barem SRAM što taj ne-znanstveni uradak obznanjujem. Sramiti ću se i dalje, dodatno, kad me netko bez srama uputi u temu i sve mi to pojasni.

Slijedeća imenica za koju sam se zakačio, zapravo je benigna, a ona je SMRAD

I ta jednostavna riječ, nažalost ima samo jedan samoglasnik, kao i ona prethodna. Međutim, ta riječ SMRAD je potpuno ljudska, hoću reći da je primjerena svim ljudima bez ikakve rasne, etničke ili druge podjele. Svi smo ujedinjeni u SMRAD-u, naročito zadnjih tridesetak godina. Nasuprot prethodnom, riječ SRAM, isto kao i osjećaj srama ne stanuje u ljudima, naročito ne u nama Hrvatima – milioni nas su cijepljeni protiv SRAMA, iako se tisuće nas odbija cijepiti protiv TBC-a, boginja, HIV-a, HTV-a i drugih benignih pošasti, međutim protiv srama cijepljeni smo od rođenja – majčinim mlijekom. Nije nas puno miliona, mislim Hrvata ali je mnogo više miliona razloga da nas bude sram, što se svakodnevno vidi, tko hoće da vidi. Međutim, kod nas SRAM ne stanuje, pa se i ne vidi. Vide oni koji ne stanuju OVDJE.

S druge strane proizvodnja smrada je naš svakodnevni posao, to je naš usud i naša sudbina – sve dok smo živi. Prednost SMRADA u odnosu na SRAM je u tome što za SMRAD imamo ugrađene detektore, pa je SMRAD mjerljiv, može ga se izbjeći, zaobići na primjer … Priroda se pobrinula, dala nam je nos ali to nije naša zasluga. Od svog začetka, prvih pelena … ljudsko biće najprije proizvede smrad, Prije prvog glasa ili glasovanja usere se i popiški od šoka u kakav besramni svijet je došlo… a onda ukoliko bude malo sreće, znanja i dobre volje roditelja, baba, tetaka, dedeka … učini i poneku radost drugome, pa je ukupni smrad pojedinca na okolinu podnošljiv. Sa svojim smradom se treba znati nositi. Oni najbolji od nas znaju SMRAD svesti na minimum, međutim ima i onih koji svoj vlastiti smrad ne mogu kontrolirati, pa se taj smrad širi nekontrolirano. Čovjek je u osnovi slab, nemoćan i jadan. Nosi svoju kanalizaciju sa sobom, a neki izabrani od nas je baš prazne naokolo i po javnim mjestima… i to pražnjenje traje li ga traje, kako stvari stoje niti za SRAM niti za SMRAD nemamo cjepiva ali zato imamo IMUNOLOŠKI ZAVOD, zdravog i živog“.

The post SRAM i SMRAD appeared first on Tacno.net.

Predstava Dobri ljudi u vremenu zla rađena prema istoimenoj knjizi svjedočanstveno-dokumentarnih proza autorice Svetlane Broz u adaptaciji i režiji Gradimira Gojera i produkciji Gariwo iz Sarajeva, nakon sarajevske premijere i iznimno uspjelih i od publike odlično prihvaćenih repriznih izvedbi na pozornicama Mostara, Tuzle, Kaknja, Baškog polja (Hrvatska), festivalske izvedbe na Festivalu kamernog teatra Risto Šiškov u Strumici (Makedonija), stigla je i pred teatarsko gledalište Goražda…

Do kraja ispunjeno gledalište goraždanskog Centra za kulturu duboko emotivno je prihvatilo glumačke interpretacije Slavena Vidaka, Aide Bukve, Mirze Mušije i Jasne Bery.

Posebno potresnu interpretaciju srebreničke majke koju je donijela Jasna Bery goraždanska publika znala je na primjeren način nagraditi…

U izjavi za medije adaptator i režiser predstave Gradimir Gojer istakao je značaj dokumentarnog teatra koji nije često na repertoaru bh. pozorišta: “Pregnantan rad Svetlane Broz na sakupljanju i oblikovanju dokumentarnih kazivanja o dobru u toku stravične agresije na Bosnu i Hercegovinu obavezivao je glumce i moju malenkost da iznađemo autentične scenske adekvate za neviđenu bol koja izbija iz svake svjedočanstvene replike, a umješnost dramatskog pozicioniranja autentičnih svjedočenja bila je u pojedinim trenucima i pregolem zadatak, jer smo igrali pred publikom grada heroja, Goražda! Posebna nam je čast što je naša predstava uvrštena u program obilježavanja prevažnog dana za našu zemlju – Dana državnosti Bosne i Hercegovine!“

Ministar obrazovanja Goraždanskog kantona Damir Žuga, koji se posebno založio za gostovanje ovog scenskog akta, oduševljen izvedbom sarajevskih glumaca primijetio je da se scenskim minimalizmom kojim je predstava Dobri ljudi u vremenu zla u teatarskom smislu oblikovana mogu postići krupni rezultati u osvješćivanju najmlađe bh. publike o našoj zajedničkoj tragičnoj prošlosti.

Rektor goraždanskog univerziteta prof dr Sead Avdić, koji je svjedok i sudionik događanja uTuzli  tokom agresije na BiH izjavio je da u ovoj interpretaciji režiser Gradimir Gojer pokazuje zrelu stvaralačku angažiranost na promicanju istina o ljudskoj dobroti u najtežim trenucima rata…

Slaven Vidak, jedan od protagonista ove predstave, pohvalno se izrazio o senzibiliziranosti publike Goražda za ovu složenu i za gledatelja nimalo lagodnu predstavu.

Sa primjernim interesovanjem i pažnjom koja plijeni Goraždaci su ovom predstavom dostojanstveno ušli u dane obilježavanja bosanskohercegovačke državnosti.

The post DOBRI LJUDI ODUŠEVILI I GORAŽDANSKU PUBLIKU appeared first on Tacno.net.

Foto: historija.ba

Adem Čejvan je veliko ime bosanskohercegovačkog, hrvatskog i srpskog glumišta.

Čejvan je veliko ime u povjesnicama i pozorišta i kazališta i gledališća…

Dakle, bio je jugoslavenski moćnik dramske riječi.

Čejvan je izvorno pripadao banjalučkom kazališnom hramu, ali u njegovoj radnoj knjižici teatarskoga profesionalca pišu ugledne teatarske postaje: Hrvatsko narodno kazalište Zagreb, Narodno pozorište Sarajevo, ali, prije svega Jugoslovensko dramsko pozorište Beograd, gdje ga je promovirao i redateljski vodio veliki Bojan Stupica…

O Čejvanu su napisane brojne iznimno pozitivne recenzentske bilješke, plijenio je taj dramski prvak scenskom robusnošću, ali prije svega preciznom zaokruženošću dramatskih replika kristalne čistoće.

Bez suvišnoga gesta, sa rafiniranim odnosima prema partnerkama i partnerima, Adem Čejvan je jednako uspješno kreirao dramske, tragedijske, ali i komediografske partite.

Scenski opravdana, gotovo orijaška snaga pozorničkoga nastupa ovog izvanserijskog glumca vodila je prostorima scenske suvremenosti…

Sjećajući se popularnoga Kivaka, kako su ga njegovi Banjalučani najčešće nazivali, sjećam se jedne teatarske Banjaluke koja je zračila kozmopolitizmom, a imala je i jedinstven festival u čast glumca i njegove stoljetno prisutne magije…Taj festival utemeljio je i za života vodio upravo Adem Čejvan…

Neponovljivost glumstva, neponovljivost ukupne pojavnosti i načina života trebali bi biti putokazom mladim glumcima.

Zato i ispisujem ove retke da bi se netko sjetio da u gradu na Vrbasu glumačku neponovljivost treba slaviti na manifestaciji Glumac Adem Čejvan, dignitetno kako je Čejvan poštovao teatar cijeloga života.

To je bila neponovljivost!

The post NEPONOVLJIVOST ILI ADEM ČEJVAN appeared first on Tacno.net.