Foto: BJ

Olovka je ljubav mojega života, davno nadrasla pojam “korisnog predmeta”. Ona je mnogo više, u vještoj ruci taj se stvrdnuti ugljik zaista pretvara u pravi dijamant! Nestat ćemo u šaci pepela i grafitne prašine, u sjećanje na sve olovke moje mladosti, najodanije prijateljice. Ostane li za nama ovo zapisano, ili se posve zaboravi, mi to, srećom, nikako nećemo znati.

Oduvijek volim olovke. Skupljam ih, tražim, kupujem, dobivam na poklon, premećem po ladicama, kutijama, keramičkim lončićima, nosim u torbama na duga i kratka putovanja, a svi su mi džepovi namrljani grafitnom prašinom. Nekada se govorilo da ljudi žive “na motici”, “na sablji” ili “na peru”, ovisno o zanatu koji ih je othranio. Dakle, pero je otišlo u zaborav, baš kao i tintarnica i bugačica (upijač) koje su uz njega išle. Tehnologija je donijela olovku, komadić drvca s grafitnom minom, i to je umijeće žvrljanja po papiru preplavilo cijeli ljudski svijet. Olovka, šiljilo i gumica postale su “sveto trojstvo” zanatske opreme svih “dijačkih” profesija na svijetu. Pisanje i crtanje stvorili su fantastičnu čipku umjetnosti na svadbenom velu i mrtvačkom pokrovu različitih epoha u našoj civilizaciji.

Nekada smo imali samo jednu olovku i čuvali je brižno poput relikvije. O, koliko jada, tuljenja i zavijanja dječjega, kad se zagubila po prašnim zakucima, između paučine i gvaljica mačje dlake, gdje smo je tražili cijele večeri, da dovršimo zadaću i ujutro krenemo u školu! A mlađa bi se sestra ili brat zlokobno smiljuljili iz kuta: “Dobila budeš packe od učiteljice, hihihihi!”. Nisam dobila nikada, ali strava izgubljene olovke još mi ponekad stvori košmarni san. Sumnjam da to današnja djeca mogu razumjeti. Neka su ondašnja djeca grizla olovke, ne znajući lijepo pisati ili zbog teške računske zadaće ili naprosto zbog dosade. Te obogaljene, naškrgljane sirotice, izgledale su na kraju školske godine kao da su iz rata izašle. Moje su bile lijepe, dobro zašiljene, samo su se brzo smanjivale, jer sam mnogo i uporno piskarala. Shvatila sam da mi, ne baš spretnoj u drugim stvarima, pisanje najbolje ide od ruke. Ne znam smijem li reći da zapravo “živim na olovci” od svoje desete godine?

Čitala sam kako je Thoreau, nezaposlen, bez sredstava i općenito nesnalažljiv u građanskim stvarima, živio od toga, što je ocu pomagao izrađivati olovke: umetao je mine u izbušeno tijelo olovke. To nije dugo trajalo, jer malo je kupaca bilo u ono vrijeme. Pa je (prije Waldena i šumske kućice) naš junak otišao Wordsworthu u goste, ponijevši svoje tekice i olovke i malo presvlake. Zadržao se tamo tri godine, a otišao tek kad je primijetio da su domaćini nekako “kiseli”, dok bi sjedao za zajednički stol. Kasnije, sretala sam zanimljive ljude koji uporno pišu olovkom, poput profesora Mladena M. i duhovnika Ivana G., pa smo zaključili da predstavljamo tajno bratstvo “urotnika” protiv tehnike, premda smo, prisiljeni na kompromis, to kasnije prepisivali na pisaćem stroju i nesretnoj tipkovnici računala, koja nas je lišila prisnosti intimnog dodira s papirom i grafitnom glavicom, produženom točkom uma, nabijenom strašću i energijom stvaranja.

Božica Jelušić

Neću reći da mi je svejedno što svjedočim “smrti olovke”, jer to bi bila laž. Napisala sam o tome nekoliko pjesama, a štoviše, i knjiga koju sam ovih dana poslala u Sloveniju, nosi naslov OLOVKA SRCOLOVKA. Dovoljno jasan i neljubiteljima metafora. Vjerujem da bi se moj život mogao tako opisati jednom parabolom: od olovke do optičkoga čitača, kojega još uvijek oklijevam nabaviti. Kažu mi da on pretvara rukopisni tekst u elektronički oblik, što mi je potpuno apstraktno. Međutim, ono što pouzdano znam, jest da želim biti kremirana s olovkom u džepu posljednje košulje. Obećanja se moraju održati, a ja u jednoj pjesmi obećah svojoj suputnici i pomoćnici: “Na lomaču ću i ja s tobom!”. Mislim da sam bila potpuno jasna. Nakon ovoga, nitko se neće usuditi reći da “nije znao”. Imam ja mnogo marama, šalova, rukavica, šešira i naočala, no status olovke nikada ništa u mojim zbirkama nije uspjelo ugroziti. Olovka je ljubav mojega života, davno nadrasla pojam “korisnog predmeta”. Ona je mnogo više, u vještoj ruci taj se stvrdnuti ugljik zaista pretvara u pravi dijamant!

Nestat ćemo u šaci pepela i grafitne prašine, u sjećanje na sve olovke moje mladosti, najodanije prijateljice. Ostane li za nama ovo zapisano, ili se posve zaboravi, mi to, srećom, nikako nećemo znati.

The post OLOVKE MOJE MLADOSTI appeared first on Tacno.net.

U subotu 17.2.2018. u zeničkom Bosanskom narodnom pozorištu se održalo drugo po redu natjecanje Balkanskih kvalifikacija za Finale Dance World Cup 2018. koje će se održati u Sitgaesu/ Španjolska, krajem 6. i početkom 7. mjeseca. Natjecale su se zemlje regiona: Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora, Makedonija i Albanija.

Balet Mostar Arabesque se predstavio sa 5 grupnih koreografija, od kojih su sve osvojile nagrade:

Buketići, (Mini klasični balet) – PRVO mjesto,

Arabic dance (junior etno-nacionalni) – PRVO mjesto, i

Molitva (junior moderni) – PRVO mjesto,

Bečke bombone (mini klasični balet) – DRUGO mjesto

Bijele labudice (djeca klasični balet) – DRUGO mjesto

Solo klasični balet u špicama: Nika Banović (13 g.) PRVO mjesto, moderni ples Lana Kožul (13 g.) – DRUGO mjesto sa 91 bodom!!, Mini modernom, Elena Slezak TREĆE mjesto; djeca u nacionalnom plesu Ena Macić TREĆE mjesto; u kategoriji duo klasični balet: Ena Macić i Nika Banović – PRVO mjesto i u kategoriji trio klasični balet: Emina Kulukčija, Elena Slezak i Klara Ozvatić – DRUGO mjesto.

Dvadeset i jedna DIPLOMA
Devet MEDALJA
Pet PEHARA
BUKETIĆI dobili specijalnu nagradu – besplatne kotizacije za Finale u Španiji!!
SVA DJECA, njih 31, koja su bila prijavljena na kvalifikacijama DWC u Zenici su se kvalifikovala za finale…

NAJVEĆI USPJEH DO SADA!!

Uvaženi žiri oduvijek daje dignitet i format natjecanju. Ovogodišnji pobjednici proglašeni su odlukom međunarodnog žirija: Milica Bezmarević (Srbija), Askhatbek Yusupzhanov (Rusija), Edina Papo (BiH) i predsjednik žirija ispred DWC-a, Nikki Belsher (Engleska). Oni su svojom kompetencijom potvrdili da za ovaj prostor ima nade.

prof. Arleta Ćehić

Direktorica Balet Mostar Arabesque, prof. Arleta Ćehić, koja već 12 godina čini ogromni napor u oživljavanju baleta u HNK ali i šire, ne skriva svoje zadovoljstvo i ponos na svoje učenice:

“Ogromna je stvar dovesti 31 dijete od 5 do 15 godina na međunarodno natjecanje i uspjeti da se svako od njih kvalifikuje u finale ovakvog tipa. Moj cilj je od samog početka bio omasoviti balet i približiti ga običnom čovjeku. Mislim da ovaj domen umjetnosti treba više ponaroditi, kako bi još više došao do izražaja i opstao u ovom modernom vremenu.”

Prof. Ćehić nadalje ističe da je svjesna logističkih nedostataka i uslova u kojima se radi i da sam izlazak u svjetski vrh zahtijeva jedan sasvim drugi koncept, koji je nemoguć bez podrške šire društvene zajednice. Shodno tome su i očekivanja umjerena, ali sama činjenica ostvarene mogućnosti da se stane rame uz rame sa akademijama i školama koje imaju vrhunsku logistiku i finansijsku potporu, je svojevrsni uspjeh i pokazatelj da mi na ovim prostorima nismo u deficitu sa talentima u baletnoj umjetnosti.

Potsjetimo da Balet Mostar Arabesque u Mostaru djeluje od 2006. godine i da je svojim postojanjem, koreografskim promišljanjima, kostimima i scenskim nastupima, bitno uticao na plesnu scenu u Mostaru i šire. Iza sebe imaju mnoga svjetska natjecanja, saradnju sa sarajevskim Narodnim pozorištem, Carolyn Dorfman Company iz NY, SAD, Ričardom Montezom, a otvaranje i zatvaranje značajnih regionalnih događaja i dječijih festivala je već postao tradicija.

The post Balet Mostar Arabesque – najveći uspjeh do sada appeared first on Tacno.net.

Pogovor knjizi  “Treće lice jednine” Nedžada Maksumića, Dobra knjiga, Sarajevo, 2017.

Prodornije čitanje stoga će otkriti da je prije svega riječ o intelektualnoj i emotivnoj drami proizašloj iz riješenosti da se osobna vertikala uspostavi i zadrži u okolnostima zajedničkog horizonta, odnosno – nasuprot njima. Moglo bi se čak govoriti o romanu kao završnome činu emancipacije od bilo kakvog skupnog identiteta – kako onoga porodičnog, tako još više zavičajnog i nacionalno-državnog – jer identitet se sa svojim fondom obvezujućih kultova širi i usvaja horizontalno, kao carstvo idealne identičnosti (ili kao „pravo na lijenost“, prema Sloterdijku), dok će svaki „pogled u visinu“, svaki pokušaj individualnog prodora po vertikali, a to će reći odvajanja od dogmi i normativa koji važe u „bazi“ zajednice, biti tretiran kao devijantno ponašanje, neprijateljski čin, blasfemija i huljenje kurentnih svetinja. Od prve do zadnje riječi „Trećega lica jednine“ vidljivo je da je pisac takvoj vrsti huljenja ne samo sklon, već i pasionirano predan.

Mozaički sklopljena proza Nedžada Maksumića mogla bi lijepo izbaciti iz takta ljubitelje žanrovski čistih i zaokruženih cjelina. Doista, u koju bi je od postojećih (i nepostojećih) kategorijalnih ladica bilo najprikladnije smjestiti? Dokumentarni roman? Ili ipak romaneskni dokument (što pisac na svoj način sugerira, adresirajući svoj rukopis Komisiji za popis stanovništva Bosne i Hercegovine, uz sugestiju da te „podatke“ pridoda njegovu anketnom listu i „ozbiljno ih razmotri“)? Ili možda autobiografija s ekstenzivnim historijskim dodacima? Ili ipak historija s ekstenzivnim autobiografskim dodacima? A opet – historija čega? Porodice, grada ili države? I porodice i grada i države? Odnosno – autobiografija koga? Autora koji o sebi piše u trećem licu, „kao da sam ja on“ („a ne kao da sam ja ja“), opredjeljujući se za rakurs „objektivnog promatrača“ vlastite kože? Pa još kada se, zahvaljujući na taj način postavljenoj spisateljskoj strategiji, činjenice i fikcija isprepliću tako da se fikcija nerijetko čini bližom istini od same faktografske građe, dragi bože…

Ali ako nismo opterećeni potrebom da štivo s kojim se susrećemo nužno podvrgnemo mreži nametnutih konvencija – poput ovoga čitatelja, koji nema stručno osposobljeno uho da osluškuje zveket književnoteorijskih lanaca – užitak u prozi Nedžada Maksumića vjerojatno će biti umnogostručen, što onda uključuje i širenje mogućnosti njena tumačenje. Roman „Treće lice jednine“, primjerice, možemo predočiti kao raskošni prekrivač (ili stolnjak?) spojen od ovećega broja čipkom izrađenih dijelova, fragmenata slične veličine, ali nejednakih oblika i unutrašnje strukture, uvezanih na tako efektan način da finalni „patchwork“ u isto vrijeme odaje utisak rasutosti i zgusnutosti. „Prekrivač“ bi, dakako, mogao biti i nešto manji, ali i znatno veći, njegovi elementi mogli bi biti i drugačije raspoređeni, no nema nikakvih jamstava da bi roman zbog toga bio išta bolji ili lošiji, odnosno da upravo ovakav kakav jest – i po svojoj protočnosti i po svojoj čvrstoći – nije osvanuo u savršenoj verziji.

Njegova snaga, naime, leži u detalju, u filigranski sročenim fragmentima, od kojih skoro svaki predstavlja mali prozni dragulj, a da široki zamah i gotovo „epska“ konstrukcija djela – koje bi, imamo li u vidu „obrađeno“ razdoblje, komotno moglo nositi pomalo patetični podnaslov „20. stoljeće“ – ne usisava i ne razblažuje njihovu literarnu unikatnost, nego je, naprotiv, potencira. Ukoliko je rezultat „historija“ (jedne porodice, jednoga grada, jedne države), njen stvarni značaj ne osiguravaju događaji s kojima nas upoznaje, već način na koji je ona napisana, naime vještina kojom su (katkada notorne) „povijesne činjenice“ i lična sjećanja pretočeni u književnost.

Takav je pothvat, uz obavezni talent, podrazumijevao strpljivi rad, posvećenost i fino brušenje teksta: nema doslovno ni jedne rečenice u „Trećem licu jednine“ čija bi funkcija bila uzgredna, tek da „pridržava“ temeljnu naraciju, i koja nije izbalansirana i ritmički dorađena do perfekcije. U stilskome pogledu, Maksumić se oslanja na pseudodokumentarni poetički manir Danila Kiša (kojeg je ovaj, opet, usvojio od Borgesa), a to rezultira „pripovedačkom mešavinom fakata i legende“, onom vrstom umijeća što proizvodi začudne efekte, takve da gole činjenice bivaju predočene na način da mistificiraju same sebe (jednako kao što ono izmišljeno stječe aromu neupitne faktografije), pa u konačnici sama „stvarnost“ o kojoj roman pedantno referira ima svoju validnost i težinu u mjeri u kojoj je literatura. Svjestan rizika takvoga postupka, pisac pritom humorom i inteligentnom ironijom otklanja svaku pomisao na pretencioznost.

A rečena stvarnost koju Nedžad Maksumić pomno „evidentira“ u rasponu od jednoga stoljeća, vozeći u smjeru: porodica – Mostar – Jugoslavija (ili ipak: Jugoslavija – Mostar – porodica?), ukazuje se u svojem krvavijem izdanju, čas kao povijest političkoga beščašća, čas kao uzbudljiva kronika konvertitstva, čas kao kolekcija totalitarnih gadarija, čas kao dokazni materijal o propasti iluzija, a naposljetku i kao izvještaj o ratnim i poratnim traumama sastavljen iz prve ruke. Osim što opisuje način na koji se događaji od epohalnog značaja i dramatične društvene promjene reflektiraju na konkretne obiteljske prilike, ono što ovu varijantu „historije“ doista čini privatnom jeste metoda „katalogiziranja“, naime selekcija „povijesnih epizoda“ preko kojih se sugerira slika cjeline: u pravilu su to primjeri okrutnosti režima što su se smjenjivali na ovim prostorima, dvorske spletke s fatalnim ishodima, nesmiljeni obračuni s ideološkim protivnicima ili etnički obilježenim neprijateljima, gušenja individualnosti, restrikcije slobode…

Tu se pak čvrsto sjedinjuju poetička vokacija pisca i njegova etička pozicija, nastupa svom snagom „treće lice jednine“, reklo bi se, glavni junak „Nedžad Maksumić“, koji, za razliku od književnoga dara, ne posjeduje talent za socijalnu adaptaciju, pa ga masovna stremljenja i euforije uglavnom ne dotiču. Zabilježio je čak i trenutak kada je to samome sebi potpuno osvijestio, 1980. godine, u kadi, „mokar k’o popišan“, shvativši da je „zbunjeni gost u vlastitom životu“, i „stranac u vlastitoj porodici“, i „nekakav usamljeni unutrašnji emigrant u zemlji koja je do tog trena bila potpuno njegova i kojoj nije bilo smiješno ništa od onoga što je njega nasmijavalo“, a taj se osjećaj u narednim godinama i narednim državama samo osnaživao. Iz takve vizure autorov „romaneskni dokument“ može se čitati i kao svojevrsni raport o nepripadnosti (dakle sasvim adekvatan prilog što bi ga imala „ozbiljno razmotriti“ Komisija za popis stanovništva), jer ako ikakva negativna energija zrači iz ove proze, onda je to neskriveni prezir prema kolektivitetima.

Prodornije čitanje stoga će otkriti da je prije svega riječ o intelektualnoj i emotivnoj drami proizašloj iz riješenosti da se osobna vertikala uspostavi i zadrži u okolnostima zajedničkog horizonta, odnosno – nasuprot njima. Moglo bi se čak govoriti o romanu kao završnome činu emancipacije od bilo kakvog skupnog identiteta – kako onoga porodičnog, tako još više zavičajnog i nacionalno-državnog – jer identitet se sa svojim fondom obvezujućih kultova širi i usvaja horizontalno, kao carstvo idealne identičnosti (ili kao „pravo na lijenost“, prema Sloterdijku), dok će svaki „pogled u visinu“, svaki pokušaj individualnog prodora po vertikali, a to će reći odvajanja od dogmi i normativa koji važe u „bazi“ zajednice, biti tretiran kao devijantno ponašanje, neprijateljski čin, blasfemija i huljenje kurentnih svetinja. Od prve do zadnje riječi „Trećega lica jednine“ vidljivo je da je pisac takvoj vrsti huljenja ne samo sklon, već i pasionirano predan.

A to što bi poneki čitatelj markacijske epizode jugoslavenske prošlosti možda izabrao i „evidentirao“ po drugačijem ključu, što bi se njegov lični mozaik prohujaloga doba na ovaj ili onaj način razlikovao od piščeva, potpuno je nevažno, barem od momenta kada „historijska istina“ postaje literatura. U slučaju Nedžada Maksumića, literatura visokih dometa.

Viktor Ivančić

The post Viktor Ivančić: RAPORT O NEPRIPADNOSTI appeared first on Tacno.net.

Foto: Bojana Janjić/Flickr

Pitao se svojedobno Aleksandar Hemon- je li to pisao 1992. u Chicagu- tko će ostati zadnji u Sarajevu, da ugasi svjetlo?

A ja danas tom upitu dodajem još poneko pitanje – za cijelu regiju. Neće li to biti netko od nas preostalih- te će, i sam već ugašena uma, ugasiti i to zadnje svjetlo?

Hoće li taj netko bauljati ovdašnjim distopijskim ruševinama…?  I hoće li, taj netko, u predsmrtnu očaju, pretvoren u onaj utjelovljeni Munchov Krik, pjevati i zazivati, umirući:

Ay, Carmela… Ay, Carmela…?

Na  oronuloj, sivoj sarajevskoj Skenderiji, mandala Doma mladih nije u središtu – smještena je na lijevu stranu platoa. I ova mandala nije nikakvo pseudomistično new age priviđenje, već kružnica-mizanscena za družbu koja je 10. veljače 2018. izvela u Sarajevu svoj večernji mirakul.

Dom mladih. Zasigurno i najbolja, simbolički, pozornica za nastup glazbene, pikareskne, histrionske, cabaretske, cirkuske, vagabundske družbe. Družbe Darka Rundeka i Ekipe.

Istinabog, čak je i ovaj začudni, dionizijski omamljujući koncert, tek usputan povod za priču koju ćete pročitati.

OSAMDESETE – PROPUŠTENE GODINE

U prijeratno, davno doba, sarajevski Dom mladih bio je  mjesto u kojemu je sve kiptjelo od nezasitne mladeži i života: s knjižarom, knjižnicom, diskotekom,  klubovima, redakcijama tiskovina, bezbrojnim koncertima. U onim propuštenim godinama, osamdesetim – o kojima se danas govori kao o oniričkoj toponimiji Arkadije, Atlantide i  Kanaana- u Domu su svoje prve nastupe imali Vis Idoli, EKV, Haustor, Azra, Film, Kazalište, Zabranjeno pušenje, Elvis J. Kurtovich, SCH… U cijeloj Istočnoj, Jugoistočnoj i Srednjoj Europi samo je  omražena Jugoslavija – kroz novi val, punk i rebeliju koja je bujala kroz omladinski tisak, strip, film – iznjedrila cijeli jedan moćni, bogati i autentičan pokret. Ta je novovalna jugoslavenska revolucija, i  za upućene na žuđenom Zapadu, doživljavana kao ravnopravna njihovoj vlastitoj new wave & punk ( suburban cult) revoluciji. Premda je ovdje – učitavam li ja to naknadnom pameću? – bila i značila neusporedivo više.

AY, CARMELA…AY, CARMELA…

Kako se sve to urušilo u propuštene osamdesete te potom završilo u orgijastičkom, bratoubilačkom krvoliptanju i grozomornoj agoniji jedne zemlje, ostaje upitno.

U paklu jugoslavenske crvene diktature pedesetih godina, prirast stanovništva je bio trostruko veći od današnjega, u raju ovih postjugoslavenskih, neoliberalnih, višestranačkih demokracija.

Što to znači? U infernalnoj tamnici naroda upražnjavali smo sirotinjsku zabavu i množili se kao zečevi? Zašto onda, u edenskoj sadašnjici globalne korporativne idile, nestajemo u pustinji galopirajućeg mortaliteta i gerijatrijskog, prosjačkog hropca i bijede?

Osamnaestogodišnjaci na koncertu Rundeka i Ekipe, u sarajevskom Domu mladih, zacijelo su posljednji put u Sarajevu pjevali o Šejnu. Pjevali i prepoznavali svoje strahove i nade, buntovništvo i žeđ za slobodom- u Šalu od svile. I ne zbog poodmakle Rundekove dobi- on, uostalom, izgleda začuđujuće vitalno i mladoliko – već radi toga što ti klinci odlaze nepovratno, tko zna kamo, na sve strane svijeta.

Kao i u ostatku exjugoslavenske regije, u umirućem Sarajevu prazne se jaslice, dječji vrtići, osnovne i srednje škole, fakulteti. Postaju pregolemi  i ispražnjeni prostori – inače skromnih igraonica, igrališta, parkova, šetnica. Ono što nisu, u četverogodišnjoj opsadi, uspjeli kanibalski izvođači radova Načertanija i Memoranduma SANU, uspješno dovršavaju katili i sejmeni, prostracijski plaćenici ovodobnoga Sultana.

Pitao se svojedobno Aleksandar Hemon – je li to pisao 1992. u Chicagu?- tko će ostati posljednji u Sarajevu, da ugasi svjetlo?

A ja danas tom upitu dodajem još poneko pitanje – za cijelu regiju. Neće li to biti netko od nas preostalih – te će,  i sam već ugašena uma, ugasiti i to zadnje svjetlo? Teturati u smrdljivoj, od prljavštine skorenoj krpeži od odjeće, prolazeći pored kolona nijemoga roblja s ovovjekovnih,  offshore i outsourcing plantaža, u posjedu arapskih, ruskih, kineskih, indijskih multimilijardera; stopostotnih vlasnika cijele eutanazirane ex-yu regije? Hoće li taj netko lutati, bauljati u ozbiljenoj distopijskoj koreografiji ruševina, magle, smetlišta; ognja koji proždire rubne ostatke nekadašnjih gradova?

I hoće li, taj netko, u predsmrtnu očaju, pretvoren u onaj utjelovljeni Munchov Krik, pjevati i zazivati, naricati i plakati, umirući:  Ay, Carmela… Ay, Carmela…?

OVO JE PRIČA O LJUDIMA I PSIMA

Nije to bio samo obljetničarski koncert i konac turneje prigodom dva desetljeća od objavljivanja prvoga samostalnog Rundekova albuma Apocalypso (1997.)  Samo deset dana pred koncertni finale turneje Apocalypso now u Sarajevu, Darko je Rundek napunio šezdeset i dvije godine.

S minulom godinom nije, međutim, obilježeno „samo“ tih dvadeset godina od prvoga posthaustorskog Rundekova uratka, nego i četiri desetljeća  radnog staža. Daleke 1977. on i Srđan Sacher kreću s Komunom, skupinom koja je prethodila Haustoru. Svjetski Zagorec i pikareskni gitarist, histrionski pjesnik, „zreo je za penziju“- što bi mu i zakonski utemeljeno mogao otpjevati Rambo Amadeus. Ali 10.2. na pozornici Doma i u smrtno bolesnu gradu, koji ubrzano ostaje bez mladih i života, umirovljenik Rundek je djelovao skoro pa dvostruko mlađe od svojih umirovljenih vršnjaka. Kao da se vratio  u 1991., kad je otišao u Pariz.

Fosilizirana no neupitna mudrost veli da slika govori više od tisuću riječi. Za glazbu pak možemo kazati da nas vodi u – tisuće svjetova. Ako još njezinoj magijskoj moći pridodate i  narativnu plastičnost i kaleidoskopsku sugestibilnost koju nosi poetika Rundekovih pjesama, kritičarska nadobudnost ostaje nasukana na vlastitim deskripcijskim frazemama.

Ali ovo nije  muzikološka studija posvećena Rundekovu opusu niti  recenzija zadnjega albuma.

Ili zakašnjelo, sladunjavo pametovanje o koncertu i završnici turneje.

Ovo je priča o Rundeku i svima nama. Ako se pak pitate „a tko smo to mi?“, kojeg vraga gubite vrijeme čitajući ovaj tekst?

Jer, kako bi rekao sam Rundek: „ovo je priča o ljudima i psima…“

REVOLUCIONARNA ETIDA &  BANDIERA ROSSA

„Čovjek je odvojen od prošlosti – veli Milan Kundera u knjizi eseja Zavjesa- dvjema silama koje odmah djeluju i surađuju: sila zaborava (koja briše) i sila pamćenja (koja preobražava).“

Osamdesete su bile vrijeme nestašica svega, restrikcije struje stalne, vožnje par – nepar vozila obvezne. Hiperinflacija u doba Markovića dosegnula je 1000%, enormno su porasle kamate na jugoslavensko zaduženje. Partitokratski dinosauri živjeli su u mumifikaciji i izobilju svoj pasatizam.

Crvena buržoazija se valjala u hedonističkom  ignoriranju stvarnosti, sva ta trulež skrivana je verbalnim deliktom. I tu faktografiju besmisleno je brisati i cenzurirati zaboravom te krivotvoriti lažnim pamćenjem idealiziranog, nikad postojećeg zlatnog doba.

Jučer nije bilo bajka, ali se o bajkama još sanjalo. No, zašto danas, kada je navodno sve bajka u odnosu na to strašno jučer, svi sanjaju samo jedno- kako se probuditi iz ove noćne more?

Ili ja naprosto ne znam kako nazvati stvarnost u kojoj vam je budućnost uskraćena, prošlost poništena, a sadašnjost prezasićena- strahom?

Kad Darko Rundek u sedmom desetljeću života pjeva pjesmu Kao da je bilo nekad (1986.) Milana Mladenovića i Ekatarine Velike, to je čin nostalgije i molitvena spiritistička seansa, nedosanjan san i neumrlo vjerovanje. To je, onkraj poraza, gubitaka, razočaranja, zla i smrti, uvjerenje koje ne umire, san koji nadživljuje, neutaživa glad u nama i izvan nas samih.

„Ne živi čovjek samo o kruhu, nego i o svakoj riječi koja izlazi iz usta Gospodnjih“  – govorio je Isus, Jeshua, taj židovski protorevolucionar i arhetip ljevičara. Uzalud, već milenijima, njegovo raspelo prekivaju u bodeže, mačeve, kukaste križeve. Uzalud obrtnici smrti podižu svoje manufakture na Golgoti. Uzalud Thanatos pokreće smrtonosne lovačke hajke mizantropije, u šumama svijeta, na vilinske snove, nastojeći ubiti besmrtno: Filiu, Agape, Eros. U praznini poraza i samoći pretrpljene patnje, boli, nepravde, na ruinama i iza grobišta, uvijek se iznova zbiva uskrsnuće nade, vjere i snova.

Bez kruha i sna, ne može se preko mosta između danas i sutra.

Cijena neprepoznatih  godina 1968., 1971., 1974., oglušivanje o glas vapijućeg u pustinji, Praxis i Korčulansku ljetnu školu, sve to neznanje, ignorancija, bahatost, plaćena je – smrću države i stotina tisuća nevinih.

Novi val, punk, glazba, knjige, omladinski tisak, film, kulturna revolucija- bio je to vlak posljednje šanse da se krene dalje. I on je, nezamijećen, otišao.

Zbirno i zborno, jugoslavenski je novi val snimao, pisao, skladao, svirao, pjevao-  kruh i san.

Odjekivale su i dozivale pobuna i revolucija, svih tih godina.  Novovalna je glazba bila nova Chopinova Revolucionarna etida i Bandiera Rossa. Nitko to nije čuo niti prepoznao.

A revolucije se ne događaju s gitarama u rukama. Sve su te pjesme na kraju utihnule – kao i svaki labuđi pjev.

Dakle, zar nismo, svi mi, preživjeli svjedoci krvave istine iz  znane misli Waltera Benjamina- da je „ svaki fašizam – izgubljena revolucija“ ?

BEZDOMNIK KOZMOPOLISA

…Slušalice na ušima i odabir, danas, navodno pametnog mobitela. U zadnjih deset godina otkako sam bio otišao iz Sarajeva – putujem, s Rundekovim uradcima, od pjesama iz  osamdesetih do danas.

Njegove su mi pjesme bile, evo patetike, kao brodolomniku otočje utjehe; u samotnim lutanjima, trbuhom za kruhom, ulicama Beča, Budimpešte, Praga, Bratislave, Varšave, Milana, Rima.

Posljednje pak dvije godine veselog preživljavanja, vrtnje i života između  Slavonije djetinjstva i Sarajeva mladosti, rata i poraća, Rundek, Haustor, Cargo Trio, sa mnom su opsesionantno. Prate me poput neizbježne, savršeno pogođene kantilene. Nakon ljudoždera koji su, nadirući kroz vukovarske ruševine, zazivali kralju Petre šalji nam salate, nad slavonskom pustom zemljom  nadvili su se beznađe i sablasni ubojice Glavaš i Merčep. Odatle navraćam u poraženi europski Jeruzalem kojega nisu uspjeli  dotući Karadžićevi trogloditi. Ali jest sultana Erdogana zloslutni vazal, Bakir Babukin. Pretvorio je  Sarajevo u tribalnu, zapuštenu mahalu istanbulske periferije, kamo ne zalaze gomile turista u Stambolu, na Bosforu.

Ušminkane srednjoeuropske prijestolnice i talijanski gradovi, kao porozne kulise i scenografija dvojbene Europe u obličju EU. Baranja, Istočna Slavonija, Zapadni Srijem, istovjetno urušeni i ispražnjeni prostor BiH i Sarajeva. Slični prizori potonuća i nestajanja i u svim drugim ex-yu državama.

Eu- prizorišta kao poruga europskim sanjarima E. Morinu i D. de Rougemontu; spaljene zemlje Jugoistočne Europe. Za preživljavanje u svemu tome sumnjam da ima bolje muzičke i pjesničke naracije od Rundekove orfejske glazbe i poetike. On je taj koji cijeli život luta i pjeva kao bezdomnik Kozmopolisa.

TRI  RATNA DRUGA

Darko je Rundek jedan od one trojice diviniziranih iz jugoslavenskog i poslijejugoslavenskog rock and roll panteona. Ikonički i mitomanizirani lik, rame uz rame s Branimirom Johnnyjem Štulićem i Milanom Mladenovićem.

Rock & rolla ovdje danas ima tek ponegdje i ponešto, u nanočesticama. Više od duha Jugoslavije.

Zapravo, nje imade najviše u šupljoglavama ovdašnje fašistoidne gamadi. Tamo, poput bauka, kruži u toj  praznoglavoj gnjusobi.

No, Johnnyja i Milana, premda obitavaju na dvije obale postojanja, mnogi još uvijek, onim infantilnim i romantičnim ostatkom u nama, zamišljaju u revolucionarnoj apoteozi.

Na barikadama Pariza ili u španjolskim rovovima, u Ejzenštejnovom Oktobru i izmaštanom jurišu na Zimski dvorac, po šumama i gorama jugoslavenskih partizana.

Ali, Rundek ne voli emfaze i prenaglašene herojske geste.

On je od onih što se pojavljuju kad je olovno teško pjevati himnu među ruševinama.

Kad su barikade strgane i srušene, rovovi zarasli u korov, kad se tirani vrate u dvorce, kad su oskvrnuta partizanska groblja. Tad treba znati zatomiti i prešutjeti elegiju te, unatoč svemu, iznova pjevati: „… u nama vrijeme se mijenja/ i svi su opet spremni  da se bore za san…“

Sa supružnicom Sandom Hržić – u ovoj priči, Penelopa se ne odvaja od Odiseja, a Itaka je putujuća – Rundek živi, neprestance kružeći, u Parizu, Zagrebu i Braču.

U Parizu, preko puta njihova stana, uzdiže se Bastillea, a zračna luka udaljena je petnaestak minuta lagane vožnje. No, još  puno toga čeka na  Rundeka. Prije puta u sumrak, plavim avionom.

Na Braču, Sanda i Darko, oboje vegani, žive i rade u komuni koja se zove Zemlja za nas.

Uzgajaju masline, grožđe, povrće.

U nevelikoj otočnoj komuni, na pragu starosti, Rundek bježi od roblja, robe, novca i zombijevskog konzumerizma, nastavljajući sanjati isti san.

Mlađahni Marx, u Ekonomsko-filozofskim rukopisima iz 1840-ih, otvorenih očiju sanja poredak u kojemu će nestat novac i kupoprodaja: „Ljubav  će se razmjenjivati za ljubav, povjerenje za povjerenje“. Daleko od svih Gulaga, Auschwitza, konzumerističkog totalitarizma.

Na kraju se, u dvostrukoj parodijskoj parafrazi, pozivam na – Hajduka i Viktora Ivančića.

Utopija živi vječno. Ay, Carmela…

The post RUNDEK: UTOPIJA ŽIVI VJEČNO appeared first on Tacno.net.

U Sarajevu je promovirana knjiga „Komandant, smjena, izdaja“, autora Hasana Efendića, generala i prvog ratnog komandata Teritorijalne odbrane Republike BiH.

Foto: BHRT

Iz recenzije – prof.dr. Esad BAJTAL

Nizom najrazličitijih krajnje šokantnih primjera, svom svojom dužinom i širinom, Efendićev rukopis, argumentovano i vrlo jasno, ogoljuje nam politikantsko licemjerje činjenice, da se, i kako se, ispod retoričkog „nacionalnog interesa“, krije, zapravo, samo besramni interesni nacionalizam oličen u pljačkama, karijerizmu, vaninstitucionalnom odlučivanju, minder logici vladanja, te sistemu dvostrukog komandovanja i upravljanja u službi osmišljenog slabljenja odbrane BiH. Pa sve (na tragu iste podrivačke logike), do KOS-ovski koordiniranog i idejno ciljanog smjenjivanja i postavljanja ljudi na ključne pozicije Armije RBiH. Sred rata i na štetu vlastitog naroda i Države. Uporedno stim, na pragmatsko nemirnoj sceni, u igri su i milijarde „nestalih“ dolara, otimačina vojnih stanova, organizovani kriminal, dobro organizovani lopovi, varalice, uhode, špijuni … Očito, logički govoreći, u igri je idejno-planski uvezan, funkcionalan, sofistički, klero-stranački, dobro razrađen, i, koordinacijski pažljivo provođen sistem izdaje i pljačke zemlje i naroda.

Autobiografski rukopis generala Efndić Hasana, Komandant, smjena, izdaja, u svojoj narativno-semantičkoj dimenziji, shodno fundusu neizbježnih činjenica na kojima gradi svoj spisateljski siže i perspektivu povijesnih dogoda, neizbježno poprima karakter povijesno-hermeneutički važne dokumentarne građe. Koja, snagom svoje uvjerljivosti i auteničnosti, dodatno, i bez spisateljske namjere te vrste, potvrđuje brojne sumnje, nedoumice i „čaršijske priče“ vezane za sudbinski tragična zbivanja ratnih i poratnih godina u regionu i posebno na tlu agresijom napadnute Bosne i Hercegovine.

Naravno, u idejnom smislu riječi, nema nikakvih iznenađenja. Sve smo to uglavnom deduktivno dokučivali i logički domišljali, zaokruživali. Ali, ostaje čitalački gorak okus neposredne potvrde onoga što se, danas, i nakon neporecivih svjedočenja neposrednih aktera zbivanja, poput Efendića i drugih, sve to uporno, sofisticirano-smušeno, napadački-otvoreno, i kako sve još ne, sistematski negira i značenjski pokušava potkopati i dovesti u pitanje. Kako od samih ideologa, tako, i još žešće, od njihovih neformalnih karijerističko pragmatski uhljebljenih, i naprasno – za potrebe dnevne politke i relativizacije povijesne istine – proizvedenih inteligenata.

U tom smislu, Efendićev autobiografski rukopis, logikom moralnog impetusa autora, predstavlja posljednji bedem odbrane ideje Bosne u njenom povijesno životnom i ljudskom smislu. Tačnije, rukopis neposredno svjedoči i činjenički raskrinkava etno-partnerske, anticivilizacijske, i đavolsko-šejtanske podjele BiH sa stanovišta idejne etno-logike svetog b-h-s trojstva, a shodno predratnim i ratnim koordinacijama njene teritorijalno-državne destrukcije preko krvi i tragične pogibelji preko sto hiljada nedužnih građana.

Tragom autobiografske hronološke logike, kroz nepotkupljiva dječija sjećanja autora na dane Drugog svjetskog rata 1941.–1945., u prvom dijelu rukopisa, čitalac dobija na uvid civilizacijski porazan deskript fenomenologije krvavog četništva. Koje će, ponovo, devedesetih godina, osionom reprizom velikodržavnih ambicija i klero-(č)etničke raspojasanosti u agresiji na BiH, sluganskim oponašanjem, zločinački prepoznatljive nacističke ideologije krvi i tla, još jednom pokazati svoje pravo lice. Tačnije, fašističko, anticivilizacijsko, velikonacionalističko übermensch lice. Sve to, izvan bilo kakve idejno obojene potrebe i retorike, logikom pukog dječijeg svjedočenja, i bez spisateljski tendencioznih dodataka – dato nam je na čitateljski nesumnjivo jasan uvid. U tom kontekstu, ono što Efendićevom rukopisu daje posebnu uvjerljivost, nisu samo činjenice i neposrednost svjedočanstva živog svjedoka i strave proživljenog iskustva. Nego, i prije svega, miran pripovijedni ton, odnosno, racionalna sabranost autorski korektne intonacije kazivanja. Shodno rečenom, na djelu je, retorika oslobođena mržnje psihološki često neizbježne za ovu vrstu životnih, dramatično-tragičnih svjedočenja.

Isto važi i za ostatak tj. segmente rukopisa koji se tiču turbulentnih ratnih zbivanja devedesetih godina. Dakle, i za one njegove dionice, u kojima autor, nošen patriotski najdubljim osjećanjima, idejno projektovanu izdaju Bosne i njeno sračunato rastakanje iznutra, svjedoči rezignirano-mirnom intonacijom nemoćnog i ljudski-razočaranog svjedoka. Čini to rukovođen inercijom samurajske oficirske časti i ljudskog dostojanstva. I ne predajući se, uprkos svemu šta mu se događa, istrajava na stavu uvijek životno opasne odanosti istini i pravdi. Jer, Pravda pritišće da se govori, a Istina zahtijeva da se to čini jezikom oporih činjenica, na ljudski čist, idejno nepretenciozan način.

I autor nastoji činiti baš tako.

Ukratko, na tragu Efendićevih neposrednih svjedočenja, slijedimo jednu hronologiju tajnog, idejno osmišljenog beščašća, koje nema hrabrosti da se javno očituje, pa svoje dobro skrivane nakane, uporno (i u svrhu obmane vlastitog puka), uvija u slatkorječivu retoriku. Potpuno suprotnu sofisterijski zamućenim ciljevima stranačke vrhuške, koja, u vlastitoj klero-etničkoj pomućenosti, snuje ne samo o podjeli Zemlje, nego se – dok ljudi u rovovima ginu za „cjelovitu“ multi-kulti BiH – kartografski i topografski konkretno (u upravi Mešihata islamske zajednice u Zagrebu), nad razastrtom geografskom mapom, razmatra izbor teritorije za, već dogovoreno, preseljenje naroda u Libiju. Kako to čitamo u sljedećoj, nezamislivoj i simptomatično poraznoj rečenici, na stranački zadatak skoncentrisanog Ševke Omerbašića: „Proučavam kartu Libije! Tražim rejon gdje bi mogli preseliti Muslimane iz Bosne“.

Nizom najrazličitijih krajnje šokantnih primjera, svom svojom dužinom i širinom, Efendićev rukopis, argumentovano i vrlo jasno, ogoljuje nam politikantsko licemjerje činjenice, da se, i kako se, ispod retoričkog „nacionalnog interesa“, krije, zapravo, samo besramni interesni nacionalizam oličen u pljačkama, karijerizmu, vaninstitucionalnom odlučivanju, minder logici vladanja, te sistemu dvostrukog komandovanja i upravljanja u službi osmišljenog slabljenja odbrane BiH. Pa sve (na tragu iste podrivačke logike), do KOS-ovski koordiniranog i idejno ciljanog smjenjivanja i postavljanja ljudi na ključne pozicije Armije RBiH. Sred rata i na štetu vlastitog naroda i Države. Uporedno stim, na pragmatsko nemirnoj sceni, u igri su i milijarde „nestalih“ dolara, otimačina vojnih stanova, organizovani kriminal, dobro organizovani lopovi, varalice, uhode, špijuni … Očito, logički govoreći, u igri je idejno-planski uvezan, funkcionalan, sofistički, klero-stranački, dobro razrađen, i, koordinacijski pažljivo provođen sistem izdaje i pljačke zemlje i naroda.

Ovakav kakav je, u svojoj činjenički utemeljenoj ispovijedi, i moralno-istraživačkoj dosljednosti svog autora, rukopis Hasana Efendića Komandant, smjena, izdaja, snagom čitalačke doživljajnosti, kao etički korektno i spoznajno vrijedno štivo, sam sebe (i bolje od recenzentske nakane te vrste), preporučuje svom budućem izdavaču, spremnom da se uhvati u koštac s rizikom postizdavačkih peripetija koje, najčešće, prate ovakva, povijesno ozbiljna, a dnevno-politički iritabilna štiva.

U najkraćem, i sa moralnog stanovišta govoreći, ovakav rukopis u svom istinstvujušćem razotkrivanju tamnih stranica dvostruke agresije na Bosnu i Hercegovnu, s jedne, i lažnog zagovaranja njene cjelovitosti, s druge strane, zaslužuje svog izdavača i knjišku formu. Njenom objavom, javnom mnijenje, ne samo BiH, nego, i ono regionalno, će (pored već dobro znanih), dobiti na uvid i neke dobro skrivane, unutarnje aspekte, krvave bosanske kalvarije. Njenu životno pogubnu cijenu, plaćali su, i platili, nedužni, smišljeno izmanipulisani branioci, kao i svi ostali patriotski orijentisani građani Bosne i Hercegovine.

Logikom te cijene, oni imaju moralno i ljudsko pravo na knjiško svjedočanstvo i spoznaju ove vrste.

The post Esad Bajtal: Efendićevo knjiško svjedočanstvo krvave bosanske kalvarije appeared first on Tacno.net.

Foto: Blackmoonrose13

Tviter tvita pod oblačkom
Instagram se updatira
Guglaj mala grličice
S kim si snoćka fejzbučila

Miš skrintačom mejla, šera
I snapčata s crnim mačkom
Lajka post i mesa smajli
Tviter tvita pod oblačkom

The post Jedan, dva, tri, četri – izgubljeni appeared first on Tacno.net.

Večer poezije Jozefine Dautbegović “Domovina u koferu“, priredili su CKM, portal tacno.net i Pozorište lutaka Mostar, sinoć, na pjesnikinjin rođendan, na Maloj sceni “Karel Čapek” Pozorišta lutaka u Mostaru. Stihove su govorili sjajni mostarski pjesnici i glumci, Diana Ondelj Maksumić i Nedžad Maksumić.

Bila je to večer najpotresnijih ljubavnih stihova, antiratnih, autentičnih, istinskih govorenja o ljubavi, strahu, izbjeglištvu, smrti: Oda vodi, Molitva, Različite ljubavi, Kukavičja, Zadnja bosanska zima, Domovina u koferu, Izbjeglička… Njeni stihovi su vrisak, ne možete ih zaboraviti ni dugo poslije gašenja svjetala na pozornici i odlaska u noć.

Sve riječi su nedostatne za dobru poeziju, kako reče jednom Diana Burazer. Poklanjamo vam dio njenog pjesničkog opusa. Nemojmo je zaboraviti.

Jozefina Dautbegović  (Šušnjari, 24.2.1948 – Zagreb, 27.11.2008) završila je Pedagošku akademiju, grupe za hrvatski jezik i povijest u Slavonskom Brodu. U Doboju je radila kao nastavnica hrvatskog jezika i povijesti, kao knjižničarka, te uređivala biblioteku Druga svjetlost i časopis za kulturu Značenja. U Zagrebu je bila voditeljica kulturne tribine i urednica muzeološkog časopisa Informatica Museologica (MDC, Zagreb) i radila kao arhivist-dokumentarist u MDC-u. 

Objavila 8 knjiga poezije i jednu knjigu priča „Čovjek koji je kupovao kuću“. 

Bila je članica Hrvatskog društva pisaca i  Hrvatskog centra PEN. Zastupljena u svim relevantnim antologijama, a ciklusi njezinih pjesama objavljeni su na engleskom, francuskom, njemačkom, talijanskom, švedskom, slovenskom i makedonskom jeziku. 

The post Domovina u koferu: Večer poezije Jozefine Dautbegović (video) appeared first on Tacno.net.

Deset godina od smrti slikara Fuada Arifhodžića

U našim životima postoje datumi do kojih svatko od nas drži, postoje datumi zbog kojih smo tužni ili pak radosni. Ovaj datum o kojem ispisujem sjetne retke sjećanja ispunjava me, s jedne strane tugom što već deset godina ne srećem na sarajevskim prometnicama najautentičnijeg slikara sarajevskih veduta Fuada Arifhodžića, a s druge strane ponosom što sam bio ne samo suvremenikom ovog istinski velikog magičara akvarela, već nerijetko i njegovim sabesjednikom… Istina, trudio sam se više da slušam, da pokušam što više upiti duh Sarajeva, onog negdanjeg grada kojem su osobe poput Fuada Arifhodžića davale šarm i dignitet temeljne gradske duhovnosti…

Na slikama akvarelističke intonacije Fuad Arifhodžić je hvatao dušu Sarajeva, njegovo bilo i ritam. Ti sjetni akordi Arifhodžićeve sarajevštine isijavali su iz njegovih autentičnih boja, koje su imale i zvuk i miris trgova i ulica grada podno Trebevića. Arifhodžić je znao da pogodi nijanse, da ostvari artističku sinergiju između motiva i umjetničkog zanosa pri stvaranju akvrelistične alkemije.

Nije ovaj akvarelist bio samo najbolji tumač duše Sarajeva. Njegovi prizori Venecije, sorbonskih krajolika, njegovi lađari i gondolijeri, sve je to činilo jedan svijet koji nije bio preslikom svijeta u kojem smo živjeli i živimo. To je bio akvarelistički poetiziran paralelni svijet u kojem je umjetnik hedonistično uživao. Pa onda nekoliko samozatajnih žena, pa čudesne mahrame i zaklonjena lica, cvijeće, kao netom stiglo iz sarajevskih đul bašči…

Sve to činilo je i čini jedan europski relevantan legat, koji je slikarev sin, ambasador Nerkez Arifhodžić, svjestan neraskidive veze umjetnika i njegovog Grada zavještao Bošnjačkom institutu, svima nama na svojevrsnu polzu i svakodnevnu mogućnost bivstvovanja sa ovim umjetnikom sjetne sarajevske atmosfere.

Desetljeće od umjetnikove smrti je trenutak da bar na ovaj način bacimo još jedan pogled na ovu neprolaznost i veličinu likovnosti!

The post SJETNI AKORDI SARAJEVŠTINE appeared first on Tacno.net.

Zapis o likovnom raskošu

Nad mojom glavom visi na galerijski čudotvoran prostor zadjenuta, uz još dvije neodoljivo poetične slike ovog likovnog stvaraoca i slika Golubovi…

Da li Močevićev prizor snažne ekspresivnosti predstavlja goluba i golubicu na gledatelju ovoga likovnoga raskoša je da se opredjeli…

Međutim, ovo je toliko ubjedljiva likovna energija kojom je Močević reagirao na svijet oko i u sebi (!) da jednostavno ne mogu ne zapisati osobni doživljaj o njegovoj umjetnosti i ovoga puta, odnosno, ovim lijepim povodom…

Slika je posebno impresivna u sagledavanju unutarnjeg svijeta umjetnikovog u kojem se evidentno oplođuju strast ka snažnoj koloritnosti, stvaranoj sublimnom analizom, s jedne, pak, strane i ubjedljivo crtački dominantno krokiranje prizora iz nekog imaginarnog golubarnika…

Na bijeloj pozadini, opet svoj u nekoj trijumfalnoj ozračenosti metalizmom suvremenosti tragosa, koji evidentno proživljavamo, dva goluba sa čudnim prelijevima karakteristične crvene boje, nimalo naivno sugerirajući krvavu stvarnost u kojoj i ljudi i životinje dijele ovozemaljsku sudbu, imaju karakterističan međusobni odnos… Donji predio Močevićevog asocijacijskog polja donosi gibanje u kojem i uporabljeni zagasiti kolor kao i tamna navješća olujnosti iz koje bi mogao da se razvihori jedan potpuno novi svijet i autentičan život u njemu daje temeljnicu gotovo ekstatičke energije kojom slikar ispunjava središnji prizor, sav dat u jednom raskošu autentične Močevićeve likovnosti…

Nagnutost ovih plemenitih ptica jedne prema drugoj daju nevjerojatan osjećaj dinamičkog giba pa se pitamo da li je taj životni kaleidoskop stvarno toliko impregniran krvavim pojedinačnim sudbama i da li naše doba uopće ima šansu da se ikada nazove vremenom humanosti??

Neke drap fleke Močevićevih emotivnih refleksivnosti kao da najbolje progovaraju o bojama sivila koje proživljavamo usudom u kojem trijumfira bezizlaz i besperspektivnost svakodnevice, kako za životinje, jednako i za ljude…

Slika nad mojom glavom opominuća je u svom likovno razbokorenom raskošu, Močevićevom…

The post Golubovi slikara Borka Močevića appeared first on Tacno.net.

Psiholozi vele da je strah najveći pokretač, ali ne i u ovoj državi. Ovdje je šupljak najveći pokretač. Magla. Laž. Opsjena. Iluzija. Ljudi se na znak istine razbjesne i na svaki  je način žele opovrgnuti, dok na izrečenu laž ili vijest donesenu pod krinkom magle mirno okreću glavu na desnu stranu jastuka i zadovoljni sobom sanjaju snove u kojima su oni heroji i gospodari.

Koliko bi samo sjajnih priča planine mogle ispričati kada bi imale mogućnost da pričaju. Umjesto te priče, one stoje kao mrtve, i za mrvicu pomjeraju svoja kruta, beživotna tijela prema haosu. Ne pričaju planine ništa a ljudi opet skaču po njima, penju se, leže, dive im se i sa osmijehom na licu, pod svojim nogama gledaju udaljen, sitan narod kako se komeša u svojoj kutiji bez krova, zaljepljenoj na koru od banane, koja visi na rubu svemira.

Ljudi ne žele biti planine. Oni žele biti moćnici koji uzimaju blago i ljudsko dostojanstvo i sav njihov grijeh, odnosno ono što posebno tangira čovjeka, jeste u tome  što sve te stvari žele uzeti putem kiča i sile bez neke posebne ideje, plana ili cilja.

Kada ste zadnji put bili opsjednuti nekom idejom koja vam u hladnu zimsku noć dolazi na san i tjera vas da se probudite, okupate hladnom vodom i uzmete u ruku stvari koje ide u prilog te ideje?!

Čudna je ova naša bosanskohercegovačka živelj. U narodu se ustalila izreka da će vam čovjek iz BiH oprostiti sve osim uspjeha. Danas je to malo drugačije. Uspjeh je nesumnjivo omražen ali je dopustiv ukoliko njegovi okviri prevazilaze okvire ove države. Daleko omraženija stvar ovdje jeste čovjek koji vam govori istinu. Ljudi će vam sve oprostiti osim istine. Oprostiti će vam krađu, prevaru, ubistvo, to što ste u mesari ispred njih uzeli zadnji komad dobrog mesa, ali riječi koje pršte od iskrenosti neće. One našem čovjeku na pleća padaju teže od bankrota, teže od upropaštene ljetine. Kao da ih huja uzme, neki val nervoze i bijesa jer ste se usudili reći istinu. U zadnje vrijeme uobičavam ljudima govoriti surovu istinu, bilo da je riječ o tome gdje sam našao džemper ili košulju ili šta radim u životu. Kranji rezultat tog pozicioniranja jeste da vam ljudi razrogačenih očiju, sa daškom straha u njima kažu: „a jesi ti čudan“.

Šta da odgovorim na to?! Da objasnim da pokušavam biti iskren, zvučao bi još čudnije. Izgledao bi kao čovjek koji se pokušava izvući iz klopke i u svoj toj gužvi i nervozi upada još više u nju. Istina, ljudima u BiH dođe kao život. Život je jednostavan i težak i ljudima gotovo uvijek teško pada, pogotovo ljudima uhvaćenim u vječnoj tranziciji. Gotovo je ista stvar sa istinom.

Politička svakodnevnica, tranzicija i cinizam je ljude u BiH navikao na šupljake (laži, podvale) pa im posve normalno ponašanje popraćeno brutalnom iskrenošću dođe kao neka čudna životinja koju nikada nisu vidjeli. I u tome treba tražiti probleme građanstva u ovoj državi. U tome treba tražiti odgovor na pitanje šta se dešava sa narodom u BiH. Psiholozi vele da je strah najveći pokretač, ali ne i u ovoj državi. Ovdje je šupljak najveći pokretač. Magla. Laž. Opsjena. Iluzija. Ljudi se na znak istine razbjesne i na svaki je način žele opovrgnuti, dok na izrečenu laž ili vijest donesenu pod krinkom magle mirno okreću glavu na desnu stranu jastuka i zadovoljni sobom sanjaju snove u kojima su oni heroji i gospodari.

Znate kako najbolje razbjesniti ljude?

Recite im da nemate stav po nekom pitanju. Recite im da nemate pojma o toj temi. Recite da vas ne zanima ta stvar jer je od vas udaljena hiljadama kilometara a i da vas zanima, teško bi saznali istinu. Ljudi će vas prvo nazvati naivcem, pa budalom i na kraju neznalicom, i to sve naravno, dok vi niste tu.

L.N. Tolstoj kaže da mladom čovjeku nije ništa potrebnije od društva pametnih žena. Ja bih rekao da mladom čovjeku nije ništa nepotrebnije nego da se raspravlja i riče kao magarac o stvarima o kojima nije obaviješten.

Kako je samo lijepo vidjeti  čovjeka kako viče: „Ja ne znam“. Čovjeka koji je svoj, na svojoj zemlji, sa svojim mislima. Čovjeka koji voli ljude pa ih upućuje na dobro, čovjeka koji voli zemlju pa je čisti. Čovjeka kojeg ne zanima šta je jutros jeo Aleksandar Vučić, ili koji broj grudnjaka nosi Kolinda Grabar-Kitarović. Čovjeka kojeg ne mogu izmanipulisati sa pričama ljudi koji svakodnevno hodaju sa pet tjelohranitelja oko sebe. Čovjeka koji je miran, jer ima ideju.

Moramo konačno shvatiti da je jedan od prvih koraka ka napretku pojedinca i zajednice, naše ubacivanje u novi val bosanskohercegovačke naive, gdje smo potpuno svjesni te naive i prihvaćamo je kao dio našeg bića. Ta naiva će u samom početku izgledati apstraktno i dosadno ali će i u samom startu donijeti novo svijetlo u našim prsima koje će nam pomoći da lakše spavamo i pravednije živimo. Ukoliko u potpunosti prihvatimo svjesnu naivu i posložimo naše prioritete bez povođenja za pretpostavkama i lažnim autoritetima onda će našim ulicama hodati sve više ljudi-planina, naizgled mirni i nepokretni,  ti ljudi, služiće drugim ljudima kao svjetlo i mjesto za odmorište kada urbani tripovi i gradska džungla ophrvaju njihovu psihu.

Gledam ljude, na njihovim licima vidim bezazlenost ali iz te bezazlenosti proizilazi zadovoljština sobom koja popraćena osudom drugih ljudi, posve nepoznatih, spada u jedno od najvećih zala bosanskohercegovačkog bića. Ima li bilo šta opasnije od čovjeka koji postane zadovoljan sobom?! Kada umisli da je dospio u blagostanje i za svoga gospodara uzeo granicu koja može biti pomaknuta kilometrima dalje. I ne, ovdje nije riječ ni o egoizmu ni bolesnoj ambiciji ni o skromnosti duha već o ideji svjesne naive koja u svom zenitu oslikava čovjeka koji se konstantno preispuje. Kakva bi to zajednica bila, sačinjena od ljudi koji se preispituju i koji hodajući ulicama po svojim mislima grozničavo traže pogrešku.

Bosna i Hercegovina je divna zemlja, čudnih ljudi, koji zbog nedostatka ideje poniru u sivilo tranzicije pukog egzistencijalizma i nihilizma kojeg nisu ni svjesni. Da bi shvatili kako ispravno živjeti, moramo nužno, prvo shvatiti, kako ispravno razmišljati.

The post Ovdje je šupljak najveći pokretač appeared first on Tacno.net.

Centar za kritičko mišljenje, portal Tačno.net i Forum ZFD organiziraju tribinu na temu “Hoće li nam presude Haškog suda pomoći da se suočimo sa ratnim zločinima” koja će se održati 01.03.2018. godine s početkom u 19 sati u kongresnoj dvorani hotela Bristol u Mostaru.

O temi će govoriti: Marijana Markotić, Nerzuk Ćurak, Dino Mustafić i Svetozar Pudarić.

Od 1993. godine kada je i osnovan, pred Haškim sudom za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije optužena je ukupno 161 osoba. 83 su osuđene, 19 je oslobođeno. Na kraju, je li haški sud ispunio svrhu svog postojanja?! Je li donio ono zbog čega je i osnovan – pravda za žrtve.

Da li Tribunal kao što je rekao sudija Agius “postao nadahnuće širom svijeta i kao pokret koji je započeo prije četvrt vijeka, prerastao je u “očekivanje da ratni zločinci mogu, moraju i biće privedeni pravdi”.

“Otada odgavaranje za zvjerske zločine se iskristalisalo kao univerzalna vrijednost koja će i dalje definisati oblik borbe za pravdu u budućnosti”.

Zašto se širom regiona mnogi zločinci smatraju herojima dok se žrtve zanemaruju, a pomirenje je često nadvladano nacionalističkom retorikom?

Mogu li nam presude suda u Hagu pomoći da se suočimo sa zločinima počinjenim devedesetih godina prošlog vijeka?

Ko i zašto poriče istinu koju je van razumske sumnje utvrdio Haški sud?

Ovo su samo neka pitanja o kojima će se govoriti na tribini u Mostaru.

The post Tribina u Mostaru: Hoće li nam presude Haškog suda pomoći da se suočimo sa ratnim zločinima appeared first on Tacno.net.

Nakon uspjeha koje postiže njegova dramatizacija i režija dokumentarističkih proza Dobri ljudi u vremenu zla, Svetlane Broz i  scenske vizualizacije poezije Jakše Fiamenga Oteto od tmine redatelj i pisac Gradimir  Gojer 1. marta počinje režiju koprodukcijskog projekta Centra za kulturu iz Novog Pazara i Bosanskog narodnog pozorišta iz Zenice drame Željka Vušurovića Deportacija.

U predstavi Deportacija prvi Gojerovi suradnici su dramaturg Svetlana Broz, scenograf i kostimograf Vanja Popović, dok je redatelj sam odabrao muziku. Uloge tumače Jasna Bery iz Sarajeva, Ljubomir Bandović iz Beograda, Lemana Bećirević i Vahid Džanković iz Novog Pazara i  Lana Zablocki i Anđela Ilić iz Zenice.

Producenti Deportacije su Husein Memić i dr. Hazim Begagić.

Gojer je upravo okončao rad na rukopisu knjige Akvarel koji pjeva o umjetničkom djelu i životu poznatog sarajevskog akvareliste Fuada Arifhodžića.

Gojer je takođe izdavaču predao svoju novu zbirku poezije Svjetline Laništa.

„Najznačajnijim ipak smatram svoj nedavni izbor u krug odabranih, u redovito članstvo Akademije Balkanike Europeane iz Bukurešta, gdje sam sudjelujući u radu Matičarske komisije predložio, a akademici iz sedam zemalja su usvojili, da iz BiH redovnim članicama Akademije postanu redateljka Jasmila Žbanić i grafičarka Marina Finci. Predložio sam i da se jedna od narednih sesija Akademije organizira u jednom od bh. gradova“- izjavio je Gojer.

The post Novi projekti Gradimira Gojera appeared first on Tacno.net.

Promocija knjige poezije „Doći će drugi“ autora Mile Stojića održati će se u srijedu, 28. februara u knjižari Buybook u 19:00 sati. O knjizi će osim autora govoriti prof. dr. Mile Babić, Ahmed Burić, Mustafa Zvizdić i Kristina Ljevak.

„Tren ranog dvadesetog stoljeća u kojem Rilke pjeva jeste tren u kojem je još moguća potraga za uzvišenim. Tren ranog dvadeset i prvog stoljeća u kojem Mile Stojić u vremeplovnom retrovizoru priziva Rilkea jeste postapokaliptičan. Nije više svaki anđeo strašan već – svaki čovjek. Rilke slijedi Parke. Stojić hoda kroz razvaline. Živim svoje posljednje dane, kaže pjesnik. Slutnja smrti? I da i ne. Vrijeme je posljednje, u njega su se smjestili naši dani“, napisao je o knjizi „Doći će drugi“ Dragoslav Dedović.

„Doći će drugi“ je knjiga nagrađena na konkursu Fondacije za izdavaštvo i objavljena u izdanju Planjax komerca.
Po riječima velikog pjesnika Charlesa Simica, Mile Stojić je veliki pjesnik recentne povijesne tragedije Bosne, duboko vezan za sudbine bezbrojnih ljudskih bića, čiji su najdraži pobijeni i čiji su životi uništeni.

„O onome o čemu je svjedočio i šta je čuo, a što je nepojamno, on jobovskom rječitošću piše pjesme koje su lirične, pune pažljivo odabranih detalja, duboko potresne, pjesme koje se ne mogu zaboraviti“, napisao je o Stojićevom stvaralaštvu Simic.

Mile Stojić je rođen 1955. u Dragićini. Filozofski fakultet je završio u Sarajevu. Uređivao je brojne književne publikacije, deset godina je radio kao lektor na Bečkom sveučilištu. Objavio je tridesetak knjiga poezije, proze i esejistike. Knjige su mu prevedene na desetak jezika. Dobitnik je petnaestak inozemnih i domaćih književnih priznanja. Izdavačka kuća Dobra knjiga iz Sarajeva 2015. godine objavila mu je izabrana djela u šest svezaka.

The post Promocija knjige „Doći će drugi“ Mile Stojića u Sarajevu appeared first on Tacno.net.

Ne moram niti gledati svoje zapise i uspomene iz prošlih godina, kako je vrijeme za bijeg i odlazak, za tutanj kotača po šinama i brujanje aviona, negdje visoko iznad oblaka. Početak je godine, najprije bljuzgava, pa potom hladna veljača, kad se ledi voda u cijevima, osvećuje stara i natrula stolarija, a nataloženi kućni vonjevi pregorjelih ulja i podgrijanih variva izazivaju nesavladive jutarnje mučnine. Ma koliko puta čovjek zamahivao metlom, ne može se riješiti vanjske i unutarnje nečisti, mrljavih prozora, paučine, oljuštenih štokova i zakrčenih ladica, u sobi koja puca po nevidljivim šavovima.

Starost je turobna sama po sebi. Glavobolje, rasklimani zglobovi, alergije, peristaltika, melankolija – sve to muči i užasava, a nakon nesaničarske noći, čeka te dosadan niz rutina, koje će ti izvući i zadnji atom elana, da išta promijeniš i dovedeš u red. Većinu obaveza i stvari prebacuješ za imaginarno SUTRA, otežući sve do crvene crte, posljednjih rokova i dozvoljenih minusa. Zbog svega toga, jedino se ideja bijega i barem privremenih promjena, nadaje kao mogući palijativ.

Otići, putovati, kucati prstima po staklu, gledati kako iza njega promiču vazda drugi i drugačiji krajolici, ispresjecani telegrafskom žicom ili potpuno nevini, daleko od tehnološkig naprava. Spustiti se makar u mislima na drugu podlogu, negdje u Istanbulu, u Amsterdamu, Krakowu, Velenju, Sarajevu ili Oslu. Pasti nekome u zagrljaj, zaspati na drugom jastuku, popiti drugačiju kavu, otvoriti vrat pekare, muzeja, slastičarne; sići u rudnik pod zemljom i tamo pisati pjesme, jesti ribu izvađenu iz nekog drugog mora i salatu začinjenu maslinovim uljem, naći svoj odraz u izlogu s odjećom smiješnih uzoraka i neobičnih krojeva, pogurnuti nogu u novu cipelu, zapaliti cigaretu pod kovrčavom krošljom u koju se sumrak uvlači kao naviljak šećerne vune s ružičastim preljevom.

Jednostavno: biti netko drugi, disati negdje drugdje, u tuđoj privremenosti. Nažalost, mogućnost bijega s godinama priznaje prevagu nemogućnoti. Valja nagovoriti samoga sebe da ujutro ustaneš, da prođemo tragovima u snijegu, koje su otisnuli čistači ulica i poštar s jutarnjim novinama. Otići do grada, do stanice s rasklimanim klupama i zahodom na kome uvijek stoji obavijestr NE RADI, a sat na zidu pokazuje preklanjsko vrijeme, i peć u čekaonici hukti kao lokomotiva koja će se uskoro rasprsnuti. Ući u vlak, udahnuti znoj iz pojastučenih sjedala, preživjeti udar vreline iz radijatora, popiti vitaminsku tabletu, pripremiti kartu, otvoriti novine.

Dalje je sve nekako vedrije i lakše. Doduše, rituali su isti, jedino se relacije skraćuju i vožnja traje malo više od sat vremena. Naglasci se neznatno promijene, i breze kao da su tek mrvicu tamnije, izgrebenije kore, od onih pod tvojim prozorom. Golub na usputnoj stanici kljuca okrajak stare kifle, nečija rasparana jakna visi na ogradi, nedovršeni snjegović maše ti kljastom ručicom. Praznina se rastače u čašice s nevidljivom naprslinom na dnu. A snijeg širi svoju milostivu bjelinu na sve četriri strane i sve bi bilo nekako normalno, da se iznenada kristalnom jasnoćom u glavi ne stvori ona rečenica YOURCENAROVE, koju napokon shvaćaš u potpunosti: “Ne mogu više nikamo otići, govorila je Leda. Imam labuda”.

The post NEMOGUĆI BIJEG appeared first on Tacno.net.

„Priče o dobrim ljudima“ autora Milana Račića ugledale su svjetlost dana. Autor priča i progovora o dobrim ljudima, mostarskim i uopšte, osvijetljava ono pozitivno i progresivno. Promoviše i budi usnulu svijest u ovom sveopštem sumraku govorenja o nebitnom. Priče su to o dobrim ljudima iz jednog prošlog vremena, ali i priče o mladim, obrazovanim i poštenim ovovremenim ljudima koji jedino mogu promijeniti razbucanu BiH kabanicu.

Predstavljanje knjige “PRIČE O DOBRIM LJUDIMA” Milana Račića održat će se u utorak, 6.3.2018. godine u 18 sati u hotelu Bristol u Mostaru. Uz autora, o knjizi će govoriti: Bogić Bogićević, Ibro Rahimić, Amer Bahtijar i Maja Šimić Škutor.

Rekli su o knjizi:

„Poput svestranog i okasnjelog renesansnog lika, tako već decenijama doživljavam vrlog zavičajca Milana Račića, još uvijek vlasnika raskošne torbe krcate onim nasušnim viškom entuzijazma, a na kome, uglavnom, i počiva svako pregalaštvo, pa i podvižništvo. No, najblaže rečeno, uistinu me zatekao i sasvim solidnim tekućim medijskim angažmanom, tom istina neveselom i sve nezahvalnijom rabotom! Pogotovo u zlovremenu koje nas je zapalo, a evo i dalje kancerozno buja uz kataklizmične metastaze čak nemjerljivih planetarnih pohara. No, i u takvom, gotovo apokaliptičkom ozračju, Račić ne posustaje te, vođen valjda i poukom drevne legende praperdaka, uporno i nadalje on – „lučem traži čo’eka“!?  I, sudeći bar po bisernoj ogrlici rijetko plemenitih pojedinaca, koju je već nanizao u ovom serijalu, možda uslovno podnaslovljenom i kao – dobri ljudi u doba zla - ovom neumornom tragaču za dobrotom u nama posrećilo se ipak da ih otkrije i opiše već u našem – prvom komšiluku!

Iskreno, Račić me ovim pričama, uz sentimentalno putovanje, vrnuo i skoro pola vijeka unatrag, na stranice „Oslobođenja“ i tada kultnu reportersku rubriku Ljudi i vrijeme. Posvećenu baš našem Dobrom Čovjeku, uglavnom su ovu legendarnu bašču, beletristički čak blisko i predano, obrađivali tada već bardovi bosanskohercegovačkog žurnalizma, čuvena reprezentacija u sastavu; Lešić, Andrić, Mehmedbašić, Gotovac, Hajrić, Fazlić, Stefanović, Rifatbegović, Kebo, Kovačević, Karabeg… i mnogi od kojih sam učio, tada još tek u podmlatku naše najstarije novine u kojoj ću, nažalost, postati čak i predratni novinar. Stoga valjda i utisak da upravo ovaj serijal, uz tako osebujan retro štimung, tvori već zavidno toplu Račićevu galeriju odabranih, posebno dobrodušnih, pa i kuražnih junaka, o kojima nam valja i nadalje pripovjedati. Pogotovo što su ovakva i slična štiva naprosto iščezla iz našeg pokondirenog i pinkovanog medijskog sazviježđa, a iz koga poput zvijezda padalica, tek uz kratak trag, sve više nestaju čak i čitave novine, te onaj jutarnji ritual i nekoć šuštavo zavodljiv miris štamparske boje.

Minja Bojanić

U snovima Milana Račića trava je pokošena, Jole Musa brine o Veležu, a djeca pred roditeljima s velikom dozom treme uvježbavaju recitacije Šantićevih pjesama. I nema ni lijevo ni desno, samo snažno.

Volim kad Milan sanja, budi boje na mojim crno-bijelim slikama koje imam o Mostaru. A kad mi prepričava snove rado odgovara na moja pitanja koja mnogi izbjegavaju. Odgovore daje iz perspektive povratnika u svoj grad koji više niko ne može nazvati svojim. Osim djece koja se rađaju, nevine djece koja nikome ništa nisu kriva i koji će, nadati se, stvarati iskrenije i poštenije odnose o novom Mostaru, kakav god bio i na kojoj god strani rijeke se nalazio.

Zoran Kalinić

Možete li zamisliti veće poetske pravde od te da je upravo Milan Račić koji piše o Srđanu i Srđanima dobitnik najprestižnije novinarske nagrade u državi koja nosi ime Srđana Aleksica.
Briljantne kolumne koje već dugo na portalu tacno.net piše Milan Račić i bavi se dobrim ljudima.

Ko su dobri ljudi Milana Račića?  To su ljudi koje bira pisac i čovjek tražeći u njima borbu protiv čovjeka jedne dimenzije! To su prepoznatljive ličnosti mostarske i bh intelektualne scene ali i najvažnije, to su mladi i briljantni ljudi na kojima se temelji budućnost Mostara i BiH.

Zahvaljući Račiću, lično imam vjeru u Mostar koju sam bio izgubio i koju su mnogi bili izgubili!

Amer Bahtijar

The post Promocija knjige „Priče o dobrim ljudima“ Milana Račića u Mostaru appeared first on Tacno.net.

Foto: Flickr

Moja Ada

Njen svijet nije etnički čist
Očišćen je od skučenih okvira
Nazadnih ideja
Nacionalističkih pizdarija
I zaista je čist njen svijet

S njom bih živio
Živio iz dubine
Ada moja, radost silna
Njene misli su divna džungla
Kako samo pleše kada Pušenje praši
Ključevi raja, eh, moji grijesi!

Kao svjetla Sarajeva
Noću kad se pale
Čežnja je bez zaborava
I prašine
I kad je tu, i kad nije
Sve njeno miriše na mladost
Kao zdjela puna bombona
Kao Dolly Bell
Kao Jugoslavija

Marija Galić

The post Marija Galić: Moja Ada appeared first on Tacno.net.

За Господина Градимира Гојера:

Поштовани,

са занимањем сам прочитао Ваш “одрон и посрнуће” и био сам убеђен да је аутор овог надобудног (у покушају духовитог) текста неки новокомпоновани млади јуноша едукован у Будимпешти на скраћеним курсевима невладиних организација. Наравно да се на овакав ниво и аргументацију не бих ни обазирао, нити се бавио даље овако склепаном пашквилом, да нисам уочио да су “одрон и посрнуће” ауторизовани. Преко пола века сам у овом послу али ми Ваше име није зазвучало познато  (живели смо некада у заједничкој држави са преко двадесет милиона становника, па је на неки начин било и нормално да се сви баш и не познајемо), али захваљујући Гуглу, сада сам упознат са Вашим именом и делом. Имате биографију друштвено-политичког радника и функционера за свако поштовање, а видим да сте се местимично бавили и театром, режијом и позоришном критиком. Сасвим је легитимно да Вам се нека представа не допадне, или чак да осећате овакав одијум према ономе што сте мислили да сте видели, па ни на ТО, заиста, не бих реаговао. Али, прочитао сам годину Вашег рођења и схватио да сте и Ви у “трећем добу” (мени је 72) и ово је заиста ЈЕДИНИ разлог што Вам се на овај начин обраћам. Наравно да и у “трећем добу”, имамо сва горе поменута права сем једног: просто је непристојно да у нашем добу будемо оволико неинформисани! У Вашем тексту, који је саставни део овог писма, подвукао сам места на којима сте, спортски речено, направили “грешку у корацима”. На наслов “Одрон или вријеђање…” немам никакву примедбу, подразумевајући да Ви мислите на представу коју сте гледали, а ја на оно што сте Ви написали. Вашу бригу за дело великог Боре Станковића апсолутно уважавам и разумем. На пример, ја сам велики  заљубљеник дела Мирослава Крлеже и сматрам га својим писцем, иако знам да његово дело припада, пре свега, хрватском народу!

Bora Stanković “Koštana“, režija Velimir Mitrović, Pozorište Slavija, Beograd

Bora Stanković, klasik srpske književnosti ovo nije zaslužio!

Jer, to što su redatelj Velimir Mitrović i ansambl predstave Koštana  napravili je više nego promašaj u čisto teatarskom smislu, a totalni artistički odron u smislu repertoarno-interpretativnog odnosa prema djelu Borisava Stankovića…

Adaptacija Stankovićevog teksta je do te mjere s jedne strane simplificirana a s druge, pak, strane fragmentirane sadržajne cjeline su povezane dramaturški toliko neobavezno da onaj tko nije čitao Stankovićevu dramu integralno teško da može pratiti, tek i samo, sadržaj…

Као што видите нећу реаговати на Ваш утисак или став, али хоћу на оно на шта се позивате. “Симплифицирано или фрагментарно”? Видим да нисте могли да се одлучите са које стране да кренете, па да Вам помогнем – адаптација је направљена по принципу фрагментарне драматургије! (без уласка у Вашу оцену како је то урађено).

Početak predstave sa naivističkim puštanjem dimova pokazao je zbrdazdolisano sklepanu scenografiju, ustvari neku amaterski postavljenu dekoraciju, potpuno neprofesionalno postavljen okvir za inscenaciju…

Ово није “грешка у корацима”, Градимире, него нешто најтужније и најружније што сте написали у “Одрону…”! Да сте погледали листинг представе, видели би да је сценограф ове представе  једно од највећих имена не само у Србији, већ много шире и да је у поседу више међународних, савезних и републучких награда него што Ви имате година живота. (Нећу помињати ни његово, нити и једно друго име, од чијег помињања Ви већ нисте успели да се уздржите)

To je, nažalost, bio samo uvodni akord u scensko događanje u jednoj ravnini bez ikakvih dubinski razigravanih mizanscena,

Пола века сам у театру, а први пут се срећем са термином “дубински разиграван мизансцен”; нејасно је шта је писац хтео да каже, осим намере “да опсени простоту”, што би рекао велики Стерија.

Nešto što liči na takozvanu tursku režiju (glumci postavljeni na jednoj crti sa klasičnim deklamatorskim zadacima)

У старим позориштима постојала је на средини сасвим напред рупа заклоњена од погледа публике, најчешће обликом шкољке у којој је седео “шаптач” и добацивао глумцима текст. У слабим изведбама глумци би око те шкољке формирали полукруг, “илити” полумесец, те је то разлог што су такве поставке називане у позоришном сленгу “турска режија”. Значи не “црта”, него полукруг, или полумесец, Градимире!

Sa relativno korektnim govorom stankovićevsko-vranjanskih stilema…

Опет изостао поглед на листинг… Лектор ове представе је дупли доктор лингвистике, те дугогодишњи професор и декан на Факултету драмских уметности у Београду, са “релативно коректним говором… стилема”, црни Градимире?

Predstava je urađena bez iole ozbiljnijeg redateljskog odnosa prema tekstu, sa nizom proizvoljnih i u smislu scenske artikulacije nedosljednih rješenja i opće pozornišne šlampavosti.

Редатељ ове представе је Ваша генерација, те је тешко да Ви баш не знате, да је добитник Стеријине награде, два Златна ћурана и двадесетак  других значајних позоришних награда. Потписао је више режија него што, опет и Ви и ја заједно,имамо година живота.

Sve je, manje-više ličilo na loš recital sa povremenim pjevačkim partijama solo a capella i solo sa plejbek pozadinama… Mizanscen skučen i gotovo nepostojeći…

Али сигурно није “турски”, јер ова камерна прадстава има само четири глумца, па ако их замислите као тачке на сцени,они могу формирати једино  разнокраки четвороугао. Математика је егзактна наука, Градимире!

Glumci Boško Puletić, Vesna Paštrović, Lepomir Ivković i Marko Marković neuvjerljivi, na momente patetični do mjere koja se na profesionalnoj sceni jednostavno ne može podnijeti…

Упркос Вашој оцени да је “неуверљива и шлампава”, за две године представа је одиграна 51 пут што је за репертоарско позориште огроман број, а и даље спада у најгледанију представу Позоришта “Славија”! Представу је видело преко 10.000 гледалаца, неки су је гледали и више пута, међу њима су познати театролози, професори, редитељи, колеге глумци… али са оваквим ,,Вашим погледом,, у виду “одрона и посрнућа”, срећемо се први пут! Наравно да се и овој представи може наћи много мана и да би сигурно могла бити и боља, али као што сигурно знате, свака добра представа има много мана, а лоша само једну – НЕ ваља!

Али за крај, ево једно сасвим реторичко питање:

Можете ли замислити, или знате ли да се можда десило, да локални позоришни критичар из Ниша (знате да и тамо постоји веома добро позориште, што би био еквивалент, рецимо Тузли, где такође постоји добро позориште); да, дакле, тај локални критичар из Ниша оде у Загреб, гледа неку представу, на пример дело Мирослава Крлеже, а онда на повратку, напише “Одрон или вријеђање” и крене да брани великог Мирослава Крлежу од хрватских глумаца? Ја то не могу да замислим! А Ви?

Sve moje simpatije za teatar Batrića Žarkovića pale su ovom predstavom na bukvalnu ništicu… Čak i niže od ništice. Slaboj predstavi ne doprinosi niti jedan element njene slabašne konstitucije. Nedopustiv odron i posrnuće teatra Slavija…

На даље, нећу више коментарисати Ваш текст, јер је горе наведено исувише персоналано.

Да се вратимо почетној теми: Вашим и мојим  годинама. Ако у позним годинама не успемо да сачувамо у себи лепоту и потребу за лепотом, онда смо узалуд протраћили време у театру. Споља старимо, ћелавимо и дебљамо се, али је наше оправдање пред трајањем та потреба за лепотом. Морамо се бар трудити да старимо као вино, а не као ципеле. Иначе нам остаје да личимо на ,,шлампавост,, како би Ви рекли, или “разгажено”, на шта мени личи Ваш “одрон и посрнуће” и ништа мање мој одговор на њега.

The post Odgovor Boška Puletića na tekst “Odron ili vijeđanje Bore Stankovića” Gradimira Gojera appeared first on Tacno.net.

foto: šg

Centar za kritičko mišljenje i Formu ZFD BiH organizirali su u Mostaru tribinu na temu “Hoće li nam presude Haškog suda pomoći da se suočimo s ratnim zločinima?”. Na tribini su govorili Marijana Markotić, Nerzuk Ćurak, Dino Mustafić i Svetozar Pudarić.

Dino Mustafić kazao je kako su očekivanja bila da će presude haškog suda biti preduslov za početak jednog vrlo važnog procesa izgradnje povjerenja, a potom i pomirenja na Balkanu, atmosfere koja neće dopustiti da se ikad više ponove zločini iz devedesetih godina.”Djelimično je zadovoljena pravda, mogao se čuti i glas žrtava, ali daleko od toga da su presude tog suda utabale put do izgradnje povjerenja i pomirenja. Nažalost političke elite, kojima su se pridružile akademske i poslovne su osporavale kulturom laži i poricanja evidentne dokaze, presuđene zločince, ubojice i nitkove slavili kao svoje nacionalne heroje”, kazao je Mustafić.

Na nama je da u javnom prostoru, kaže Mustafić, objasnimo karakter Haškog suda, zbog više aspekata, ali i zbog moralne i etičke rekonstrukcije društva koji su dozvolili pojedincima da u ime kolektiviteta počine najstrašnije zločine.

“Podsjetiću da je Orvel rekao da oni koji kontroliraju prošlost, određuju i budućnost. To se danas može parafrazirati da je imperativ sadašnjosti za budućnost BiH je da se oduzme manipulacija prošlosti ovima koji su na vlasti”, zaključio je Mustafić.

Svetozar Pudarić ustvrdio je da presude niti će pomoći, niti odmoći u spoznaji istine o proteklom ratu, jer ih ne prati nikakva planska i organizovana društvena akcija.

“Potrebno je da ih prati obrazloženje zašto su one donešene i da to postane dio kolektivne svijesti. Ljudima se ne objašnjava suština svega toga i dalje se nude parcijalne istine šta se dešavalo devedesetih godina”, naglasio je Pudarić.

Pudarić je kazao kako nije moguće političare tipa Čovića ili Dodika zaustaviti u zloupotrebi historije jer je to matrica na kojoj žive i opstaju.

The post Dino Mustafić: Imperativ je oduzeti vlastima mogućnost da manipuliraju prošlošću appeared first on Tacno.net.

Jovan Nikolaidis

Arsenu Dediću šapatom

1.

Oči pune zvuka,

uši žude zraka,

usta – zov tišine:

uzdah ožiljaka.

U tvome se kraju

rađaju počeci,

slutnje zavičaja

posljednji odjeci.

S tobom ću se bratski

nadati proljeću

svime što još osta,

Arsene Dediću.

2.

Daljine su kraće

a bliskosti duže,

sačekaj još malo:

srešćemo se, Druže!

Sve što ti obećah

ti nehajem primi,

kad dadoh zakletvu –

ti je prèda tmini.

Sa tvojih se struna

ne ču pjesma moja,

al’ i dalje kanim s Tobom

stazom Mirogoja.

The post Jovan Nikolaidis: Arsenu Dediću šapatom appeared first on Tacno.net.

Foto: mixedremixed.org

Emir je siromašan pisac, Bošnjak iz Sarajeva. Ima oko 40 godina i dvadesetak kilograma viška. Živi kao podstanar, oblači se nemarno, reklo bi se – klošarski, a olovka i papir su mu neophodni i u 2018.godini. Kaže da rečenice oživljavaju samo na papiru. Hoda pogrbljeno, djeluje i starije nego što jest, no jednom mjesečno ulicama grada obavezno pronese buketić cvijeća. “Eno ga, Anji nosi cvijeće!“, šapću za njim. “Papučar!“, odmahnu rukom jalijaši, a žene duboko uzdahnu s rukama naslonjenim na rubove stolova u kafićima: “Blago njoj!“. Njegov brak s Hrvaticom Anjom traje punu deceniju. Još uvijek se drže za ruke, obavezno se poljube i nakon sat-dva razdvojenosti. Anja je jako lijepa žena, predmet žudnje brojnih muškaraca, ali ona ima oči samo za Emira.

„Moja žena, moj cijeli svijet!“- odbrusi Emir svaki put kad ga dripci dohvate s pričama o tome da ga Anja sigurno vara jer curice “uopšte ne sliče na njega“ i kako je trebao oženiti onu slatku Lajlu iz svoga komšiluka. I na početku veze, njemu su drugovi govorili da se ostavi te ustaške kurve iz Mostara, a njoj da zaboravi debelog baliju koji škraba pizdarije. Prijetili su da će se napiti njihove izdajničke krvi, da će im polomiti kosti. Nisu se obazirali. Danas imaju dvije kćeri i dnevni boravak prepun knjiga.

- Sudbina je htjela da moja srodna duša bude  Hrvatica, katolkinja: za mene to nije značilo ništa sem obične činjenice o mojoj Anji. Kao što je činjenica da ona ima rupice na obrazima kad se nasmije i najsočnije usne na svijetu, kao što je činjenica da me ona može oraspoložiti i onda kad sam najdepresivniji. Pišem i s ljubavi svog života odgajam naše prekrasne kćeri. Imam sve, sretan sam čovjek. Profesionalno ignoriramo uništavače sreće u pokušaju već deset godina – ispričao je Emir, poljubivši ruku svoje supruge.

Anja se nadovezuje na muževe riječi.

-Mnogi nam kažu da smo bili ludo hrabri, ali za mene je ljubav veoma jednostavan koncept. Zaljubila sam se beznadno u Emirovo veliko srce i fascinantan um, u njegovu tamnu kosu i njegov glas. Kako da živim bez njega samo zbog bljuvotina koje izgovaraju (ne)ljudi? Nisam to mogla zamisliti. Nekadašnji prijatelji i komšije me zovu “balinkurom“ i “mudžahedinkom“, okreću glavu od mene, uz dobacivanja: “Zaboravila si hidžab!“ i “Odje*i od nas, nisi dobrodošla!“. Mom suprugu i danas pokušavaju “otvoriti oči“ lažima o meni. Oguglali smo na sve. Ne želim da me okružuju ljudi zatrovani mržnjom.

-Svoju djecu odgajamo  u duhu ljubavi i drugarstva – ponosno apostrofira Anja. -Kad porastu, ispričat ćemo kćerima priču o Bošku i Admiri, a zatim i o njihovim roditeljima. Želim da znaju što su prave vrijednosti u životu – nacionalizam je za nas veliko ništavilo. Nikad nisam požalila zbog svoje odluke da slijedim svoje srce i udam se za Emira.

- Čak ni kad si shvatila da ću ja uvijek biti debeo i bez para? – kroz smijeh ju upita muž.

- Čak ni tada.

The post Marija Galić: Piccola storia di… appeared first on Tacno.net.