Poznavao sam jednog pesnika koji je mogao da piše pesme samo patrljkom grafitne olovke. Ništa drugo mu nije valjalo. Porodica i prijatelji kupovali su mu nalivpera, hemijske olovke, pisaće mašine i leptope, ali je on to držao podalje od sebe. „Kao kad biste psu poklonili ručni sat za Božić“, rekla je njegova žena. Radovao se samo drvenim grafitnim olovkama. „Zašto?“ pitali su ga prijatelji. Zato, objašnjavao je on, što samo olovku možeš da izgrizeš do patrljka dok smišljaš šta ćeš sledeće napisati. Nije koristio ni blokove, sveske ili fini papir za pisanje. Više je voleo koverte od starih računa i poleđinu letaka koji se dele na njujorkškim ulicama kao reklame za brze zajmove, salone za masažu, razne vidovnjake i ogromna sniženja propalih firmi, ali su jednako mogli da posluže i jelovnik restorana ili bankarska potvrda.

Ima još nešto! Voleo je da piše pesme u kuhinji dok njegova žena kuva. Staviti ga u sobu s terasom koja gleda na francusku rivijeru, ili u planinsku kuću u švajcarskim Alpima bilo bi rasipanje novca jer ga prevelika prirodna lepota uspavljuje. Ali čim bi začuo da njegova žena u kuhinji gnječi beli luk ili secka peršun, njegova Muza bi se pojavila. Domaće supe, gulaši, pržena šunka i kobasice na roštilju imali su isto dejstvo. Lirska pesma je kao prvoklasna kuhinja: zahteva osetljiv nos i znalačko korišćenje začina. Od mirisa koji su lebdeli u vazduhu usta bi mu se napunila pljuvačkom, oči bi mu zasuzile i odmah bi pošao da uzme olovku i nešto po čemu se može pisati, a i jedno i drugo je držao u kuhinjskoj fioci pored velike zalihe čačkalica. Onda bi sebi sipao čašu crnog vina i seo. Bilo mu je potrebno da polako ispije jednu čašu ili možda dve. Izbegavao je da popije celu flašu jer bi od toga postao sentimentalan i umesto da piše poeziju, poželeo bi da peva pesme iz mjuzikla i italijanske operske arije.

***

Voleo je da piše grafitnom olovkom zato što mu je rukopis onda bio vrlo nečitak. Tako nikad nije morao da se stidi onog što je napisao. Kasnije bi se udubio u škrabotine i pokušao da odgonetne šta je to, za ime boga, rekao. Kad nije imao sreće, zatražio bi pomoć od svoje žene. Ona ga je neprestano iznenađivala divnim rešenjima koja su zvučala bolje nego išta što je napisao u svojoj glavi. Spoj realnog i zamišljenog – zar poezija nije upravo to? Kako su prolazile godine, više nije mogao da se seti šta je njegovo, šta njegove žene, a šta pripada onim njenim božanskim smesama koje su se krčkale na šporetu; neke od njih su, istini za volju, bile autorke njegovih pesama koliko i on sam. To je prava saradnja, govorio je sam sebi. Radimo zajedno kao dvoje ludih naučnika u filmu strave i užasa koji provode dane i noći nad epruvetama u laboratoriji i viču na psa Igora da umukne i dopusti poštaru da u sanduče ubaci pregršt pisama kojima ih pesnički časopisi obaveštavaju da su opet odbijeni.

***

Ko je taj idiot? verovatno se pitate. Ja, naravno. „Da li biste mogli da opišete svoj proces pisanja?“ Tako gnjave pisce i druge umetnike ovih dana. Pitaju li svetskog šampiona u jedenju viršli kako trenira? Verovatno. Poznati ste širom sveta po svojim skulpturama od putera, gospodine; vaša remek-dela privlače pažnju vodećih muzeja u zemlji i svetu: da li ste svojeručno mlatili puter za čuvenu Madonu u suzama ili ste ga kupili u obližnjoj samousluzi? Ako kaže da je sam pravio puter, zatražiće da upoznaju kravu koja je dala mleko i da se svi zajedno slikaju pored skulpture.

***

Pošto pesnici, ako su pošteni, retko znaju odakle dolaze njihove pesme ili kako su ih tačno sklopili, moraju da iscede objašnjenja iz sopstvene biografije, književnog žargona i pomodnog psihoblebetanja da bi zadovoljili svoju publiku. Nisu uvek morali to da rade. Niko takva pitanja nije postavljao T. S. Eliotu ili Robertu Frostu. Sećam se jednog čuvenog pesnika iz moje mladosti: sedeo je na stolici, a oko njega su klečali studenti koji su ga netremice gledali dok je čačkalicom čistio nokte, vrlo temeljno i u potpunoj tišini.

***

Kad je moja majka bila u dubokoj starosti i živela u domu, jednog dana, pri kraju života, upitala me je da li još pišem poeziju. Kad sam joj priznao da to još radim, pogledala me je zapanjeno. Morao sam da ponavljam svoj odgovor sve dok nije prevrnula očima verovatno pomislivši: Ovom mom sinu uvek je falila neka daska u glavi. To me je podsetilo kako je u vreme kad sam bio dečak govorila komšijama da njen smušeni sin uvek krišom nešto škraba. Pokušavala je da virne preko mog ramena – i drugi članovi porodice su to radili – a ja bih se onda uvukao u krevet i pokrio preko glave. Kad bi me upitali šta tu radim, ćutao bih ili bih dreknuo „Ništa!“ Jednom je pretražila moj krevet dok sam bio u školi i našla patrljak olovke pod mojim jastukom. Drugi put kad je to uradila nije našla baš ništa. Sve to mi je ona sama kasnije pričala.

Ja se ne sećam ničeg sličnog i nemam pojma o čemu je govorila.

***

U doba kompjutera i smartfona, kada drvenim olovkama preti istrebljenje, budite ljubazni i obzirni ako slučajno nađete patrljak olovke u nekoj javnoj biblioteci ili u mesari koja je će uskoro biti zatvorena zbog bankrota. Budite sigurni da on ima istoriju. (Svi je oni imaju.) Ako ste dobri Samarićanin odnesite olovčicu kući i pohranite je na sigurno mesto u svojoj sobi, pa će vam jednoga dana kada budete dokoni, iznesete je iz skrovišta i nežno položite na dlan, ispričati priču o svom životu.

The New York Review of Books

Prevela Slavica Miletić

Peščanik.net

The post Pesnikova olovka appeared first on Tacno.net.

Foto: hrt.hr

Jakša Fiamengo, pjesnik izrazito mediteranske leksike, najsnažniji je eksponent neke vrste upotrebnoga pjesništva. Njegove ljubavne pjesme duboke impostacije odlikuju dvije komponente: izvoran dalmatinski jezički obrazac, a s njim u vezi melodioznost već u jezičkom sloju, koja po sebi plijeni. Dominantne su ljubavne pjesme, ali Fiamengo nije nesklon ni specifičnom dalmatinskom humoru (npr. Nadalina…)

Ipak, ono što karakterizira ovoga poetu kad je u pitanju stvaranje versa za lakoglazbene hitove, pa i za klapsku pjesmu, gdje Fiamengo nije samo stvaralac poetske temeljnice za klapsku pjesmu, već i svojevrsni pratitelj, propagator i povjesnik manifestacija klapskoga pjevanja. Sa skupinom dalmatinskih skladatelja, osobito sa Zdenkom Runjićem, akademik Fiamengo ostvario je imponirajući opus, pri čemu su njegove pjesmotvore interpretirali i interpretiraju najbolji i najznačajniji interpretatori zabavne glazbe, kao i najuspješnije muške i ženske klape.

Taj Fiamengov ljubavni poj generacijski nije odredljiv. Fiamengova ljubavna poezija podjednako je privlačna i krajnje intrigantna kako za mlade tako i za populaciju zlatnih godišta…

Valja zamjetiti da su se Fiamengovom poezijom, koja nije eminentno pisana za lakoglazbene hitove i šlagere, bavili pojedini skladatelji koji stvaraju rubne žanrove poput šansone, a isprobao se ovaj vrsni pjesnik i u libretistici i u ukupnoj sadržajnosti dječijeg mjuzikla, kao i u pisanju filmskih scenarija.

Ljubavni je poj ipak najkarakterističniji za Fiamengov pjesnički rukopis.

U hrvatskom suvremenom pjesništvu gotovo da je u toj formi stvaralaštva nenadmašan.
Pjesnik je to ljubavnoga poja za sve generacije.

The post FIAMENGO PJESNIK LJUBAVNOG POJA ZA SVE GENERACIJE appeared first on Tacno.net.

TRI DANA DECEMBRA

Promišljam Novu… Tko zna što ona sve donosi.
Koliko nas će uspravno stajati uz drveće?
Kojim će putem otići vršnjaci sjedokosi,
Smrznuti korijen može li još othraniti cvijeće?

The post Božica Jelušić: Tri dana decembra appeared first on Tacno.net.

Foto: Flickr

Kada god susretnem, a biva to svakodnevno, Stari most, mostarski na nekoj vrsti crvene užarene draperije, što je plodom imaginacijskog vrela mostarskog slikara Alice Jakirovića, zapitam se o, siguran sam u to, dvije komponente slikarevog odnosa prema Starom mostu.

Prva je ona vezana za prirodne fenomene, pa se može kazati da slikar intenzivno proživljava jaru neviđenih mostarskih vrućina - zvizdana, a druga je vezana za povjesne ugroze Staroga mosta.
Samim načinom crtačke vehementne skicoze Jakirović progovara istinito i krajnje proživljeno o mijenama, koje je povjesno gledajući proživljavao i preživio Stari most.

Od čuvene rečenice  mimara Sinana, koji ni sam nije povjerovao da je izgradio Stari most: “Uzgor je, ljudi, most stoji, uzgor je…“ preko zločinačke zapovjedi: “Pali!“, pa do blasfemično krajnje neuvjerljivih govora političara na otvaranju obnovljenoga mosta, koncentrirala se Jakirovićeva tvoračka magma, koja je onda prešla u svojevrsni pucanj umjetnikove energije u kojoj su supstituirane i povjesne istine i laži i tmice i oluje što su bile stoljetnom ugrozom ovoga zema ljudskoga čuda, koje u vremenu plijeni skladnošću i ljepotom graditeljske imaginacije.

Ovom slikom Jakirović nije samo pokazao tvoračku originalnost, već i dubinski studij slojeva povjesti i sadašnjosti na našim zemljopisnim i hirovitim političkim prostorima…

Crvena draperija kao svojevrsna kulisa iza Staroga mosta simbolički mi šapuće da dok je radio na ovoj slici u uhu Alice Jakirovića kao da su odjekivali Miljkovićevi versi: “…Ko ne ume da sluša pesmu slušaće oluju…“

Jedinstven portret ovozemaljskoga čuda nad Neretvom iz imaginacije, ali i znanja Alice Jakirovića.

The post CRVENI STARI MOST ALICE JAKIROVIĆA appeared first on Tacno.net.

Foto: Flickr

Još jednom o fenomenu Teatarskih molitvi za mir

Današnje molitve opet bi morale nositi u nazivu i ono za mir, jer mir je na ovim prostorima ponovo ugrožen…Mnogi to ne vide i ne prepoznaju… Bojim se kada većina to prepozna naš sarajevski Inferno mogao bi biti bajkom u odnosu šta današnji klerofašisti pripremaju. 

Danas kada živimo u situaciji niti rata niti mira ili rata vođenog drugim sredstvima podsjećam se, ne bez ponosa, Teatarskih molitvi za mir, koje sam osmislio i vodio u ratnim godinama Kamernog teatra 55…

A što su zapravo bile te seanse koje su organizirane svake ratne subote redovito u 11 sati, bez obzira na granatiranje i snajperisanje izvođeno sa okolnih brda? Svaka definicija ovih neobičnih seansi na kojima se i slikalo i izlagalo i pjevalo, sviralo, recitiralo, govorilo i čitalo, plesalo, ostala bi nepotpuna…
Bile su način na koji smo slali poruke u svijet. Sa golemom nadom da će ih netko u tom velikom, najčešće bešćutnom svijetu čuti, da će učiniti nešto da krvarenje Sarajeva i infernalne muke Sarajlija konačno prestanu. Po logici najšireg oblika demokracije svako je na Teatarskim molitvama za mir mogao učiniti gest kojim iz Kamernog teatra 55 moli nekog znanog ili neznanog prijatelja u svijetu da pomogne…

Bile su to poruke iz pakla, jednako teške, surovo teške kao i život u opkoljenom Sarajevu.

Sjećajući se što smo sve tada izgovarali žalim što zbog opće ratne neimaštine nisam imao spravu na kojoj bi ove poruke iz pakla ostale sačuvane…

Jednom prilikom jedan sapatnik iz tih dana rekao mi je: „Da si zabilježio što si govorio na tim Molitvama za mir bila bi ti to najbolja knjiga…“

Možda, ali ono što danas sa ove vremenske i misaone distance mislim o tim druženjima u lednom prostoru galerije Gabrijel je da takvu prisnost i takvu kolektivnu žudnju za čovjekoljubljem, jednostavno, ne posjeduje vrijeme u kojem danas obitavamo, a da je u dobu naše opće otuđenosti,  nevjerojatne pohlepe i sebičnosti to itekako potrebno!?

Ali, kakve bismo danas mogli slati poruke?

I kome?

Vjerojatno nekom Godou, kojeg svi mi, beketovski osamljeni i krajnje obezljuđeni, očekujemo da se javi i riješi bar dio naših problema…

Današnje molitve opet bi morale nositi u nazivu i ono za mir, jer mir je na ovim prostorima ponovo ugrožen…
Mnogi to ne vide i ne prepoznaju… Bojim se kada većina to prepozna naš sarajevski Inferno mogao bi biti bajkom u odnosu šta današnji klerofašisti pripremaju.

Zato ponosno sjećanje na Molitve za mir itekako ima smisla.

Ne tek kao kulturologijska činjenica ili sjećanje iz stravičnog rata nego kao evokacija na činjenicu da smo artističkom kreacijom prkosili fašizmu… Možda naivno, ali činili smo to iskreno.

Vjerujte mi.

The post Zapis o nezaboravu: PORUKE IZ PAKLA appeared first on Tacno.net.

Fotografije: Amer Kuhinja

Cjelodnevnim popustom i radom knjižare do ponoći, te rođendanskom proslavom povodom 21 godine postojanja, Izdavačka kuća Buybook zaokružila je uspješnu poslovnu godinu koja je uz organizaciju drugog Internacionalnog festivala književnosti Bookstan podrazumijevala i najznačajnije regionalne književne nagrade koje su Buybookovi autori osvojili u 2017.

Noć knjige bila je prilika da se čitatelji i čitateljice sretnu sa domaćim književnicima/ama, a cjelodnevna posjeta i rijetko zabilježena gužva svjedoče o važnosti nastojanja da se povremenim velikim popustima omogući dolazak do omiljenih naslova pod povoljnijim uslovima.

Da Buybook uspješno odgovara zahtjevima publike i struke potvrđuje činjenica ponovljenih tiraža niza domaćih i stranih knjiga.

U rođendanskoj noći na police knjižare stigle su i najnovije knjige. Romani „Motivi za knjigu kajanja“ Dennisa Gratza, „Proleće se na put sprema“ Bojana Krivokapića te drugo, dopunjeno izdanja „Taksi priča“ Amera Tikveše.

U prodaji su i dugoočekivane knjige „Ministarstvo potpune sreće“ Arundhati Roy , „Anđeo historije“ Rabiha Alameddina , „Tri Evine kćeri“ Elif Safak“ te „Priča o novom prezimenu“ Elene Ferrante.

The post Održana Noć knjige u Buybooku appeared first on Tacno.net.

Ti si pope rak rana ovog naroda, nije moj Đole, nego ti, ti raspiruješ mržnju da bi mogao živjeti kako živiš, dobro, sa svim beneficijama, ti moj licemjerni pope, si izdao Krista, izdao si Hrvate, izdao si Đoleta, čovjeka koji zaslužuje Nobelovu nagradu za mir. A tko si ti pope? Maleni, usrani ustaša, kojem smeta sve što misli protiv tvoje džamahirije u kojoj ti živiš kao bubreg u loju?

Postoji stih, pun raznih trikova, stih iznad svih, ko stih svakih stihova, da premosti, da prebrodi, da načas rastuži, da na čas razgali, – pa razoruža! U inat svima postoji rima kojom se vatre potpale.

Ponese plima, u inat svima, svo ono trunje s obale
U inat svima, kad prođe zima, izdanci niknu zeleni

I, blago njima, vole se mladi jeleni, pjevao je pope Manduriću dok si ti bio u mišjoj rupi Đole Balašević riskirajući svoj život, život svoje obitelji, svoju karijeru devesedetih. Gdje si bio tada ti pope Manduriću? Jesi pokušavao kao Đole uspostaviti mir, a Krist je rekao na križu da će se mirotvorci zvati njegovom braćom? Gdje si bio pope kada je Đoletovu familiju tadašnja Miloševićeva vlada označila kao izdajničku? Što ti misliš pope da su Hrvati toliko glupi, i što ti misliš pope da Hrvati ne znaju, ne pamte, da im trebaš ti da im soliš pamet?

“Ljudi se čude kako je notorni bezvezni bezlični i prijetvorni prilivoda Balašević mogao napunit Arenu. Nema tu čuđenja. Mi smo još uvijek onaj narod koji je sposoban dva puta izabrati Mesića za predsjednika. A načelo je isto: ‘on je zabavan!'”, napisao je Ivan Ike Mandurić, najpoznatiji po tome što je šatorašima pružio zaklon nakon što su se na Markovu trgu sukobili s policijom. To je inače najimpoznatije dostignuće popa Madunića, u njegovoj inače izdašnoj ustaško – klerskoj karijeri. Vijest je obišla medije u Hrvatskoj, na tisuće ljudi podržalo je apel popa Madunića strahujući za svoju karijeru, za svoj život, za svoje obitelji koje bi mogle itekako patiti ako su u državnim službama, a odlaze recimo na koncert, šta ja znam, Balaševića.

Da se ne lažemo, nije to bio neki most od onih podignutih da bi se na njih gledalo. Ne, pre je bio od onih podignutih da bi se sa njih gledalo i pod njima prvi put poljubilo. Ali, ponekad ga je ona prelazila svojim uobraženim kadetskim korakom a mesečina se kao deverika lovila u mrežu njene kose… Po tome ću ga, eto, pamtiti, gdje si bio pope kada su gorjeli Đoletovi mostovi i kada su ljudi koji nisu išli u rat vapili da ti i takvi smradovi popout tebe donesu konačno mir među ova dva naroda, jer to ti je jebeni pope poslanje, za to si plaćen, to ti je posao pope!

Ti si pope rak rana ovog naroda, nije moj Đole, nego ti, ti raspiruješ mržnju da bi mogao živjeti kako živiš, dobro, sa svim beneficijama, ti moj licemjerni pope, si izdao Krista, izdao si Hrvate, izdao si Đoleta, čovjeka koji zaslužuje Nobelovu nagradu za mir. A tko si ti pope? Maleni, usrani ustaša, kojem smeta sve što misli protiv tvoje džamahirije u kojoj ti živiš kao bubreg u loju?

Tko si ti pope da jednu takvu veličinu, čovjeka koji je ustao protiv svog naroda optužuješ smradu jedan bezlični? Tko si ti? Niko i ništa! I Smeta ti moj Đole, kao što ti smetamo svi mi koji govorimo istinu jer si nitko i ništa, jer nisi dostojan da Đoletu očistiš govno sa cipele, jer si malo ustaško đubre kojeg boli kurac za sve ono za što bi se trebao boriti, za potrebite u svojoj župi za siromašne, za gladne, za sve koji očekuju od tebe Kriata, a ne da se baviš zašto Hrvati vole Balaševića! Volimo ga jer je čovjek, jer je veličina, bio i ostao u svim vremenima i svim zakonima, jer je njegov zakon bio ljubav pope, a tvoj je mržnja, tvoj je isključivost, tvoj je sve samo nije ono u što vjerujemo mi Hrvati!

Redak sam gost u starom kraju, al’ znam šta misle, i u snu. I oni mene kanda znaju, jer čak ni pripiti ni da mi pomenu nju. Čudna je zverčica strast, od one ljubavi, zbog glupe svađice u buri ćutanja potonule su lađice, i minus na kraju salda… Dal’ grom odabira hrast? Ili se to pak hrsat munjama nametne? Za to baš nemam reči bog zna kako pametne, to je ta sudbina, valjda?

To je sudbina moga Đoleta, da u Splitu, u Hrvatskoj bude ono što jest, brat, prijatelj i rado viđen gost. Pa se ti snebivaj dragi pope zašto je to tako. Tvoja priglupa kamarila možda je okupirala ovaj narod na desetljeće, možda ste ga rezervirali na tisućljeće, ja to iskreno ne znam, ali ono što znam jest da će moj Đole u svom Splitu napuniti stadion unatoč tvom snebivanju i snebivanju matere Crkve, jer Split pamti jednog čovjeka u ratnom ludilu koji je izašao na binu na Gripe u dresu Jugoplastike.

Moj pope, da živiš tisuću godina i da nastojiš ovaj grad promijeniti taj mu minut ne možeš oduzeti! Kada je Đole izašao na binu i rekao da je njegova stranka njegova života – Jugoplastika.

Pa ću ti pope pustiti Devedesete, čisto da znaš, znam da te nije sram jer ste vi ljudi bez srama, ali radi sebe, čisto pope za svoju dušu, jer tko si ti na koncu pope, nitko i ništa, da nam se u Đoleta diraš?

Mi smo bar imali stare gitare

poneki bedz na reverima

glupo bi zvucalo, je, je

uz ove dileje s’ revolverima

Al’ zastavu sezdesetih

vezle su gramofonske igle

i put od zute cigle

prostro se pred nas, da, da

Mi smo bar imali razne Ce Gevare

o, o, i vece prevare

to mladost spiri u dahu

kao secer u prahu sa bundevare

Protesti sedamdesetih

vise su bili odraz mode

jer bokal pun slobode

tocen je za nas

Ej, mi smo bar imali putovanja

perone, suze, cmakanja

crveni pasos bez mane

sto prolazi grane bez puno njakanja

Dnevnici osamdesetih

svrljani su na jarke razglednice

svet je lice sminkao

zbog nas

Mi smo bar imali one snove

koji se tesko ostvare

a snovi najcesce vrede

tek kad s’ tobom osede

Kad s’ tobom ostare

nije bas sve na kantaru

citavo cudo kupi lova

ali snova nema piratiranih

Onda su dosle devedesete

tuzne i nesretne, opake

Gospod je barut primirisao

pa ladno zbrisao za oblake

E, kad vec puknu ustave

nema nam spasa

dok se reke ne zaustave

no, i taj dan ce svanuti

Onda su dosle devedesete

tuzne i nesretne, fobicne

u udzbenike i u citanke

usle su bitange obicne

Kasno je da se panici

dali smo sansu

da se ludilo ozvanici

a sad smo prosto zgranuti

Mi smo bar imali neke veze

s’ planetom i sa ljudima

znalo se ko togu nosi

a ko cvetic u kosi, o, blago ludima

Danas se laz odvazila

a zadnja bagra kroji moral

pa je OK koral

dignut oko nas

Ma, jebite se, devedesete

vas mogu jedino psovati

za vama niko nece zaliti

niti vam stihove kovati

Jednu ste mladost sludele

budite sretne

ako vam i strofu udele

pred crkvom pravih vrednosti

Ma, jebite se, devedesete

i vasa prica je gotova

i dabogda se nikad ne sete

svih ovih protuva i skotova

Kad zakon metlom zamane

ili ih pusti da se

medjusobno tamane

sto ima svojih prednosti, jos kakve

The post TKO SI TI POPE DA NAM SE U ĐOLETA DIRAŠ? appeared first on Tacno.net.

Foto: Boris Kovačev / CROPIX

BOŽICA JELUŠIĆ, HRVATSKA KNJIŽEVNICA PRIJE 20 GODINA PRODALA JE DVIJE KUĆE I KUPILA ORONULI DVORAC – Pogledajte kako danas izgleda njezin raj na osami

Književnica široka i raznovrsna opusa, dosad joj je objavljeno više od 50 naslova, osim što je život posvetila pisanju, prevođenju, poučavanju, već više od 20 godina uređuje i obnavlja dvor Barnagor. Ove je godine minulo točno stoljeće i pol otkako je izgrađen.

Božica Jelušić 1980-ih je na đurđevačkoj Picokijadi, lokalnoj veselici na kojoj se okupi cijeli kraj, čula da posljednja nasljednica obitelji Trezić, Jovanka, rođena Mihaljević, prodaje Barnagor, dvor u mjestu Čepelovac, nedaleko Đurđevca. Ostarjela i sama, Jovanka Terzić nadala se da će za njezinu nekretninu biti dosta zainteresiranih. No, kurija je bila sasvim zapuštena, njome se htjela baviti, iz čista entuzijazma, u nakani da očuva povijesnu ostavštinu, jedino tada novinarka i profesorica u đurđevačkoj gimnaziji, pjesnikinja Božica Jelušić.

Boris Kovačev / CROPIX

Suprug i ona prodali su dvije kuće i kupili Barnagor. U ruke im je došlo u potpunosti zapušteno zdanje, nekadašnja vlasnica živjela je u samo jednoj sobi, vlaga je odavna zavladala interijerom, kutovi i, kako kaže Jelušić, “budžaci”, bili su zatrpani koječime, fasada oronula, stolarija propala, pokućstvo od neodržavanja uništeno ili podijeljeno po selu. Od pet nekadašnjih salona bilo je namještaja tek za namjestiti jedan, ostala su, među ostalim, dva bidermajer kamina i masivni pisaći stol… drži se za čelo Jelušić, pokušavajući, sklopljenih vjeđa, vizualizirati, kako je to zdanje izgledalo kad su krenuli u ono što je njezin otac tad nazvao “kopnenim Titanicom”, rekavši kćeri i njezinu suprugu da su “zanesenjaci, dvije budale”.

- I moja i suprugova obitelj su negodovale. Nitko nije vjerovao da je to obnovljivo, kako ćemo mi s naše dvije plaće, profesorskom i inženjerskom, uspjeti to urediti. Gledajte, od Orahovice u Slavoniji do Štrigove na slovenskoj granici ima raznih zapuštenih dvorova, u to ni država niti lokalne uprave neće ulagati, jer to mnogo traži i riskantno je; kamoli da će se netko poput nas toga prihvatiti, govori vlasnica Barnagora.

More knjiga i austrijske novine

Odluku da kuriju kupi donijela je naglo, spontano i emotivno, kad je nasred, danas gostinjske, sobe vidjela piramidu razbacanih knjiga:

- Prva koje sam se primila bila je vojni priručnik iz 1808. Vidjela sam, prema tipu uveza, da su to izdanja od 1912. do 1925., u stilu art décoa. Barnagor mi se učinio vrijednim obnove i kao dokaz da se na gornjohrvatskom prostoru živjelo napredno, uljuđeno, prosvijećeno, a sve to na primjeru obitelji Trezić, čiji je predak stekao vojničko, viteško plemstvo u bici kod Solferina, kao običan desetnik, seoski dečko iz Podravine, s desetero braće u tom bilogorskom selu.

Knjižnica koju su njegovi potomci sakupili, uglavnom od 1890. do 1925., ima djela njemačkih, engleskih, talijanskih i francuskih klasika te mađarskih autora, zato što su se u dvoru govorili i ti jezici. Ima memoara, putopisa, filozofskih djela od Spinoze do Krishnamurtija, mnogo romansiranih biografija, poezije, u širokom rasponu: Mallarme, Rilke, Juhasz, Valery, Goethe, Schiller, Heine. Imali su ukusa i stila, to je sigurno. Primali su troje austrijske novine u pretplati, koje su uredno stizale na bilogorski brijeg, usprkos turbulentnim vremenima.

Na upit kako je uspjela obnoviti zdanje, dok nas vodi kroz kuriju, sliježući ramenima kaže: – Načelo sinergije!

Doda cjepanicu, dvije bukovine u peć, pa nastavlja: – Pozvala sam ovdašnjeg, lokalnog majstora, dovela ga u ruševnu štalu, hambar i pitala što bi se tu dalo učiniti za 10.000 kuna. Bile su to situacije kad bih, primjerice, dobila kakvu nagradu – bilo nagradu za životno djelo ili skupila nešto novca od otkupa knjiga ili od neke stipendije… Na to bi majstor kazao: “Evo, dalo bi se povezati u jednu prostoriju štalu, štagalj i hambar”. I tako su, polagano, nastali današnja galerija i atelje. Drvo smo dovukli iz šume, za daske za pod i lamperiju, kupili staru ciglu od srušene kuće, a sve ostalo je majstor napravio svojim rukama. Onda se srušila jedna klet na susjednom brijegu, stara 350 godina, pa mi je vlasnik, moj prijatelj Kruno Heidler, darovao prekrasnu hrastovinu, rukom tesanu građu kojom sam zatvorila i dovršila dvije prostorije u rustikalnom stilu.

No, kurija je i dalje otužno zjapila prazna, manjkao je veći dio namještaja.

Jelušić je potom organizirala prva događanja – tradicijski Božić, proslavu Dana zemlje, ljudi su dolazili, počeli spontano donositi i darovati stvari koje su sami odavna čuvali po tavanima “krasnu drvenu klupu, otoman kakve su nekad imali po ladanjskim kućama i ljetnikovcima… i tako se prostor, postupno, i na razne načine popunjavao”, govori.

Još u prvim mjesecima, kad su čistili Barnagor, po desetljećima netaknutim, zatrpanim kutovima dvora pronalazili bi razne stvari nekadašnjih stanara i nasljednika; pronašla je tako i vojnu sablju, operni dalekozor obučen u sedef, pokoju damsku haljinu…

Jelušić jedino zimu ne provodi u Barnagoru, u ovo doba navraća, ali ovdje ne boravi.

Proljeće, ljeto i jesen Barnagor joj je dom.Kako je ovdje usnuti sam, daleko od susjeda i svijeta?

Kozmopolitkinja i lutalica

- Ja sam thoreauovac, mislim da je Henry Thoreau prije 150 godina ostavio naputak o zdravom i intelektualno poticajnom životu, kad se preselio u Walden, u okolici Bostona, u kuću koju je vlastitim rukama napravio. Taj thoreauovski nazor danas je potrebniji negoli ikad prije – izloženi smo razornim energijama, buci, koja je uvreda za uši, ljudima koji nas opsjedaju svojim trivijalnostima i kiču koji je sveprisutan, od načina života do načina izražavanja. Mi smo zarobljenici koji žive u zoni buke, kiča i trivijalnosti. Osamljivanje nije više znak čudaštva, to je nužan obrambeni mehanizam da čovjek pribere vlastite misli i da živi prema nekadašnjem načelu suglasja s prirodom. Jer, ako hoćemo mijenjati svijet, moramo prije toga imati fazu izolacije, naučiti biti sami.

U radnoj sobi Božice Jelušić 3000 je knjiga, na katu je još jedna, manja, biblioteka s naslovima koje rjeđe koristi. – Većina knjiga je na gotici, jer je to bilo razdoblje u kojem je biblioteka formirana, a ja imam sreću pripadati posljednjoj generaciji koja je učila gotiku.

Diplomirala je engleski, govori i njemački, a čita francuski i talijanski. Ipak, Jelušić nije tip kontemplativne osobe koja bi se ovdje jedino ušuškala i izolirala od svijeta, dapače – hiperaktivna je, kad ne piše, organizira razne radionice u dvoru, a i na imanju je uvijek čeka razni posao, ne zna čega bi se prije prihvatila: – Događa se da dođem ovdje, ne skinem ni kaput ili zaboravim da sam si pristavila vodu za čaj, jer odem u vrt i ostanem tamo četiri sata.

Za sebe kaže da je kozmopolitkinja, snažno ukorijenjena u vlastitu zavičaju. – Dobro poznavanje ovog kraja otkud sam potekla, pomoglo mi je i otvoriti se svijetu. Vedra sam putnica, lutalica. Kad odlazim odavde, idem s uvjerenjem da mi se na putu ništa ne može dogoditi, i uvijek se kući vraćam jedino bogatija. No, ovdje, u Podravini mi je najljepše.

U nezimska doba u Barnagoru posjetitelji nisu rijetkost. – Suvlasnik je moj unuk Leo Filip, koji mi pomaže oko okoliša. Imao je atelier, galeriju, malo kazalište u šumi, vrt, park, mnogo drveća koje sustavno sadimo, šumu, ljekovito bilje. Dolaze nam djeca i učitelji na terensku nastavu, imamo kreativne radionice, ekološke akcije, kazališne predstave u prirodnom okolišu. Najvažnija aktivnost je druženje s umjetnicima, likovne kolonije, izložbe, književne večeri, seminari. Htjeli smo da Barnagor ne bude “spomenik”, već živo učilište i žarište, gdje će djelovati kreativne energije i vladati načelo sinergije. O povijesti Dvora pisala sam u romanu “Čišćenje globusa”, to je jedna mala obiteljska priča o sudbinama tri generacije Trezićevih, od kojih jedna postiže vrh u doba pada Monarhije, a ostali dotrajavaju između ratova, pokušavajući održati to svoje naslijeđe na okupu.

Pisanjem protiv melankolije

Šezdeset i šest joj je, lanjske joj je godine, kad je slavila 45 godina književnoga rada, izašlo petoknjižje izabranih djela, u nakladi kuće Tonimir iz Varaždinskih Toplica. Opisuje ga kao “osobni presjek i pregled žanrova kojima sam se najviše posvetila. Dakle, kajkavska poezija, poezija na standardu, eseji, putopisi, književne i likovne kritike te poezija za djecu. Dali su mi prigodu da se ‘nacrtam’ u riječima kako samu sebe vidim, na čemu im zahvaljujem”.

Pisanje ju je, kaže, možda izvuklo iz melankolije i osame u koju kreativna bića često padaju: – Pisanje mi je instrument samoostvarenja, a istodobno i moj način “priključka” na stvarnost i vrijeme u kojima živim. Ne znam, možda se na kraju puta pokaže da je bilo i nekakva spasilačka misija, da mi život ne potone u sivilo, prosječnost, dosadu. Riječi su me odvele daleko, u druge prostore, k drugim ljudima, jezicima i kulturama.

Božićno je doba, i u Barnagoru je božićna ikonografija. Premda će blagdane provesti u Đurđevcu, s obitelji, potaknute atmosferom kurije razgovaramo o Božiću u samoći. Može li Božić u samoći biti lijep?

- Može to biti – najljepši Božić. Zato što si tada u društvu onih koje u mislima prizivaš za svoj blagdanski stol, koji su možda već otišli, otputovali s onu stranu, tada misliš na njih, upućuješ im one riječi koje si im zaboravio za života kazati. Tada vidiš sebe od mladosti do točke na kojoj se upravo sada nalaziš. Znači, nisi sam. Imaš društvo, imaš sebe za društvo, a “ja” nikada nije samo. Ja ima mnogo lica, mnogo razvojnih faza, pa za Božić pozoveš sve te svoje “ja” za stol. Ili kako su Židovi poslije rata i holokausta imali običaj prije no što će pristupiti blagovanju stavljati tanjure za stol za one koji više nisu živi, ostavili su i tanjure za one koji više nisu tu, znači i oni su bili tu.

Moć sinergije

Neko je vrijeme provela u Americi, bila je i na Fulbrightovoj stipendiji, često putovala i, među ostalim, pisala i putopise. Što je u životu najbitnije naučila?

“Načelo postupnosti, nepreskakanja koraka, već ‘postupno razvijanje ubrzanja’, kako veli Mandeljštam. Potom, važnost nezavisnosti, da se ne staviš ni pod koji barjak, da ti je istina važnija od uspjeha, a svaki kolektivni zanos da podvrgneš skeptičkoj provjeri. Naučila sam o ogromnoj moći sinergije i o važnosti da možeš ostati sam i biti ispunjen do vrha, u dobrom društvu. I naravno, da je odlično ‘sjediti na bundevi, osjećajući se kraljem, umjesto na plišanoj fotelji u strahu da će ti je netko oteti ako ustaneš’”.

Jutarnji list

The post Božica Jelušić: Mi smo zarobljenici koji žive u zoni buke, kiča i trivijalnosti appeared first on Tacno.net.

Foto: justiceyoudeserve.com

Još kao dječak od sedam-osam godina počeo sam snivati jedan san, san kojem sam se stalno vraćao. Naime, maštao sam, sanjario zapravo, da nalazim novac – pun novčanik. To sam priželjkivao dok sam pod jorganom čekao da me obuzme san, zamišljajući kako u parku kod Skenderije u koji sam navraćao s drugarima poslije škole, tamo nasred parka, pored kipa majke i djeteta koji se drže za ispružene ruke, nalazim nečiju novčarku, debelu, punu krupnih banknota, pa potom radostan trčim kući kako bih sreću podijelio sa svojima.

Taj moj san je trajao dugo, nekih trideset godina, pa i više. Ta pomisao, ta tajna želja bila je prisutna i nakon što sam se zaposlio, pa čak i kada sam počeo dobro zarađivati. Nekako mi osta taj dječački san sladak, drag, pa sam mu se zadugo vraćao, više zbog topline djetinjstva na koju me je podsjećao, negoli zbog usnivene sreće koju bih doživio povodom nađenog novca. I onda je taj san odjednom prestao. Desilo se to zadnje decembarske noći, godine u kojoj sam napunio četrdesetu.

Bili smo tek došli u Holandiju, gdje sam trebao stupiti na posao. Ni smjestili se još nismo, a sin Ivan se razboli. Počeo je patiti od nekih trbušnih tegoba, praćenih jakim bolovima. Sjećam se, kada bih ga vodio liječniku, ležao bi na zadnjem sjedištu našeg “sarajevskog” Renaulta 4, na lijevom boku, zgrčen kao fetus, stenjao u velikoj boli, ali nije plakao niti se jadao. Trajalo je to desetak dana. Vodili smo ga ljekarima, oni bi mu davali tablete protiv bolova, onda bismo išli kući, tablete ne bi djelovale, ponovo doktorima, pa ponovo kući – poznati ping-pong s pacijentima.

Jedne večeri Ivan poče jecati od boli, koja je očigledno postala nesnosna. U vrućici, sav u znoju, poblijedio u licu, pomodrio oko očiju. Borjana, prepadnuta, reče da odmah krenemo u bolnicu. Povezosmo se, oboje u panici. Nakon kratkih pretraga i nekoliko snimaka, rekoše nam da se radi o perforaciji slijepog crijeva, nečemu veoma ozbiljnom i da ga moraju hitno operisati, te iste večeri. Još su pitali neke stvari oko zdravstvenog osiguranja, troškova operacije i slično, što ja, sav zbunjen i uplašen za Ivana, nisam ni slušao, već sam samo klimao glavom, sve im potvrđujući. Komunikacija je bila na engleskom jeziku, holandski još niko od nas nije govorio. Ja sam povremeno pojašnjavao neke stvari sebi i Borjani. Ivan je samo šutio i preplašeno gledao u nas. Krupnim plavim očima poglēdao je čas u Borjanu, čas u mene, tražeći riječ ohrabrenja i utjehe. Razumio je šta ga čeka.

Dođoše dvije medicinske sestre, uzeše Ivana za ruku, pa pođoše u omanju prostoriju gdje se nalazio bolnički krevet, onaj na točkovima. Mi smo išli za njima. Sestre svukoše Ivana, staviše mu plastičnu narukvicu na ručni zglob, obukoše pidžamu i poguraše kolica prema operacionoj sali. Nas dvoje samo stigosmo da mu kažemo da se ne boji i da će sve biti dobro, da ćemo ga čekati tu u bolnici, da nikamo nećemo ići. Ivan ništa ne odgovori, samo je netremice gledao u nas, sve dok on i sestre ne zamakoše iza velikih pokretnih vrata. Uplašene plave oči, taj njegov najljepši ukras, učiniše mi se još većim. Meni pri rastanku postade teško oko srca, preteško.

Uđosmo u čekaonicu, poveliku prostoriju s dugim nizom klupa što su bile poredane uza zid, telefonska govornica je bila u jednom uglu, automat za kafu u drugom. Sjedosmo nasuprot para koji je povremeno zagledao u nas onako prepadnute i izbezumljene. U čekaonici se nalazilo još nekoliko ljudi, ali ih ja u silnoj zabrinutosti za Ivana nisam primjećivao, bili su mi tek gluhe, jedva vidljive sjenke.

Borjana i ja sjedosmo na klupu jedno do drugoga, prestrašeni, šutimo zagledani u pod, ne usuđujemo se ništa jedno drugo pitati. Prođe prvi sat iščekivanja, meni najduži do tada. Onda sljedeći sat, još duži. U neko doba Borjana prekinu muk među nama tek jednom jedinom kratkom rečenicom: “Dat će Bog da sve bude uredu”. Ja na to blago klimnuh glavom, tek malčice, gotovo neprimjetno, potvrđujući da i ja imam istu nadu. Dotad riječ “Bog” nikada nismo spomenuli u našim konverzacijama, nikada u proteklih dvadeset godina zabavljanja i braka. To je bilo prvi put da je On ušao u naš razgovor, zakoračio među nas.

Nakon još jednog dugog sata, na vratima čekaonice pojavi se doktor, u zelenom mantilu. Ozbiljnim glasom kaza da mu priđemo. “Operacija je obavljena, Ivan je na odjelu intenzivne njege. Sada je na nama da čekamo. Slijepo crijevo je perforiralo, sva upalna tekućina prosula se po trbušnoj duplji, postoji rizik opšte infekcije. U ovakvim situacijama smrtnost je velika, u čak četvrtinu svih slučajeva. No, nadati se najboljemu”, saopšti nam doktor polako i odmjereno, valjda da ne bi izazvao šok. I još, pogledavši na sat, doda: “Prošla je ponoć, najbolje bi bilo da sada idete kući, da se odmorite. Vidimo se ujutro”. Pa ode.

Oboje ostadosmo paralizovani od rijēči koje smo čuli. Borjana zajeca. Meni se zavrti u glavi, pridržah se za naslon klupe pored koje sam stajao. Pa, onemoćao, sjedoh na nju i odjednom, ni sam ne znam kako i odakle mi to dođe, počeh da se molim. Po prvi put u životu, onako očajnički, sa svom nadom u uslišenje izgovarah u sebi: “Bože spasi mog Ivana, to je jedino što Te molim. Preklinjem Te, sačuvaj mi ga, ne daj da ga izgubim!”

Borjana priđe i sjede do mene. Tiho mi reče: “Ja ću ostati ovdje do jutra, čekat ću. Ne mogu ići kući, tamo bih svisnula”. Ja se složih, pa ponovo utonusmo svako u svoju zabrinutost i strah. Ja još i u svoju molitvu. Jedinu koju sam mogao smisliti.

Ostali smo sami u čekaonici, svi drugi već su davno otišli. Molio sam se, nijemo zureći u praznu klupu preko puta, zagledan u nju ali tako da ne razaznajem ništa u šta gledam. Vidio sam joj samo obrise, baš kao kad leća na fotoaparatu nije izoštrena. Odjednom, usred tog maglovitog bjelila klupe, ukaza se neka tamna mrlja. Dolje pri dnu, blizu poda. Trznuh se, napregnuh pogled, ali ne razaznah šta je. Ustadoh, priđoh bliže i ugledah novčanik. Pravi pravcati veliki muški novčanik. Podebeo, samo što nije lopta. Otvorih ga i ugledah čitav svežanj krupnih novčanica, najkrupnijih, njemačkih.

Vraćajući se na staro mjesto pored Borjane primijetih i par kreditnih kartica, te nekoliko vizit-karti pohranjenih u jednoj od pregrada novčanika. Borjana podiže glavu i mirno izusti: “Vidi čiji je”. Ja zavirih među vizit-karte, sve bijahu s istim imenom. Onda krenuh prema telefonskoj govornici i nazvah broj s kartice, bio je njemački. Javi se muški glas na tom meni nepoznatom jeziku. Ja pokušah na engleskom. Potom čuh s druge strane: “Einen Moment, Einen Moment, bitte!” Onda čuh novi, sada ženski glas. Upitah na engleskom da li su možda izgubili novčanik, a žena sva uzbuđena odgovori da jesu. Pa onda upita da li smo ga mi našli, da li je kod nas. Ja potvrdih i rekoh joj da dođu do bolnice, do čekaonice.

Spustih novčanik pored sebe na klupu i ponovo utonuh u misli i brige za Ivana. Borjana svoje nije ni prekidala. Potraja tako neko vrijeme, a onda uđoše dvoje u čekaonicu, ljudi koje sam vidio ranije te iste večeri, oni što su sjedili nasuprot nas. Ja ustadoh s klupe, zakoračih prema njima, uručih im novčanik i ponovo se vratih na staro mjesto. Za sobom čuh eho riječi ponavljanih desetinu puta: “Danke, danke”. Muškarac je onda prišao korak do mene, otvorio novčanik, pružao novčanice, pričao nešto na njemačkom. Ja sam samo odmahnuo rukom i par puta ponovio “No, thank you.” Nakon kraće stanke dvoje Nijemaca pođoše prema izlazu. Odoše.

Uto i svanu. Nedugo potom u čekaonici se pojavi doktor i kratko saopšti: “Kriza je prošla. Bit će dobro s Ivanom.” Na te njegove riječi ja i Borjana se zgledasmo, razmijenismo blag osmijeh.

“Hvala Bogu”, izustismo potom oboje u isti mah. Onda polako krenusmo kući, držeći se za ruke, povezani novom, nevidljivom sponom. I ogromnom radošću koju smo u srcima osjećali.

——————–

*) Prica je pozajmljena iz knjige ‘Srcem do beskraja’, autora Branislava Mikulica, izdanje, Synopis-Zagreb, 2017

(WWW.SRCEMDOBESKRAJA.COM)

The post Dva čuda u zadnjoj decembarskoj noći appeared first on Tacno.net.

O umjetničkom putu od Kiseljaka do pozornica svijeta

Kada se u kazališnim krugovima diljem negdanje nam zajedničke domovine u zemljopisnom smislu, ali i sadašnje nam domaje, u duhovnoj optici promatranja stvari, pomene ime Branka Pleše čak i kod najmlađih teatralaca koji ne pamte djelo ovoga volšebnika jugoslavenske teatarske scene osjeti se, bar na tren, neko posebno strahopoštovanje…

Glumac i redatelj Branko Pleša rođen je u Kiseljaku. Obrazovan u hrvatskim srednjim kazališnim (glumačkim) učilištima, a potom na beogradskoj Akademiji za pozorište, radio, televiziju i film Pleša je iznimno uspješnu teatarsku karijeru otpočeo u splitskom HNK, da bi 1945. godine bio perjanicom zagrebačkog HNK.

Godina 1947. bitna je u životima i karijerama niza velikih glumica i glumaca koji činom stvaranja Jugoslovenskog dramskog pozorišta postaju dijelom ovoga jugoslavenski reprezentativnog dramskog ansambla. Pleša je vrlo brzo u toj jugoslavenskoj kazališnoj reprezentaciji zauzeo protagonističku poziciju koja mu omogućuje da ostvari blistave kreacije u djelima Šekspira (Romeo u Romeu i Juliji, Hamlet u Hamletu, Magbet u Magbetu…)

Pokazujući majstorstvo u tumačenju dramske klasike Branko Pleša će odigrati, između ostalih i možda najslojevitiju ulogu, pravu pravcatu studiju kompleksnog lika Ivana u dramatizaciji Braće Karamazovih Fjodora Mihailovića Dostojevskog…

Impozantan intelektualac u teatru Pleša će mi ostati u sjećanju i po nezaboravnoj kreaciji u Krležinom
Areteju ili legendi o Svetoj Ancili rajskoj ptici u nezaboravnom redateljskom ambijentalnom čitanju u prostorima dubrovačke tvrđave Bokar.

Plešina intelektualna energija rađala je i nevjerojatnu redateljsku invenciju, pa će njegov studij djela
Aleksandra Suhovo Kobilina Veseli dani ili Tarelkinova smrt rezultirati jednom od najeksperimentalnijih produkcija i apsolutnim novumom u oblasti kazališne biomehanike, što do današnjih dana zrcali kao biljur ne samo u produkciji Jugoslovenskog dramskog pozorišta iz Beograda, nego, u najmanju ruku kao regionalno ostvarenje kojem ni u današnjem kazalištu nema ravna…

Plešine režije dramskih tekstura Aleksandra Popovića nesumnjivo su doprinijele visokoj razini interpretacija ovoga pokretatelja iznimno avangardnih tendencija u srpskoj poglavito, ali i jugoslavenskoj dramatici.

U rodnoj Bosni i Hercegovini, prigodom dva gostovanja, najprije sa ansamblom mostarskog Narodnog pozorišta Branko Pleša scenski reanimira i revitalizira poznati tekst Iva Vojnovića Ekvinocio, a
potom na pozornici središnje kazališne kuće u Bosni i Hercegovini, u Drami Narodnog pozorišta Sarajevo, promovirajući jedan novi bh. tekst sa suvremenom i socijalno angažiranom tematikom ostvaruje impresivan pozornički rezultat.

Bio je nositeljem najviših priznanja Jugoslovenskih pozorišnih igara Sterijinog pozorja u Novom Sadu, a u srpskoj Ateni će od otvaranja Akademije umetnosti 1975. godine predavati na kazališnom odsjeku ove kazališne univerze.

Jedan od legendarnih tumača dramske klasike ali i suvremenosti Pleša je gajio analitičan, nevjerojatno seriozan odnos prema kazalištu kao duhovnoj katedrali i zato je danas prisutna ogromna praznina, jer teško je bilo kome popuniti prostor spoja grandiozne talentiranosti, fascinirajuće eruditnosti i metjeovske snage i iskustva u pozorničkom postvarenju piščevih i redateljskih snova na način kako je to radio besmrtnik jugoslavenske pozorničke magije Branko Pleša!

The post BESMRTNIK JUGOSLAVENSKE POZORNIČKE MAGIJE appeared first on Tacno.net.

Oduvijek sam smatrao da od prvih crteža u altamirskoj pećini do današnjih dana umjetnost djeteta u čistoti svoje naivnosti i razbokorenosti temeljne emotivnosti nosi proplamsaje vrhunskog umjetničkog izričaja. Zato i zapis o tri likovne senzacije šestogodišnjeg Luke Šehovca prilog su osjećanjima suvremenih tendenci u likovnosti u potezu od pretvaranja emotivnoga sloga u likovni simbol do trajnosti emotivnih treptaja u vremenu trajanja te simbolizacije.

Slika Dragon city je fantazmagorijski prikaz čiste alegorije života zmajeva, koji su i inače mjesto okupljajuće zaintrigiranosti najmlađe generacije svijetom tih čudesnih bića artističke nestvarnosti.

Tukan na narandžastom danu pokazuje suptilnu dječju vivisekciju bića koje je u isto doba nestvarno i ima odlike vertikaliteta animalnog bića u njegovoj prirodnoj postvarenosti.

Indijansko selo pokazuje dječaka Luku Šehovca u svoj njegovoj lucidiji smišljanja apsolutno originalnog koncepta življenja u prvobitnoj zajednici. Šehovac je čitač sudbe sjenki koje su zavjetna tajna indijanske totemizacije.

Ova tri rada dječaka Šehovca svjedoče da od prvih altamirskih zapisa do umjetnosti Henrija Mura ili Brace Dimitrijevića pulsira identična energija čovjekove potrebe da se uđe u materiju, da se prodre do onostranosti.

The post Senzacije dječje likovnosti: DRAGON CITY LUKE ŠEHOVCA appeared first on Tacno.net.

Foto: Hoću u pozorište

 Zapis u povodu sedamdesete godišnjice Jugoslovenskog dramskog pozorišta

Teatarska baklja iz amblematskog grba čestito je pronošena svih ovih sedamdeset JDP-ovskih godišta!

Jugoslovensko dramsko pozorište iz Beograda osnovano je 1947. godine, a njegov ansambl formiran je unutar predznaka jugoslovensko sa najkvalitetnijim i glumački najmoćnijim snagama sa kojima su nenadmašni redatelj Bojan Stupica i kritičar i estetski mag Eli Finci gradili od početka regionalno prestižan repertoar fine izbalansiranosti odnosa klasike i suvremenosti, domaćih dramskih tekstova i najkvalitetnijih reprezenata strane literature.

Već prvih sezona repertoar su obilježili dramatski izazovi djela Čehova, Goldonija, Ostrovskog, Lope de Vege, Gorkog, Šekspira, Molijera, Ibzena, Plauta, ali i domaćih klasika: Držića, Sterije, Nušića, Cankara…
Plejada velikih dramskih umjetnika obilježila je desetljeća blistave produkcije ovoga teatra: Marija Crnobori, Ljuba Tadić, Stevo Žigon, Milivoje Živanović, Mihajlo Kostić, Svetlana Bojković, Nikola Simić, Milan Gutović, Branislav Lečić, Predrag Manojlović, a u jugoslavensku dramsku umjetnost unosila je i unosi sve nove valere interpretativne raznovrsnosti, ali zasigurno i stalnog tragalaštva, ne tretirajući ni u jednom periodu kazalište okaminom  i tradicijskim zaptom…

Valja posebno naglasiti da je čitav niz velikih redatelja od Tomislava Tanhofera preko Dejana Mijača, Ljubiše Ristića, Slobodana Unkovskog svoje uspješnice imao upravo na scenama ovog kazališta…

Dejan Dukovski, Biljana Srbljanović, Milena Marković, Milena Bogavac, Ivor Martinić tek su neki od dramskih pisaca čiji su dramski tekstovi doživjeli prva izvođenja na sceni Jugoslovenskog dramskog pozorišta…

Ovaj teatar redovito su vodili najugledniji umjetnici i intelektualci poput Đokovića, Dedinca, Buce Milosava Mirkovića, Jovana Ćirilova…

Za Ćirilovljeve epohe intendantovanja i artističkog vođstva Jugoslovensko dramsko pozorište etabliralo se među najznačajnije europske teatarske kolektive, što su potvrdila brojna festivalska i druga priznanja kao i gostovanja diljem čitavog svijeta…

Teatarska baklja iz amblematskog grba čestito je pronošena svih ovih sedamdeset JDP-ovskih godišta!

The post Sedamdeset godina teatarske baklje progresa appeared first on Tacno.net.

Najlipše misto moje mladosti bila je Maja. More bit da vi ne znate ko je Maja i kakve veze ima sa miston, a more bit da će vas puno sad kazat isto, da je i vaše najlipše misto bila Maja. Ako i niste bili iz Splita, puno vas je znalo di je ta robna kuća jerbo se zbog nje dolazilo lipo iz Mostara pa i dalje. To je bila najmodernija i najlipša robna kuća na svitu, a naš svit je bila Jugoslavija, lipa i široka zemlja. No to je misto imalo i još jednu, barenko za nas u Split, posebnu tradiciju i poseban “đir”, kako bi mi u split rekli.

Nije to bilo neko osobito misto, ustvari bija je to komad uskog pješačkog dila koje je držala jedna metalna ograda. Uz Maju zunzili su auti i autobusi, teški kamioni i motorini, pa to misto i nije baš neko misto da bi čovik reka, je, to je najlipše misto moje mladosti. Odma poviše, na livu bandu ima si puno bolje misto i puno vas će reć, je, Semafor je bija moje najlipše misto, sist na skaline podno pošte i pratit ko je doša iz Trsta, ko ima bilu, crvenu, oli zelenu majicu Fruit of the Loom i espadrile u istoj boji. Proliće je i grad je živnija, sve je šareno i sve je u kolurima, muški se prave da ne obadaju tu šminku, ma espadrile kure u švercera na Peristil bolje nego ikada.

U proliće to je bija taki posal, triba si samo materi užicat dva konja i spustit se do Peristila po rebatinke i espadrile.

Majicu u boji espadrila već bi ti neko donija sa broda, oli iz Gorice, Trsta ili Ankone, ko bi već iša kojin puten. Tiziano je bija u proliće pun ka šipak mladosti, šta bi išla kupovat prolitnje monture. A ja san opet otiša od teme. A tema je najlipše misto moje mladosti u Split. Split je oduvik bija takav grad, grad koji je ima svoj đir, pa bi oni koji su došli u Split teško razumili naše đireve, koji je to vrag i koji dogovori da svi u isti moment, u isti dan skinu jakete, maknu zimu pod potelju i izađu u grad u kratke majice i espadrile. Danas bi mislili da ta mladost ima kakvi dogovor na društvenoj mriži, ma mi bidni nismo imali ni mobitela ni interneta, njanci tablet. Mi bi pratili puls naši cura. A one su diktirale modu, diktirale stađune i đireve, pa si odma zna kad se one skinu, da ti je bolje bacit jaketu puten u kontejner nego prid Semafor doć u njoj.

A ja san opet odluta.

Najlipše misto moje mladosti bila je Maja. Nasuprot maje bila je autobusna stanica, di smo čekali svoje šestice, osamnaestice posli rive, a posli škole naravski. I sa te stanice nasuprot, ja bi sazna koliko sn usamljen jerbo nisan ima curu. I to me bolilo. A nasuprot su stajali muški u red. Ka da su oni tu slučajno i nervožasto bi gledali na sat. Niko nikoga nije obada, jer su svi znali zašto stoje tu i koga čekaju. A dame su naravno kasnile. Koja će poštena cura doć isprid Maje na vrime? Odma bi bila sumnjiva. Laka je, jedva čeka, moga bi je Bog pomoć od ćakula sutradan. Jerbo se sa stanice sve pomno pratilo. Ako bi koja bidna ženskica došla ranije, odma bi prišla cestu i pravila se da nije pošla na rendes, vengo u Maju štagod kupit. Ljudi moji, cili grad se dogovara za rendese isprid Maje. I nikome nikada nije na pamet palo da dogovori rendes di drugo.

A najgore je bilo kad bi ti bila priša i triba bi je nazvat u dogovorenu uru, a neko bi zasija u onu govornicu kraj Mije pa bi čeka, peta mu roge, a ako je bila gospoja griza prste i gleda na uru. Jerbo nismo mi imali mobitele, a telefon bi doma mater zaključala.

Ako dogovoriš rendes na Marjan oli na Vidilicu odma si sumnjiv. Taj i taj je sto posto manijak i ne drži do tebe, odma bi se mudrin savjeton prijatejice uključile u igru. Telefoni su zunzili i radili leva – leva, matere bi stavljale ključ, ali zaludu. Tribalo je odma istražit ko je taj koji našu, nazovimo je Maju, oće odvest na Zvončac, oli na Prvu vodu. Manijak, klošar, muška pizda, odma bi stručni stožer skočija na noge. Jerbo pizda ne zna red. A red se mora poštovat. Dogovoriš se pristojno isprid Maje, pa odčekaš svoji pola ure. Nakon pola ure eto Maje. Došla bi od pravca Bedema koji je okružila već pet puti sva uzdrćala da je ti ne vidiš, oli neko njen šta je bilo još strašnije.

I tako san i ja dočeka svoju Maju. Upoznali smo se na rivi.

Taj posa upoznavanja bija je izrazito kompliciran posa.Kako smo išli u različite škole, cure su išle u Kemijsku oli Ekonomsku, a mi, mi smo bidni puvali i plakali za njima u Tehničku, oli u Pomorsku. I onda bi radili telefoni. Oni šta bi i mtere stavile pod ključ. Naša bi koga poznatog u Kemijsku, pa bi kemija, di tvoja smišnica izlazi, šta voli, kakvu muziku sluša. I uvik bi se u povjerenju toj svojoj vezi reklo da ni crna zemlja ne smi znat. A ona bi saznala za po ure. Pa bi krenilo sa njene strane špijunski lobi. Odma su zunzili telefoni na tvoju bandu, među tvoje. Ko je? Odakle je? Kakav je u školi? Šta sluša? Pa bi se sve, ka i uvik završilo na rivi. E to je bija cirkus. Sad se tribalo pravit da se ne poznajemo. Prolazija bi sto puti kraj njene klupe di bi ona sidila sa prijatejicama.

A one su komentirale.

Seljačina. Vidi mu espadrile. Ljubičaste. Ko molin te nosi ljubičaste espadrile? Pa vidi mu kosu. Do pola guzice ima „repe“, ajme majko koji „đikan“, ako te pozove vanka bolje ti se ubit. A ti si se vrtija ka trotul na iglama. Pa sve ispod oka, oće me zapazit, zna li da san to ja, zna li da mi je zapela za oko? I kada bi pošla doma, sta bi ka mona još po ure i čeka, a nisi zna šta čekaš dok ti je srce divlje udaralo. Pa si čeka subotu i matineju u Yachta oli Hollywooda. Pa čekaj sentiše i sve pazi da ti ko ne ugazi espadrile. I onda čim bi DJ pustija prvu laganu stvar, doša bi do nje i promuca da bi tija sa njon plesat. A ona bi te pogledala ka da te prvi put vidi, pa bi te odmirila, pa bi pogledal prije koje su se zgražale, pa bi rekla : „More.“

E sad si mora pazit.

Sad je bilo ključno.

Ne daj bože stisnit je. A opet, ne smiš ni ispast bože mi prosti, ni meškinjast. Pa moraš odmirit i daljinu i stisak. I pažljivo se gingat, da je ne ugaziš. A ona miriše. Miriše na mladost, miriše na pokošene trave kako je piva Bajaga. A ti se znojiš. Tebi je najgore. I sam me vrag tenta da ovo pišen sad jer me nakon trideset godin još prolaze gricule. Sad je bija ključni moment, a Maja je bila ključ.

I zbog toga van pričan o Maji.

„Jesi gledala Footloose?“

„Jesan.“

E jebiga. Koji još film igra u Centrala, jerbo je ne moreš na prvi rendes odvest u Tesle. Pa se opet znojiš. U šest je Footloose, a u osan Povratak Jedija. Jel joj to kasno? A di ću je odvest na Ratove zvijezda za majku božju? Reć će odma da san lud. Griza bi nokte, a sentiš je pri kraju.

„A da odemo kasnije..?“

„A more.“

Zemljo otvori se. Sad bi skaka od sriće ali ne smiš. Već ionako ti čuje srce kako udara kroz onu majicu. Pa joj samo šapneš da je čekaš u sedan isprid Maje.

Sto iljada, ma šta govorin, sto miljuna iljada je bilo ovakvih dogovora. Prigušena svitla Marmontove, prvi sumrak, proliće. A ti isprid Maje čekaš svoju Maju. I drćeš. A ona kasni. Pa si nervozan, pa sve misliš neće doć, a onda, nakon po ure, dolazi njen autobus i vidiš je na zadnja vrata kako izlazi isprid Prime. Koliko je ljubavi spojila naša Maja. Koliko lipih uspomena bi naša Maja mogla ispričat. Najlipše misto moje mladosti, misto nasuprot Jale, misto obično, par kvadrata ničega.

A svega.

I puno vas se neće sa mnon složit. Bilo je lipši mista. Bilo je lipo isprid Semafora, bilo je lipo na rivi, na Pjaci, ma meni je najlipše bilo ti po ure isprid Maje dok bi nju čeka. I dok bi ćutija proliće, njen miris mladosti i njenu lipotu.

Bog Lastane,

Iman četrdeset i šest godina i pišen ti prvi put. Znan da mi je rukopis loš, ali te molin ovo moje pismo nemoj bacit u koš. Pita bi te, ako bi mi moga odgovorit, zašto san naresta i šta mi sad ti radiš, ti i moja “Modra lasta”? Pita bi te puno toga, zašto danas dicu uče da mrze, a ne da se vole, i zašto dicu bidnu ne uče ljubavi, nego ih uče da se triba tuć, vodit rate, klat, višat i umirat za kapitaliste? Kakva će ta dica narest i kakvi će postat ljudi? Zato mi je drago da san ima tebe, da san ima škole u kojima smo se volili, a ne mrzili.

Ma mi još uz to odgovori još nešto i ja ću bit sritan. Znaš li di je sad moja Maja? Je li sritna? Čekaju li još dica isprid nje svoje ljubavi? A znaš koliko ih je ona spojila, puno, ne more se ni nabrojit. Ako znaš di je pozdravi mi je puno. I reci joj da dikod svrati isprid Maje, more bit da nećemo u kino i da nećemo ruku pod ruku ka nekad, ali nije ni bitno.

Volija bi da je sritna. Ka šta san ja sritan. Da još živin u takvon gradu, da iman još sve te uspomene i da znan još pustit suzu, onu mušku, kad prođen isprid Maje.

Dragi Lastane, ako me pitaš šta ti je, ja ti ne moren odgovorit.

Split mi je, lastane, Split mi je, moj lipi grad i moje lipo ditinjstvo u zemlji u kojoj me nisu učili da mrzin, nego da volin.

Moja lipa mladost isprid jedne govornice i isprid jedne Maje.

The post BOG LASTANE, IMAN ČETRDESET I ŠEST GODINA I PIŠEN TI PRVI PUT appeared first on Tacno.net.

Foto: Flickr

Nešto oko ovih novogodišnjih i božićnih praznika krenuli da mi neprekidno, dan za danom, pristižu neplaćeni računi, opomene, upozorenja zbog dugovanja. Valjda svi podvlače crtu pred kraj godine, pa i mene obuhvatili ovom neslavnom računicom.

Gledam u svoj novčanik, gleda on u mene. Gledamo se nemo i na prazno. Nema šta da se vidi. Tja… Valja nešto učiniti pre nego što mi iseku struju i blokiraju bankovne račune. A znaju to da urade, često i bez najave, kažu slali smo vam opomenu, ali nismo vas našli na adresi. Kako niste pobogu? Nismo, nismo! Vidite sa poštom, oni su nešto zabrljali, nije do nas.

I tako, gde ću, šta ću, jedino rešenje je pozajmica. Do uplate prevodilačkih honorara ima još da se načekam, ali mene neće niko da čeka. Uzimam mobilni, skrolujem imenik, gore-dole, grči mi se želudac, ne volim ovo da radim, ali drugog izlaza nema. Moram da nahranim dete, psa, za mene i nije bitno, pa da platim dugovanje za struju, vodu, satelitski tv, internet, fiksni i mobilni telefon, komunalije razne, neplaćeni porez. Podugačak spisak.

Zovem one za koje znam da imaju. Među prvima je moj bogati rođak. Ali on ne voli da pozajmljuje novac. Otvoreno kaže. Pare se nikome ne daju. Eto, ja kažem novac, a on pare. Valjda je zato i bogat, a ne ja što uvijam sa prefinjenim izrazima. Tako mi i treba.

Idem dalje, sledeća je moja koleginica. Od tate nasledila podebili bankovni račun i nekoliko nekretnina. Ona mi unapred preti, znaš – kaže- kakvi su ljudi kad je novac u pitanju, kažu vratiću, a posle nema, a ja neću da te jurim i da te čekam. Može, ali za nedelju dana da mi vratiš, odlučno kaže moja koleginica. Drhte mi noge, nije mi prijatno. Ne znam da li ću moći da ti vratim za tako kratko vreme – odgovaram joj – ali hvala ti, hvala u svakom slučaju.

Sledeći je moj bivši šef. Radili smo zajedno pet godina. Zna me i ko sam i šta sam. Znaće da me je nevolja pritisla, da ne pozajmljujem iz obesti. On živi u inostranstvu, u srednjovekovnom zamku, plemićkog je porekla vekovima unazad, samo njegov trpezarijski sto je veliki koliko celo moje potkrovlje. Draga moja – kaže – to je velika suma koju tražite, ali za nešto manje mogu da vam izađem u susret. Dajte mi broj računa, ja koliko danas idem u banku i odmah ću vam prebaciti sa svog računa. Sutra već nisam tu, idemo porodično na skijanje u Švajcarsku pa malo do Azurne obale. Ne brinite.

Od tada su prošle dve nedelje, na moj račun nikada ništa nije stiglo. Bilo mi neprijatno da ga zovem i podsećam. Volim da verujem da je bio u velikoj gužvi, da je morao da se spakuje za putovanje, a zna to pakovanje itekako da presedne čoveku, da je imao još sijaset neodložnih obaveza i da je sasvim slučajno, ama baš slučajno, prevideo da mi pošalje pozajmicu.  U to volim da verujem.

Nemam snage za četvrti poziv. Možda ću to da uradim sutra ili prekosutra. Danas više ne. Zovem Sanu K. da joj se izjadam. Sana K. je moja draga prijateljica. Lektoriše prevode sa engleskog, ratuje se bivšim mužem oko alimentacije za ćerku i stara se o dva džukca i jednom mačoru koji znaju i na kilometar da je nanjujše kada se vraća kući sa dalekog puta. Sana K. živi u stanu koji nije njen. I pitanje je da li će ikada biti. Baš kao i ja, i Sana K. ima gomilu neplaćenih računa. Sluša me. Sluša, razume i ne osuđuje. Ne postavlja pitanja. Vidi – kaže Sana K. – imam sto evra, ajde dođi pa ćemo da podelimo, da nekako preguraš do kraja meseca, ja ću se već nekako snaći, ‘ajde dolazi, čekam te, evo i kafu stavljam, kreći…

Sana K. inače ne slavi Božić, nije vernik, ne krsti se kada prolazi pored crkve, ponekad zna da bude teška, ali je jedina znala da prepozna moju muku.

Dok se oblačim i nazuvam svoje zimske čizme, naviru mi u sećanje reči mojeg pokojnog oca koji je često znao da kaže da sit gladnom ne veruje. Ako je tako, a poslovicama i svojem pokojnom tati sam sklona da verujem, Sana K. i ja mu dođosmo nekako obe gladne. Gladne novca, ali ne prijateljstva.

Sretna ti bila ova Nova 2018, draga Sano K!

Tvoja J.

The post Pozajmica iliti novogodišnja čestitka za Sanu K. appeared first on Tacno.net.

Foto: youtube

Ne vjerujem u “svježu krv” koju donosi dolazak varvara. Ustalom, postojali su i u nas pokreti poput “zenitizma”koji je promovisao novog čovjeka “barbarogenija” koji je trebalo da donese Evropi “svježu krv”. A donio je, pokazalo se na kraju samo jedan oblik srpskog fašizma.

Razgovarao: Jovan Nikolaidis

Jovan Nikolaidis: Gospodine David, vaše ime i djelo staju u sam vrh srpske (jugoslovenske) književnosti i kulture. Tu neospornu činjenicu potvrđuju mnoge književne nagrade, vaši izvrsni scenariji nagrađenih filmova, knjige polemika, korespondencija sa prijateljima, savremenicima, važni susreti diljem bivše domovine. Ostali su, traju neizbrisivi tragovi vašeg društvenog angažmana. Dopustite, pak, da razgovor sa vama posvetimo onome što, skoro će tri decenije, govorite i branite. Kao nezavisni intelektualac i omiljena javna ličnost kod onih koji vole istinu, traže pravo na slobodu i teže boljem, pravednijem društvu i životu u njemu. Ukazivali ste na opasnosti – desile su se, upozoravali na zlodjela i ljude koji su za to krivi – malo je ko mario, predlagali i demantovali – širila se Pošast i Zlo. Jesmo li se umorili, jesmo li, jesmo li poraženi? Ili se nazire Novo doba kome će svjedočiti naša djeca?

Filip David: Dragi Jovane, hvala na lepim rečima. One su, znam, izrečene kao pohvala prijatelja prijatelju. Poznajemo se dugo godina, delimo slične poglede i na ljude i na događaje i situacije. Ipak, ako bih iskreno govorio o onome što sam učinio ili imao nameru da učinim, morao bih reći da sam uvek imao osećanje da sam mogao i više i bolje, da sam uradio samo deo onoga što se u nekim mračnim vremenima moralo učiniti, da je sve to bilo nedovoljno da se neke velike tragedije i nesreće umanje, zaustave i spreče. U tom smislu moje dominantno raspoloženje jeste nemoć u odnosu na moć onih koji su od nas stvorili taoce svojih loših, zločinačkih politika.

Otkud toliko fašizma u našim društvima danas?

Možda bi preciznije bilo reći da u našim društvima postoje elementi fašizma: militarizacija, populizam, ekstremni nacionalizmi, veličanje problematičnih ličnosti iz bliže i dalje prošlosti, etnički zasnovana mržnja. Ako govorim o srpskom društvu, a te prilike najbolje poznajem, preovlađujuća društveno politička matrica su demagogija i licemerje, a dnevna politika sasvim svesno podstiče primitivizam i prostakluk. Na medijima sa naconalnom frekevencijom svakodnevno, od jutra do ponoći odvijaju se takozvani rialiti programi u kojim dominiraju pornografija i prostakluk, u štampanim medijima pod državnom kontrolom caruju različiti oblici netolerancije i psovački rečnik, a fudbalski navijači pod patronatom pojedinih partija na vlasti izvor su najgore vrste kriminala, trgovine narkoticima i nasilja. To je, na našu nesreću, ambijent u kojem se odvija ukupan društveno politički život. Takva je poruka koja se šalje stanovništvu, to je naš “kulturni model”, sveukupni, dominantni način mišljenja.

Mislite li da je demokratija u krizi – ne kod nas, gdje, pravo reći, kao funkcionalan sistem nije ni uspostavljena, nego u državama koje baštine dugu demokratsku tradiciju?

Demokratija je oduvek bila podložna zloupotrebama. U sebi ne sadrži mehanizam koji bi sprečio zloupotrebe. Mnogi diktatori došli su na vlast koristeći demokratske procedure. Više puta sam isticao kako za mene demokratija pre svega znači poštovanje prava manjina, a ne vlast većine. Uz sve moguće zloupotrebe, ne vidim nikakvu alternativu demokraskim tradicijama, ali uz stalnu strepnju i brigu da se poštovanje demokratije ne izvrgne u nešto sasvim drugo i suprotno.

Šta se dešava na istoku Evrope, u bivšim komunističkim zemljama: od Poljske do Mađarske? Danas, kao kod nas devedesetih, mnogi građani i političke elite tih država “brane hrišćansku Evropu”, presijecaju nove “zelene transferzale” i izražavaju skepsu prema modernosti i liberalnim i demokratskim tradicijama?

Da, to je zanimljiva pojava: najkonzervativnije zemlje Evrope upravo su one koje su se ne tako davno oslobodile totalitarnog nasleđa i represije. Teško je objasniti zašto je tako, potreba da se iz jednog jednoumlja ide u drugo jednoumlje, da se ideološki kontekst zameni religioznim, nacionalnim ili etničkim. Kao da se ostvaruju mračna Hantingtonova predviđanja koja su se činila sasvim neutemeljenim – da nam u budućnosti predstoji sukob civilizacija. A to bi značilo da nailazi vreme novih globalnih, planetarnih sukoba jednako opasnih, ako ne i opasnijih od vremena kada su se sukobljavale različite ideologije. Sukob velikih religija doveo bi čovečanstvo do ivice nove provalije, značio bi strahovitu regresiju u istoriji civilizacija.

Kako vidite Srbiju – i sve ovdašnje, “naške” zemlje, uostalom – za deset godina?

Deset godina je suviše kratak period za suštinske promene. Na ovim našim područjima promene se sporo ili nikako ne dešavaju, a ako se događaju to je po pravilu pod spoljnim pritiskom. Danas su u Srbiji na vlasti uglavnom oni koji su i početkom devedesetih bili akteri i saučesnici krvavog raspda Jugoslavije. Teško je očekivati da će oni doneti novi duh pomirenja na Balkanu. Ne, tu nema razloga za optimizam. A nema ni ekonomskog napretka i stvarnih društvenih reformi ako se ne učine neki hrabri i neophodni koraci kao što je, recimo, zvanično priznanje nezavisnosti Kosova od strane Srbije. Spoljna i unutrašnja politika su duboko povezane. Srpska vlast će morati da donese sudbinske odluke: hoće li se stvarno pretvoriti u rusku guberniju, što neki priželjkuju, ili će postati deo Evropske unije. Stabilnost regiona umnogome zavisi od stabilnosti same Srbije, ali proteći će još dosta vode Savom i Dunavom dok se to ne dogodi.

Ima li književnost danas moć da koriguje društvo? I treba li to činiti?

Književnost prevashodno ostavlja svedočanstvo o svetu u kojem živimo. Pretenciozno je verovati da ga menja. Možda i menja na duže staze i u meri koje nismo svesni. Moje uverenje jeste da pisac kao javna ličnost ima neku vrstu obaveze da reaguje na društvene nepravde, da javno kritikuje lošu vlast, koruptivno društvo. Postoje, međutim, i pisci koji traže i nalaze usamljenost, daleko, što dalje od svakodnevne buke i besa, podređujući sve svome književnom radu. Ne pripadam takvima.

Izazivaju li nove tehnologije u vama nelagodu? Kada ste na Internetu, jeste li kući ili u tuđini?

Nove tehnologije prihvatio sam kao dobrobit, kao novu mogućnost komunikacija, ali sa druge strane pokazalo se i da je to nezaštićen teren za iživljavanje različitih frustriranih tipova, za ludake, bolesnike i mrzitelje koji su do neslućenih granica proširili područje mržnje, obeležili teritoriju najgore vrste primitivizma. Ostaje nada da će dobre strane novih tehnologija nadvladati one loše.

Držite li da su utopije – sljedstveno tome: i distopije – još uvijek moguće? Što sa Balkanom? Je li evropskoj budućnosti, ipak, Balkan svojevrsna nada uprkos njihovom pežorativu o nama kao divljacima, primitivcima, ljudima neumjerene srasti i nepredvidljivih postupaka. Naime, ako mi dozvolite slobodu da zaključim i pitam, posmatrajući stresove društava u Evropi, dijelite li moje mišljenje da će naša zajednička budućnost biti bolja i ljepša ako, umjesto evropeizacije Balkana sprovedemo balkanizaciju Evrope?! Ona danas jeste kašljucava starica, treba joj naša svježa krv. Jer je Balkan bio i ostao Evropa, a što drugo?

Šta znači “balkanizacija Evrope”? “Balkanizacija” je ušla u mnoge svetske rečnike kao termin za divljaštvo, varvarizam, zločine. Ne verujem u “svežu krv” koju donosi dolazak varvara. Ustalom, postojali su i u nas pokreti poput “zenitizma” koji je promovisao novog čoveka “barbarogenija” koji je trebalo da donese Evropi “svežu krv”. A doneo je, pokazalo se na kraju samo jedan oblik srpskog fašizma. Pisao je o tome i Radomir Konstantinović u “Biću i jeziku” i “Filosofiji palanke”. Slažem se da Evropi i svetu treba neka nova politička paradigma, alternativa neoliberalizmu. Ali, zasada je nema što je ozbiljan problem našega doba. “Barbarogenije” to svakako nije.

Plima

The post Filip David: Ne vjerujem u “svježu krv” koju donosi dolazak varvara appeared first on Tacno.net.

Foto: vecernji.ba

Od kada na ovom svijetu nema plemenitog slikara i pjesnika Vlade Puljića svaki moj odlazak u rodni Mostar odjekuje u meni tupošću praznine, nedostatkom jedinstvenog puljićevskog vrela humornosti, koja je gotovo u pravilu uvijek bila obavijena slojevima ironijskog, najčešće i autoironijskoga stava prema životu uopće…

Najveći pjesnik i slikar pejzaža i životodajnih prizorišta voda najdraže mu Bune Vlado Puljić je, ne bez ujevićevske liričnosti, puštao pjesnički poj kako svojom čvrsto u kozmopolitizam ovijanom glasnoćom odvažnosti izricanja (Prohić, op. autora), jednako tangentnom zavičajnošću u kojoj su bile dvije dominantne konstante: voda i trsovi hercegovačke loze.

Puljić je slikarske imaginative pronalazio u dubokoj poetskoj viziji svoga bunskoga zavičajnog predjela umjetničkog kozmosa.

Ovog se puta bavim njegovom slikom tuš crtežom, blago sjenčenim, ne pretjerano snažnom koloristikom Dvije gracije koje mi je taj divni pjesnik i slikar Mostara i Hercegovine darivao… Upravo prizor tih dviju gracija nosi punoću umjetničkoga vibrata koji je strujao Puljićevim venama, koji je ispunjavao njegov krvotok. Majstorskim crtežom Puljić na osoben, krajnje proživljen način donosi neskrivenu erotičku energiju dviju punokrvnih, ženskošću nabijenih svojih gracija. U poetsko sublimnom okviru odvija se ženski tankoćutna borba za svojevrstan prestiž.

Kao u cijeloj njegovoj karakterističnoj knjizi poezije Vinska mušica neki prigušeni prkos i dert hercegovačkoga smjera ispunjava ovu sliku. Tu i ima erotike, ali je u isto doba potiskuje pjesnički Puljićev suptilitet sav u nekim čudesnim glisandima bezvremenog i onostranog pristupa fenomenu života.

Kao da tom slikom Puljić rijetko eksplicitno potvrđuje poetsku dimenzioniranost svojih slika, a opet ti su prizori puni latentnog umiranja u ljepoti podrazumjevajućih imanentnih versa prepunih životodajnih voda tekućica, i trna i drače koji uspjevaju, dapače džikljaju iz kamena, vraćajući se u kamen pod naletima hercegovačke užarene sunčeve lopte.

Pjesnik u slikaru i slikar u pjesniku progovaraju na slici Dvije gracije snagom Puljićeve duboko zapretane prostodušnosti i jedinstvenog, gotovo panovsko himničnog shvatanja svijeta i života na zemlji, uopće…

VINSKA MUŠICA

Uvijek prije mene kuša moje vino
ta zera otpala od Ništa,
kao trun u oko zaleti se silno
da u mojoj kaplji nađe utočišta.

Smišljena u lubanji nara,
u njegovu kiselu mozgu
leže se i krije
iza dunje na vrhu ormara
gdje jedno godišnje doba gnjije.

Izleti kroz nevidljive ušice,
tek što u čašu uspem gutljaj vina
u zjenici evo prokletinje mušice
zaslijepi mi misao i nastane praznina.

Bilo da pijem iz bukare ili kofe
kad pišem pjesme dođe mi da smeta,
neumitna kao točka na kraju strofe
želi da okonča slike moga svijeta.

Uvijek prije mene kuša moje vino
ta zera otpala od Ništa,
kao trun u oko zaleti se silno
da u mojoj kaplji nađe utočišta.

Vlado Puljić  

The post PULJIĆEVO POETSKO SLIKARSTVO I SLIKARSKA POEZIJA ili o umjetnosti autora Vinske mušice appeared first on Tacno.net.

Foto: Promo Printscreen

Premio Europa tijekom trideset godina postojanja artikulirao se u teatarsku inačicu velike filmske nagrade Oskar. Teatrolozi iz više zemalja odabrali su i ove godine, dakle u obljetničkoj tridesetoj sezoni, u Rimu najbolje među najboljima.

Apsolutna karizma velike francuske glumice Izabel Iper obilježila je ovogodišnju svetkovinu Premio Europa. Karakteristična je izjava ove umjetnice, koja je svojevremeno igrala u ekranizaciji romana Seobe koju je imaginirao Saša Petrović: “Teatar se ponovo rađa iz pepela, on ima bujan život koji izaziva prostor i vrijeme, najsavremeniji komadi hrane se prošlim vijekovima, najklasičniji repertoari postaju moderni svaki put kada se ponovo postave“, data 27.3. 2017., a koju u povodu dodjele teatarskog Oskara Iperovoj s razlogom opet citiram: “Teatar je prostor apsolutne slobode, jer u teatru uvijek govorim ono što hoću i radim ono što hoću…“

U teatru Argentino sa drugim dobitnikom ovog priznanja Džeremijom Ajronom Iperova je u sklopu ovog proglašenja teatarskih Oskara odigrala predstavu prema tekstu Prah prahu  Harolda Pintera.

Inače, ovo visoko priznanje Iperovoj dodjelio je žiri na čelu sa Žoržom Banijem, francuskim teatarskim kritičarem i teatrologom rumunjskoga podrijetla, predsjednikom Asocijacije svjetskih kritičara i teatrologa.

Poslije kanskih i venecijanskih najviših priznanja u oblasti filmske umjetnosti Iperova se popela na tron kraljice teatarske umjetnosti. Zasluženo!

The post TEATARSKI OSKAR appeared first on Tacno.net.

Čitam da je umro Predrag Lucić, još jedan iz imaginarnog bratstva bdjelaca nad pustinjom hartije, koju je nastojao ispuniti živim slovom, otiscima svoga prostranog, lucidnog duha. Lucić, s vazda upaljenom lučicom, koja rastjeruje mrak, obilježavajući MISLEĆE MJESTO, pogubno i opasno za opskurante, spasonosno za one koji traže izlaz iz tunela i jasnu perspektivu.

Ime i autor, čije tragove tražimo ujutro, da bi se znali kretati tijekom dana i ući izbistrena uma u žalosnu večer. Nije nam podgrijavao lažne nade boljitka, no našu je skepsu znao bocnuti sarkazmom, izazivajući bar onaj maleni trzaj otpora.

Na oštrici jetkoga humora, kao po nožu, krvareći prste i stopala, ustrajao je do posljednjega daha. Najtežu moguću službu, da bude strogi opservator i kroničar našega turbulentnog vremena, preuzeo je voljno. Sve odradio, bez grintanja, nikad ne prisvajajući zasluge. A doista, bilo ih je mnogo, jer hraniti svoju pobunu, da bismo drugima odagnali demone kukavičluka i oklijevanja, najteži je posao na svijetu. Izlagati se, učiniti vidljivim svoju ljubav, otkriti poziciju, označiti stranu slobodnog mislioca, kojoj jedinoj pripadaš, to već spada u herojstva, neshvatljiva u kunktatorskom okružju. Kao ono stablo na osami, šibano vjetrom, koje privlači gromove, ispraća oblake, i samo ga sunce prijateljstva ponekad ogrije, potvrdi mu svrhu njegova postojanja.

Nema smisla nabrajati što je učinio. FERAL svijetli i dok je obala u najgušćoj magli, gotovo nepostojeća. Knjige stoje na policama, idu iz ruke u ruku. Legenda se širi tamo, gdje fizičko trajanje prestaje. Možda ćemo sada znati koliko je vrijedio, po količini prostora ispražnjenog njegovim odlaskom. Tek će smjena straže pokazati, koliko je malo pravih i sposobnih kandidata, da preuzmu tu dužnost.

Što se mene tiče, neizmjerno žalim da se nismo sreli osobno, već samo u tekstu, na istom portalu, u istoj točki razmišljanja. Potištena sam, otvaram SEGALENOVU stranicu i čitam: “….Prostranost, on vam je smanjuje i zgušnjava kao zrak koji alkemičar u peći pretvara u staklo; držite je u rukama: razmotavate je od jedne do druge ruke; zaustavit ćete krajolik što bježi, i postaviti svoje vidno polje gdje god vam se svidi.” Meni je to sasvim dovoljan odgovor.

Hvala ti, prijatelju lucidni, do slijedećega viđenja!

The post SMJENA DUHOVNE STRAŽE appeared first on Tacno.net.

Možda zbog toga što je rođen na Dan šale, 1. aprila, ili zbog svoje iskrenosti i neposrednosti, Miodrag Petrović Čkalja, jedan od najvećih komičara bivše Jugoslavije, ostat će u vječnom tragu emocija svih čestiti Bosanaca i Hercegovaca

The post Čedomir Petrović: “Vremenom postajemo ono što čitamo i gledamo. Gladni da ne vjeruju sitima.” appeared first on Tacno.net.

Sinoć je u Sarajevu u 81. godini života preminuo Vojislav Vujanović, istaknuti likovni, pozorišni i književni kritičar.

Vojislav Vujanović je rođen u Gredi kod Bosanske Gradiške 1937. godine. Školovao se u Banjoj Luci, Zagrebu, Sarajevu i Beogradu. Diplomirao je Orijentalnu filologiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Radio je kao novinar u Oslobođenju, Večernjim novinama i Radio Sarajevu. Bio je član redakcije studentskog lista Naši dani, časopisa Pozorište, Trećeg programa Radio Sarajeva i časopisa Stećak.

Poeziju je počeo pisati od rane mladosti, a kasnije se opredijelio za pisanje pozorišne, likovne i književne kritike. Studije, eseje i kritike objavljivao je u gotovo svim značajnijim listovima i časopisima u BiH i bivšoj Jugoslaviji.

Pored brojnih knjiga iz književnosti i likovne umjetnosti, objavio je više monografija iz oblasti teatarske umjetnosti.

Bio je član Društva pisaca BiH, član Hrvatskog društva za znanost i umjetnost, član Upravnog odbora Srpskog humanitarnog udruženja Dobrotvor, aktivni član i predsjednik Likovne komisije u SKPD Prosvjeta Sarajevo, član redakcije lista FondekoSvijet, te član Upravnog odbora Međunarodnog foruma Bosna, javlja Slobodna Bosna.

Vojislav Vujanović je pisao nadahnute tekstove i za portal tacno.net. Zahvalni i tužni, upućujemo iskreno saučešće njegovoj supruzi Živki.

Neka mu je vječna slava i hvala!

The post Preminuo Vojislav Vujanović, istaknuti likovni, pozorišni i književni kritičar appeared first on Tacno.net.