foto: Infoera

Umrla je Dana Milosavljević. Poslednja žena narodni heroj u Srbiji. Zadevojčila se sa petokrakom i titovkom na glavi. Sa 16 leta bacala ručne bombe na fašističke bunkere. Gušala se sa hitlerovim soldatima. Otimala puškomitraljeze. Bosnu i Hercegovinu upoznala kroz krvave bitke na Sutjesci. Gazila je do grla, a vode se plašila najviše u životu.Sa puškom u ruci stigla do Jajca, Bugojna, Kupresa, Donjeg Vakufa… Ustaški metak kod Livna je ,nakratko, zaustavio. Nije čekala da se potpuno oporavi. Zbacila je zavoje sa rana i pridružila se borcima.

Poslednji put na stranicama našeg portala Danu smo pomenuli pre dve godine povodom smrti Ide Sabo. Takođe narodnog heroja. Sa njom je Dana Milosavljević delila tu časnu titulu. Baš kao i uverenje da je Jugoslavija bačena pod noge nacionalista. Ida je govorila kako je buržoaziji najjače oružje nacionalizam, a Dana da je stavljanje znaka jednakosti između četnika i partizana pomračenje uma. Njeno slobodoumno srce cepalo se pred prizorima rušenja svih simbola i spomenika narodnooslobodilačkog rata.

O Daninim podvizima i slobodarskom duhu , koji je ponela iz rodne Bioske kod Užica, pričali smo nedavno i sa Zdenkom Duplančićem, penzionisanim pukovnikom JNA i junakom naše priče Heroj manji od puške On nam je rekao da je ona herojski put započela u Užičkom partizanskom odredu. Kasnije je bila bolničarka u Prvoj proleterskoj brigadi. U Drugu proletersku stigla je 1942. godine. Tu je vojnikovala sa Desom Koštan Olbinom, prvoborcem i životnom saputnicom Daneta Olbine, prvim posleratnim gradonačelnikom Sarajeva.

Danu Milosavljević pamtimo i kao predsednicu Skupštine Srbije. Bila je to u vreme dok još Srbija nije pošla krivim putem. Da zajedno sa pomagačima u nekim drugim republikama rasturi Jugoslaviju. Bliže sam je upoznao prilikom zajedničkog boravka u Njujorku. Zbližili smo se još u avionu. Odseli smo u istom hotelu. A ja nespretan kao svaki Balkanac u tuđem svetu zatvorio sam vrata sobe za sobom. Ne znajući da se automatski zaključavaju. Njujork sam, inače, zapamtio po beskrajnom danonoćnom zavijanju policijskih sirena. Po vestima da je tu i tu nađen obezglavljeni leš u kanti za smeće. I tako zarobljen u hodniku samo u majici i gaćama čekao sam da se neko pojavi i spase me. Oskudno obučen nisam smeo u lift ili stepenicama na recepciju. Kad sam već počeo da drhtim od hladnoće, bio je početak marta, u hodniku se pojavila Dana Milosavljević. Zavapio sam Dano pomagaj! Kad me videla onako šćućurenog pala je u fotelju u hodniku i počela da se trese – od smeha. Kupio sam joj veliku čokoladu da me ne oda. “Izdala” me. Na radost i veselje svih u avionu, u povratku.

Dana Milosavljević nije izdala svoje mladalačke ideale. O slobodi, pravdi, jednakosti. O Jugoslaviji kao zemlji svih naroda i narodnosti. Danas neki drugi pišu njenu istoriju. Cepaju stranice ispisane istinom. Uče decu da skrnave partizanske spomenike. Bila je to tuga pregolema Dane Milosavljević. Nije dočekala da vidi vraćanje spomenika Titu u njenom Užicu i da proslavi jubilej Druge proleterske. Heroja i proletera više nema. U Srbiji se sprema preimenovanje grada Zrenjanina u Petrovgrad. Umesto po narodnom heroju Žarku Zrenjaninu, nacionalisti spremaju nove table sa imenom Petra Karađorđevića. Prljavi revizionistički marš kruži ovom zemljom.

The post Odlazak poslednje heroine appeared first on Tacno.net.

Film Guillerma del Tora “Oblik vode”, koji je imao najveći broj nominacija za Oscara, ukupno trinaest, proglašen je najboljim filmom 90. dodjele nagrada Američke akademije filmskih umjetnosti i znanosti.

Fantastična drama o nijemoj čistačici zaposlenoj u laboratoriju koja se zaljubi u neobično riječno biće, osvojio je ukupno četiri Oscara – uz onaj za najbolji film i najbolju režiju, prestižnu nagradu film je osvojio i nagrade za scenografiju i originalnu glazbu.

Smješten u šezdesete godine taj dijelom znanstveno-fantastični, a dijelom ljubavni film Guillermu del Toru već je donio Zlatnoga lava u Veneciji i Zlatni globus za najbolju režiju, kao i nagrade društava hollywoodskih redatelja i producenata.

“Dok sam bio mali i živio u Meksiku, bio sam veliki fan stranih filmova poput ET-a, a prije nekoliko tjedana Steven Spielberg je rekao: ‘Ako se nađete ovdje, ako se nađete na pozornici, sjetite se da ste dio ovoga nasljeđa, da ste dio svijeta redatelja i budite ponosni na to’. I ja sam ponosan, jako sam ponosan”, rekao je Guillermo del Toro primajući zlatni kipić na pozornici Dolby Theatrea gdje su dodijeljene nagrade.

Živimo u doba, dodao je, “kada vam ponavljaju da se morati bojati drugoga, da su drugi vaši neprijatelji i da to uzrokuje vaše probleme; naprotiv, drugi je rješenje vaših problema, drugi je ono što ostaje, on pokazuje put”. Film poručuje “prigrli drugoga”, rekao je redatelj, kako prenosi AFP.

Uz “Oblik vode” u kategoriji najboljega filma bili su nominirani i “Skrivena ljubav”, “Prijelomni čas”, “Dunkirk”, “Bježi!”, “Lady Bird”, “Fantomska nit”, “Novine” i “Tri plakata izvan grada”.

Nagradu za najbolji adaptirani scenarij dobila je “Skrivena ljubav”, a za originalni film “Bježi!”, a čileanski film “Fantastična žena” najbolji je film na stranom jeziku.

Ratna drama Christophera Nolana “Dunkirk” od osam nominacija, Oscara je osvojila u tri kategorije: za zvuk, montažu zvuka i montažu.

Oscar za režiju dodijeljen je meksičkom redatelju, scenaristu, producentu i piscu Guillermu del Toru za film “Oblik vode”, dok su Oscare za najbolju glavnu ulogu dobili Gary Oldman za ulogu u filmu “Prijelomni čas” i Frances McDormand za ulogu u filmu “Tri plakata izvan grada”.

Engleskom glumcu Garyju Oldmanu ovo je prvi Oscar, nakon nominacije 2012. za ulogu u špijunskom filmu “Dečko, dama, kralj, špijun”.

Za ulogu britanskoga premijera Winstona Churchilla u “Prijelomnom času” već je dobio nagradu BAFTA-e i Zlatni globus, a s njim su u konkurenciji za Oscara nominirani Timothee Chalamet za ulogu u filmu “Skrivena ljubav”, Daniel Day-Lewis za “Fantomsku nit”, Daniel Kaluuya za “Bježi!” i Denzel Washington za ulogu u filmu “Roman J. Israel, Esq.”

Frances McDormand, kojoj je ovo drugi Oscar za glavnu ulogu nakon “Farga”, nagrađena je za ulogu u filmu “Tri plakata izvan grada” u kojemu glumi majku koja proziva šerifa da nije ništa poduzeo u istrazi umorstva njezine kćeri te kreće u rat protiv policije, a na kraju i cijeloga grada Ebbinga.

U kategoriji glavne ženske uloge uz McDormand bile su nominirane Sally Hawkins za “Oblik vode”, Margot Robbie za ulogu u filmu “Ja, Tonya”, Saoirse Ronan za “Lady Bird” i Meryl Streep za “Novine”.

Uz Del Tora u kategoriji za najbolju režiju bili su nominirani i Christopher Nolan za ratnu dramu “Dunkirk”, Jordan Peele za horor “Bježi!”, Greta Gerwig za humornu dramu “Lady Bird” i Paul Thomas Anderson za film posvećen svijetu britanske mode pedesetih godina “Fantomska nit”.

Najbolja glazba iz filma “Oblik vode”, najbolja pjesma “Remember me” iz “Coca”

Oscar za najbolju glazbu dodijeljen je francuskom skladatelju Alexandreu Desplatu za glazbu iz filma “Oblik vode”. Desplat je dosad bio nominiran sedam puta, a Oscara je već dobio za glazbu za film “Grand Budapest Hotel”.

Za originalnu glazbu nominirani su bili i Hanz Zimmer za “Dunkirk”, Jonny Greenwood za “Fantomsku nit”, John Williams za “Ratove zvijezda: Posljednji Jedi” i Carter Burwell za “Tri plakata izvan grada”.

Najboljom pjesmom ovogodišnje dodjele proglašena je pjesma “Remember Me” iz animiranog filma “Coco i velika tajna”, kojoj su konkurirale “Mighty River” (Mudbound), “Mystery Of Love” (Skrivena ljubav), “Stan Up For Something” (Marshall) i “This Is Me” (Najveći showman).

Popis svih dobitnika 90. dodjele Oscara:

Najbolji film: Oblik vode

Glavna muška uloga: Gary Oldman (Prijelomni čas)

Sporedna muška uloga: Sam Rockwell (Tri plakata izvan grada)

Glavna ženska uloga: Fraces McDormand (Tri plakata izvan grada)

Sporedna ženska uloga: Allison Janney (Ja, Tonya)

Režija: Guillermo del Toro (Oblik vode)

Originalni scenarij: Bježi!

Adaptirani scenarij: Skrivena ljubav

Film na stranom jeziku: Čudesna žena / Una mujer fantastica (Chile)

Fotografija: Blade Runner 2049

Montaža: Dunkirk

Scenografija: Oblik vode

Kostimografija: Fantomska nit

Šminka: Prijelomni čas

Originalna glazba: Oblik vode

Originalna pjesma: “Remember Me” (Coco i velika tajna)

Zvuk: Dunkirk

Montaža zvuka: Dunkirk

Vizualni efekti: Blade Runner 2049

Animirani film: Coco i velika tajna

Dokumentarni film: Icarus

Kratkometražni dokumentarni film: Heaven Is a Traffic Jam on the 405

Kratkometražni animirani film: Dear Basketball

N1

The post Oscari ‘Obliku vode’, Garyju Oldmanu i Frances McDormand appeared first on Tacno.net.

Foto: fokus.ba

U Sarajevu živi čovjek imenom Ibrahim Spahić, čelni je čovjek Međunarodnog centra za mir i festivala Sarajevska zima. To je jedinstvena pojava, čovjek čiji sam razvoj pratio iz neposredne blizine.

U studentskim danima aktivist nevjerojatne  energije, u zrelim godištima polivalentno angažiran kulturni djelatnik, prisutan u nakladništvu, festivalskim manifestacijama, ali i poetskom stvaralaštvu…

Spahić je osnovao svojedobno manifestaciju Poetika prostora.

Ta manifestacija je bila stvarna prethodnica čitavog niza kulturnih procesa, od kojih je Sarajevska zima istinski nastavljač najpozitivnijih tečevina Poetike prostora.

Spahić je kroz kompozit Poetike prostora zadao koordinate ne samo programske orijentacije Sarajevske zime, nego, u neku ruku, i samog svog ukupnog intelektualnoga habita, na koji je bitan utjecaj imalo i Spahićevo prijateljevanje sa akademikom Tvrtkom Kulenovićem.

Poetika prostora, bez obzira na sav bujni kulturni život Sarajeva u predolimpijskom dobu, bila je apsolutno unikatna, autentična manifestacija u kojoj su dominirajuće bile dvije njene određujuće komponente: golemi broj mladih u njenim programima i istinsko osvajanje bukvalno svakog prostora u Sarajevu, na kojem bi se začela i razvijala kulturna ili umjetnička djelatnost.

Tako da Poetici prostora dugujemo programsku raznolikost i slojevitost ukupnoga lika Sarajevske zime, kao danas europski etabliranog zimskog umjetničkog festivala, nastavljača umjetničkih i kulturnih sadržina koje su pratile Četrnaeste zimske olimpijske igre u Sarajevu.

Dalekovidost Ibrahima Spahića u luku od Poetike prostora do Sarajevske zime je kulturi grada Sarajeva donijela krunske poene u pogledu suvremenosti i svevremenosti kulturnog angažiranja uopće.   

The post POETIKA PROSTORA PRETHODNICA KULTURNIH PROCESA appeared first on Tacno.net.

Centar za kritičko mišljenje i Formu ZFD BiH organizirali su u Mostaru tribinu na temu “Hoće li nam presude Haškog suda pomoći da se suočimo s ratnim zločinima?”.

Na tribini su govorili Marijana Markotić, Nerzuk Ćurak, Dino Mustafić i Svetozar Pudarić, a moderirao je Amer Bahtijar.

The post Hoće li nam presude Haškog suda pomoći da se suočimo s ratnim zločinima – video appeared first on Tacno.net.

RUŽA U SNIJEGU

Kad u moje oči spustiš
toplinu tvojih zraka
nestaje sva tama noći,
a svjetlost postaje jača od svakog mraka.

Zora na istoku se rudi,
uzdah postaje blizak i znan,
toplina u grudima se budi,
osjećam i shvatim da nisam više sama, da nisi više sam.

Nestaje tama što noć je nosi
i tegoba ona što srce je stisla,
ljubav snažno mržnji prkosi,
a čuda na zemlji ima trista.

U snijegu ruža raste
rukama tvojim donešena
i svi koji ćutnjom lagaše
postadoše iznenada samo magla, vjetrom odnešena.

U rukama tvojim bijah
na brijeg i na padinu zorom prenešena
dok si tiho izustio samo: ” Jah,”
ostah mirno ležeći zanesena.

U šumi zastadoše i srne začuđene,
osluškujući spokojstvo naše blizine,
okružene hladnoćom zime ledene,
plesale su na potoku poput tri virtuozne balerine.

Šapnuh tiho: “Samo voli, samo snivaj,”
I rekoh još ti lagano, dok ležao si pored mene:
“Magiju životne tajne otkrivaj
i ne daj da ti na srce padnu tamne sjene.”

Pogledaj u rijeku,
ona tajnu svoju krije
i kad brzaci poteku
samo hrabar s njom boriti se smije.

Skupih se ponovo u tvoj dlan,
ruke mi tvoje srce obujmiše,
vidjeh ružu u snijegu taj dan
kako raste ka suncu i slobodno diše.

Spokoj i mir obuzeše nam tijela,
pogledah u nebo plavo i duboko,
na obroncima krajolika bijaše sve čisto i bijelo,
a zračak sunca obasjavao je tvoje oko.

Gledao si trag u snijegu,
kao da prošlost te je stigla,
al’ znao si da nema spasa u bijegu,
ma, dušo, pogledaj, i ruža u snijegu sad svoju glavu je digla.

Na obronku snijeg osta,
suza jedna skotrlja se niz lice,
iznad tihog krajolika bijaše bola dosta,
al’ s proljeća uvijek vraćaju se ptice.

U rukama ti ljubav,
nježno gledaš ružu u snijegu,
tijelom širi se novi ritam, novi damar,
a mir i sloboda na tvom su stijegu.

U srcu ti vidim sve pređene stope,
ponekad se samo malo čudim,
al` stojim i gledam sve staze uz koje se tvoja noga pope,
uz tebe lježem, uz tebe se budim.

Skupim se i na dlan ti legnem,
srna u šumi zastane malo,
čvrsto te uz sebe stegnem
i ne dam da te bol dotakne nimalo.

U snijegu ružu gledaš
dok ti moje srce po kapljicu ljubavi svaki dan doda,
nestaje sve na šta si mislio maločas,
a ostaju smo riječi:
Tišina
Mir
Ljubav
Sloboda…….

Suzana Sekulović Kadirić

The post Suzana Sekulović Kadirić: RUŽA U SNIJEGU appeared first on Tacno.net.

Imam običaj uoči svakog 8. marta, Dana žena, napraviti pregled naslova i sadržaja tekstova koje nađem na portalima, a koji se odnose na žene. To je uvijek period od početka tekuće godine, dakle period od dva prethodna mjeseca. Radim to godinama i smatram to dobrim indikatorom za odgovor na pitanje gdje su žene danas, čime se bavimo, koliko smo i kako zastupljene u medijima. Obično ih ne komentiram jer su, nekako, dovoljni sami sebi.

Ove godine, kao ni jedne do sad, učinilo mi se da nas je mnogo manje nego dosad. Kako su vijesti na portalima obično praćene I fotografijama aktera, začas se utvrdi da su vrlo rijetke fotografije sa ženskim likovima. Naravno, ograđujem se, nisam se bavila specijaliziranim ženskim stranicama, naročito ne obnaženim ženskim tijelima i sličnim prilozima. Isto tako, nije bilo moguće svakodnevno pregledati sve portale, pa se može dogoditi i neki propust. Nenamjeran, naravno!

Krećem sa političarkama, ne zato što su najzastupljenije vijesti o njima, nego prosto jer je to, možda, i najzorniji indikator položaja žene u društvu.

Veoma je mali broj imena koja se, s vremena na vrijeme ponavljaju, i koja su našla svoje mjesto na portalima. 

Tako ćemo pročitati da je Federika Mogerini po ko zna koji put iskazala zabrinutost i poručila da je 2018. ključna godina za zemlje Balkana.

Drugi put, nakon sastanka s članovima Predsjedništva BiH Mogherini je poručila da, bez  odlaganja, treba reformirati izborno zakonodavstvo.

A BiH parlamentarka Nermina Kapetanović nam je poručila da bi Vijeće Evrope moglo sankcionirati BiH zbog neizvršene presude Sejdić-Finci.

BH parlamentarci su izjavili da su začuđeni izjavama N.K., a Vijeće Evrope je demantiralo zastupnicu Kapetanović izjavom da ne postoje planovi za uvođenje sankcija BiH.

Zato je ministarka za evropske integracije Srbije Jadranka Joksimović izjavila da će se Srbija za pristupne pregovore spremati “možda i pojačanim tempom” dolaskom Bugarske na čelo Evropske unije.

Kada hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarević dolazi u službenu posjetu Bosni i Hercegovini neizostavna je poruka da je „neprihvatljivo nametanje kolektivne krivice Hrvatima u BiH“, kao i da su Hrvati konstitutivan narod u BiH i da ih „niko neće svoditi na manjinu”.

U nastavku ćemo doznati šta je cilj Kolindine posjete Erdoganu, Turskoj: Predsjednica Hrvatske u Turskoj pokušava progurati HDZ-ov, Čovićev izborni zakon!

Hrvatski mediji su kritizirali Grabar Kitarević jer je “u Sarajevu bezobrazno prekršila diplomatski protokol, napravila vašarsku atmosferu…”Konačno je uspješno doputovala u službeni posjet BiH, ali i dalje nije jasno – ima li pilota u avionu?

Kolinda Grabar-Kitarović je pozvala Aleksandra Vučića u posjetu Hrvatskoj:

„To želim i uvjerena sam da moj hrvatski narod i svi hrvatski državljani to žele“.

Moćna njemačka kancelarka Angela Merkel je u svojoj novogodišnjoj poruci rekla da će pitanje evropske saradnje biti odlučujuće za naredne godine i da 27 država članica Unije moraju biti više nego ikad uvjerene da grade zajednicu.

Svojom upornošću uspjela je konačno dobiti i pristanak članstva SPDa Njemačke za Veliku koaliciju I tako obezbijediti sebi četvrti mandat kancelarke.

Odlazak velikog broja BH građana i građanki iz BIH ne brine mnogo Željku Cvijanović jer ona kaže da se ne osjeća dobro zbog odlaska mladih, ali možda taj broj nije tačan jer se migracije događaju svugdje u regiji.

Pokret Restart Srpska nije kritikovao predsjednicu Vlade RS Željku Cvijanović zbog te izjave nego zbog toga što nije istakla zastavu na svojoj porodičnoj kući u Banjaluci uoči Dana Republike Srpske.

Bez obzira na sve Cvijanović izjavljuje da: “Savez za promjene urušava interese RS, vjerujemo svemu što Vučić kaže”.

Ali premijerka RS Željka Cvijanović sama sebi ne vjeruje: “Republika Srpska nije prezadužena, nego je srednje zadužena”!

Ali je zato Cvijanovićeva prisustvovala Trumpovom molitvenom doručku.

Možda bi odlazaka iz države bilo manje kada ne bi bila istinita izjava sad već penzionirane bivše predsjednice Suda BIH Meddžide Kreso da joj je najteže pala spoznaja da među njenim kolegama ima korumpiranih jer biti sudija u našim uvjetima, a pogotovo na čelu suda, znači biti stalno na meti nezadovoljnih.

Možda bi pri tom I “Dodikovo objašnjenje o potrebi trenažnih letova za pilote imalo smisla jedino ako je Svetlana Ražnatović odlučila da postane pilotkinja u službi RS-a”, naveli su iz PDP-a, a u povodu korištenja službenog aviona RSa za privatni dolazak Cece Ražnatović u Banja Luku.

Premijerka Srbije Ana Brnabić je u opširnom intervjuu za londonski Economist radio govorila ponajviše o Aleksanderu Vučiću, ali se uspjela dotaknuti i drugih tema i reći: „Ne mislim da se u Srebrenici dogodio genocid“.

Predsjednica Vlade Srbije Ana Brnabić izjavila je drugom prilikom da Srbiji najviše od svih zemalja okruženja odgovara da naš region bude percipiran kao stabilan od strane međunarodnih finansijskih institucija.

Aktivna i vrlo prisutna u medijima predsjedavajuća Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine i potpredsjednica HDZ-a Borjana Krišto dostavila je Ustavnom sudu BiH novu apelaciju kojom je osporila odredbe Ustava Federacije BiH koje utvrđuju da se iz svakog kantona bira po jedan delegat iz svakoga naroda.

Borjana Krišto je u odbrani skandalozne Deklaracije iz Livna izjavila: ”Šta možete očekivati od HDZ-a nego osudu haške presude”.

Direktor Federalnog zavoda za statistiku “oborio je na popravni ispit “

potpredsjednicu SBB-a, Adisa Omerbegović-Arapović, koja je kritizirala federalnog premijera Fadila Novalića zbog njegovih izjava o potrošačkoj korpi, pozivajući se pri tome na nepostojeće podatke Federalnog zavoda za statistiku.

Brojne su osude izjave predsjednice Pokreta “Majke enklava Srebrenica i Žepa” Munire Subašić u kojima je uvrijedila žrtve masakra u Ahmićima i njihove porodice, pozivajući je na ostavku!

Osnivačica i predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji, Sonja Biserko, podsjetila je na izjavu predsjednika Srbije Aleksandra Vučića da je ubistvo Ivanovića na Kosovu teroristički akt.

“Pohvalila bih to što je hrvatska predsjednica otišla u Ahmiće i Križančevo Selo”, kazala je u Dnevniku Federalne televizije Vesna Pusić, saborska zastupnica u Republici Hrvatskoj.

Zastupnica SNSD-a u Predstavničkom domu parlamenta BiH Milica Marković ocijenila je da je Igor Crnadak najbeskrupuloznija ličnost u historiji Republike Srpske, koja poziciju ministra vanjskih poslova koristi za ličnu korist.

Milica Marković se oglasila o istrazi protiv nje: “Sve je urađeno po Bosićevom nalogu”, a u povodu informacije da je “Istražuje Savjet Evrope zbog jedne od svojih ljubavi”.

Nana Fata Orlović optužila Ramiza Salkića da je nagovarao da proda zemlju, a on sve negira.

Potpredsjednica VSTV-a BiH Ružica Jukić traži prvo promjenu Pravilnika sa izvještajima Misije stručne procjene EU, pa onda izbor glavnog tužioca Tužilaštva BiH.

Predsjedavajuća Kluba poslanika SDS-a u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH Aleksandra Pandurević smatra da je potpredsjednik SNSD-a i poslanik te stranke u Parlamentu BiH Nikola Špirić “posljednja osoba koja bilo kome može držati lekcije o patriotizmu”.

Zato Aleksandra Pandurević izjavljuje: „Radujemo se kandidaturi Dodika, koji se dodvorava Bošnjacima obećanjem o uklanjanju crkve…”

Pandurevićka odgovorila Košarcu: Kakve su veze Mektića sa francuskom firmom “Gemalto”?

Poslanica SNSD Dušanka Majkić upozorila je da je Vijeće ministara prekoračilo svoje nadležnosti predlažući dopune Zakona o komunikacijama kojim se tretira oblast uvođenja broja 112., a poslanica SDS Aleksandra Pandurević objašnjava da se samo radi o dopunama Zakona koje osiguravaju da se svi pozive na 112 usmjere nadležnim institucijama.

• Neki se pitaju gdje Majkićka živi: Traži od Vijeća ministara da zabrani medijima u FBiH upotrebu prefiksa “bosanski” u nazivu gradova

Zenička parlamentarka Draženka Subašić zatražila da Fadil Novalić ode u Zenicu ukazujući na težak položaj radnika Željezare Zenica.

Ministrica za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine Semiha Borovac i ministar civilnih poslova Bosne i Hercegovine Adil Osmanović u zajedničkom saopćenju osudili su nastavak osporavanja bosanskog jezika u obrazovnom sistemu u entitetu Republika Srpska.

Lana Prlić iz SDP BIH odgovorila je na Martinovićevu primjedbu: „Naša inicijativa spašava hrvatsku djecu od nepismenosti, u Mostaru ne uče ćirilicu, niti o Aleksi Šantiću“.

Ukoliko uistinu želimo ravnopravnost svog naroda onda se moramo zalagati za ravnopravnost ostalih naroda i svih građana, izjavila je ovo zastupnica HDZ-a 1990 u Parlamentu Bosne i Hercegovine Diana Zelenika. 

Vesna Pešić kaže da je njen cilj da opiše ambijent u kome je ubistvo Olivera Ivanovića bilo moguće, šta je pokazalo to ubistvo i da prikaže sliku Srbije na kojoj se kristalno jasno vidi da je ona dubinski destabilizovana i spolja i iznutra. 

U Srbiji pokrenuta online peticija da se oduzeme srpsko državljanstvo Nataši Kandić i Sonji Biserko jer ”već duži niz godina u široj srpskoj javnosti su percipirane kao simbol antisrpstva“.

Ambasadorica Norveške Rusten izjavila je da joj je velika čast što ima priliku da gradi i čuva prijateljstvo između naših zemalja i da pomognem jačanju našeg partnerstva.

Američka ambasadorica u BIH Cormack i visoki predstavnik Inzko uobičajeno su izjavii da su zabrinuti zbog nabavke oružje MUP RS i da sve informacije treba uzeti veoma ozbiljno.

Američka ambasadorica u Ujedinjenim narodima Nikki Haley, Trampova desna ruka, izjavila je da Rusija nije “prijatelj” Sjedinjenih Država i da to nikada neće biti.

Ministrica zadužena za bugarsko predsjedavanje Evropskom unijom Ljiljana Pavlova izjavila je da Unija mora ponuditi evropsku perspektivu zemljama zapadnog Balkana.

Sve zemlje zapadnog Balkana koje sprovedu potrebne reforme moći će u perspektivi postati članice NATO-a ako to budu željele, rekla je Kay Bailey Hutchison, ambasadorica SAD pri NATO-u. 

Navodi Sjedinjenih Država da su se ruski državljani mješali u američke izbore su apsurdni, izjavila je u petak glasnogovornica ruskog ministarstva vanjskih poslova Marija Zaharova.

Ana Babić, predsjedavajuća Skupštine KS deklarativno je protiv naziva škole “Mustafa Busuladžić”, a na djelu “suzdržana”.

Sanja Renić, članica Predsjedništva Naše stranke iz Zenice je izjavila: Kad god se Čović zauzimao za zeničke Hrvate, njih je u Zenici bivalo sve manje. 

Lejla Deronja Suljić iz CCI tvrdi da Kantonalne vlade na plaće troše milijarde KM, a nijedna nije realizovala program.

Ministrica finansija Federacije BIH Jelka Miličević, ponovo je nevješto javnosti pokušala obrazložiti svoje zahtjeve za poništavanje konkursne procedure u vezi sa Poreskom upravom FBIH.

Jadranka Kosor zbog izjave o Srbima osramotila predsjednika Sabora Hrvatske Jandrokovića smatrajući njegovu izjavu u najmanju ruku čudnom.

Profesorica politologije iz Zagreba Mirjana Kasapović analizirajući izborni sistem, usput bacila malo blata i na lidera DF-a Željka Komšića, optužujući ga da svojom kandidaturom za hrvatskog člana Predsjedništva BiH dodatno zaoštrava bošnjačko-hrvatske odnose u Federaciji BiH.

Navijači u Zadru brutalno izvrijeđali Janicu Kostelić: „Oj, Jano, oj, Janice, puši k…., snježna kraljice“. Janicu su već navedenim povicima dočekivali navijači Hajduka

Irena Hadžiabdić, predsjednica Centralne izborne komisije (CIK) Bosne i Hercegovine pojasnila je situaciju vezanu za prijedloge te institucije o načinu popunjavanja Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine.

Ministrica za ljudska prava i izbjeglice BiH Semiha Borovac, ambasadorica Švicarske u BiH Andrea Rauber Saxer i predsjednica Bosanskohercegovačko-američke akademije nauka i umjetnosti (BHAAAS) Nirvana Pištoljević predstavile su prvi portal namijenjen BH dijaspori.

Poslanica HSP-a Ivana Lovrić tri godine u parlamentu RS-a bez ijednog pitanja ili diskusije.

Premijerka Theresa May izjavila je da je Britanija “zabrinuta” nacrtom dokumenta EU o Brexitu, ali kako je uvjerena da sporazum može biti postignut.

Portparol Ministarstva inostranih poslova Rusije Maria Zaharova izjavila je da Rusija, kada jača svoju odbrambenu snagu i svoje vojne kapacitete, čini sve da izbjegne vojni sukob sa SAD.

Možda niste čuli za rusku političarku Valentinu Petrenko, ali njena frizura je već uveliko poznata. Ne po dobrom. Nazivaju je najružnijom frizurom na svijetu

Hrvatska ministrica vanjskih i europskih poslova Marija Pejčinović Burić izjavila je u ponedjeljak u Mostaru kako će Republika Hrvatska uvijek pružati aktivnu prijateljsku potporu Bosni i Hercegovini na njezinom europskom i euroatlantskom putu, poručivši kako je izbor legitimnih predstavnika ključ opstojnosti Hrvata u BiH.

Ako su nam dosadile političarke, možemo se pozabaviti laganijim zanimljivim sadržajima.

Kćerka scenariste Feđe Isovića odjednom je dobila ime “Džulija Roberts” jer su Feđi tražili podatke i ime kad joj je na Jahorini kupovao kartu za ski-lift, a on se našalio u svom stilu.

Banjalučanka Milena Tunguz, model agencije ABC Models Mgmt International, predstavljala je Bosnu i Hercegovinu na svjetskom takmičenju “World Top Model 2017″ u Budimpešti, i plasirala se u “top 10″ i osvojivši četvrto mjesto.

Sedmi septembar ove godine ostaće zauvijek urezan u sjećanju glumici Ivani Panzalović. Prvi put u javnosti nakon kobne noći u stanu na Dedinju, gdje je plastični hirurg Srđan Cvetanović nakon šestomjesečne veze pucao prvo u nju, a potom izvršio samoubistvo.

Američka glumica Jessica Alba rodila je treće dijete, dječaka kome je dala ime Hayes.

Talentirana Maja Kereš nastavlja nizati uspjehe. Maja je jedna od rijetkih Hrvatica kojima je pošlo za rukom sarađivati s najvećim svjetskim zvijezdama među kojima su Fergie, Justin Bieber i Rob Thomas.

Jedna od najljepših turskih glumica njemačkog porijekla, Meryem Uzerli koja je najveću slavu postigla ulogom sultanije Hurem u serijalu “Sulejman Veličanstveni”, vrlo je aktivna na društvenim mrežama gdje često objavljuje fotografije iz privatnog života.

Doznali smo i da je pokušala samoubistvo baš u momentu kad je proglašena najboljom turskom glumicom.

Srbijanska pjevačica Ceca Ražnatović poručuje da su napisi pojedinih medija da je u Banja Luku stigla avionom RSa tendenciozno smišljeni i da je na novogodišnji nastup došla svojim automobilom.

Sestra Ivice Dačića poznata glumica izjavila: “Živeli smo u bedi, roditelji su brali šipurak da bi nas školovali”. Michelle Obama konačno otkrila šta joj je poklonila Melania Trump na inaoguraciji: “To je bio lijep okvir za slike“.

Pop ikona Madonna uvijek je znala šokirati, ali njena nova fotografija na Instagramu, na kojoj je grudi samo dijelom prekrila ručnom torbicom, izazvala je lavinu komentara zgroženih fanova.

Otkako je rodila blizance Sir i Rumi, pjevačicu Beyonce je njenim subotnjim izlaskom obradovala brojne poklonike haljinom koja otkriva previše što je zapalilo Instagram.

Donald Trump sastao se s radnicima kompanija Aflac i TSYS te je iskoristio priliku da spomene kako je njegova supruga Melania Trump 2005. snimila bizarnu reklamu s patkom za jednu od tih kompanija – Aflaca.

Biće nam lakše jer je otkriven razlog zašto Melania Trump stavlja kaput samo na ramena

jer ne namjerava glumiti bliskost sa mužem ako za to nema potrebe.

Nakon što je prošle godine priznala da je bila žrtva seksualnog zlostavljanja filmskog producenta Harveyja Weinsteina, američka glumica Uma Thurman otkrila je i kako je uznemiravao čovjek kojeg je smatrala svojim zaštitnikom.

Popularna glumica iz serije “X Files” Gillian Anderson izjavila: ”Sljedeće godine bih mogla biti sa ženom.”

Meghan Markle, izabranica princa Harrya, sama će platiti haljinu za vjenčanje vrijedno pola miliona funti.

Emina Jahović proživljava dramu u privatnom životu jer je na korak od razvoda.

Hana Hadžiavdagić otkrila kada je i s kim izgubila nevinost.

Serena Williams pukom srećom preživjela porođaji otkrila detalje najveće drame u životu. A vidjeli smo i kako izgleda Emina Ganić šest mjeseci nakon poroda: Pozirala u štiklama i kratkoj suknji…

Evo malo napisa i o ženama posvećenim nekim poslovima, zanimanjima.

Historičarka i modna dizajnerica Esma Imširpašić iz Travnika u slobodno vrijeme radi u vlastitoj radionici i u novom ruhu proizvodi fesove koji se kao tradicionalni odjevni predmeti danas mogu vidjeti samo kod folklornih ansambala.

Miladinka Mima Vasić iz Tuzle je prva Bosanka koja se popela na Matterhorn: Svaki uspon u stijeni ima priču.

Aleksandra Radović: Trudim se praviti muziku koju možete pustiti i svojoj djeci

Glumica Vedrana Božinović: Pozivajući se na kvazitradiciju i religiju sebi namećemo nova ograničenja

Izložba slika Katarine Polić – Pipal otvorena u Galeriji “Roman Petrović”.

Mlada Albanka se žalila da je na Kosovu uporno optužuju za ‘srbofiliju’, a sad je napadaju jer je ismijala Vučića.

Nakon što je prvi put na skijanje otišla u inozemstvo, poznata bh. dizajnerica i vrsna skijašica Jasna Hadžimehmedović Bekrić je ogorčena stanjem na olimpijskim planinama oko Sarajeva.

Bihaćka glumica Darja Badnjević izjavila da razvija svoju karijeru ne čekajući da joj posao padne s neba.

Holivudska glumica i ambasadorica dobre volje Visokog komesarijata za izbjeglice pri Ujedinjenim narodima (UNHCR) Angelina Jolie izjavila je kako će s NATO-om sarađivati u borbi protiv seksualnog nasilja nad ženama u konfliktnim zonama.

Deborah Kolb, gledna američka profesorica održala trening za BH političarke.

Selma Rizvić predstavila djelo “Digitalna prezentacija kulturnog naslijeđa BiH”.

Majda Mehmedović, crnogorska rukometašica zablistala u ulozi modela.

Poglavarka crkve u Švedskoj Antje Jackele hvali islam zbog čega je million vjernika napustilo švedsku crkvu!

Karolina Vidović Krišto, već kažnjavana urednica HTV, ponovo dala šokantnu izjavu u vezi s knjigom Zorana Ferića.

“Zlatka Vuković”: Žena koja je u orbitu lansirala mostarsku modnu konfekciju promoviše svoju ”Nedovršenu priču”.

Malo je, ali ipak ima I vijesti koje govore o priznanjima ženama i njihovim uspjesima.

Sarajka Dunja Mijatović, predstavnica OSCE-a za slobodu medija, u drugom krugu izabrana  za komesara za ljudska prava pri Vijeću Evrope

Akademkinja Mirsada Hukić dobitnica je najvećeg naučnog priznanja u Bosni i Hercegovini, državne nagrade za nauku za uspjehe u oblasti nauke na međunarodnom planu koje se dodjeljuje prvi put.

Nakon četiri decenije: Izložba Marine Abramović, renomirane umjetnice u Beogradu. Izložba će biti otvorena u septembru 2019. godine i trajat će do januara 2020.

Predsjednik Helsinškog komiteta u SAD-u kongresmen Roger Wicker i član Doma za vanjske poslove Kongresa SAD-a Eliot Engel nominovali su osnivačicu Fonda za humanitarno pravo (FHP) iz Beograda Natašu Kandić i FHP za Nobelovu nagradu za mir za 2018. godinu

Elizabeth Blackwell, prva žena s diplomom doktorice medicine danas bi slavila svoj 197. rođendan.

Mirnesa Bektaš osvojila je naslov prvakinje Evrope u karateu u konkurenciji do 21 godine.

Ponekad su zanimljive vijesti o kćerima poznatih ličnosti pa ćemo tako doznati kako je

Beba Balašević brutalno odgovorila popu koji joj je prozvao oca Đorđa Balaševića.

“Moj ćale nikad nije imao problema s Hrvatima. Ni Bosancima. Ma ni s Makedoncima. Nije ni sa Srbima. Ili Slovencima… Samo s budalama”, glasio je taj tweet.

Katarina Kitarović, kćerka hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, u četvrtak navečer hitno je završila u bolnici zbog upale slijepog crijeva.

Medijima su uvijek bile i zanimljive žene bliske saradnice važnih muškaraca. 

Najbliža saradnica predsjednika Srbije, Suzana Vasiljević otkrila je do sada nepoznate detalje o Vučiću uz mnoštvo anegdota iz njihove radne svakodnevice.

Ivana Rodić bivša je uposlenica Centrale HDZ-a BiH u Sarajevu i bliska Draganu Čoviću kojem je nedavno uputila pismo podsjećajući ga kako je učio da mrzi!

Mlađa sestra sjevernokorejskog čelnika Kim Jong-una, Kim Yo Jong, koja ovih dana plijeni pozornost javnosti dolaskom na Zimske olimpijske igre, ključna je savjetnica sjevernokorejskog diktatora, šefica njegova kabineta i najvažnija osoba tamošnjeg agitpropa.

Trumpov advokat platio porno glumici Stefani Kliford 130.000 dolara, kako bi je spriječio da progovori o seksu sa američkim predsjednikom. Stefani u filmovima koristi ime Stormi Danijels.

Moram priznati da me iznenadio broj natpisa koji govore o prevarama, kriminalu i sumnjivim rabotama jednog broja žena. Ovakve pojave su ranijih godina bile rijetke. 

Slikarica i privatna poduzetnica iz Crne Gore Danijelu Kisić Petrović (65) spremala ubistvo, a u njenoj kući u naselju Mitrovica pronađen i arsenal oružja.

Nakon što je jučer uhapšena u Sarajevu, ženska osoba inicijala  Dž. B. osumnjičena da je ostavila bebu u kontejneru, sprovedena je u Tužilaštvo Kantona Sarajevo.

Policajci jedva savladali 19-godišnju Banjalučanku koja je prebila momka jer ju je prevario.

Postupajući tužioci Tužilaštva Kantona Sarajevo podigli su optužnicu protiv Lejle Fazlagić-Pašić zbog krivičnog djela organizirani kriminal u vezi sa krivičnim djelima zloupotreba položaja ili ovlasti, pranje novca, krivotvorenje isprave i prevara.

Nakon što su je španske vlasti optužile za utaju poreza, pjevačica Shakira je u panici.

Predsjedavajuća Skupštine Kantona Sarajevo Ana Babić (SBB) u decembru 2016. godine primila je jednokratnu novčanu naknadu, u iznosu od četiri prosječne plaće u FBiH, nakon smrti bivšeg supruga na šta prema zakonu nije imala parvo.

Nevjerovatni prizori nasilja među učenicima u Splitu od juče se šire društvenim mrežama.

U akciji “Neon” za krivična djela navođenja na prostituciju, trgovine ljudima i pranja novca.

uhapšene Selma Delić i Arnela Ožegović

“Kraljica kokaina”, “Kuma” i “crna udovica” sve su nazivi za jednu od najsurovijih i najokrutnijih žena – Grizeldu Blanko – koja je 70-tih godina prošlog stoljeća u Kolumbiji držala proizvodnju kokaina u svojim rukama.

Sretan nam Dan žena, 8.mart!

The post Besima Borić: U susret Danu žena, onako, za razonodu appeared first on Tacno.net.

Zašto sebi dopuštamo da biramo kojeg fašistu možemo napasti a kojeg ne možemo. Ako fašista raste u mojoj avliji ja ću ga javno prozvati. Ako fašista raste u tuđoj avliji ja ću ga javno prozvati. To je istinski duh antifašizma. To je pravednost, a ona ne poznaje kalkulisanje, bratske, ideološke i sestrinske veze.

Nisam ja nešto posebno pametan insan. Volim sebe smatrati racionalnim čovjekom, mada, sada kad se okrenem iza sebe, vidim da je ta racionalnost u situacijama koje su se ticale direktno mene gotovo uvijek izostajala. Zašto je tako, ne znam. Možda se čovjek rodi sa sklonošću ka mazohizmu ili hazarderstvu pa kasnije, te sklonosti isplivaju na vidjelo kada čovjek fiksira cijelo svoje biće ka nečemu. Ne znam. Sve češće razgovaram sam sa sobom, da bi možda čuo neku ideju koja će možda proklijati u nešto konkretno za par godina. U teoriji, čitav vam svijet govori kako trebate pričati o idejama. Nakinđurene djevojke, mudraci bez brade, političari, predsjednici nevladinih organizacija, svi vam oni trube i na virtuelnim i stvarnim zidovima, dijele i pišu istočnjačke mudrosti od mudraca sa bradom kako su ideje sve.

Neki se ljudi rode sa idejom, neki se rode bez nje, pa kasnije, u toku odrastanja preuzmu neku i nose je u svojoj glavi do kraja života bez sekunde ozbiljnijeg propitivanja šta ta ideja zapravo znači i postoje li druge ideje koje nadmašuju tu koju čovjek nosi u svojoj glavi i prsima. U Bosni i Hercegovini, ljudi uglavnom pričaju o drugim ljudima. No, to nije ono najopasnije, mada je u svakom slučaju odličan temelj za nazadovanje, u svakom smislu. Daleko opasniji su ljudi sa idejama koji na sva zvona pričaju o toj ideji a sami joj ne ostaju vjerni. Varaju je u  jeftinim motelima sa još jeftinijim populizmom u nadi da narod tu prevaru neće primjetiti. Ljudi je, nažalost, obično i ne primjete pa sve nedostatke koje primjećuju na toj ideji pripisuju lošim vremenskim i političkim prilikama. Fascinira me da u moru političkih partija mahom nastalih nakon ratnih zbivanja, nakon dvadeset pet godina, čovjek ne može da izdvoji jednu, nezavisnu, čistu partiju koja je ostala vjerna svojoj ideji i koja u svojoj unutrašnjoj strukturi konstantno osnaživa mehanizme kojima provjerava koliko se zapravo ta ideja  implementira u društveno-političku zbilju. Ovdje naravno nije riječ o tome da čovjek ostane zagriženo pri svome mišljenju kada jasno vidi da njegovo mišljenje jednostavno nije ispravno. Riječ je o idealu, riječ je o borbi da se u političkoj areni pronađe takt koji će vam pomoći da se ne ponašete kao zadnja budala konstantno mjenjajući svoju filozofiju da bi ocrnili suparničku partiju. To puko ukazivanje na pogrešno i loše u društvu nije samo da bi se pokazala sva bijeda bosanskohercegovačke stvarnosti nego da bi se i nužno oslabila pozicija druge političke partije koja opet koristi istu metodologiju i na isti način iznevjerava svoju ideju. Kao da imate dva čovjeka koji žele popraviti slomljenu stolicu a pritom konstantno kritiziraju jedan drugog dok stolica i dalje ostaje slomljena i neupotrebljiva.

Vjevoratna sada mislite: „Ovo je previše apstraktno i nejasno. Nemam pojma o čemu priča čovjek“.

Pa hajde da konkretizujemo priču. Hajde da pričamo o ljudima, ma gdje nas poslije toga đavo odnio.

U zadnje vrijeme se opet aktuelizirala priča oko Mustafe Busuladžića, odnosno oko toga što je škola u Sarajevu dobila ime po njemu. Naime, Mustafa Busuladžić je bio pisac, naučnik i jedan od istaknutih muslimanskih i bošnjačkih intelektualaca u periodu između dva svjetska rata. Bio je nosilac ideje nacionalističkog i panislamskog pokreta Mladi muslimani. Skupština Kantona Sarajevo usvojila je 2016 godine prijedlog odluke o izmjeni naziva Osnovne škole Dobroševići na području općine Novi Grad u Javnu ustanovu Osnovna škola Mustafa Busuladžić. Proljevičarski orijentisanim partijama, DF-u, SDP-u i NS-i nije dugo trebalo da reaguju. Zgrozili su se na ovu odluku i javno rekli da je suludo davati imena školama po provjerenim fašistima i antisemitima a to je, po njihovom mišljenju, Mustafa Busuladžić sigurno bio. Možda i jeste, u to uopće neću da ulazim.

Antifašizam, antifašizam viče ljevica. Moramo očistiti javni prostor od propagatora nacizma i antisemitizma oni kažu.

To zvuči sasvim logično, zar ne, boriti se za ideju antifašizma. Sve bi to bilo divno i krasno kada u entitetu Republika Srpska ne bi postojala škola pod nazivom:  „Osnovna škola Ivo Andrić“.

Znam, znam. Vjerovatno se pitate: „Šta ovaj balija i ezdaovac ima protiv Ive Andrića“?!

Nemam ništa, odgovaram vam. Nisam čak ni u bilo kojoj stranci, a i kad bi bio, bila bi to uglavnom ljevičarski obojena. Ivo Andrić je genijalan pisac, brilijantan pripovjedač, toliko brilijantan da bi se vjerovatno čak i Bošnjak, Srbin i Hrvat oko toga usaglasili. Ali, Ivo Andrić je pored uloge pisca imao još jednu ulogu i to ulogu ambasadora Kraljevine Jugoslavije u nacističkoj Njemačkoj kod Hitlera. Za Milana Stojadinovića izradio je elaborat o podjeli Albanije između Kraljevine Jugoslavije i Italije. Također, Ivo Andrić veli u odgovoru svom prijatelju N. Miroševiću na njegovu pjesmu “Kairski bazar”: “Mene također ova sredina smrada, loja, lenosti i pokvarenosti poklonika arapskog varalice guši, pa sam više u Beogradu nego u Bosni”.

Osuđujem li ja Andrića?! Nipošto. Ono što mene izbacuje iz cipela jesu ljudi nevjerni svojoj ideji. Ono što mene tangira jesu lažni antifašisti koji se busaju svojim antifašizmom samo onda kada njima to odgovara, odnosno onda kada će to busanje, pored ukazivanja na fašizam u javnom prostoru,  ukazati i oslabiti poziciju suparničke partije. Shvatate li vi koliko suludo takve političke platforme zvuče?!

Jeste li vi čuli inicijative, od strane velikih antifašista, rasprostranjenih u ljevičarskim partijama u BiH, da se promjeni ime „Osnovne škole Ivo Andrić“ u Banjaluci, i ako jeste, jesu li one jednako aktuelizirane kao pitanje Mustufe Busuladžića? Zašto se to prešućuje?! Zašto bi obračunavanje sa bilo kakvim oblicima fašizma i antisemitizma sveli samo na likove koje favorizuju partije koje gaje drugačije političke nazore od naših i koje kritikujemo uvijek, ali baš uvijek, bez obzira dobar ili loš posao one uradile. Zašto sebi dopuštamo da biramo kojeg fašistu možemo napasti a kojeg ne možemo. Ako fašista raste u mojoj avliji ja ću ga javno prozvati. Ako fašista raste u tuđoj avliji ja ću ga javno prozvati. To je istinski duh antifašizma. To je pravednost, a ona ne poznaje kalkulisanje, bratske, ideološke i sestrinske veze.

Nešto je truhlo u državi bosanskoj, to je sigurno. Ne zato što ne postoje ljudi koji se bore protiv fašizma, nego zato što postoje oni koji u toj borbi kalkulišu, te iz kukavičluka ili iz neke neobjašnjive mržnje svoje demone brane a tuđe napadaju.

————————————————————————

Haris Jašarević je student Škole kritičkog mišljenja iz Mostara

The post Ko se nije skrio fašista je bio appeared first on Tacno.net.

Suzdržan u pokazivanju emocija umeo je da kaže da svoja deca se ljube samo kada spavaju, i muškarac plače samo kada je sam. 

Razgovarala: Sanela Adrović, avlija.me

Andrej Andrejević je rođen 15. oktobra 1935. godine u Sarajevu. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Sarajevu i Beogradu. Na internetu smo pronašli ‘’Ulicu Andreja Andrejevića’’. Da li je najbolji pokazatelj njegovog naučnog ugleda činjenica da danas jedna ulica u Sarajevu nosi njegovo ime?

Srđan Andrejević: Dozvolite mi, prvo, da Vam se zahvalim na Vašem interesovanju za život i stvaralaštvo moga oca, prof. dr. Andreja Andrejevića, za koga već dugo vremena niko nije pitao.

Pre nego što odgovorim na Vaše pitanje, ukazao bih na grešku u iznetim podacima, naime, moj otac je u Sarajevu završio samo dva razreda osnovne škole, a ostatak školovanja je završio u Beogradu.

Što se ulice u Sarajevu tiče, koja je, ponela njegovo ime, svakako da je to uvažavanje i priznanje njegovog naučnog rada, i mi smo, kao porodica, veoma zahvalni za to. Međutim, ono što je za nas značajno je da je do ovog priznanja došlo neposredno nakon završetka nesrećnog rata na tlu Bosne i Hercegovine, što znači da, čak ni ta zbivanja nisu mogla da umanje vrednost i sećanja na delo prof. Andrejevića.

Po informacijama koje je porodica primila, moj pokojni otac je i počasni građanin Novog Pazara, a i Sarajeva.

Andrej Andrejević je 1970. godine završio postdiplomske studije i odbranio magistarski rad Aladža džamija u Foči, njen značaj i mesto u islamskoj umetnosti na našem tlu, koji je objavljen 1972. kao posebna knjiga u izdanju Instituta za istoriju umetnosti. Ovu studiju je posvetio ocu. Recite nam nešto o Vašem djedu, porodici Andrejević, njenom porijeklu i životu u Sarajevu.

Srđan Andrejević: Moj pradeda, Veljko Andrejević Kun, je rođen u Beogradu, školovao se posle gimnazije u Mađarskoj i Nemačkoj, i bio je grafičar-ksilograf, a znanje koje je stekao, preneo je u svoju zemlju, radeći u Zavodu za izradu novčanica. Na taj način, po prvi put su novčanice, po njegovim idejnim i tehničkim rešenjima, štampane u Srbiji (pre toga, zbog nedostatka stručnih ljudi, to je rađeno u Francuskoj).

Tokom boravka u tadašnjoj Nemačkoj, u Vroclavu, oženio se mojom prababom Gertrudom Tomaševski, sa kojom je imao petoro dece: Kostu, Đorđa, Andreja, Nataliju i Radmilu. Moj deda Kosta je rođen 1902. g. u Vroclavu i po zanimanju je bio arhitekta. Đorđe Andrejević Kun je bio slikar, a treći sin, Andrej Andrejević je nastavio grafički rad svoga oca, mog pradede Veljka. Moj deda Kosta je, radivši u Ministarstvu građevine Kraljevine Jugoslavije, raspoređen na službu u Sarajevo, gde je i upoznao moju babu, Mariju Bunić, poreklom iz Križevaca. Tu se i rodio moj otac Andrej, a potom, u Beogradu, moja tetka Marina. Moram da kažem da su želja za visokim obrazovanjem, rad i pregalaštvo u tom cilju, bili imanentni mojoj porodici oduvek, te je i moj otac, sazrevajući u tom okruženju, imao glad za znanjem i naučnom istinom. Što se Sarajeva tiče, to je grad koji je u mojoj porodici uvek imao posebno mesto, ne samo kao rodni grad moga oca, već i zbog porodičnih veza.

Vaš otac je diplomirao 1960. godine Istoriju umetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Tema tog rada bila je Manastir Moštanica i pitanje islamizacije srpske monumentalne arhitekture. Do danas taj važan rad objavljen je samo djelimično. Da li znate kakva je bila percepcija jednog potpuno novog tumačenja srpske srednjevjekovne umjetnosti?

Srđan Andrejević: Nisam siguran da je naziv njegovog diplomskog rada takav kao što ste naveli. Moj otac je proučavao islamsku umetnost, uticaj otomanske arhitekture i umetnosti na srednjevekovne crkvene objekte koji su građeni na Balkanu u tom periodu. S obzirom na to da je otomanska imperija imala pod svojim okriljem, veliki broj nacija i kultura, uspela je da sublimira i poveže sva najbolja rešenja i taj uticaj u arhitekturi se preneo na naše područje. Ono što mogu sa sigurnošću da tvrdim, jeste da je moj otac u svom naučnom istraživanju i radu, uvek težio istini, a da to često nije nailazilo na dobar odjek, ni na jednoj, ni na drugoj strani.

Nakon završenih studija Vaš otac je prvo zaposlenje dobio u Umjetničkoj galeriji u Sarajevu. Da li je rad u Sarajevu uticao na njegov kasniji interes za islamsku umjetnost?

Srđan Andrejević: Svakako da jeste. Moj otac je bio stipendista tadašnjeg Ministarstva za kulturu Bosne i Hercegovine, pa je, na osnovu toga, dobio službu u Sarajevu, što je dalje usmeravalo njegova interesovanja i rad.

Vaša majka, gospođa Marina Andrejević danas živi u Kraljevu. Recite nam nešto više o njoj, zajedničkom životu sa Andrejom… Kako je bilo odrastati uz tako eminentnog istoričara umjetnosti? I uz to Vam je i majka istoričarka umjetnosti.

Srđan Andrejević: I taj podatak moram da ispravim, moja majka je po zanimanju šumarski inženjer, rođena u Šumadiji, i živi u Beogradu. Ali, svoj radni vek je provela na Filozofskom fakultetu u Beogradu, u administraciji, dakle, veoma blizu moga oca. Moram da kažem da je uvek pratila njegov rad, pomagala mu na svaki način.

S obzirom da tada nije bilo kompjutera, odrastali smo uz zvuk pisaće mašine, koji se čuo do kasno u noć, i ukratko, sve je bilo podređeno naučnom radu moga oca. Moja porodica je živela veoma skromno, sa materijalne strane, ali, sa druge strane, pamtim da je kroz našu kuću prolazilo mnogo umnih i učenih ljudi, ne samo sa ovih prostora.

Da li ste Vi i brat u djetinjstvu pokazivali interes za oblast profesorovog djelovanja, generalno mislimo na istoriju umjetnosti?

Srđan Andrejević: Nažalost, to mogu sada, sa ove životne distance, da kažem, ne. Naši putevi su bili drugačiji. Ali, u osnovi moje profesije, turističke, je ugrađeno interesovanje za umetnost, arhitekturu i putovanja koje sam, nesumnjivo, primio u detinjstvu, od svog oca.

Čega se najradije sjećate iz djetinjstva. Recite nam nešto o tom možda najbezbrižnijem pa samim time i nejljepšem dijelu života? Kakav je bio kao otac Andrej Andrejević?

Srđan Andrejević: Moj otac je bio strog, pravičan, i nadasve skroman čovek, insistirao je na redu i disciplilni, što se baš i nije poštovalo, sa naše dečije strane, u to vreme. Sada, kao roditelj, razumem njegove zahteve, ali to je večita priča o nerazumevanju, koja se ponavlja u svakoj porodici.

Suzdržan u pokazivanju emocija umeo je da kaže da svoja deca se ljube samo kada spavaju, i muškarac plače samo kada je sam.

Mislim da je, iako prerano, moj otac otišao pre ratnih zbivanja, da je to dočekao, video, doživeo, bio bi nesrećan, možda i poražen, kao naučnik i čovek, i pripadnik jednog naroda koji živi na Balkanu, podeljenog kroz vekove različitim verama i interesima.

Profesor Andrej Andrejević je terenska istraživanja obavljao pored bivše SFRJ i u drugim državama Balkana i šire. Gdje je sve putovao kako bi istraživao spomenike i upoznao se sa visokim dostignućima islamske civilizacije, i mogao da ih poredi sa spomenicima u Jugoslaviji? Da li je Vama i bratu, ako ste nekada zajedno putovali sa ocem, objašnjavao i pokazivao spomenike?

Srđan Andrejević: Najviše vremena van SFRJ, moj otac je provodio izučavajući otomanske spomenike kulture. Neostvarena želja mu je ostala da obradi naučno i objavi svoja istraživanja nakon posete Samarkandu.

S obzirom na skromna raspoloživa sredstva u svrhu terenskih istraživanja u zemlji i šire, mene je vodio da mu pomažem prilikom merenja, zapisivanja i sl. Sećam se da smo spavali u šatoru, veoma skromno i da smo obišli razne nepristupačne lokacije do kojih, mislim, da niko nije dolazio, bar ne iz naučnih pobuda. Ali, kako sve ima i svoju drugu stranu, mi smo u tim prilikama upoznavali i mentalitet našeg naroda, raznih vera, pa i islamske, iz kog perioda ja nosim jednu veoma lepu sliku o gostoljubivosti, poštovanju i poretku, u  porodicama koje smo sretali.

Naravno, u tome periodu sam stekao znanje o brojnim spomenicima kulture, koje mi je nadalje, u mom radu, višestruko koristilo, posebno prilikom dvogodišnjeg boravka i rada u Kairu.

Kao student istorije, posebna interesovanja sam pokazivao za Drugi svetski rat, pa me je, tokom jedne od brojnih diskusija, otac upitao kako može da me u životu interesuje period razaranja i destrukcije, a ne period građenja i konstruktivnog stvaranja, što pokazuje njegov odnos i način razmišljanja.

Da li znate da li su studenti voljeli profesora? Stanislav Živkov, bivši student Vašeg oca i priređivač edicije ‘‘Sabrana dela Andreja Andrejevića’’, nam je kazao da je profesor Andrejević bio izuzetno dobar predavač, studiozno je pripremao predavanja, sala je uvijek bila puna, imao je veliko strpljenje za rad sa studentima, i oko seminarskih i diplomskih radova, donosio je studentima knjige iz svoje lične biblioteke…

Srđan Andrejević: To je istina. Vrlo često je u našoj kući bio postavljen još poneki tanjir za ručak, jer je moj otac dolazio sa svojim studentima na dodatne konsultacije oko njihovih radova, a često su ti studenti bili slabijih materijalnih primanja, pa da ih ne uvredi, nalazio je način i razlog da ih ugosti. Po mojim saznanjima, nijednog studenta nije obarao na ispitu, već, neupisavši mu ocenu u indeks, molio da se vide sledeći put. Među studentima se pričalo da se kod profesora Andrejevića može pasti samo sa stolice. Moj otac je često pričao, kako je lako profesoru da kod studenta pronađe šta on ne zna, ali je teško, i mnogo značajnije, pronaći šta student zna, i probuditi njegovu motivaciju i želju za učenjem. Takođe prezirao je profesore koji su svake godine izdavali nove skripte, iz namere da na studentima zarade.

Kako fakultetska biblioteka, nažalost, nije imala sve knjige potrebne studentima, vezano za oblast koju je on predavao, svoje knjige, iz kućne biblioteke, je neretko pozajmljivao studentima.

Vaš otac je, prema kazivanju kolega, sa mnogo ljubavi i odricanja dopunjavao kućnu biblioteku formiravši značajnu biblioteku iz islamske umjetnosti, islamske arhitekture i islamske civilizacije, ali i istočnoevropske umjetnosti. Šta je danas sa knjigama profesora Andreja Andrejevića?

Srđan Andrejević: Knjiga i kupovina knjiga je bila na prvom mestu u našoj kući. To znači da smo svi na neki način bili uskraćeni za druga zadovoljstva, što je tada, za mene, bilo teško razumljivo.

Neke knjige su poklonjene prijateljima a jedan deo je predat gospodinu Stanislavu Živkovu, i te knjige su pohranjene u institucijama kulture grada Pančeva, pa se nadamo da će potonje generacije ovu zbirku koristiti.

Zahvaljujući profesorovom naučnom radu, oblast istorije islamske umjetnosti po prvi put je bila uvedena u program studija srednjovjekovne umjetnosti u Beogradu što je nagoveštavalo mogućnost formiranja posebne katedre za orijentalnu umjetnost u Beogradu do čega na žalost nikada nije došlo. Da li su se zahvaljujući njemu, neki njegovi studenti specijalizovali za proučavanje islamske umjetnosti i arhitekture?

Srđan Andrejević: Ne bih mogao pouzdano da odgovorim na to pitanje.

Pored francuskog i engleskog, profesor Andrejević je naučio turski i arapski jezik, odlično je poznavao istorijske i kulturne prilike u Osmanskoj carevini, a posebno u našim zemljama. U naučnom radu, prof. Andrejević se opredijelio za proučavanje islamske umjetnosti i uspio da iza sebe ostavi značajan naučni trag prvenstveno istrajnim radom. Koliko je danas njegovo naučno djelo poznato među stručnjacima i kolegama?

Srđan Andrejević: Takođe se služio nemačkim i italijanskim.

Ne znam, ali za očekivati je da će se pojaviti mladi ljudi kojima će njegov opus biti inspiracija i podloga za dalja naučna istraživanja.

Odlazak profesora Andrejevića u 55. godini života predstavlja za nauku, posebno islamiku, veliki gubitak. Započeti projekti i radovi, iza kojih je stajalo njegovo veliko znanje, tragično su prekinuti, a njegovih knjiga i časopisa sa člancima odavno nema u prodaji. Da li mislite da će nova izdanja svih profesorovih objavljenih radova uz znatno bogatiji ilustrativni materijal ponovo aktuelizovati profesorovo djelo i privući novu generaciju istoričara umjetnosti?

Srđan Andrejević: Svakako. U sklopu ovih nemilih vremena u kojima živimo i koja su nam nametnuta, ja se nadam da će razum prevladati, i da će se mladi ljudi okrenuti kulturi, znanju, obrazovanju i nauci, jer je to jedini put našeg opstanka i međusobnog razumevanja. U tom smislu, i delo moga oca kao naučnika i pedagoga uz čiju su se reč formirale generacije beogradskih studenata, će naći svoje mesto, posebno ako predmet proučavanja bude islamska umetnost, u kom domenu je on u pravom smislu bio pionir.

U naučnom radu, prof. Andrejević se opredelio pretežno za proučavanje islamske umjetnosti, koja je postala njegova prava vokacija. Kolika je Andrejevićeva zasluga za internacionalizaciju spomenika islamske umjetnosti sa prostora bivše Jugoslavije i njihovo uvođenje u veliku zajednicu svjetske islamike?

Srđan Andrejević: O tome ja ne mogu da dam odgovor, ali se nadam da će neko ko je stručan u tom domenu oceniti taj doprinos.

Profesor Andrejević se spominje po skromnosti i poštenju. Šta to sve mladog čovjeka opredjeljuje da postane dobar, loš ili zao? Da li se sjećate neke životne lekcije Vašeg oca?

Srđan Andrejević: Skromnost i poštenje danas, kao što vidimo, nisu vrline koje se cene. Ali, smatram da jedino povratak pravim vrednostima, porodičnim, kulturnim, obrazovnim, može označiti put spasenja. Da je moj otac poživeo, sigurno bi to bila njegova poruka. Često je govorio da u životu treba dati caru carevo, bogu božije i mirno spavati noću.

Pitanje o avliji postavljamo svima sa kojim vodimo razgovor za časopis. Da li je Andrej Andrejević imao avliju u Sarajevu? Da li danas Vi imate avliju? Šta za Vas znači avlija, na šta Vas asocira ova imenica?

Srđan Andrejević: Napomenuo sam već da je moja baba, očeva majka bila rođena Sarajka, kćer visokog državnog činovnika, koji je imao dve kuće u Sarajevu. Moj je otac provodio detinjstvo u avlijama svog dede, i rekao sam već da je Sarajevo obeležilo život naše porodice.

Svako ima svoju avliju, svoj zaštićen, čist prostor, u kome emocije, porodična ljubav i poštovanje prave jedan nepobedivi azil, kao jedinu sigurnu odstupnicu i odbranu od svakog zla i iskušenja.

Tužni su i nesrećni oni koji to nemaju.

Andrej Andrejević (Sarajevo, 15. oktobar 1935 — Beograd, 4. maj 1991) je bio srpski istoričar umjetnosti. Uglavnom se bavio islamskom umjetnošću na tlu Jugoslavije.

Gimnaziju je završio u Beogradu 1954. godine. Studirao je istoriju umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu (1954 — 1960.). Izneđu 1960. i 1963. bio je kustos Umjetničke galerije u Sarajevu, potom je izabran za asistenta na Filozofskom fakultetu u Beogradu na predmetu Opšta istorija umjetnosti srednjeg vijeka. 1980. izabran je za docenta, a 1986. godine za vanrednog profesora. Bio je stipendista Univerziteta u Strazburu gdje je započeo i utemeljio svoje buduće naučno-istraživačko zanimanje za islamske uticaje na umjetnost Južne i zapadne Evrope. Znalac evropskih ali i turskog jezika, neumorni istraživač-putnik i učesnik naučnih skupova uvrstio se među najveće jugoslovenske poznavaoce islamske, arapske i osmanske umjetnosti, često usmjeravajući svoja interesovanja na spomenike islamske umjetnosti na tlu Jugoslavije. O tome svjedoči i njegova specijalizovana bibliografija, naročito Aladža džamija u Foči (magistarski rad 1970.) ili Islamska monumentalna umetnost XVI veka u Jugoslaviji (doktorska disertacija, 1980. godina).

Preneseno iz časopisa Avlija broj 17, februar 2018. / Fotografije privatna arhiva Srđana Andrejevića

The post Srđan Andrejević: Put spasenja je povratak pravim vrednostima – porodičnim, kulturnim, obrazovnim appeared first on Tacno.net.

Redateljski zapis

Željko Vušurević, diplomom dramaturg, strašću novinar, samo toj profesiji, tako prikladnoj, napisao je kvalitetan dramski tekst Deportacija. To je prvo istinsko dramatsko i suštinski dramatično suočenje jednog literarnog stvaraoca sa zločinom koji je crnogorska tadašnja, a dobrim dijelom i sadašnja politička vlastela učinila nad nevinim Bošnjacima, koji su imali samo jednu grešku, što su bili druge vjere i nacije nego li upravo ta bahata i neodgovorna skupina političkih landohana neograničenih mandata do vječnosti ili njihovog zemnog nestanka!?!

Bošnjaci koji su spas od staro i novočetničkih kama potražili na teritoriji Crne Gore hapšeni su diljem ove povjesno junačke države uzvišenog etosa i pathosa, a potom bivali surovo, da surovije biti ne može, izručivani pravo u ruke krvoloka nadahnjivanih Karadžićevim umobolnim idejama, ali logisticiranih i poezijom Matije Bećkovića i sljedbenika mu, kod kojih je odsjeći Muslimanu glavu, kao kruha se najesti, pardon kruhom se omrsiti…

Te deportacije, kao svojevrstan prolog zločinima nad nevinim nesrbima, nikoga do Vušurovićeve drame Deportacija nisu pretjerano inspirirale da napišu u bilo kojem književnom žanru refleksiju na tragedije in continuo! Zato je već samo opredjeljenje ovoga mladog, čestitog, samosvjesnog i najboljim tradicijama crnogorskog čojstva i etosa pripadajućeg književno angažiranog antifašističkog gesta, jedan, ustvari antejski akt, za naša tradicijom impregnirana, ali time i limitirana i sputana društva, sa razvijenim tek jednim osjetilom, onim za mitologoiziranje svake, bukvalno svake pogani od čovjeka.

Ali cijela storija bila bi prenapuhani antifašizam zaodjenut manje ili više talentiranom literarnošću, da Željko Vušurović nije zapravo zasjekao u srčiku ove materije, a u stvari goleme bruke za tadašnje i sadašnje crnogorsko vrhovno vođstvo…

Vlastela se crnogorska, permanentno starala da Deportacija ne bude teatarski uprizorena i time pozornički zorno ne razotkrije sve grijehe iz prošlosti sadašnjih vladara Crne Gore.

Međutim, mladi direktor Centra za kulturu iz Novog pazara Husein Memić i direktor Bosanskog narodnog pozorišta iz Zenice Hazim Begagić pokazali su afinitet za ovu Vušurovićevu kvalitetnu dramu. Sama činjenica da će se koprodukcijskim projektom (Zenica – Novi Pazar), dakle poveznicom umjetničkog karaktera dviju kulturnih institucija iz dvije balkanske države odgovoriti na krajnje besmislenu namjeru aktualne crnogorske vlasti da skrije istinu o deportaciji i smrtnim presudama Bošnjacima, postoje ozbiljne šanse da se umjetničkim sredstvima razobliči tragična pragma suludog crnogorskog političkog establišmenta.

Vušurović je napisao obiteljsku dramu gotovo antičke dimenzioniranosti sa tragičkom krivicom kao trajnom opomenom. Ne znam kome može odgovarati skrivanje tragičkih istina, ali bude li koprodukcijska predstava uspješnicom biti će to ne samo trijumf stvaralaštva nad ljudskom destrukcijom već i opomena svim političkim satrapima da laž i lažiranje na duži rok samo produbljuje tragediju naših zemljopisnih i političkih paralela!

Glumci iz Beograda, Novog Pazara, Sarajeva i Zenice igrajući u Vušurovićevoj drami daju šansu da naši futuri budu daleko svjetliji od prošlosti koja je u povijest upisana kao rijetko krvava i krajnje nehumana!

The post KOPRODUKCIJOM NA PREŠUĆIVANJE appeared first on Tacno.net.

Nestalo je puno stvari iz moga djetinjstva. Nestalo je u vremenu puno dragih ljudi i dragih lica, danas i moje polako nagrizaju bore, a uspomene ostaju u njima kao otisci dlana u pijesku. Nestali su albumi, nestao je mali plastični BMW na baterije i jedan A4 papir na kojem sam svojoj majci za Osmi mart u slikarskom tušu otisnuo svoj dlan. Taj presavijeni komad papira koji je čuvala pokazala mi je danas kada sam joj donio ružu kao i svake godine na ovaj dan. Izvadila ga je iz starog prašnjavog albuma i pokazala mi moj, ali i svoj život na njemu. Taj otisak dlana dječji je, ali na njemu su duboke i jasne crte, crte koje mi je ona urezala kroz život, crte poštenja, crte njenog odricanja i ono najvažnije, crte njene ljubavi.

A njene ruke? Ruke su to koje su ti ispravljale zadaće, ruke koje su te podizale s poda, ruke koje su te zbunjena i nesretna tješile, krijepile te i davale ti životnu snagu, davale ti bezuvjetnu ljubav, onakvu kakvu mogu dati samo te ruke, izbrazdane venama i vremenom. Vremenom provedenom uz vas i za vas. Ruke su to koje nikad ništa drugo od života nisu ni tražile osim vas.

Današnjim muškarcima žena je opet, kao što je nekad davno bila, sluškinja, spretna domaćica, uzorna radnica koja radi i blagdanima i prekovremeno. Današnjim muškarcima žena je, ako karijeru podredi obitelji, kriva sama sebi, današnji muškarac je konformist, hedonist i žena mu je teret, lutka koja mu u društvu donosi prestiž.

Žena je u mom djetinjstvu bila centralna figura. Žena je bila majka, žena nas je učila povijesti i književnosti, žena nam je kuhala, žena nam je šivala, Žena nas je odgojila. Svi smo mi produkt ustrajnosti žena i svi mi to jako dobro znamo, s koliko smo ljubavi odrasli, ljubavi naših žena koje su nas ispratile u život. Žene su bile onaj ključan segment našeg odrastanja, formiranja, našeg komoditeta, naših muških slabosti. Naša snaga bile su naše žene, žene koje su nas dizale krvavih noseva, žene koje su od dječaka napravile muškarce kojima će se jednog dana ponositi, koje će gledati kako poštuju neke druge mlade žene. Naše majke tako su nas odgajale.

Danas nema onih malenih, ali bitnih znakova pažnje koje bi kao društvo trebali pokazivati našim ženama. Danas nema poštivanja, nema svijesti da iako živimo u dubokom patrijarhatu, našim privatnim svijetom vlada i oduvijek će vladati matrijarhat. Ma koliko se mi kao društvo sramili toga i to nijekali. Nema ih ni na Osmi mart, barem u ime sjećanja na borbu žena kroz povijest za emancipaciju ii ravnopravnost. Današnji muškarci srame se te borbe i smatraju je nečemu sličnom borbi „drugačijih“, dakle borbom manjine, nebitnom i neprirodnom.

Ženama poslodavci predbacuju kada drže do obitelji, današnji poslodavci vole kazati da je njihova radna sredina zapravo njihova jedina “obitelj” pa ih tjeraju da rade prekovremeno, dvokratno i nedjeljom. Ženama se uskraćuje zaštita, žene se nekažnjeno udara (jer tako vam je to u braku), žene su obespravljene, ako mi ne vjerujete pohodite bilo koji trgovački lanac, bilo koju trgovinu ili ured van radnog vremena. Na tim mjestima zateći ćete žene kako susprežu suze dok preslažu police, dok čiste zahode svojih direktora iako su završile fakultete, dok se smrzavaju na buri, čiste snijeg ili gazdin automobil parkiran pred trgovinom.

Našim ženama i danas je sasvim običan dan, dan u kojem ih se kinji, ponižava i vrijeđa, dan u kojem ih se licemjerno izdvaja iz društva koje je ponovno zatvoreno, agresivno, nepravedno i isključivo. To više nije dan u kojem se sjetimo svojih žena, majki, sestara, djevojaka. Današnji dan postao je žalosni aktivistički krik, ženski vapaj za pravednošću. Naše moralno urušeno društvo proslavlja ga neprimjetno, naše društvo nema vremena za takve vrste proslava koje “mirišu na socijalizam”. A naše žene koncem sedamdesetih i početkom osamdesetih sistem je izvukao iza “štednjaka”, iza muške dominacije i dao im šansu. Ženama bez fakulteta, ženama bez akademskih titula i izjednačio ih u pravima, dao im neovisnost kroz dostojanstvo zaposlenja, njihov “dinar.” Pamtim svoju majku u dane kada bi primila svoju mjesečnu plaću, pamtim joj izraz lica i neopisiv ponos na njemu, pamtim kako me vodila u grad i kupovala mi ploče, sitnice, male poklone kojima je davala do znanja cijeloj obitelji da je ravnopravni član, da je od tri kuta kuće, preuzela i onaj četvrti.

Muški članovi moje porodice bili su ponosni na naše majke, naše bake, naše žene koje su ravnopravno nosile težinu života, kuhale, prale, peglale, ali i radile, doprinosile i to kroz osam sati radnog vremena, osam sati koji su im dopuštali da stignu sve naše potrebe za njima, kako u školi, tako i u životu. Moja majka stizala je na sve i na to je bila neopisivo ponosna. Današnje majke kada pitate kako žive, kazat će vam da ne stižu obaviti sve – posao na kojem se nad njima iživljava i obitelj koja je u današnjem ubrzanom vremenu u rasulu.

Današnji dan je dan suzbijene proslave, naše žene ga više i ne doživljavaju važnim danom u svojoj godini, današnji dan postao je atavizam nakon godina i godina poluilegalnih proslava, svjesnog zatiranja, negacije, pa i otvorena podsmijeha. Našim ženama danas se uručuju otkazi ako zatrudne, naša Hrvatska zemlja je napete muškosti, militantne i agresivne retorike, izbrijanih testosterona i domoljubne romantike. Naše žene, naše majke, stavlja se na pijedestal isključivo u reproduktivne svrhe i ide se tako daleko da se pokušava uvesti i zakonska zabrana da same odlučuju o svojoj reprodukciji, o pobačaju, o svojim intimnim stvarima u kojima jedino one mogu i moraju donositi odluke. U našem društvu uspostavljaju se neke nove, potrošačke svetkovine, no zaboravljene tekovine nikada neće i ne mogu izbrisati iz memorije moje generacije, memorije žena mog vremena, lica moje majke koje se ozari i danas kao nekada, iako kroz godine očekuje samo da me vidi sretna, ništa više.

Nekada je Osmi mart ili Međunarodni dan žena imao sasvim drugačiji i duboki smisao. Muškarci i djeca majkama, ženama, djevojkama nosili su cvijeće, ljubičice koje cvatu taj dan, ostavljali smo majkama otisak dlana na papiru, a one su ga čuvale kao najdragocjeniji dar, no ono najljepše bila je činjenica da nas se učilo kako svaki dan u našim životima treba biti Osmi mart, kako se moramo prema našim ženama kroz cijelu godinu odnositi tako, voljeti ih i duboko poštovati i kako će se oštro osuditi svaki teror partnera ili nadređenih, poslodavaca ili same države nad ženama.

Danas kada smo dovoljno odrasli da svoje majke više ne držimo za ruku, danas kada imamo svoje žene, majke naše djece, imamo dužnost i moralnu obavezu da svoju djecu učimo pravim vrijednostima. Ustanimo na svaku nepravdu prema našim ženama, pokažimo snažno i odlučno da smo muškarci, slabi i ponizni pred njima, ustanimo za njihova prava, ali i za njihovo dostojanstvo. Pokažite našim majkama, našim ženama danas da su od vas napravile ljude. To će im biti najveća nagrada i najdraži poklon, a skroman cvijet samo je znak pažnje, kao i sasvim običan otisak dlana na papiru.

Kada ga vaša majka usporedi s onim iz vremena kada vas je podizala, žrtvovala se zbog vas, iako vi ne vjerujete da ga ona još čuva, a čuva ga, vidjet će svoju nagradu kroz vrijeme. Linije dlana djeteta kojeg je pretvorila u muškarca.

lupiga.com

The post “Žena stoji, kao kapija, na izlazu kao i na ulazu ovoga svijeta” – Ivo Andrić appeared first on Tacno.net.

Ostajem u nadi da nikada nećete ni vi lično, ni vaše partijske kolege pobediti antifašizam, te da ćete se, čim budete savladali pojam građanske hrabrosti, početi boriti protiv onih koji zloupotrebljavaju moć kršeći ljudska prava, jer je takvih previše i u gradu kojim rukovodite

Otvoreno pismo Gradonačelniku Sarajeva, Abdulahu Skaki

Gospodine Skaka,

Danas su mediji objavili vest koja se nalazi i na web stranici Grada Sarajeva da ste nagradili gospodina Hajrudina Zulfića za građansku hrabrost rečima: „Ovo je pravi primjer građanske hrabrosti…“

Nesumnjivo je da gospodin Zulfić zaslužuje nagrade i afirmaciju zbog hrabrog i odvažnog gesta solidarnosti i pomoći ugroženom sugrađaninu, koji je nažalost sve ređi među stanovnicima ne samo balkanskih prostora. Ovom prilikom odajem mu javno priznaje ne samo zato što je pomogao ugroženom nego i zato što je time postao učitelj većini koja bi u takvoj situaciji okrenula glavu i ćutke prošla svojim putem.

Gradonačelniče, u vašem gradu samo u vreme dok ste bili zamenik gradonačelnika Sarajeva četiri godine održavale su se svečane ceremonije dodele Nagrada Duško Kondor za građansku hrabrost i njenu afirmaciju NVO Gariwo, na kojima je nagrade primilo dvadeset četvoro laureata o kojima su prikazani i dokumentarni filmovi. Nikada niste našli za shodno da prisustvujete tim ceremonijama, a kada ste već postali gradonačelnik, kontaktirali smo vas pismenim putem i zamolili da ustupite prostor Vijećnice na dva sata za dodelu nagrada na dan koji civilizovani gradovi Evrope obeležavaju kao Dan sećanja na pravednike i pozvali vas da time uključite Sarajevo u provođenje odluke Parlamenta Evrope. Poslali ste nam odgovor da to možemo ostvariti ako platimo cenu i PDV kao i mladenci koji se u tom prostoru žele venčati, tačnije 4.700 KM. Očigledno vam je bila važnija materijalna dobit od laureata Nagrade za građansku hrabrost i evropskih vrednosti.

Laureati Nagrade Duško Kondor za građansku hrabrost su i Goran Čengić o kojem ćuti Sarajevo; Neđo Galić o kojem ćuti Ljubuški; Asmir Fatkić o kojem ćuti Islamska zajednica i Bihać, Vlado Trifunović o kojem ćuti Beograd, Slobodan Pejović o kojem ćuti Podgorica, Josip Rajhl Kir o kojem ćuti Hrvatska i mnogi drugi o kojima njihove sredine ćute jer njihova dela postaju ogledalo u kojima oni koji zlouporebljavaju moć ne žele da vide svoja nakaza lica. Kada bi mogli najradije bi razbili ogledalo.

Uz najveće poštovanje prema iskazanoj hrabrosti gospodina Zulfića, moram naglasiti da ste kao javna ličnost na odgovornoj funkciji dužni imati minimum znanja o pojmovima koje upotrebljavate u javnom govoru. U to ime navodim vam jednu od definicija građanske hrabrosti, koja se nalazi i na našem jeziku na našoj web stranici već punih deset godina, u nadi da će vam pomoći u budućem radu:

Građanska hrabrost predstavlja volju i praktičnu vještinu neposlušnosti, otpora, suprotstavljanja i nenasilne borbe protiv zloupotrebe moći bilo koje javne ustanove, privatne kompanije ili pojedinaca koji namjerno zanemaruju svoju dužnost ili nezakonito koriste prednost svojih političkih, ekonomskih ili socijalnih moći kršeći ljudska prava – bilo u građanskom ili političkom životu, medijima, biznisu ili u akademskoj, religijskoj ili porodičnoj sferi.

Ostajem u nadi da nikada nećete ni vi lično, ni vaše partijske kolege pobediti antifašizam, te da ćete se, čim budete savladali pojam građanske hrabrosti, početi boriti protiv onih koji zloupotrebljavaju moć kršeći ljudska prava, jer je takvih previše i u gradu kojim rukovodite.

Svetlana Broz

Direktor NVO Gariwo, Sarajevo

The post Svetlana Broz: Gospodine Skaka, kad savladate lekciju građanske hrabrosti počnite se boriti protiv nasilja appeared first on Tacno.net.

Doba u kojem živimo ispunjeno je svakovrsnim paradoksima. Svakodnevica nam je, zapravo, sva jedan veliki paradoks. U takvoj situaciji analizom repertoara naših bh. kazališta vrlo je lako utvrditi da ponajbolje što je u bh. književnostima, jednostavno, ne igramo na bh. pozornicama. Bijedno i nedostojno je upozoravati kazališne uprave na obilje odličnih klasičnih tekstova bh. drame, a o prozi i poeziji da i ne govorim…

Samo osione, bahate, neznalačke ili hohštaplerske kazališne uprave mogu zaboravljati, recimo na Sušića, Šopa, Kočića, Kulenovića, Ibrišimovića… Mogao bih cijeli tekst ispuniti piscima potvrđene književne vrijednosti, koji nemaju šanse da se pojave ni u širem izboru repertoarnih planova bh. kazališta, a kamo li da očekujemo da ih vidimo na bh. pozornicama…

Indikativan je slučaj Bosanske trilogije Nikole Šopa, koja u cijeloj povijesti suvremenog bh. teatra nije niti jedan put izvedena na nekoj od profesionalnih pozornica?! A potencijalnost ovog teksta, kako ona dramska, jednako i ona poetska, nemjerljive su u odnosu na suvremene brljotine od literature, kojima su naši teatri skloniji nego vrijednostima jedne Bosanske trilogije…

Ili pak samo jedanput izvedena drama Svetozara Ćorovića Kao vihor, da ne govorim o cijelom visokovrijednom dramskom opusu Derviša Sušića, o realističnim ali i fantastičko-ludističkim dijelovima dramskog opusa Nedžada Ibrišimovića, o Kočićevim humorno-satiričkim, uvijek aktualnim tekstovima, etc., etc.

Ne mogu da se prisjetim kada je Ivo Andrić imao vizualizaciju pozorničkog tipa u Bosni i Hercegovini, ili bh. Andersen, uistinu veliki pisac Ahmed Hromadžić?!

Zamislite da takav odnos imaju susjedi nam Hrvati prema Ivu Vojnoviću ili, pak, prema Miroslavu Krleži… Nemaju naravno ni Srbi takav odnos prema Steriji, Kovačeviću, Aci Popoviću.

Onaj tko ne gaji najveće vrijednosti u svojim literaturama teško da može imati pravi osjećaj i prema velikoj svjetskoj dramskoj literaturi…

Poseban problem predstavlja nesenzibiliziranost vođstava naših teatara za dramatizacije vrijednih proznih i poetskih djela bh. književnosti, a ne treba smetnuti s  uma da je na tom planu bilo itekakvih umjetničkih uzleta i postignuća osobito u Narodnom pozorištu Zenica, Narodnom pozorištu Sarajevo, Teatru Slovo itd…

Bilo kako bilo maćehinski odnos prema domaćoj literaturi, a posebno prema klasicima, zabrinjavajući je.

The post BOSANSKOHERCEGOVAČKI KLASICI NA ČEKANJU appeared first on Tacno.net.

Meni cijeli život govore da sam drugačija, kažu da sam nesnađena. Da se nigdje ne uklapam. Mislila sam da će koncerti ex-Yu bendova ostati moja jedina hrana za dušu i jedino mjesto gdje se osjećam kao doma. Međutim, lani, baš u ovo doba godine, sredinom marta, vidjela sam najavu za tribinu naslova “Ljevica i kultura zaborava“ na kojoj su participirali Viktor Ivančić, Nerzuk Ćurak, Andrej Nikolaidis i Dino Mustafić. 24.3.2017. sat i pol vremena smo uživali u harmoniji intelekta, genioznosti i dovitljivog humora koji vas simultano nasmije i otvori vam oči po pitanju bezbrojnih društvenih apsurda i nonsensa: katarzično, prosvjetljujuće, inspirativno i edukativno.

Način na koji Viktor Ivančić priča o splitskom logoru Lori i gradnji spomenika na toj lokaciji (“mali, pitoreskni, mediteranski logor“) majstorski vas navodi da i vi, baš poput Viktora, bezrezervno osudite fašizam, progone i nasilje. Metafora o dvolitrenkama u kojima desnica “poslužuje“ nacionalizam naspram ljevičarskih bočica od 2 decilitra briljantno dočarava jad i bijedu takvog mentalnog sklopa. Viktor je, povrh oštroumnosti, hrabrosti i talenta koji probija sve moguće plafone, najpristojniji čovjek kojeg ćete ikad upoznati. Čitajući Viktora i Heni Erceg, naklonim se u mislima i zapitam se ima li uopće smisla išta pisati poslije njih: svaki njihov svjež naslov poslastica je za sve nas koji ih cijenimo i divimo se veličanstvenom feralovskom tandemu.

Profesor Nerzuk Ćurak je čovjek za kojeg je eufemizam reći da je hodajuća enciklopedija. Kad on priča, imam osjećaj da ne postoji načitanija persona. Također, čini mi se da ne postoji nitko tko iskrenije, predanije i više voli Bosnu i Hercegovinu od profesora Ćurka. Ispričavši priču o trima ženama – Bošnjakinji, Hrvatici i Srpkinji koje su u ratu spašavale jedna drugu, profesor je konstatirao da nam danas sufliraju kako to zapravo nije primjer ljudskosti i da bismo trebali okrenuti leđa poznanicima druge nacionalnosti/konfesije, pa onako srčano i strastveno uzviknuo: “E, pa: no pasaran!“, a bristolskom dvoranom se prolomio buran aplauz. Njegova opaska o grotesknoj falsifikaciji historije – podnaslov knjige koji glasi “Republika Srpska u antičko doba“, nasmijala je okupljene. Smijeh je već odavno izraz naše nemoći, morali smo se složiti s profesorom. Andrej Nikolaidis i Dino Mustafić također su dali značajan doprinos diskusiji, privilegija je bila slušati ih.

Vraćajući se kući, osjetila sam onu djetinju radost koju čovjek osjeća kad pronađe dragu stvarčicu za koju je mislio da je zauvijek izgubljena. Hvala Centru za kritičko mišljenje i portalu Tačno.net na takvim večerima, hvala im što njeguju i grade kulturu tolerancije i drugarstva, našu imaginarnu kuću pravde. S  promocija knjiga i tribina u njihovoj organizaciji otići ćete bogatiji – nema drugačijih, nema nepodobnih. To je mikro svijet kojeg je čast doživljavati svojim.

————————————————————————————-

Marija Galić je student Škole kritičkog mišljenja iz Mostara

The post Marija Galić: Jedan mikro svijet appeared first on Tacno.net.

Inicijativa “Fer diskursi” u suradnji sa TPO Fondacijom i IMIC “Zajedno” organiziraju prvu tematsku sesiju o temi “Između religijskog i sekularnog”, koja će biti upriličena u prostorijama Internacionalnog multireligijskog i interkulturnog centra “Zajedno” 14. 3. 2018. godine s početkom u 19 sati, u Ulici Obala Kulina bana 39. 

Prvu tematsku sesiju otvorit će bosanski franjevac, teolog i publicista dr. sc. Drago Bojić, a moderirat će Nikola Vučić.

IZMEĐU RELIGIJSKOG I SEKULARNOG:

Povijest pokazuje da su jednoreligijska teokratska društva nužno nasilna i prema svojim članovima, i prema ljudima drugih vjera, i prema onima koji ne vjeruju. Takva društva se održavaju na religijskom nasilju i u suprotnosti su s ljudskim pravima i slobodama. Povijesna iskustva pokazuju da su i antireligijska i ateistička društva koja su u ime razuma i znanosti htjela dokinuti religiju također bila nasilna. I religija i antireligija mogu proizvoditi opasan fanatizam. Budućnost svijeta pripada jednako i vjeri i nevjeri i zato je važno „da i vjera i nevjera imaju mjesto u našim društvima, da su elementi vječne i mučne konverzacije koja je potrebna našoj kulturi, da mogu istovremeno postojati, da jedna strana ne uništava drugu i da svaka svojom kritikom pobuđuje autorefleksiju druge“ (L. Kolakowski). To je moguće ostvariti u sekularnoj multireligijskoj državi koja se temelji na ljudskim pravima, koja uvažava i vjerska prava, pravedno regulira odnose među različitim religijama i svjetonazorima i usklađuje granice tih prava i sloboda u odnosu prema fundamentalnom univerzalnom sustavu vrednota.

ŠTA SU FER DISKURSI?

Imamo li odvažnosti propitivati vlastita vjerovanja, svjetonazore i prakse? Imamo li snage ustati protiv strukturalnog nasilja koje provode patrijarhalne institucije kako sekularne, tako i religijske? Jesmo li spremni čuti drugačiju perspektivu i omogućiti da se uvaži drugačije mišljenje – makar se i ne slagali s njim? Jesmo li spremni uvažiti ljudsku slobodu i pravo osobe da vjeruje ili ne vjeruje, da pita, sumnja i traga za odgovorima? Može li se biti feminist/ica i vjernik/ca? Ako je odgovor na ova pitanja negativan, onda vam hitno treba FER diskurs terapija koja kroz susret feminizma i religije nudi nove horizonte razumijevanja, sebe i svijeta koji nas okružuje.

NAŠI CILJEVI…

Grupa građanki i građana, uglavnom mladih ljudi iz Bosne i Hercegovina, pokrenula je inicijativu “Fer diskursi” s ciljem da reaktualizira teme religije i feminizma i vrati ih sa margine u centar rasprave o ljudskih pravima, ravnopravnosti, pravdi, pravičnosti i slobodi. U zemlji u kojoj se preko 90 posto ljudi izjašnjava vjernicama I vjernicima, i u kojoj su na snazi sekularni zakoni utemeljeni na međunarodnim normama ljudskih prva i sloboda, važno je kroz sučeljavanje feminističkih i religijskih perspektiva otvoriti prostor za dijalog, susret, učenje i propitivanje kako bi se došlo do novih formula shvaćanja prava i sloboda, posebno za one koji su manjina.

The post Fra Drago Bojić prvi govornik na “Fer diskursima” appeared first on Tacno.net.

Otvaranje 21. samostalne izložbe Oblici tla, mostarskog slikara Alice Jakirovića, održati će se u okviru festivala Sarajevska zima u Sarajevu, u Galeriji  ‘Roman Petrović’ 17. marta u 19 sati. Izložba će biti otvorena za posjetitelje do 24.3.2018.

Alica Jakirović je rođen 1956. godine u Mostaru. Pet godina je obavljao dužnost predsjednika Društva umjetnika Mostara koje je osnovao 1993. godine. U asocijaciji Bošnjačka zajednica kulture “Preporod” Mostar rukovodi Likovnom sekcijom. Dobitnik je nagrade “Most” koju mu je dodijelo Organizacioni odbor kulturne manifestacije Mostarsko ljeto 1992. Član je Predsjedništva Društva umjetnika Mostara. Diplomirao je na Likovnom odjseku na Pedagoškoj akademiji Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru. Član je Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine (ULUBiH). 2016. godine od Centra za mir i multietničku saradnju dobiva priznanje “Mimar mira” za doprinos i afirmaciju likovne umjetnosti u Mostaru i širem prostoru u cilju povezivanja naroda.

KAMEN JE POČELO JAKIROVIĆEVE SLIKARSKE VIZIJE

U najpitoresknijoj četvrti Mostara, u njegovom Kujudžiluku, tamo gdje su se kamen i čovjek zbratimili u svojoj plemenitosti, tome svome zajedničkom svojstvu dali čudesni, gotovo bajkoviti urbani obrazac, gdje kamen govori dušom čovjeka, a čovjek oplemenjenom dušom kamena, smještenom između Male tepe i izlaza na Stari most, slikar Alica Jakirović je smjestio svoj likovni atelje, svoju “Art gallery”.

Ulazi se u nju sa ulice kao da jeste dio ulice, žamor koraka i kamena se u njoj rasprostire kao što se rasprostire i žubor Neretve. Najzad, povijest ovog grada nije ostala bez svog odzvuka, bez onog blagog orijentalnog nanosa u kojem se bokori unutarnja rasterećenost od svega što stiješnjava duh i izaziva tjeskobu. Tu nema žustrih pokreta, a nevještima u hodu po zaobljenim hrbatima kamena, ugrađenog u pločnik ulice, kamen kao da se pomalo podruguje onim sunčevim odbljescima koji se raspršuju u grudvastim bjelinama. Tu se hodi sporo, i svi ciljevi kojima se čovjek opteretio prije nego što je ušao u ovaj prostor, ostaju negdje iza njega, jedini je cilj savladati izglačane hrbate bjelutaka, jer oni i ne daju da se drugačije preko njih prelazi. Oni su i cilj i ideja lijepog koja se želi dostići. Čovjek u tom prostoru, koji je samjerio svojoj unutarnjoj voljnosti, kao i da ne može biti ništa drugo nego umjetnik!

Pa ipak, prostor, bez obzira na sve njegove ugodnosti, ne može biti funkcija tvoračkog poriva. On, taj poriv, dolazi iz drugih sfera, iz onog neodgonetljivog “jastva” koji se, ponekad, naziva onim mističnim pojmom talenta, i radom umnih i duhovnih moći, prirođenih čovjekovom biću. Sigurno je, stoga, da Alica Jakirović nije postao umjetnikom time što je ugradio sebe u prostoru Kujundžiluka, on je u njega ušao kasnije i sa već oformljenim nagonom za stvaranje.

Stvaralački nagon se u njemu počeo javljati rano, u ranoj dobi, kada je opaženim oblicima iz svoga rodnog prostora pokušao da da i drugo obličje nevještom djetinjskom rukom na bijeloj površini papira i u odsustvu svijesti da tim novim obličjem upisuje u “sliku” i neko drugo, punije značenje. Bilo bi to, kao i kod drugih, osvjedočenje perceptivnih mogućnosti oblika u prostoru, i dragost da se u tome percipiranom može dati ona forma koja se, u asocijativnoj vezanosti, prepoznaje i u stvarnom obliku. Ono što, ipak, treba zabilježiti u vezi sa Alicom Jakirovićem, to je činjenica da taj poriv za “uslikavanjem” oblika iz životne sredine nije bila prolazna pojava već se protezao u jedno trajno stanje osvješćenog htijenja da se perceptivne mogućnosti, kao vid inklinacije ka likovnim umjetnostima, razviju u jedan širi zamah ustaljenog mišljenja, zasnovanog na likovnom jeziku, iz čije bi se aktivističke melase modeliranje spoznaje o svijetu, razumijevale forme kao nešto daleko smisaonije za egzistenciju čovjekovu, pa makar sve to ostajalo na razini impresije, onog udivljenja pred tim formama koje je formulirala demijurška snaga nekih drugih sila izvan čovjeka.

Te prve spoznaje o raskošju likovnog govora, koje su se probudile u njemu, više nikad nisu jenjavale i, kako sam umjetnik kaže, nikada se nije odvajao od boja, od olovke. Pri tom, na ruku su mu išle i neke okolnosti koje su se same od sebe nametale, da se vrlo rano počeo družiti sa slikarima, počeo odlaziti u njihove ateljee, pratiti njihov rad, stjecati iskustva, razvijati svijest i, kada se na Pedagoškoj akademiji u Mostaru otvorio Odsjek za likovno obrazovanje, konkurirao je i bio primljen. Tako se luk likovnog obrazovanja zatvorio u kružnicu. Krajnja rezultanta je bio prijem u društvo likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine.

U svome razvoju imao je nekoliko faza koje se, istina, ne mogu sa dovoljnom preciznošću pratiti od samog početka, budući da mu je veliki broj slika stradao u posljednjem ratu, ali se, sudeći po nekim sačuvanim eksponatima, može reći da je u predratnom periodu pretežno koristio ulje, da je na podlogu nanosio kompaktnu bojenu masu najčešće pročišćene smeđe boje na kojoj je, potom, oslikavao svijet svoje inspiracije, sa blagim stilizacijama, ali ne narušavajući vizuelni aspekt oblika koji su zbunjivali njegovu imaginaciju. Nije to, dakle, bilo preslikavanje prirodnih oblika već traženje formulacija za one senzacije koje su prirodni oblici izazivali u njemu. Već sama gustina nanosa je činila svojevrstan otklon od “preslikavanja”.

Kamen je počelo njegovih stvaralačkih vizija. Kamen kao mjerilo ljudskosti, bez obzira na to u kakvom ga stanju umjetnik zaticao. Ako su slobodni prostori u prirodi, umjetnik stvara svoje pejsaže gdje se kamen slaže u neke zamamne forme, gdje se prostor oko njega i on nadmeću u svojim odnosima sjenke i svjetlosti, gdje se sjenka javlja u svojoj simboličnoj odrednici kao podloga na kojoj kamen osvjedočuje svoju egzistenciju udruženu sa sunčevom svjetlošću koja se ugrađuje u bjelinu njegovu bića i ta bjelina, kao prirodno stanje, preobražava samu sebe u svjetlosne bljeskove, u svjetlost kao istinu opstojnosti. Podloga, pak, ili uistinu postaje sjenka, ili se preobražava u škrto raslinje da bi se, njihovim sadejstvom, stvarao onaj amalgam ili istina o sunčevom žaru i vegetabilnoj škrtosti hercegovačkog podneblja.

Svjetlina kamena i boje škrtog raslinja stvaraju atmosferu Hercegovine kao nečega uzbuđujućeg koje nikada ne prestaje i o čemu je svoj stih ispisivao pjesnik Alija Kebo.

Ipak, najustrajnija inspiracija ovome umjetniku je Stari most koji se, svim svojim bićem, otvarao pogledu kada stane ispred umjetnikovog ateljea. On ga je slikao sa različitih tačaka, slikao ga iz različitih vizura, studirao odnos svjetla na njegovom luku i sjenki koje su ulazile u njegovu svjetlinu, zavisno od sunčeve putanje. Slikao je njegovu hodnu liniju koja je zastajala, u njegovoj viziji, negdje u slobodnom prostoru, slikao njegov pervaz, slikao njegov odraz u Neretvi, slikao njegov izvijeni luk. Istina, on nije slijedio ideje kojima se rukovodio neimar ili mimar Hajrudin da u liku mosta zarobi mjesečev luk i time ga učini stamenim i vječnim (samo je čovjek mogao da prekine taj zanos opstojnosti), on se rukovodio idejom da onoj kompoziciji koju je Hajrudin sazdao od kamena i prostora, obgrlivši i Neretvu tim lukom, kao da je uspavljuje u svome zagrljaju, osigurava likovnu senzaciju u svojim crtežima i u akvarelima, u svojim pastelima. Pri tom se mora reći još nešto: slikar je usvojio bjelinu kao bitnu činjenicu likovnog govora, njome oličavao prostornost oko luka mosta, kondenzirao je u biće mosta. To će učiniti i u nekim drugim svojim radovima unoseći u taj apsulut bjeline gotovo primjetne poteze kojima su se uspostavljali jedva vidljivi odnosi između različito formuliranih ploha bjeline.  (Vojislav Vojo Vujanović)

Samostalne izložbe

Kolektivne izložbe

- First miniature beinnale Tuzla, Bosnia & Herzegovina, Tuzla,; 2001; 2003; 2005; 2007; 2009; 2011;

The post 21. samostalna izložba ‘Oblici tla’ Alice Jakirovića u Sarajevu appeared first on Tacno.net.

Foto: colgate.edu

(Radio-drama, jednočinka, kratka forma)

Profesor: ‘Zamislimo da je 16.08.2011. godine svaki Hrvat vozio gliser i da je svaki Hrvat sa svojim gliserom usmrtio po dvoje Talijana.’

/kratka stanka/

Profesor: Sve jasno? Dobro… Evo onda i ispitnog pitanja: ‘Koliko bi Hrvata danas bilo na slobodi?’ Imate 45 minuta. Vrijeme… sad!

Lica: Student4, Profesor, Student3, Student2, Student1, ostali studenti kao glasovi

/dvorana, žamor/

 Profesor: /glasno/ Tišina. Tišina!

/iz žamora naglo u tišinu/

Profesor: Počinjemo s ispitom iz predmeta „Matematički Modeli 1“! Maknite laptope, telefone, neću ništa na stolu osim maksimalno dva prazna papira A4 i olovke!

/kratko komešanje potom tišina/

Profesor: Pa, krenimo: /čita sporo i glasno/ ‘Zamislimo da je 16.08.2011. godine svaki Hrvat vozio gliser i da je svaki Hrvat sa svojim gliserom usmrtio po dvoje Talijana.’

/kratka stanka/

Profesor: Sve jasno? Dobro… Evo onda i ispitnog pitanja: ‘Koliko bi Hrvata danas bilo na slobodi?’ Imate 45 minuta. Vrijeme… sad!

/glazba gore (Riders On The Storm, The Doors)/

/Profesor povremeno upada sa „Gledajte u svoj papir kolega!“, ili: „Mir tamo!“, „Rekao sam da neće biti lako za kampanjce!“ i slično/

/nakon cca. 40 sekundi glazba prestaje/

Profesor: Tri, dva… jedan… odložite olovke… sad!

/kratko komešanje, potom tišina/

Profesor: Ima li dobrovoljaca? Izvolite kolega, vi ste prvi digli ruku… Dođite tu i donesite papire…

/koraci, Student1 dolazi do Profesora/

Profesor: Slušam.

Student1: Na slobodi je 15 Hrvata.

Profesor: 15? Samo 15? Uh… ajde, objasnite nam kako ste došli do to tog rezultata…

Student1: Pa… primijenio sam matematički model aproksimacije po Binomnoj raspodjeli, vidite tu… /šuškanje, lista papire/ … a tu sam uvrstio…

Profesor: /upada/ Ah, molim vas, pustite sada raspodjele… nije li vam sumnjivo da je od 4 miliona varijabli ostalo samo 15? Ha? Da čujem, koje su vam početne vrijednosti Modela?

Student1: Pa… za početnu vrijednost uzeo sam broj glavnih donatora predsjedničke kampanje Kolinde Grabar-Kitarović, dakle one koji su uplatili više od 50 tisuća kuna, vidite tu /šuškanje/ i onda sam njih uvrstio u…

Profesor: /upada/ Ma u redu, to je u redu, ali – što smo rekli o distribuciji stohastičke varijable u statističkim aproksimacijama? Ha? A što je ovo tu? /šuškanje/ Negativni predznak varijable, zašto? Za-što?? Jao, jao, loše… lo-še! Kolega, da ne duljim, vidimo se na jesenskom roku! Možete na svoje mjesto… ili možete kući, a mi idemo dalje… Vi u trećem redu! Slušam.

Student2: Na slobodi je 166 Hrvata.

Profesor: Hm, objasnite… ne morate dolaziti, ostanite na mjestu…

Student2: Ja sam krenuo od 15 glavnih donatora plus zastupnici u Saboru, njih 151, onda sam primijenio Poissonovu raspodjelu, pa sam zamijenio eksponencijalne varijable i…

Profesor: /upada/ Bolje! Ta je raspodjela nešto bolja od Binomne, ali… napravili ste istu grešku kao i prethodni kolega… A znate li uopće o kojoj grešci govorim? Ha?

Student2: Pa… ja…

Profesor: Ah… mogu vam dati neku mršavu dvojku na temelju Poissonove raspodjele, ali… ali neću! Eto, neću, jer znam da možete bolje! Vidimo se na jesen… Idemo dalje, vi u petom redu…

Student3: Na slobodi ostaju 830 Hrvata. Onih 166 puta 5!

Profesor: A ha! Objasnite molim…

Student3: Pa, uz onih 166, dodao sam i 5 članova uže obitelji po svakome…

Profesor: Eto! Napokon!

Student3: … to je naravno statistička aproksimacija po Leibnizovoj stohastičkoj raspodjeli koja …

Profesor: /upada/ Bravo! Vidi se tko je dolazio na predavanja a tko nije! Koliko sam puta rekao da u ovim slučajevima morate uzeti u obzir i članove obitelji i, sukladno tome – Leibnizovu raspodjelu! A, kolega, jeste li provjerili rezultat?

Student3: Jesam! Provjerio sam na Modelu 200-Obitelji! Tamo je konačni rezultat bio 856 Hrvata koji su iznad zak…

Profesor: /upada/ E, vidite kolega, zato će to ipak biti četvorka, a ne petica! Naime, zaboravili ste da je taj model malo star, ha? Ovo je 2018.! Taj Model smo primjenjivali devedesetih! Trebali ste uzeti i širu, a ne samo užu obitelj! Pa Modeli se mijenjaju, zar ne? Dapače, Modeli se i razvijaju!

Student3: Ah da… ja…

Profesor: No dobro… donesite mi vaš indeks! I vaš papir s računima…

/koraci, Student3 ustaje i dolazi do Profesora/

Profesor: Da, priznajem… to je malo zbunjujuće kada se ne možemo osloniti na Gaussovu raspodjelu, pa tražimo neke druge raspodjele, kao Leibnizovu, ali sve smo to prošli na vježbama i…

Student4: /ustaje i prekida Profesora/ Ne bih se složio!

/žamor u dvorani/

Profesor: Ah, opet vi… Zašto me to ne čudi? Pa vi se nikad ne slažete s mojim računima i rezultatima, a kamoli s računima vaših kolega… Pitam se, što uopće radite tu?

Student4: /glasno, ponosno/ Na slobodi su svi Hrvati! Svi!

/iz žamora naglo u tišinu/

Profesor: M… molim? K… kako… ?

Student4: /uzbuđen/ Zato jer je Gaussova raspodjela neprikosnovena!

Profesor: Š… šta??

Student4: Ako je jedna Gaussova varijabla nedvojbeno pokazala određeni rezultat, pokazat će i sve druge isti taj rezultat! Ako je jedan Hrvat ostao na slobodi, to znači da svi Hrvati moraju ostati na slobodi! Imam račun!

/Student4 diže papire, jedan u lijevoj i jedan u desnoj ruci, poza kao Stjepan Filipović https://hr.wikipedia.org/wiki/Stjepan_Filipovi%C4%87 /

Student4: Evo ga! Tu je dokaz! Sloboda za sve Hrvate!!

/u dvorani je muk, ne čuje se niti disanje/

Student4: /spusti ruke, brzo diše, jako uzbuđen/ Dokazao sam… da u ovom slučaju stohastičko-statističke raspodjele postoji… da postoji… postoji…

Profesor: /kroz zube/ No, što – postoji?

Student4: Gaussova Stohastička Sinkopa! A ona kaže: Isti zakon vrijedi za sve!

/duga i neugodna stanka, cca 10 sekundi, za vrijeme koje se čuju uzdasi zaprepaštenja i komentari kao: „Isuse, bože!“, „Luđak!“, „Genije, dokazao je!“, „Mene je strah!“ , „I mene…“, i slično…/

Profesor: /glas mu drhti, kroz zube/ Ostavite nas same… neka svi napuste dvoranu…

Student3: M… možete mi, prije toga, u… upisati ocjenu…?

Profesor: /urla, lupi šakom o stol/ Svi van!! Sad!!

/svi studenti, osim broja 4, momentalno napuštaju dvoranu, sada su Student4 i Profesor ostali sami u dvorani/

Profesor: /urla/ Jesi li ti sišao s uma? Mi pobijemo 8 miliona Talijana, a ti ne bi nikog kaznio za to? Pa što bi ti Talijani mislili o nama? /mirnije, ali glasno/ Mislim, ti koji su preostali, što bi oni mislili o nama da nikoga ne kaznimo za zločin? Ha? Taman… taman i da ih je poginulo samo dvoje! Ha?

/Student4 se suzdržava da ne zaplače/

/glazba, tiho u pozadini, (Felix Mendelssohn, Koncert za violinu i orkestar u e-molu, prvi stavak) /

Profesor: /naglo posve miran, tiho/ „Isti zakon vrijedi za sve…“? Je’l? A šta da to čuju djeca, starci, žene… /šapat/ A da to čuje Sanader? Ili Todorić? Ha? A svećenici? A biskupi?

/Student4 se više ne može suzdržati, plače glasno i iskreno cca. 10 sekundi/

Profesor: /pokroviteljski/ E da znaš, i ja sam nekad bio kao i ti, ali… ali pustimo to. Gle, ako ti toliko znači matematika, pa što ne studiraš matematiku na PMF-u? Što radiš kod nas na Prometnom faksu? Ha? Šta te boli kurac za glisere, crne BMW-ee, šlepere i… i za vozni park na Markovom trgu, ha? Tamo na matematici dokazuj što god hoćeš, možeš i da je zemlja okrugla! Ali, molim te, nemoj tu!

/Student4 se malo umirio/

Student4: U pravu ste, ja… ja ne znam što mi je bilo, ja…

Profesor: Ajmo ovako, ja poznam nekog na PMF-u, ne moraš položiti prijemni…

Student4: /upada, tiho/ Ali… ali Gaussova raspodjela kaže da ako je jedan morao položiti prijemni, onda moraju i svi polož…

Profesor: Ma jebala te više ta Gaussova raspodjela! Pa jesi li ti glup?

/Student4 opet zajeca/

Student4: Ja… oprostite, ja…

Profesor: Pa kad je živio Gauss! Na prijelazu 18. i 19. stoljeća! Modeli se mijenjaju! I razvijaju!

Student4: Da, u pravu ste…

Profesor: Naravno da jesam… A pazi ovo: Jedan je Danac dokazao da bi u njegovoj zemlji svi završili u zatvoru!

Student4: Ma nemojte…

Profesor: To je opet druga krajnost! Kome treba čitava nacija u zatvoru? A jedan je Kolumbijac skoro dokazao isto što i ti, ali nije uspio, baš kao i jedan Indijac, a jedan Austrijanac je dokazao isto što i onaj Danac, baš kao i Šveđani… Ma tko ih jebe, slušaj ovako, ti ćeš se lijepo javiti…

/glazba gore, KRAJ/

The post STUDENT BROJ 4 appeared first on Tacno.net.

Da biste radili ono što istinski volite, bez zadrške, morate u ovoj zemlji biti nepriznati. Da bi vas ljudi shvaćali, voljeli, morate biti marginalac, disident, otpadnik od krda, ukratko – neprijatelj. Drugačije ne ide. Ja sam inteligentan, nisam pametan. Pametni misle samo na svoje guzice.

Branimir Štulić

Gusta zagrebačka magla spustila se nad stanice tramvaja pred Trešnjevkom. Pred stanicom u Trnskom gužva, nasmijana mladost se gura na prva vrata. Zagreb izranja iz sna, čekaju ga konduktera dva, slušam Štulića kako promuklim glasom opisuje zagrebačka praskozorja i trnci mi prolaze tijelom. Studenti bez diplome, šljakeri bez tvornica, bez cilja, radnici bez para umivaju Zagreb koji izranja iz kišne noći. Grad se budi i čujem mu disanje, grad u punom smislu te riječi. Ljudi odlaze na posao, psuju u koloni kojoj se ne vidi kraja prema centru, prema srcu zbivanja koje će vas raspodijeliti, neke na periferiju, neke prema kolodvoru i dalje, prema Blatu.

Proljeće je čak i u decembru, trinaestog ili bilo kog drugog, proljeće stoji iznad barikada sa podignutom rukom. Proljeće trinaestog u decembru. Zar sumnjaš u svoju djecu? Misliš da ne pamte? Da li te pitaju za put prema nebu, cijena je sigurno visoka?

Kada Zagreb izranja iz sna, čekaju ga konduktera dva, slušam usnulu Azrinu demistifikaciju grada kojeg volim, grada koji je puno više od fasada, pročelja austro – ugarskih nomenklatura, grada koji je oduvijek bio perjanica svega urbanog, svega dobrog što je proizašlo iz mog vremena, vremena mog odrastanja, vremena u kojem se ljudi nisu bojali biti ljudi. Zagreb čeka da se iznad dimnjaka nad Trešnjevkom pojave dva konduktera koja će lozom razbiti krizu i poći za Remizu.

Loza.

Nitko više ne trgne malu lozu ili travaricu i odlazi na posao, vremena su teška za nas matore, mislim i psujem u koloni kojoj ne vidim kraja. Tramvaji pored mene prolaze sa grozdovima mladih ljudi, oni ne psuju i ne urlaju glasno kao zvijeri, oni su pitomi, pametni i ne tiče ih se svijet odraslih, svijet koji su ti odrasli, njihovi očevi, majke, sjebali. Sjebali u tolikoj mjeri da žele otići iz njega, svijeta koji im je stran, za kojeg ih isti ti očevi i majke nisu pripremili. Zbilja nije u redu, čujem Branimira Štulića kako me uvodi na Filigranske pločnike. Promatram te birceve njegova intelektualna života, njegovih praskozorja, istih onih zbog kojih sam zavolio taj grad, toliko europski identičan, ali opet, nekako naš, nekako poseban, grad koji ima svoje atmosfere. Grad koji da ga jebeš zavoljet moraš zbog njega, zbog načina na koji ga je on volio.

I te atmosfere mi niti jedan doživljaj grada kao takvog ne može prenijeti doli napuklog glasa čovjeka koji u svom gradu nema bistu, nema stanište, nema identifikaciju. Mladi ljudi me slušaju, mladi ljudi znaju, za ostalo me boli kurac, riječi su Štulića, mistika, pjesnika, sina oca oficira koji je svoju frustraciju nacionalnom identifikacijom pretvorio u osudu, pretvorio u današnje sučeljavanje svega onog nacionalnog u ironiju, demagogiju.

Na svom slučaju Branimir Štulić je pokazao Zagrebu koliko je prolazan. O toj prolaznosti moraš razmišljati slušajući njegove stihove dok stojiš u koloni na maksimirskoj, jebenoj prolaznosti koja je grad sam po sebi, njegov identitet, lična karta. Kako se samo trude frikovi, Branimir ih je uočio, frikovi kojih nema kada Zagreb izranja iz sna, frikovi koji su nam uspostavili živote i mi svi mislimo da je to taj život i neminovnost, onakav život kakav nam žele kreirati frikovi. Tko za njih mari? Mediji? Mare li obični ljudi, kondukteri? Njih boli kurac, njihov svijet je periferija, mladost sa slušalicama u ušima. O čemu razmišlja stvorenje niotkuda? Možda te provocira? Proljeće trinasetog u decembru. Ili bilo kojeg drugog.

O čemu razmišlja obrisano lice između dva osmijeha i nakanom tamnijom od noći?

I tada pogledaš u retrovizoru tramvaj koji te mimoilazi, pogledaš tu mladost koja sa slušalicama u ušima možda upravo sluša istu mantru i možda upravo ima isti osjećaj Zagreba, onog grada kojim se ponosi, onog grada koji ti tjera trnce u jutro okupano maglom uz promukli Branimirov glas. Zatirući Azru dajete gradu indentitet, rekao je jednom veliki čovjek ovog grada upravo sa Peščenice kojom vozim, zatirući Azru dajete mi nadu, govorio je Željko Malnar gledajući sunce na svojoj Peščenici i zbilja dok vozite uspavanim gradom shvatite kako bi pogubno bilo da komunističke vlasti ili ove demokratske nisu zatirale Azru.

Sve ono bitno ostalo bi u domeni pivovara i marketinga, sve ono suštinski ostalo bi trivijalno, priznato i uvriježeno, sve ono izvanredno utopilo bi se u hrvatsko poimanje posebnosti. Komunisti, upravo oni kojih se grozio Johnny, danas su viđeni ljudi, ljudi kojima smeta isti buntovnik sa podignutom rukom koji im je smetao i nekoć, buntovnik kojeg nisu razumjeli. Da bi volio grad moraš ga voljeti kroz njegove pjesme. Pjesme tih ljudi pjesme su njihovih sela, ne zagrebačkih praskozorja. Oni i onda i sada nisu razumjeli grad. Ovaj grad kojim uspavano vozim, ovaj grad kojeg je opjevao njegov nikada priznati bard.

I u tome je kvaka.

Da biste radili ono što istinski volite, bez zadrške, morate u ovoj zemlji biti nepriznati. Da bi vas ljudi shvaćali, voljeli, morate biti marginalac, disident, otpadnik od krda, ukratko – neprijatelj. Drugačije ne ide. Ja sam inteligentan, nisam pametan. Pametni misle samo na svoje guzice.

Morate biti soba koja pije sa kondukterima jutarnju lozu i osoba koja je jedan od vas. Jedan koji nema za kavu, jedan koji nema za večere u restoranima i skupim barovima Zagreba. Jedan kojem je život potpuno nalik na onaj vaš, život pod ovrhama, računima, beskrupulozim ispadima kapitalističkog vremena koji vas kalibrira, resetira u svoju surovost, negativnu identifikaciju. Jedan od vas. Samo tako imate vjerodostojnost, ako prolazite živote malih ljudi, konduktera, blagajnica, radnika na cestama koji vas živciraju. Ako ste jedan od njih. A oni to prepoznaju kroz vaše stihove, vaše riječi koje imaju isti opori miris bijede kao i njihov. Ako vaše riječi mirišu na lozu, istu onu lozu koja se trgne pred jutro da se zaboravi noć.

Da bi vas ljudi voljeli morate biti kao Branimir.

Morate biti jedan od njih, sa rasparanim jeansom i promuklim glasom koji osuđuje, koji prkosi onim drugima, onim ulaštenima u skupim odijelima. Morate biti kao onaj koji se odrekao honorara, onaj koji se odrekao beneficija, skupih ugovora, onaj kojem su ta jutra u tramvajima značila puno više od sigurne lagode života. Onaj koji ih je opjevao na taj način. Da bi vam ljudi vjerovali morate biti dosljedni, morate biti roba koja nema cijene, roba koju gradonačelnik neće kupiti fontanama. Zamislite koliko vrijedi jedna zagrebačka fontana? A sada zamislite koliko vrijedi u rano jutro, kada sunce kupa grad stih – “Kažeš sanjala sam te sinoć, željela sam te pred zoru, razgovaraš ni mnogo ni malo, sve onako slučajno, igra svjetla u tvojoj kosi, naizgled lijepa si?”

Jebeš fontane.

Sanjam dan kada ću vozeći kroz Zagreb proći pored njegove biste sa podignutom rukom i obješenim fenderom.

Gledaj kako konci aluzije prodiru u svijest, ni tjeskoba kao nijemi svjedok ne vrijedi suviše. Stajao sam tu na peronu ljeta gospodnjeg. Moglo je biti prošlo stoljeće.

Slinavi kurvari, bijedni genitalci, nezgodno potežu ukručenu vjernost, zarobit će ti ličnost, slaniju od mora, odstupi korak ženo gledaj, nezajazni anđeli, kao krv crveni, kao znoj opori, oni dolaze..

Promatram ženu koja skriva ruke. Hladno je. Prelijepa je. Tvoje ruke u neskladu, između zbilje i sna, bubnja mi u ušima dok je gledam na raskršću kako pokušava kamuflirati pokidani šav na hulahopki. Zagrebačke ulice me opijaju, uvode me u stihove, poeziju, tražim ritam u koraku, usporavam ti hod, gledam je dok zastajkuje, svlačim je pogledom. Svako raskršće uvodi me u novu pjesmu, novu sličicu Zagreba. Grada kojeg volim. Grada koji mi je pružio ruku kada mi je bilo najteže. Grada u kojem žive ljudi koji su me zavoljeli i ja njih.

Hajde uzmi se sa sobom, uradi mi sve što znaš – sklapam oči dok mi buka zaglušuje misli, Zagreb je otpočeo novi dan, dan koji je zaklopio sve kasnonoćne nedoumice, sve romanse pijanih predgrađa, revolucionara na odlasku i dama noći koje su razmazane šminke napuštale zadnje terevenke, zadnje utvrde lokalnih mangupa.

Zvali su je krvava Meri, nikom nije dala olako. Gledam je kako prelazi cestu, navučenih čizama koje ne skrivaju rupe na hulahopkama, gledam je kako ide iz hotela u koji se uvukla liftom iz garaže da je kamere ne snime, iz hotela u kojem je zadovoljila par dječaka, istih onih dječaka koji u njezino vrijeme nisu imali za sobu u hotelu, a danas ih posjeduju. Voljela je dlakave zvijeri, gonila ih strasno dan i noć.

Zanima me ta mladost pred tramvajskim stanicama. Ona mladost sa slušalicama u ušima. Što slušaju? Kakvu muziku. Dao bih sve da saznam. Možda ih opija isti onaj uvod u Sunčanu stranu ulice koji slušam i ja?

Ovo je dan kada sam bezuspješno slagao sve bircuze u niz, i hodao ulicama poznam dobro taj film, plazio sam po nogama i to do u kasno u noć..

Slušaju li oni tu rapsodiju svog grada? Čitaju li oni bilo što iz tog vremena? Našeg vremena?

Otvaranje Interlbera obilježila je kiša. Gusta zagrebačka magla spustila se nad stanice tramvaja pred Trešnjevkom, pred stanicom u Trnskom mladost se tiska na prednja vrata. Zagreb izranja iz sna, čekaju ga konduktera dva, slušam Štulića kako promuklim glasom opisuje zagrebačka praskozorja i trnci mi idu tijelom. Studenti bez diplome, šljakeri, radnici bez para umivaju Zagreb koji izranja iz sna. Grabim volan i izlazim van. Nije normalno, pa to je vlak, hladan znoj mi curi niz vrat….Paranoja, bježimo u noć, paranoja…

Pred knjižarom hrpa mladog svijeta. Tiskaju se na ulazu. Slutim da su ih poslali, moraju preko škole, da ispune zadane satnice. Pitam, nitko mi ne odgovara, jer ja, ja nemam dara, zabranjeno je da se odgovara. Jedna cura mi objašnjava kako stvari stoje.

Ni jednom posjet Interliberu nije naređen. Nije u opisu satnice škole, fakulteta. Gledam ih kako ushićeno listaju stripove na štandovima Bluebery, Tex Willer, Alan Ford, smiju se i kupuju Asterixa.

I tada mi postaje jasno.

Gledajući te mlade ljude koje je odgojila moja uljuđena, civilizacijska Hrvatska postaje mi jasno čemu svjedočim. Ti mladi ljudi znaju sve i sve im je poznato. I demagogija ljudi na vlasti i komentari po društvenim mrežama onih kojima je ta ista vlast omogućila lagodan život. Te mlade ljude ne zanima vojska poslušnika, vojska ispranih, onih koji nikada neće biti na barikadama sa podignutim rukama. Oni žele nas. Oni nam svojim tihim nepristajanjem poručuju.

Mi želimo da ste tu, na margini, disidenti. Mi želimo da vas imamo. Da postojite, da se borite za nas. Vi, generacija koja nas je donijela na svijet i prepustila samima sebi. Vi, koji ste nam ostavili ovako usran svijet.

Jer samo tako u ovom vremenu imamo dokaz da ste htjeli bolje za nas. Imamo glas razuma. Jer se niste prodali. Jer ste tu zbog naše budućnosti, da govorite, pišete, dižete barikade od knjiga. I to je vaša misija. To je stil stari moj, kako je promuklim glasom pjevao Branimr Johnny Štulić. Sve je danas prodano ili je na cijeni. Sve se trži i sve se kupuje. Osim ljubavi. Osim vas koji nam dajete nadu. Osim vas koji ste nepotkupljivi. Koji nemate cijenu. Koji nemate ničeg osim nas, svoje djece koja odlaze. Djece koja izranjaju iz zagrebačkog sna. Djece koja znaju koliko je bitno čuvati identitet kroz vrijeme.

To je stil stari moj. Zaboravih vam reći da zovu me Johnny, pravo mi budi za to, oni što me vole zovu me tako, kad sam kao mali došao u grad, moraop sam sebi dati nadimak:

Hej Johnny, Johnny, sudbina je metresa, a ja je vidim zastakljenim očima, upravo prelazi ulicu.

Proljeće stoji iznad barikade sa podignutom rukom. Proljeće trinaestog u decembru. Zar sumnjaš u svoju djecu? Misliš da ne pamte?

A svako vrijeme u Zagrebu je isto, puno glasnih i bučnih ljudi koji zaziru od knjiga, zaziru od takve vrste pisaca i zaziru od bardova koji su opisali Zagreb, onaj Zagreb kojeg se užasavaju.

Onaj Zagreb koji svakodnevno sa slušalicama u ušima prolazi mimo njih. I ja sam među njima. Jedan u gomili očajnički tražim partnera za fuk. I lutam ulicama, dobro poznam taj film.

I sanjam.

Sanjam dan kada ću vozeći kroz Zagreb proći pored njegove biste sa podignutom rukom i obješenim fenderom.

 Lupiga.com 

The post PROLJEĆE JE 13. U DECEMBRU appeared first on Tacno.net.

Knjiga „Priče o dobrim ljudima“ autora Milana Račića predstavljena je nedavno u Mostaru. Uz autora, o knjizi su govorili: Bogić Bogićević, Ibro Rahimić, Amer Bahtijar i Maja Šimić Škutor. Autor priča i progovora o dobrim ljudima, mostarskim i uopšte, osvijetljava ono pozitivno i progresivno. Promoviše i budi usnulu svijest u ovom sveopštem sumraku govorenja o nebitnom. Priče su to o dobrim ljudima iz jednog prošlog vremena, ali i priče o mladim, obrazovanim i poštenim ovovremenim ljudima koji jedino mogu promijeniti razbucanu BiH kabanicu.

The post „Priče o dobrim ljudima“ Milana Račića – video appeared first on Tacno.net.

Iako, nesumnjivo, u književnom svijetu daleko prepoznatljiviji po proznim i poetskim djelima književnici, podrijetlom ili življenjem vezani za Bosansku krajinu nemali su doprinos dali i u razvojnicama bh. drame. Od gotovo mitske književne i bundžijski postamentirane figure velikog, uistinu velikog Petra Kočića, pa do najsuvremenijih autora dramska tenzija prožimala je brojna djela krajiških pisaca. U nedostatku želje sadašnjih teatralaca da uspostave dramske mape krajiške literature hoću podsjetiti na vrijedan dramski doprinos krajiških pisaca.

Jazavac pred sudom, dugo tumačen u simplificiranom ključu izrazite socrealističke humoreskno- kritičke agitke mrskog kapitalističkog sistema, genijalan je dramatski pledoaje za jedno svevremeno čitanje cikličkog ponavljanja nepravde u životima malih, običnih ljudi i pobjede oštroumnog humora, narodski tvorenog decenijama, nad vlašću koja gubi zdrav razum u trenucima vlastite dominacije i zlostavljanja svojeg puka. Ovaj genijalni teatarski jednočini komad, koji u jezičko-koloraturnoj impostaciji nosi naznake joneskovske ludičke energije i beketovske okamenjene fiksiranosti za jedan komorni repetativ sukoba Suca (dakle vlasti) i Davida Štrpca, pruža toliko mogućnosti za glumačko i redateljsko pozicioniranje varijacija da mi se krajnje nerazumnim čini izostavljaje ovog Kočićevog dramata sa naših pozorničkih prostora…

Druge prozne i lirske Kočićeve literarne meditacije nisu ništa manje vrijedne za postupke dramskog uobličavanja, a postoje već i osmišljene cjeline koje su gradili teatarski neimari, od kojih posebno ističem vještinu dramatiziranja i ništa manje poetske sublimacije Kočićevog djela koje je učinio naš suvremenik Ranko Risojević.

S razlogom se prisjećam Drage Mažara i njegove angažirane dramske riječi u doba drugosvjetskog poraća, ali i Mažarevih, za to socrealističko vrijeme krajnje hermetičkih eksperimentiranja na planu dramske forme. Da je bilo više redateljske slobode i hrabrosti kakvu su u Banjaluku donosili Bogdan Jerković i Gradimir Mirković, Mažareva dramatska traganja bila bi prisutna i danas barem u regionalnim koordinatama….

Uroš Kovačević fiksiran na ratnu, ali i ruralno socijalnu tematiziranost svojih dramskih pokušaja, znao je vješto koristiti bogatstvo krajiškog jezičkog kolorita.

Da ne govorimo o uistinu neprevaziđenoj literaturi Branka Ćopića koja je upravo crtom jednog zdravog narodskog kočićevskog humora stvarala poetične dramske napetosti (Bašta sljezove boje, Straža pod Kozarom…), koje su ovaploćene s više ili manje redateljske mašte i erudicije u sjajne komade i scenska ostvarenja kojima treba pridodati i Vuka Bubala i druge…

Pojava Irfana Horozovića donijela je u krajišku literaturu borhezovsko tonovlje, a nekoliko njegovih dramskih storije, osobito Soba, na planu zaumnih i iracionalnih osobnosti, te Proba na planu korištenja suvremeno sublimnih dramaturških rješenja i postupaka odmicali su vrlo evidentno krajišku dramatiku od prostomimetskih okvira.

Tek ovih nekoliko zapažanja zorno svjedoče da je dramska literatura bila značajan žanrovski krak  krajiške dramatike i teatra!

The post KRAJIŠKI DRAMATIČARI appeared first on Tacno.net.

Još od 1992. pamtim sa televizijskog ekrana kako je, dajući vremensku prognozu, državni program Televizije Srbije, grafički, unoseći ikonice i simbole za meteorologiju, sjenčio time i zamišljene srpske teritorije. Tokom vremena, iz tog detalja, te meteorološke fantazije, iznova i iznova, mogle su se vidjeti želje i namjere srpske politike, nade i tlapnje srpske elite, paranoja srpske populacije. Kiša i oblaci, snježne pahuljice i sunce iza oblaka, vjetar i gromovi naznačavali su simboličnim ikonicama onaj prostor koga je srpski zanos sabijao u abnormalnu sanjariju: gdje su srpski grobovi i zemlja je srpska.

Takozvana Kninska krajina, sva Bosna i Hercegovina, Dubrovačka regija, Baranja, dio Makedonije, Crna Gora. I naravno: Kosovo i Metohija. Sve je bilo pokriveno obojenim štrihom – budući raj nebeskog naroda, s izvještajem o klimi. Veliki prostor, moćna geografija. Ta šema je ostale narode, primjerice hrvatski i makedonski, bila skrajnula kao ćutljive komšije, a Bošnjake, Crnogorce, Albance i ostale sabila kao „etničke subjekte unutar meteorološkog izvještaja”; nije ovima drugo preostajalo – trebali su da budu i mirni i sretni unutar imperije u kojoj srpski nacion vedri i oblači datim krajolikom.

Od tada, do dana današnjeg (u 2018. smo godini), ikonice sa ekrana srpskih televizija i dalje svjetlucaju: i srpska nada, koja je po definiciji bezumna, i srpska politika, koja se na to bezumlje oslanja, uporno se drže tog recepta, te simbolike, te meteorologije za srpske zemlje i srpske grobove u njoj. Sa oblacima, vjetrom i gromovima.

Ne računajući Razliku, Drugost, pravo na Samoopredjeljenja svih na prostoru „ex-Yu”, ne uzimajući u obzir preinake koje su vrijeme, geostrateški realiteti, najzad i Pravda, Srbiji odnijeli za proteklu deceniju i po, sužavao se i tamo njihov prikaz vremenske prognoze, sabijala se sjenka, daždi i sunčanja, ugibali se nebeski darovi nebeskom nacionu. Ali metod je (ko bi ga znao iz kojih je mračnih prostora hrupio?!), avaj! kuku i lele!, ostajao isti. Da kazuje kako je simbol važna stvar u gubljenju iluzija o vremenu i prostoru. Naprijed u prošlost, do kraja juriši u Zabludu.

Najprije su gromovi (Hrvati bi, zašto ne!, rekli: „bljesak” i „oluja”) odnijeli Knin i Baranju. Dugo se opirala oblačićima i pahuljicama Bosna i Hercegovina, sa oštrim kopljem groma Republike Srpske do Banjaluke. Crna Gora, iako samostalna država, još uvijek prokišnjava pod teškim daždom koji sipi iz snova unionista. I Kosovo i Metohija, sa oborinama, još je tu, ali kao svjedočanstvo krunskog poraza koji suludnjaci neće da vide! I Republika Srpska, regija šumetina i brava. Kao da je sve uredilo njegovo veličanstvo Slučaj, iz tog meteorološkog izvještaja, iz šema klimatskih promjena mogu se, kome je do toga, čitati svi porazi srpski unazad deceniju i po. Krah Miloševićevog Imperija. Ispraznost elaborata Srpske akademije nauka i umjetnosti. Ponos pijanaca iz Francuske 7. Zlokobne nakane musavih mantijaša iz SPC-a. I onih ostalih koji sve tiše pjevuckaju pjesmicu slađanu: „I opet će, ako bude sreće.” Dosta je, pobogu, braćo naša zanesena!

Hrvati su znali što je njihovo, to su i dobili. Bošnjaci, takođe, plaćajući doista skupo svoju mirnoću i prvotnu blagorodnost. Makedonci su na teškom, ali novom putu. Crna Gora, pak, već odavno ima svoj, samostalni meteorološki Bilten, a NATO-ova meteo-sekcija šalje blagovremene i pouzdane izvještaje o kretanjima ciklona i anticiklona.

A Kosovo i Metohija?! Nad njima i dalje grmi, daždi, sijeva i duva simbolika srpske meteorologije: na ekranima srpskih televizija i dalje je ucrtana meteorološka šema u kojoj je taj prostor u domenu utopističkog srpskog klimata.

Albanska televizija, Makedonska televizija, Crnogorska televizija, Televizija Kosova, drže se okvira svojih meteoroloških kompetencija. One svoj prostor ograđuju svojom klimatskom šemom. Jedino meteorolozi Srbije prostor Kosova i dalje rese: vremenska prognoza Kosova i Metohije, unutar Srbije. Dok Albanci Kosova, pak, kažu kratko, odsječno i tačno: „Kosova. Buletini meteorologjik i Kosovës”.

stav.com.hr

The post Jovan Nikolaidis: METEOROLOGIJA – oblačno i kišovito sa kratkim sunčanim razdobljima appeared first on Tacno.net.