Foto: Oslobođenje

Izložba slika akademika Mehmeda Zaimovića u Bošnjačkom institutu u Sarajevu

Sam naslov izložbe koji jasno zbori o ulasku u intimitet slikarskog ateljea Mehmeda Zaimovića nosi neku dozu tajnovitosti. Jer, obično su ateljei oaze usamljeničkog predavanja magijskom aktu stvaranja slike. Ipak, namjera Bošnjačkog instituta Vakufa Adil-bega Zulfikarpašića je krajnje plemenita, da se u ovim predblagdanskim danima Sarajevu pokloni vanserijski likovni događaj. Evo razloga za to: nitko kao akademik Zaimović nije tako čuvao (i očuvao!) lirske zavojnice, ta čudesna bića izvorne likovne energije, kao što je to u svom izmaštanom alkemijskom laboratoriju činio Mehmed Zaimović. Njegove linije bile su u striktnoj službi izmaštanoga svijeta u koji se nije ulazilo lako i lagodno, ali je likovna magma toga svijeta bila toliko zavodljiva da je bilo vraški teško izići iz tog Zaimovićevog likarskog kozmosa!

Ovom izložbom Bošnjački institut ne bez golemih razloga opominje provincijaliziranu i amateriziranu sarajevsku i bh. likovnu scenu da su korijeni bh. slikarstva urlikom svoje umjetničke samosvojnosti u stanju, i što je najznačajnije hoće i mogu ništiti diletantizam suvremenika, nerijetko prisutan u našoj recentnoj produkciji!

Izložba omažnog karaktera Mehmed Zaimović – iz slikarevog ateljea najbolja je brana nadirućem šundu i kiču!
Ova nas postavka približava Europi i  na svaki način razobličava jeftinoće ovdašnjih šund mahera.

The post ZAIMOVIĆEV SVIJET AUTENTIČNE LIKOVNE ENERGIJE appeared first on Tacno.net.

Udruženje za afirmaciju kulture i umjetnosti Zvono organizuje otvaranje izložbe „Ej, kako ti zvuči?“ autorice Jasenke Kratović. Izložba će biti otvorena u Galeriji Zvono (Obala Maka Dizdara 10) u četvrtak, 26. decembra 2019. godine u 21:00 sati.

Postavka „Ej, kako ti zvuči?“ podrazumijeva vizuelnu prezentaciju profesionalnog iskustva prevođenja, bilo da je riječ o književnom prevodu ili stručnim tekstovima. Proces prevođenja s jednog jezika na drugi najčešće posmatramo kao usamljeničko zanimanje, a ova izložba demistifikuje takav doživljaj prevodilaštva, te nam otvara prostor unutar kojeg osim dijaloga sa tekstom i autorom/autoricom teksta napisanog na izvornom jeziku, postoji cijeli niz osoba koje se konsultuju tokom prevodilačkog procesa i kojima prevodilac u nedoumici najčešće postavlja čuveno pitanje – Ej, kako ti zvuči?

Osim što nas Jasenka Kratović vodi u intimu profesionalnog koje nerijetko izlazi iz tih okvira, svojom izložbom nam potvrđuje da je prevođenje i specifično nadahnuće specifičan kretivni put i najčešće nanovo pisanje te univerzalna spona između najmanje dva jezika, mentaliteta i kulturna podneblja koja podrazumijeva i njihovo slojevito poznavanje. Ovaj kreativni proces uvijek je determinisan balansiranjem, kako to Jasenka Kratović kaže, između „tečnosti i tačnosti“.

Izložba „Ej, kako ti zvuči?“ biće i vizuelna prezentacija okolnosti unutar kojih nastaju kreativne ideje za ovakve umjetničke procese, te svakako prostor unutar kojeg ćemo bolje razumjeti često nedovoljno nam blisko prevodilačko zanimanje.

Nakon postavke koncepta „Napadni bijelo“ koji je Jasenka Kratović prije tri godine izlagala u Zvonu a koji je podrazumijevao vizuelnu prezentaciju procesa nastanka književnog teksta, ovo je druga izložba u Zvonu autorice koja nam vizuelnim putem približava procese pisanja, bilo da je riječ o vlastitom autorstvu ili prevođenju drugih autora/ica.

O autorici:

Jasenka Kratović rođena je 1974. godine u Sarajevu. Od 1992. pa do danas bavi se novinarstvom, prevodilaštvom i odnosima s javnošću. Bila je saradnik sarajevskog Svijeta, radija Studio 99, talijanskog dnevnog lista Corriere della Sera, te informativnog web portala Notizie EST. U Sarajevu je uređivala multimedijalni portal za kulturu i zabavu DEPO. Za izdavačku kući Buybook izdala je zbirku kratkih priča i poezije „Samo da telefon ne promijeni boju“.

Završila je studij novinarstva na Univerzitetu u Sarajevu 1995. godine, a potom na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Paviji (Italija) 2001. godine završava studij engleskog i španskog jezika te magistrira sociolingvistiku.

The post Ej, kako ti zvuči? Izložba Jasenke Kratović u Zvonu appeared first on Tacno.net.

Prvo izdanje knjige Dobri ljudi u vremenu zla u Srbiji, a inače ukupno sedmo izdanje ove svjedočanstvene proze Svetlane Broz promovirano je sinoć u Beogradu.

Pred ispunjenom dvoranom Centra za kulturnu dekontaminaciju o knjizi Brozove, kao i njenom ukupnom aktivizmu, govorili su Božidar Andrejić i Snežana Čongradin, novinari beogradskog dnevnog lista Danas, pisac i reditelj Gradimir Gojer i Dragan Stojković, urednik i direktor izdavačke kuće Most art Jugoslavija iz Zemuna, koja je publikovala srbijansko izdanje ovog bestselera.

Predstavljači su istakli široke humanističke horizonte koje otvara devedeset svjedočenja (po trideset iz svake velike etničke grupe u Bosni i Hercegovini) o ljudskoj dobroti i golemom čovjekoljublju ispoljenom tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Posebno je potencirana uloga Svetlane Broz u osnivanju i uspješnom vođenju NVO Gariwo, edukaciji iz oblasti građanske hrabrosti, kao i brojnim predavanjima po američkim i evropskim univerzitetima.

Nakon izdanja u Bosni i Hercegovini i predstavljanja knjige u Hrvatskoj, Crnoj Gori i BiH, te po dvije scenske adaptacije i teatarske predstave na italijanskim i bh. pozornicama, knjiga Dobri ljudi u vremenu zla konačno je objavljena i predstavljena i u rodnom gradu Svetlane Broz.

Autorica je posebno naglasila svoje zadovoljstvo izdanjem Most art Jugoslavija i angažmanom Dragana Stojkovića, te prijemom na koji je knjiga o ljudskoj dobroti naišla u svim sredinama gdje su održane promocije i scenske izvedbe Dobrih ljudi u vremenu zla.

The post Knjiga Svetlane Broz promovirana u Beogradu appeared first on Tacno.net.

Foto: Getty Imeges

 „Svatko može biti lijep, ali ne može svatko biti „lijep“ u duši. Za mene je puno važnija „ljepota“ duše od izvanjske ljepote“.           

„Samo se nasmiješite i pobjeda je vaša“, rekao joj je u prolazu jedan od brojnih prisutnih novinara, a da nikada nije saznala tko je i za koje novine piše. No, da dobar savjet zlata vrijedi, po tko zna koji put se potvrdilo, te je sedamnaestogodišnja tinejdžerka Jagoda Jerković u Poreču te 1970. godine osvojila, zahvaljujući svom čudesnom osmijehu, titulu odnosno prvo mjesto na polufinalnom natjecanju za Miss teen. Nije Jagoda osvojila samo tu titulu, bio je to osmijeh koji je osvojio čitavu Jugoslaviju.

Kasnije, na finalnom natjecanju za izbor Miss teen 1971. godine, koje su nazivali i Miss Jasminka po prvoj pobjednici, a koje je održano u novogodišnjoj noći u Hotelu „Barbara“ u Zadru, gdje su u žiriju bili pored Jasmine Nikić poznate TV spikerice i dvije košarkaške legende, reprezentativci Josip Đerđa iz Zadra i Nikola Plećaš iz zagrebačke „Lokomotive“, Jagoda je ostvarila zavidan uspjeh. Osvojila je titulu druge pratilje, a titula najljepše je pripala Dunji Ercegović iz Rijeke.

Upravo u 2020. godini će proći pedeset godina te krune ljepote, događaja koji je ovu do tada nepoznatu Pločanku vinuo u estradne visine tadašnje države, čime je Jagoda Jerković postala prva osoba iz Ploča sa općejugoslavenskom karizmom. Kasnije će takvu karizmu, takav uspjeh i moć ostvariti i Mišo Krstičević kao proslavljeni nogometaš „Hajduka“ i reprezentativac Jugoslavije, te Vera Zima kao filmska, televizijska i kazališna glumica.

Kod svih nas iz generacije 1953. taj je događaj davao na važnosti i nama samima, Jagodinim kolegicama i kolegama iz gimnazijskih klupa, a svaki tinejdžer njene generacije je umišljao i maštao kako je upravo njemu namijenjen bar krajičak Jagodina osmijeha.

Inače, izbor za Miss teen je pokrenio godinu dana ranije „Plavi vjesnik“, kultni zagrebački tjednik za mlade, pod uredničkom palicom legende hrvatskog i jugoslavenskog novinarstva Pere Zlatara. Prvi je izbor Miss teen organiziran u zagrebačkom Hotelu Esplanade, no dogodilo se da je za doček te 1969. godine u Esplanadu stigao i Josip Broz Tito. Ljudi iz Titova okruženja su stoga namjeravali izbor ljepote „Plavog vjesnika“ prebaciti u neki drugi hotel. No, Pero Zlatar je zamolio Ružu Pospiš, koja je bila članica žirija, da mu pomogne kod Tita, a čim je čuo o čemu se radi, Josip Broz je kazao da njemu izbor za Miss ne smeta i da što se njega tiče oni mogu ostati u Esplanadi. Tito je čak i upitao Peru Zlatara – „A može li i Jovanka ući u taj vaš žiri?“  No oni koji su bili zaduženi za sigurnost, to nisu dopustili.

Nakon završenog izbora, kako svjedoči sam Pero Zlatar, otišao je zahvaliti Titu, a Josip Broz mu reče – „Pa dobro, a zašto nas ne upoznaš sa tom malom?“ Tako je nastala čuvena fotografija Jovanke i Tita sa Jasminkom Martinović, prvom Miss teen koja je objavljena na prvoj stranici “Plavog  vjesnika“ i donijela rekordni tiraž, a kako je ta fotografija obišla cijeli svijet, Josip Broz je bio prvi predsjednik jedne države koji je tako prisustvovao nekom izboru ljepote.

Za Zvonka Makovića, istaknutog povjesničara umjetnosti iz Zagreba, koji je priredio izložbu o životu 60-tih godina, taj izbor Miss je jedan od značajnih događaja i fenomena tog vremena budući „pokazuje da državni i politički vrh prihvaća pop kulturu kao bitan dio života“.

Jagoda Jerković nije bila opčinjena glamourom. Radila je kao manekenka čuvene Žuži Jelinek šest mjeseci, a kada je trebalo otići sa Žuži u Švicarsku i biti stalni model u njenoj firmi koju je gospođa Jelinek imala u Švicarskoj ispriječili su joj se roditelji. Osvojila je čitav niz titula ljepote, Miss filma u Portorožu, te Miss Pohorja, dobijala je više stotina pisama dnevno ne samo iz Jugoslavije, već i iz Njemačke i drugih zemalja, no nije krenula putovima estradne karijere. Za razliku od drugih pobjednica ovog natjecanja, za razliku od Zagrepčanke Jasmine Martinović, Jagoda je ipak dolazila iz jedne konzervativne sredine koja je njegovala tradicionalne vrijednosti. Stoga nikada nije otišla na svjetski izbor za Miss u Tokyo premda se na njega plasirala. Roditelji je nisu htjeli pustiti samu bez majčine pratnje, a organizator nije htio snositi dodatne troškove.

Jagoda je Jerković svoj život posvetila svojoj djeci i roditeljima. Sama ističe da je „njena ljepota u urednosti njene kuće“.

„Svatko može biti lijep, ali ne može svatko biti „lijep“ u duši. Za mene je puno važnija „ljepota“ duše od izvanjske ljepote“.

The post Osmjeh koji je osvojio Jugoslaviju appeared first on Tacno.net.

Foto: Armend Nimani / AFP/Getty Images)

Je li Svemogući zaista određenim i izabranim “narodima” podijelio zemlje i teritorije i obvezao ih da čuvaju granice, žilet žicom, pendrekom, hladnim oružjem i metkom u nogu i trbuh, od kojega se ne umire odmah? Je li On geodeta u službi kršćanskih naroda, vojni strateg, učvršćivač granica, kapo koji prebrojava “inovjerce” u izbjegličkim logorima? Ti tužni ljudi, te žene navikle na čistoću tijela i prostora, na molitvena pranja, na stidljivost i privatnost muslimanskih domova, poniženi u blatu do najniže točke nemilosrđa, zar bi krenuli na put bez užasne nevolje koja ih tjera i progoni? Tako malo, dakle, znamo o “drugima” i tako nas je lako jednim kunktatorskim “ali” zavesti i navesti na sumnju i neprijateljstvo?

Rekla sam da neću i da ne bih, da moja riječ ne mora biti gornja, ni moj sud ultimativan. O osjetljivoj temi Božića u zlom i potamnjenom svijetu oglasio se srčani Bojić i meni se to činilo dovoljnim da pokrije i moje mišljenje. Ipak, jedan glas čini se nedovoljnim, dok oko nas vlada, floberovski rečeno, “pouzdanost ljudskog neznanja, brutalnosti i ludosti”. K tome, obična građanska većina misli ono što im serviraju političari, duhovnici, kolumnisti, povodeći se za društvenim trendom, umjesto za vječnim i nepromjenljivim istinama i postulatima vlastite vjere. Ako je i imala dobre nakane i koncilijantne misli, ta će ih “većinska kvota” hitro korigirati kad joj se kaže što i kako treba misliti u svezi “gorućeg pitanja” naše aktualne zbilje.

Dakle, ako je temelj kršćanstva “Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe”, ako milosrđe nema alternativu a pomoć nevoljniku je ultimativna, tada je i “problem izbjeglica” rješiv u prvoj reakciji i prvoj nakani: POMOĆI i pouzdati se da se dobro dobrim vraća. Pretužno je kad katolički biskup na svaku karitativnu i humanističku objavu uvodi pogodbeni “ali”, čime poništava vrijednost prve rečenice. “I Isusova obitelj bila je izbjeglička, ALI ovi su drugačiji, jer iza njih stoji politika i cilj….bla bla bla”. Potom poziva da kršćani pomognu “ALI moramo čuvati svoje granice, bla bla bla”.

Taj ALI je sjekira, koja se njiše nad glavom svakoga očajnika koji po zimi i blatu pokušava prijeći te famozne “granice” da bi dospio u nemilosnu, kurvinsku Europu, koja čuva svoje potkožene sibarite u mantijama, beamterskim odijelima i razmetljivim božićnim toaletama. Dok se dva malena Isusova sunarodnjaka i štićenika (“Pustite k meni malene”) utapaju u ledenom Dunavu, biskup dijeli oproste i nudi hostije, imaginarno “tijelo Kristovo”, da bi ojačao duh naroda Božjega i podcrtao vrijednost zajedništva, snagu velike obitelji vjernika. Divno, dirljivo. Čuje se pjesma pod oslikanim stropovima, svjetlo nježno probija krasne vitraje, palucaju zlatne svijeće. Nema ljepših obreda od božićnih ni dirljivijih pjesama: “Ti Raj si nam otvorila, kad Isusa si rodila…” Ali moja slika rajskih vrata se muti, leluja i nestaje. Na rubu sam plača, i u srcu sam tih dviju majki razdiranih bolom, koje čekaju da ronioci iznesu malena tjelešca na obalu, da ih posljednji put zagrle i na prsa privinu.

Je li Svemogući zaista određenim i izabranim “narodima” podijelio zemlje i teritorije i obvezao ih da čuvaju granice, žilet žicom, pendrekom, hladnim oružjem i metkom u nogu i trbuh, od kojega se ne umire odmah? Je li On geodeta u službi kršćanskih naroda, vojni strateg, učvršćivač granica, kapo koji prebrojava “inovjerce” u izbjegličkim logorima? Ti tužni ljudi, te žene navikle na čistoću tijela i prostora, na molitvena pranja, na stidljivost i privatnost muslimanskih domova, poniženi u blatu do najniže točke nemilosrđa, zar bi krenuli na put bez užasne nevolje koja ih tjera i progoni? Tako malo, dakle, znamo o “drugima” i tako nas je lako jednim kunktatorskim “ali” zavesti i navesti na sumnju i neprijateljstvo?

Sudar civilizacija, strah za opstanak i sve te fraze ništa ne znače mome uhu i duhu. Obuzeta sam tragičnom spoznajom o propasti kršćanske ljubavi. “U životu donosimo odluku ili odluka donosi nas”, veli taj isti Flaubert. Eto, i mi smo donijeli odluku da ćemo u duhu Božića otvoriti vrata, srca, svoj veliki ljudski um, u potrazi za plemenitim ciljem. Odlučili smo da ćemo suosjećati i pomoći, i mimo svih razlika i načela. Sve je to na broju, sve je na oltaru i u propovijedi naših duhovnih pastira, ali, ali, ali….

The post Božica Jelušić: KOLIKO VRIJEDI KUKAVIČKI “ALI”? appeared first on Tacno.net.

Jedne ljetne večeri, prije petnaestak godina, sjedimo u bašti našega prijatelja Milosava Mudre u mjestu Krešin, blizu Praga u Češkoj. Moja supruga Zekija i ja se pazimo sa njim. On u Horovicama, gdje živimo, ima butike sa modnom garderobom. Slavi se njegov rođendan, bašta puna, roštilj radi, toči se studeno pivo. Društvo veselo, razgovara se o svemu i svačemu.

Oko devet uveče blizu nas sjedoše trojica sredovječnih Čeha sa gitarama i zasviraše sjetnu kantri muziku. Razgovor se malo utiša, akordi se čuju u ljetnoj noći.

Muzika me zanese. I odjednom mi se učini da umjesto Čeha vidim poznata i draga lica. Da vidim rođaka Muharema sa gitarom, da vidim rođaka Zlatka sa gitarom. Da vidim svoje šurjake Mešu i Hamida, našega sina Tarika, svi sa gitarama. Srce mi zatreperi.

A onda u momentu shvatih da je to samo privid, samo varka, da sam se samo vratio u dio svoje prošlosti. Shvatih da smo se rasuli po bijelom svijetu, da nekih više nema i da se oni nikada, nikada više neće sastati i zajedno zasvirati. Suza mi kliznu niz obraz i ja, u tami ljetne noći, tiho zaplakah.

Muharem Barjaktarević – Marče, sin moje tetke Adevije, umro je u decembru 1993. u Našicama, nedugo nakon što je u razmjeni pušten iz logora Batković.

Zlatko Tirić, sin moje tetke Razije, živi u Vancouveru, Kanada.

Mehmed – Meša Tabaković, moj stariji šurjak, nakon dugog boravka u Njemačkoj i SAD (Florida), sada živi u (Bosanskom) Šamcu.

Hamid Tabaković, moj mlađi šurjak, živi u Perthu, Australija.

Tarik, naš mlađi sin živi u Herzogenrathu, Njemačka.

The post Tuga raseljenih Šamčana appeared first on Tacno.net.

Miloš Aprilski (1945 – 2008), pisac pet knjiga satirične proze

Priče Miloša Aprilskog nas opominju i upozoravaju. Pisac iskreno želi da navede svoje junake i čitaoce da istinom umiju lice i ruke. Učini mi se čak, dok nas njegove knjige udaraju po glavi, da neko iz daljine glasno i jasno kaže: Stanite, ljudi, i razmislite! Probudite se iz košmarnog sna, i ustanite, ne ubijajte, ne mrzite, ne činite zla. Čuvajte se, ali čuvajte i druge – od sebe. Učini mi se da se kroz knjige pripovjedača Miloša Aprilskog, koji želi da ugasi požar mržnje i upali oganj ljubavi, prizivaju i stari Grci: Smognite snage i kažite sebi ono što smo i mi sami govorili poslije međusobnih ratova. A govorili su: Kuku, šta smo im uradili!

Autor: Savo Petrović

Pet knjiga satirične proze koje je napisao Miloš Aprilski, rođen 1945. u Osječanima kod Doboja, profesor i novinar po zanimanju, pisac i pjesnik po vokaciji, uvjerljivo pokazuju i potvrđuju da se istorija ljudske gluposti i zla kao katastrofa neprestano ponavlja, ovdje, u Bosni i Hercegovini, i na cijelom Balkanu, uvijek kao tragedija, a nikada kao učiteljica života. Sve napisane priče u knjigama ”Pozorište živih lutaka”, ”Razmnožavanje boga”, ”Careve nove pelene”, ”Ljubav na prvi metak” i ”Azbruka” bol su i krik protiv pomućenog i poremećenog uma i skamenjenog i smrznutog srca, nadobudne i bahate vlasti, nepravde, bijesa, sile, ubijanja i mržnje.  Sa ironijom i često na humoristički način, ponekad i sarkastično, uvijek satirično, Aprilski daje sasvim vjernu sliku naravi i osobina ljudi (ili ”ludi”, kako kaže jedan njegov junak koji, kao bajagi, ne može izgovoriti glas lj) i vremena u kome živimo i podneblja gdje smo rođeni.

U romanu ”Azbruka”, koji je objavljen 2004. godine, Miloš Aprilski se odvažno upustio u ismijavanje i ironisanje pojava i ljudi poslije krvavog rata u tamnom vilajetu ili prokletoj avliji, dakle u Bosni i Hercegovini, ”gde sreća nema korena”, kako je davno pisala Isidora Sekulić. Istina, kroz roman, sadržan od trideset priča, kroz cijelu azbuku, od A do Š, pisac nastoji da zaštiti svog glavnog junaka, penzionisanog učitelja Lazu Praštala, zvanog Laza Tabularaza, koji, kako se već u prvoj rečenici kaže ”nije umio da laže i koji je zbog toga bio opasan po život – naročito svoj”.

Sve je počelo na pješačkom prelazu u Novim Jarugama gdje postoji samo jedan semafor. Kao građanin koji svoj život živi časno i pošteno, poštujući zakone i pravila ponašanja, čeka da se na semaforu pojavi zeleno svjetlo i da potom pređe ulicu. Taman kad bude na sredini ”zebre”, dok je još zeleno svjetlo, na njega naleti auto lokalnog moćnika, udari ga i povrijedi.

– Čovječe, šta to radiš?! Mogao sam da te pregazim. Imaš li ti oči?

– Imam, odgovara Lazar kao da se upravo probudio iz nedosanjanog sna.

– Pa kad imaš, zašto mi smetaš?

– Ja tebi smetam?! Kao ono jagnje koje je vuku uzvodno mutilo vodu?!

– Kavo jagnje, kakav vuk, budalo?!

– Pa, imao sam prednost.

– Zar ti ne znaš za onu: ”Ovdje počiva onaj što je imao prednost”?!

– Zakon je na mojoj strani. Nisi ti Bog da možeš da se ponašaš kako ti je drago.

– E, ako baš nisi znao, upravo si vidio svog boga – kaže grmalj i ulazi u svoju limuzinu, dodaje gas i nestaje kao da se maločas baš ništa nije dogodilo.

Slijedi hod po mukama Laze Tabularaze. Prvo mora u policiju, pa zatim nekoliko dana u ludnicu, nakon toga papir na kome je napisao DEMOKRATIJA, objesi mački o rep. Kad je mačka došla vladaru pod noge, on je procijenio da je to djelo državnog neprijatelja i da mu se mora suditi. Državni detektiv će dovesti na sud mesara Đorđa Papka, kao okrivljenog, koji je, vidjevši mačku sa DEMOKRATIJOM na repu, rekao da je ”možda krenula u opštinu da plati porez zato što lovi miševe”. Papak se brani, Lazo Praštalo iz publike u sudnici tvrdi da je on to uradio, ali sudija mu ne vjeruje i kaže: ”A ti si onaj što prelazi preko ulice samo na zeleno? Takvi kao ti ne mogu uraditi ovako nešto”. ”Ipak sam ja okitio i pustio mačku”, reći će još jednom Lazo, a sudija ga izbacuje iz sudnice, zatim će ga proglasiti da je ćaknut, a poslije osvještanja semafora, po ugledu na mjesnog popa koji je osvještao kokošinjac novopečenom bogatašu, doživi da još jednom bude žestoko ponižen. Onaj bog koji ga umalo nije ubio na pješačkom prelazu na silu će ga odvesti u mjesni park i tamo će njegov gorila (tjelohranitelj) na Lazu spustiti gvozdenu krletku, nešto kao džinovski kavez za pticu….

Priče Miloša Aprilskog nas opominju i upozoravaju. Pisac iskreno želi da navede svoje junake i čitaoce da istinom umiju lice i ruke. Učini mi se čak, dok nas njegove knjige udaraju po glavi, da neko iz daljine glasno i jasno kaže: Stanite, ljudi, i razmislite! Probudite se iz košmarnog sna, i ustanite, ne ubijajte, ne mrzite, ne činite zla. Čuvajte se, ali čuvajte i druge – od sebe. Učini mi se da se kroz knjige pripovjedača Miloša Aprilskog, koji želi da ugasi požar mržnje i upali oganj ljubavi, prizivaju i stari Grci: Smognite snage i kažite sebi ono što smo i mi sami govorili poslije međusobnih ratova. A govorili su: Kuku, šta smo im uradili!

                                                                          *  *  *

Miloš Aprilski završio je Filozofski fakultet u Beogradu, živio je u Osječanima, Brestovu, Prijedoru i Doboju. Radio je kao nastavnik i profesor srpskohrvatskog jezika i književnosti. Na moj nagovor  počeo je da piše za novine – informacije, zapise, reportaže, komentare, epigrame  i aforizme i to prvo za ”Glas komuna” u Doboju, a zatim za više listova u Jugoslaviji. Pjesme je objavljivao u zagrebačkom ”Telegramu”. U Prijedoru se zaposlio kao novinar, postao je urednik i zatim glavni i odgovorni urednik lista ”Kozarski vjesnik”. Po dolasku nacionalista na vlast i neposredno poslije početka rata morao je da bježi iz Prijedora.

Miloš Aprilski je autor farse ”Diplomski po Radoju” koja je prvi put izvedena 1984. u Amaterskom pozorištu u Prijedoru. Roman ”Pozorište živih lutaka” objavljivan je u nastavcima u listu ”Glas” u Banjaluci. Za satiričnu priču ”Jevanđelje po Judi” (prevedena na holandski) 1988. dobio je prvu nagradu na konkursu ”Glasa” i Kočićevog zbora. Bio je član Društva književnika Vojvodine.

Nekoliko godina pred smrt, 2008., radio je kao dopisnik ”Večernjih novosti”.

Sahranjen je u rodnim Osječanima.

The post Kad DEMOKRATIJA visi mački o repu appeared first on Tacno.net.

„Božansko i demonsko u Leonarda da Vinčija“, izložba Dimitrija Popovića u Studiju „Račić“ moderne galerije, Zagreb

Za sam kraj godine priredila je Moderna galerija „Josip Račić“ iz Zagreba, u okviru programskih sadržaja svoga Studija, reprezentativan postav slikara Dimitrija Popovića, tačnije je kazati njegovu izložbu koju je koncipirao kao omaž genijalnom Leonardu da Vinčiju. Ništa slučajno, jer upravo se ove godine navršava pet stotina godina od smrti Leonarda da Vinčija, a Dimitrije Popović kao renesansni čovjek u ovom našem dobu nepoštovanja bilo kakvih autoriteta i odsustva temeljnih kriterija u svemu, pa i u suvremenoj umjetnosti, napravio je izložbu pod naslovom Božansko i demonsko u Leonarda da Vinčija  i praktično jedini, i na spektakularan umjetnički način, podsjetio našu nekulturnu i uspavanu umjetničku scenu na djelo, kako ga Kenet Klark naziva: Hamleta povjesti umjetnosti kojeg svatko od nas mora rekreirati za sebe.

Kako je Dimitrije Popović ne samo vrhunski slikar nego i pisac europske prestižnosti on je sam ponajbolje u odličnom prologu kataloga ove izložbe objasnio sadržaj postavke i svoje temeljne tvoračke namjere: Izložbu čine dva dijela. U prvom su radovi nastali 1980 -1983. Izlagani su 1982. u zagrebačkoj galiji Schira te u milanskoj Palazzo Sermani na izložbi naslova “Leonardo a Milano 1482. – 1982. priređenoj u povodu jubileja Da Vincijeva boravka i rada u službi obitelji Sforza. Stari su radovi koncipirani na osnovi Leonardove zaokupljenosti prolaznošću i smrti. U njima se također odražava ona tipična Da Vincijeva sklonost za binarnu opoziciju lijepog i ružnog.

Ljepote i ružnoće izgledaju moćnije jedne zbog drugih. Le bellezze con lebruttezze paiono piu potenti l  l altra. Nastojao sam u tim radovima u nadrealističkom slogu da se rimuju lijepo i ružno te da se duh estetičara i anatoma izrazi kroz preobrazbe organskih formi, kroz eroziju puti, deformaciju oblika.
Drugi dio izložbe čine recentni radovi, na kojima su, za razliku od starih kompozicija, organske forme komponirane u geometrijskim elementima linija i ploha što simbolički ukazuje na Leonardovu zaokupljenost geometrijom i matematikom, odnosno proučavanje čovjekove anatomije i proporcija ljudskog tijela…

Autor je na tom tragu ostvario tvoračku poeziju u likovima Svete Ane, Cecilije Gullerani, Mona Lise,  Gioconde, a ističe Popović da u tu logiku njegovog imaginarija pripada i ansamblaž Vitruvijev čovjek u kružnici.

Dimitrijeve varijacije na Davinčijeve biljurne kompozicije Posljednja večera i Bitka kod Anghiarija, sustavom moćnih filozofijskih asocijacija i slikarsko-imaginativnog plana prave istoimene kompozicije, ali više u instalacijsko-citatnom smislu… Sam ističe da njihov realni, a u isto doba i religijski karakter odražava jedinstvo radnje i mjesta u logici euharistijskog događanja.

Slika Bitka kod Angiarija svetkovina je magijskog Dimitrijeva crteža, karakterologije kroz date ljudske portrete, čudesnu sljubljenost i sukobljenost konja, dominirajuće crvene boje krvi odnosno vina sa svim značenjima koje daje križ u boji te krvi, odnosno vina, preko cijele kompozicije. Maestralna je tvoračka energija data kroz poetizam energije koja izbija iz komada kruha ugrađenih u kompoziciju Posljednje večere…
Zanimljivo je pored komada kruha ugrađenih u kompoziciju i ispisivanje imena učenika Isusa Krista. Portretne kompozicije iz ovoga ciklusa donose i neponovljive plave tonove, neku čudesnu poetičnost, na rubu između lirskog i metaliziranog današnjeg osjećanja bezdušja, pa i beznadnosti u majstorskom asociranju.
Izložba Božansko i demonsko u Leonarda da Vincija jedna je od rijetkih likovnih svetkovina u našem likovnom životu, gdje autor postavlja tematski okvir, zatim razuđuje asocijacijska polja džinovske unutarnje filozofsko-metjeovske zapućenosti, da se cjeline temata izvorne inspirativnosti dovedu u kontekst beznadne današnjice i sumnjive sutrašnjice.

Dimitrije Popović ovim događanjem u galerijskom prostoru na zagrebačkom Cvjetnom trgu domeće jedan stvaralački akcent ukupnoj atmosferi adventalija…

Ne treba posebno isticati majstorstvo slikarskog genija Popovićevog, jednako ispoljenog u temeljnom crtežu i alkemijskim zamislima i realizacijama bojenih površina. I stari je ovo dobri Dimitrije, ali i potpuno nov u kontemplativnosti i ukupnom variranju i moćnom asociranju na djelo Leonarda da Vinčija. Objektivno nema na našim prostorima ovakve filozofijske zapitanosti nad ljudskom sudbom kao što je to u umjetnosti Dimitrija Popovića. Koliko samo poetske nadgradnje nad prizorima realija, koje time bivaju relativizirane, jer spiritualno kod umjetnika Dimitrija Popovića nadjačava suri realitet. Dimitrije je primjer slikara koji je podjednak majstor u figuralno-realističnom i izvedenicama iz toga događanja gotovo nadrealnih, a u svakom slučaju nerealnih prizora.

Blistavi kliktaj umjetnosti na kraju ove godine. Maestralni majstorov asocijativ i čudesni imaginarij temeljem inspiracije velikim Leonardom da Vinčijem…

Realno i sakralno, mistično i do kraja filozofično izvedeno asociranje i variranje. Jedinstveno kao što je jedinstven likovni majstorluk Dimitrija Popovića!

Izložbu prati izvrsnost kataloga za šta su zaslužni i Biserka Rauter Plančić, Goran Vranić, Lana Šetka, Ana Janković i Dragi Savičević.

Događaj!!!

The post DIMITRIJE U „RAČIĆU“ appeared first on Tacno.net.

Nijaz Duraković je bio čovjek za kojega je dana riječ bila…zakon i svetinja, velike energije, snage, volje i samoprijegora i čovjek koji nikada nije bio na prodaju, a jedino se tako moglo i izdržati sve ono što je, za njegovih, prerano ugašenih 63 godine život sijao i smrt žela, koji je uvijek imao, ako ne uvijek ispravan, onda uvijek uspravan stav, koji je rekao NE Slobodanu Miloševiću kad je to bilo najteže reći.

Piše: Roko Markovina

„Nijaz Duraković (Stolac, 1. siječnja 1949. Sarajevo, 29. siječnja 2012.), bošnjački bosanskohercegovački političar i istaknuti komunist, posljednji generalni sekretar Saveza komunista BiH i prvi predsjednik SDP-a BiH. Bio je nositelj transformacije Saveza komunista BiH u SDP BiH 1991. U vrijeme rata u BiH bio je član ratnog Predsjedništva RBiH. Na čelu SDP-a BiH ostao je do 1997. Nakon toga SDP BiH preuzeo je Zlatko Lagumdžija s kojim je Duraković ušao u sukob te konačno napustio SDP BiH 2002. i pridružio se Socijaldemokratskoj uniji 2006. Nijaz Duraković rođen je u Stocu u obitelji Hakije i Ćamile. U rodnom gradu završio je osnovnu školu 1963., kao i gimnaziju 1967. Kao srednjoškolac pridružio se Savezu komunista BiH. Potom je pohađao Fakultet političkih znanosti u Sarajevu, odsjek sociologija, gdje je diplomirao 1971. Četiri godine kasnije, 1975., magistrirao je na istom fakultetu. Iduće godine zaposlio se kao asistent. Doktorirao je 1979. Te godine izabran je za docenta i u tom svojstvu radio do 1983., da bi iduće godine bio izabran za izvanrednog profesora. Dvije godine kasnije, 1986., izabran je za redovnog profesora. Predsjednikom Centralnog komiteta Saveza komunista BiH imenovan je 29. lipnja 1989., a već iduće godine postao je član Predsjedništva SKJ. Pred rat je bio jedan od pristaša transformacije Saveza komunista BiH u demokratsku stranku, te je kao predsjednik CK SK BiH transformirao stranku u Savez komunista BiH – Stranku demokratskih promjena, kasnije preimenovanu u Socijaldemokratsku partiju BiH na kongresu održanom u prosincu 1992. U vrijeme rata u BiH, kooptiran je u ratno Predsjedništvo RBiH 1992., u kojemu je ostao do 1996. Na općim izborima 1998. izabran je za zastupnika u Zastupničkom domu PFBiH. Na idućim općim izborima 2000. nije se kandidirao. No, na općim izborima održanim u listopadu 2002., iako još član SDP-a BiH, bio je nositelj združene liste Stranke za BiH te je izabran je za zastupnika u Zastupničkom domu PS BiH. Odmah nakon izbora dao je ostavku na mjesto člana Predsjedništva SDP-a BiH te je napustio stranku. Pred opće izbore 2006. pridružio se Socijaldemokratskoj uniji BiH. Ponovno je izabran u Zastupnički dom PFBiH kao nositelj liste Patriotskog bloka Bosanske stranke i SDU BiH. Na općim izborima 2010. bio je nositelj liste SDU BiH za Parlamentarnu skupštinu BiH, no nije uspio dobiti mandat“ – piše na Vikipediji. I ništa više.

Međutim, danas, 29.01.2019., na sedmu  godišnjicu njegove smrti, red mi je kazati o njemu i nešto više, jer od dobrih drugara, na početku, postali smo dobri prijatelji sve do kraja njegovog, prerano ugašenoga, života.

On je „krivac“ što sam u nekim srednjim godinama svojega života, u najružnijem vremenu kojega pamtim, ušao u politiku (a što mi je to trebalo???), što sam naučio od njega temeljne političke postulate (a ponajviše onaj o držanju svojih političkih i ljudskih principa, za koje se treba boriti do kraja i o tome da karakteran čovjek, posebice političar, treba imati, ako ne uvijek ispravan, a onda uvijek uspravan „stav“), uz poštivanje „malog čovjeka“ i socijalizma kao najkorektnijeg društvenog uređenja; ispravnost „lijeve ideje“; „Šuvarovu maksimu“ o poštovanju političkih protivnika, ali i borbe za ostvarenje svojih političkih ideala do kraja.

Sjećam se te devedesete, kada me je, istina teškom mukom, najprije kao omiljenog Mostarca, a tek potom, kao čestitog Hrvata, privolio baviti se politikom i predložio za nositelja SDP izborne liste za Hercegovinu. Doživljavao sam ga kao svoga «rođenog»…najrođenijeg, kao čovjeka koji je smatrao da „politika nije kurva, već poštena dama“, a s poštenom damom znaju samo gentleman-i, kao čovjeka koji je naučio da se samo radom i poštenim odnosom spram svojim bližnjima, posebice spram običnom čovjeku, bez obzira na njegovu nacionalnost, vjeroispovijest, struku i kvalifikaciju, može naprijed…može u bolji, ljudski život, čovjeka koji je imao karizmu i kojemu „sve što je ljudsko – nije bilo strano“, koji je imao svoje principe i njih se držao, ali i čovjeka s kojim si se mogao družiti i u zlim vremenima (poput našeg slučajnog susreta, negdje polovicom rata u ljubljanskoj krčmi „Pod oraji“- na promociji njegove knjige), ali i u poraću, ljetima, u Orebiću, Korčuli i Lumbardi, a koja su se uvijek završavala mojom gitarom i „Konjuh planinom“.

Ponosan sam što sam bio njegov politički učenik, jer je bio i ostao, politički neokaljan, za razliku od većine njegovih sudobnika-drugih političkih vođa…(čak i onih koji su ga naslijedili na „BiH ljevici“, koja to, kao i na drugim prostorima bivše države, više i nije) i koji su se „prosuli“ i u ljudskom i u političkom i u moralnom smislu. Malo je onih koji se mogu svrstati u „njegovu ravan“. Imao sam potrebu obratiti mu se javno, jednom prigodom, 2002. godine, u sarajevskom „Oslobođenju“, kada je bio u dilemi priključiti se, kao „izgnanik iz SDP-a“ Stranci Udruženih socijal-demoktata, ili „Stranci za BiH“ Harisa Silajdžića i to kao nositelj liste (trebao je, izgleda, jedan pošteni Musliman/Bošnjak), ali, na žalost,  i oprostiti se od njega na vijest o njegovoj smrti, kad već nisam mogao nazočiti i njegovoj sahrani, u „Slobodnoj Dalmaciji“, 2012. godine.

Stoga mi je i red, koliko i osobna potreba, istaknuti ovdje tek nekoliko mojih promišljanja, radi spomena i potsjećanja. Nijaz Duraković je bio čovjek:

• za kojega je dana riječ bila…zakon i svetinja,
• velike energije, snage, volje i samoprijegora i čovjek koji nikada nije bio na prodaju, a jedino se tako moglo i izdržati sve ono što je, za njegovih, prerano ugašenih 63 godine život sijao i smrt žela,
• koji je uvijek imao, ako ne uvijek ispravan, onda uvijek uspravan stav,
• koji je rekao NE Slobodanu Miloševiću kad je to bilo najteže reći,
• koji nije nikad pristajao biti stereotip uštogljenog političara, jer je bio rođeni revolucionar i proleter,
• koji je znao, otvoreno, poručiti političkim diletantima (kad bi mu spočitavali neke poroke, kojih se nije stidio): „ono što ja za jednu noć, pijan, zaboravim, to ti nećeš naučiti za čitav život“,
• koji nije pristao biti vođa samo bošnjačkog naroda, što su mu nudili, jer je, odrastajući u ovoj višenacionalnoj zajednici BiH, svojom elokvencijom, hrabrosti i mudrosti, trebao biti vođa svih njezinih naroda, svim „mangupima iz vlastitih redova“, usprkos…
• koji je imao svoje principe, svoje poroke i ideale, s njima živio, nije ih mijenjao i …s njima umro,
• koji je…nabrajanje bi me daleko odvelo.

Otišao je, zauvijek, u jednom hladnom i snježnom sarajevskom jutru, nesretan zbog svega onoga što nam se, i kako nam se, dogodilo… ne mogavši prežaliti ni svoj Stolac… koji to više i nije bio, kao ni Mostar, koji ga pamti i po onom neponovljivom predizbornom skupu 1990., ni Sarajevo, a niti svoju zemlju „Jednu i jedinu“, od kojih ostadoše tek samo krhotine. Otišao je, ali ostat će nama, koji smo ga bolje poznavali, u dragoj nam uspomeni i vraćat nam se u  sjećanje, kao što nam se još uvijek vraća i onaj davni zapis:

“Pozivam za svjedoka vrijeme,
početak i svršetak svega…
da je svaki čovjek… uvijek na gubitku“.

Snijeg i led tih su dana bili „okovali“ Split. Oprostio sam se od njega u „Slobodnoj Dalmaciji“, u ime svih nas- „djece s juga“, koji smo ga  poznavali, poštovali i voljeli. Doznao, sam kasnije, da je sahranjen u haremu, kraj Begove džamije, kao član BANU (Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti), u kojemu se odnedavna, u Sarajevu, sahranjuju bošnjački velikani, i to uz vjerski obred. Malo me je začudila, ali nije i iznenadila ta činjenica, iako sam znao da je Nijaz, kakvoga sam poznavao, bio ateista. Ali, ako je to bila cijena njegove sahrane u haremu slavnih Bošnjaka-Muslimana, kraj Begove džamije, neka je. Jer, Nijaz Duraković je za života bio istinski velikan bošnjačkoga naroda (koliko i svih drugih naroda u RBiH), pa je njemu, i mrtvom,  među njima mjesto. Uz već ranije preminulog i tamo pokopanog moga i njegovoga drugara i prijatelja, prof.dr.sc. Kasima Begića.

I hvala mu na svemu čemu nas je naučio, a najviše na tome što je bio  i ostao stamen, kao „Titić iz Šehera“ i što je živio i doživljavao, kao i mi (istina, danas u manjini), pjesmu „Konjuh planinom“ kao svoj životni moto, a s kojom se, na kraju ovoga pomena od njega danas opraštam, barem zadnjom strofom. Umjesto njegovih rudara, kojima je bio i ostao, idol i uzor. Jedan i jedini:

„Kiše jesenje, po grobu su lile.
Bure snježne, kosti mu raznijele.
A na vrh planine, zastava se vije,
Crvena od krvi proletera.“

Neka je i rahmet i pokoj vječni duši mu umornoj, a nama, koji ga pamtimo, neka uvijek bude lak i dičan spomen na njega.

ET ERIT IN PACE MEMORIA, EIUS.

The post ROKO MARKOVINA: NIJAZ DURAKOVIĆ – UZ SEDMU GODIŠNJICU SMRTI appeared first on Tacno.net.

Sarajevski teatarski redatelj Gradimir Gojer otpočeo je sa glumcem Ademom Smailhodžićem rad na pripremi Kočićevog Jazavca pred sudom.

Gojer se odlučio da tekst Petra Kočića prilagodi monodramskoj izvedbi.

Za portal tacno.net je tim povodom izjavio: Oduvijek sam respektirao djelo Petra Kočića kao vrhunsku literaturu. Nakon iznimno uspješne suradnje sa Ademom Smailhodžićem u nekoliko projekata, a osobito u „Bosanskom ćilimu“ odlučio sam da ovaj izvanredni glumac interpretira lik Davida Štrpca. Dramatizaciju i kompletan koncept prilagodio sam habitusu ovoga vrsnog mladog bosanskohercegovačkog glumca.

Premijera predstave očekuje se u drugoj polovini januara 2020.

The post GOJER REŽIRA KOČIĆA appeared first on Tacno.net.

Foto: Tony Gentile/Reuters

Evo što me generalno muči u opetovanim reakcijama na javne nastupe osoba koje su po funkciji “javno dobro”. Ljudi im daju savjete i naputke, oštre ukore, zgražaju se, opredjeljuju, mentoriraju oko detalja, tipa: intonacija, govor tijela, izbor riječi, neprikladne reakcije, sadržaj poruke, razina adrenalina i slično. To je u neku ruku, posve legitimno, štoviše očekivano. Javna osoba koristi takvo iskustvo za sljedeću prigodu, prilagođava se, ostvaruje cilj u kategoriji SVIDLJIVOSTI, ispravljajući uočene greške. Međutim, postoji tu jedan mali problem: kako bosonog može govoriti iz “tuđih cipela” i po čemu znade njihov precizan broj i kroj? Često se ispostavi da se u cipelu od safijana gura noga od čobana, pa bude belaja po stanara i po postolara!

Odnosno: “umjesto trebao je, morala je”, recite barem: “Ja bih na njegovu / njenu mjestu pokušao tako i ovako…”. Naime, javni nastupi uopće nisu jednostavni i to izlaganje aure raznim ubodima i upadima, može biti prilično nelagodno. Obuzdavati temperament nije lako, a osobno ne vidim niti svrhu. Kad nastupamo, dajemo ljudima priliku da nas vide kao puževe bez kućice, kao osjetljivo klupko živaca, kao biće u trenu preobrazbe, koje još nije primilo željeni oblik. Tada smo najranjiviji, najtanji, i ako nismo rutineri i glumci, sva je prilika da ćemo se nekome jako zamjeriti. Jedni zamjeraju što smo prehlađeni, drugi što smo ozbiljni, treći što smo prevatreni, četvrti što smo mlaki. Ja zamjeram laganje i prenemaganje, kvarenje jezika i podcjenjivanje inteligencije auditorija. Manipulaciju i grotesku, ali ne i iskaz osobnosti i strastvenu obranu stava.

Poznato je da “zvijezde” (one prave), premda imaju cijele ekipe u potpori, teško izdržavaju teret neprestanih nastupa. To je stoga, što očekivanja uglavnom guše njihovu autentičnu osobnost. Ljudi se ljute kad njihove ikone imaju ljudske mane, kad su spontane, ne daju se svojatati ni razvlačiti, čuvaju intimni prostor, ne podilaze i ne serviraju “duševni sladoled” u neograničenim količinama. Zvijezde dolaze kući mrtve od iscrpljenosti, prazne, potrošene. Imaju samo jednu misao: da nastup bude zadnji, ako je ikako moguće. Do sljedeći se put oporavljaju svojim metodama, mantrama i uročicama, pa opet idu, dok njihova roba još prolazi na tržištu.

Tako je to, u smislu sindroma, i s nižom razinom: političarima, umjetnicima, visokim službenicima, voditeljima, kulturnim animatorima, sa seoskim župnikom i sa njegovim Papom u Rimu. Žive pod sugestijom kako svi misle da bi njihov nastup bolje odradili, prikladnije bi se obukli, jasnije i izražajnije bi govorili, imali bi bolju protetiku, bolju frizuru, besprijekoran ten, ravnije držanje, simpatičniji gard. Bili bi forever young, mirisali bi na uspješnost, žovijalno bi konverzirali, bili bi strpljivi kao kandidati za blaženike i ujedno neodoljivi kao žilave rokerske kože, nepromočive i nepohabljive pola stoljeća. Ma, dajte ljudi. Spustimo durbin, usredotočimo se na sadržaj. Samo dijete “ne zna što je 100 kila, pa uprti na rame i nosi”, a mi smo iz djetinjstva poodavno izašli.

Čak nam se i civilizacija otrcala i došla do krajnjih rubova, kamoli ne “javni diskurs”. Kako se ono kaže ŠIVAMO IZ DONESENOG MATERIJALA i živimo u realnim uvjetima, očekujući nerealne stvari. Ako zaista mislite da biste to bolje uradili, uzmite zalet i skočite, pa plivajte svoju prugu! I provjerite da bazen slučajno nije prazan, u zimskom remontu.

The post Božica Jelušić: CIPELA OD SAFIJANA, NOGA OD ČOBANA appeared first on Tacno.net.

Ilustracije: Joanna Smola

U jesen je moj dida volio da dođe po mene na kraju posljednje lekcije. U tamnožutom kaputu i ​​crnoj beretki na glavi. Plava torba mu je visila na visokim i tankim ramenima. Nazvali smo je plava torba i svi u porodici su znali da je to didina torba. Uvijek je ponosno stajao ispod čempresa koji raste iza školskog zida i čekao da dođem. Zvono, šest popodne. Dan je još uvek dug. Trčim s drugom djecom i tražim njegov osmijeh. Odmah, primijetivši me, raširio bi ruke i pozdravljao me srdačno i nježno uzvikujući: diko moja, čedo moje ili jabuko moja. Čvrsto bi me zagrlio i podigao. Svi su nas gledali. Bio je to moj veliki i vječni dida. Uzeo bi me za ruku i tako smo krenuli u izlet u vinograd prije nadolazeće berbe grožđa. Dida je bio najpametniji i najtopliji čovjek kojeg sam ikad poznavala. Kad god bi mi nešto rekao, na licu mu se rađao osmjeh. Bile su to dirljive i veličanstvene priče, zasićene znanjem o starim vremenima i pune ličnih sjećanja. Čak i kad smo prošli pored crkve sv. Nikole i groblja, nisam se bojala da će mrtvi ustati iz groba da bi me uplašili, jer su u mojoj mašti bile to lijepe duše u crvenim dalmatinskim kapama. Ne znam zašto u crvenim? Možda zato što je u to vrijeme bila veoma popularna boja, ili zato što je djed Sako, koji je u to vrijeme umro, nosio crvenu dalmatinsku kapu?

Na putu smo sretali puno seljana koji su radili u baštama ili gonili stado koza ili ovaca. Srdačno su nas pozdravljali i pitali didu za unuku. Bila sam srećna i stidljiva, jer je didin odgovor uvijek bio isti: A ovo je moja mezimica! Dida mi je sve vrijeme pričao o svojoj mladosti, starim običajima i životu. Mogla sam beskrajno slušati njegove priče. Često sam mu postavljala pitanja, mada sam i sama mogla dobiti odgovore iz sjajnih riječi u najtoplijem suncu dalmatinske jeseni. U svojim pričama se često vraćao u vrijeme Drugog svjetskog rata. Bio je dijete bez oca koji je umro kad je dida imao tri godine. Umro je u gradskoj bolnici. Potom je sahranjen na bolničkom groblju. Nažalost, njegov grob nije obilježen. Dida je patio cijeli svoj život zbog toga. Sakrivao je tu bol od mene. Često, kad sam išla do njegove kuće, prikradajući se otvarala sam vrata kuhinje i gledala tužnog didu, koji je već tada držao ruku na srcu. Kao dijete živio je sa sestrom i majkom u staroj stambenoj kući iz koje se odselio tek nakon braka sa bakom. Tada su u njoj držali koze. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, moja prabaka je pokušala da po svaku cijenu spasi didu od mobilizacije u italijansku vojsku. Tada mu je bilo šesnaest godina. Od dana kada je italijanska vojska najavila mobilizaciju mladih dječaka poput njega, prabaka je počela da mu omotava čelo bijelom maramom, objašnjavajući vojnicima da je njen sin bolestan. Dida je uvijek govorio da italijanska vojska nije loša, pucala je samo kad je trebalo. Italijanski vojnici, sažaljevajući bolesnog dječaka, donosili su slatkiše i lijekove. Prabaka, sretna što neće odvesti njenog jedinog sina na frontu, nudila im je jaja i rakiju.

U sedam sati poslijepodne stizali smo u vinograd pun zrelog, slatkog grožđa, smokava i breskvi. Stabla dunja su također rasla u njemu. Sakupljali smo voće u plavu torbu, moj dida je takođe vršio provjeru grožđa, brojeći dane do berbe. Vinograd koji je pripadao mom djedu imao je dušu. Različitu od ostalih. Uvijek sam voljela da se tamo vraćam, ali samo sa didom. Danas ga više nema, mog dide isto. U duši postoji samo korijenje korova i praznina. Možda ću jednog dana zasaditi svoj vinograd, ali nikad neće biti tako lijep i vedar kao onaj iz sjećanja.

Često bih, kad bih se vraćala iz škole, bacila ruksak i potrčala prema didi. Najčešće sam ga zaticala u dvorištu kako goni stado koza u krš. Jedva sam čekala da budemo tamo, moj dida i ja. Kada bismo stigli tamo, sjedili bi na velikoj stijeni da imamo koze na vidiku. Posmatrajući ih, često sam dolazila do zaključka da su koze veći filozofi od ovaca. Uporno i mirno se penju na stijene, kako bi došle do hrane. Ovaj uspon, koji bi se ponekad završio ranom ili čak padom u duboku jamu, bio je za njih izazov. A ovce su samo lijene životinje koje pasu travu na livadi i to im je dovoljno da budu zadovoljne i udovolje svoje potrebe. One pasu ili leže bez traženja većih izazova. Nakon što smo neko vrijeme sjedili tamo, moj dida bi izvadio frulu. Njegova muzika me podigla ravno prema zalazećem sunce. Jesenji zalasci sunca su za mene i dalje najljepši, oni probude uspomene, čežnju i djeluju na čula na specifičan način. Čula bih melodiju drugih pastira, ali nisu izazivale toliku emociju kao didova frula. Uvijek sam molila svog didu da svira glasnije, da bi cijeli krš pripadao nama… Usput, sakupljali smo šipak, koji smo zimi dodavali u čaj uz koji sam jela ogromne sendviče, koje je pravio moj dida. Jedva sam ih mogla zagristi, ali to mi nije smetalo, pojela bih ih s ukusom, jer on ih je napravio.

Zimi su dida i baka uvijek imali u podrumu kašu od mljevenog kukuruza i kiselu pavlaku. Dolazila sam kod njih sa rođacima na doručak. Dida je kuvao pulu, a baka spremala skutu. Svi smo jeli iz jednog lonca, grickajući crni luk. Nakon doručka, u nedjelju, gledali smo partizanske filmove. Bilo nas je vjerovatno petnaestak. Nismo se smjestili na kauču i stolicama, zbog čega sam zauzimala najbolje mjesto pod suncem – u djedovom naručju. Uvijek sam ostajala najduže. Gledala sam sa svojim didom dokumentarce koji su se odnosili na život druga Tita. Često su to bile retrospektive. Dida i baka imali su njegov portret na zidu, iako je dida bio prva osoba s kojom sam išla u crkvu. Naučio me je kako da se krstim. Sviđao mi se Badnji dan sa didom. U staroj stambenoj kući, gde je dida sušio pršut, palilo se badnje drvo, koji bi nakon Božića odnio u vinograd da bi grožđe dobro rodilo na jesen. Jednom, na Badnji dan, moj dida je gradio kamenu ogradu, nekoliko stotina metara od kuće. Pred Badnju večer me baka poslala po njega. Potrčala sam i rekla mu da dođe na večeru, ali tek tada kada izgradimo zid. Podizala sam malo kamenje i zajedno smo izgradili zid. Dida je o tome spominjao cijelog života. Božić kod djeda slavio se svečanije nego kod kuće. Moj dida je uvek prigovarao kada me je otac izvlačio iz crkve, a ja sam bila pod njegovom zaštitom. Nakon službe, pop je djeci bacao bombone, bademe i orahe. Čak i kad nisam mogla ništa da sakupim, moj dida je imao pune džepove slatkiša za mene sljedećeg dana.

Često, kada nije padao snijeg, moj dida i ja smo išli do presušene rijeke Guduće i tamo čuvali stado. Duž rijeke je rasla hrastova šuma prepuna popadalog žira. Sjedili smo i palili vatru, čekajući da koze sakupe opale žireve. Usput smo pekli dimljena svinjska creva i đevenice. Kuvali smo čaj od divlje ruže u malim ćikarama. Sa mojim didom sve je bilo sto puta ukusnije nego inače. Ponekad je puhao jak vijetar. U to vrijeme bi se sakrili u suvom koritu rijeke iza stijene i grijali se vatrom, uživajući u ukusnim proizvodima uzetim iz didove kuće. Uveče, nakon povratka, zatvorili bi stado u štalu i otišli ​​kod bake na večeru. Nakon večere gledala sam vijesti sa didom i zaspala bi na kauču pored bake. Dida me je uvijek pokrivao svojim tamnožutim mantilom, jer je znao da volim ležati pod njim i da mi se sviđa njegov miris. Kaput je mirisao na kadulju, smilje i krš. Voljela sam pastirski miris kaputa. Budila sam se oko četiri ujutro, ustajala i trčala u bakin i didin krevet. Baka je spremala doručak, a ja sam slušala didinu narednu priču, činilo se da ih zna bezbroj. Nakon toga smo ustajali, pojeli doručak i tjerali stado prema rijeci. Vraćali smo se oko dvanaest, jer sam morala ići u školu. Bilo je dobro što tada nisam morala mnogo da učim, jer sam se već kao petogodišnjakinja upoznala sa udžbenicima svoje starije sestre. Ponekad sam kod mog strica, gdje je dolazio direktor osnovne škole, komunista, čitala novine o narednim sastancima partije u Šibeniku ili Splitu. Mada nisam voljela komunizam, Tita jesam, jer je njegov portret visio u kuhinji dide i bake. Sjećam se da sam, kad bi se moj otac vraćao sa stranačkih skupova, uvijek imala glavobolje i bježala svome didi. Gledajući oca kako ispunjava svesku, ugledala sam oblake dosade koji su ga okruživali. Ogromne i užasne dosade. Nije mi se sviđalo kada je – profesionalno kao pravi komunista – govorio o onome što su na sastanku odlučili. Ipak, ponekad sam gledala emisije beogradske skupštine ili zagrebačkog sabora govorila direktoru šta je vlada odlučila. Voljela sam da se igram sa rođakom igru vijesti. Stajala sam u prozoru koji je služio kao nešto poput televizora i prenosila vijesti iz skupštine ili sabora, a rođak je bio moja publika. Nije mu se svidjela ova igra, ali ja sam ga i dalje tjerala da me sluša i da mi se divi. Naravno, zabavljali smo se sa u didinoj i bakinoj kući. Tada smo imali omiljene političare, naravno iste kao i dida. Bila je to Milka Planinc i političar kojeg smo tada zvali Špiro Mijo. Više se ne sjećam njegovog pravog imena, mada to može biti i njegovo ime.

Početkom februara, kada u Dalmaciji počinju cvjetati prve ljubičice, dida mi je pomogao da ih uberem. Otišli ​​smo u krš da napravimo buket za moju omiljenu bibliotekaru, kod koje sam skoro svakodnevno dolazila po knjige. Najdraže mi je bilo čitati kod dida i bake. Često sam ih čitala didi, jer je bio nepismen. Naučio je da piše malo nakon rata, kada je služio u vojsci, ali je još uvijek miješao ćirilično i latinično pismo. Naše najdraže knjige u to vrijeme bile su knjige hrvatskog književnika Mate Lovraka „Družba Pere Kvržice”, srpskog Branka Ćopića „Orlovi rana lete” i hrvatske književnice Ivane Brlić-Mažuranić “Čudnovate zgode Šegrta Hlapića”. Na osnovu prva dva romana snimljeni su tada filmovi, koje smo – pored sveprisutnih na ekranima partizanskih ratova – gledali sa djetinjastom naivnošću. Sjećam se da sam provodila dane sa didom kako bih ga naučila razlikovati ćirilicu od latinice:

– Dide, ali ovo je latinično B, a ne ćirilično V!

– Ovo je latinično V, a ne B. –  zbunjeno je odgovarao.

– Dide, ali sada učimo latinicu!

– Ne, ćirilicu! – odgovorio je još zbunjenije.

– Dide, ne budi tvrdoglav. Kupi sutra ruksak, pa idemo kod moje učiteljice, naučiće te!

– Ne! Ti si moj učitelj!

Dugo sam u životu razmišljala kako biti nečiji učitelj kad imaš samo šest ili sedam godina, uostalom, moja učiteljica je tada imala oko četrdeset.

Ljeto je bilo za nas uvijek sunčana iskra, koja je blistala kao bezbrižna sloboda. Tada smo mogli provoditi čitav dan zajedno, ako ne u kršu, onda u polju ili kod kuće. Sjećam se ljeta 1985. kada sam se vratila sa majkom i sestrom iz Poljske. Svake večeri smo sjedili sa didom i bakom ispred njihove kuće ispod oraha. Baka je recitovala pjesme o Marku Kraljeviću. U njenim očima su se tada budile iskre, koje sam nazivala izdajničkim. Navodno su te riječi probudile neke sentimentalne uspomene u moje bake, a ja sam se naljutila što je na taj način varala didu. Da li je moja baka tada razmišljala o legendarnom Kraljeviću Marku  ili o nekom drugom? Dida je pričao o vilama, kako su ga nosile na krevetu do polja koje se protezalo pod predivnim zvjezdanim nebom. Dodirivao je njihovu svilenkastu, dugu kosu. Osmjehnuo se, kao i obično, kad je pričao, a ja sam bila sretna što se i moj dida mogao sjećati nečeg lijepog, varajući baku samo u mislima, jer ju je u stvari veoma volio. Uživala sam u ovoj maloj osveti, mada su to radili nesvjesno. Svidjelo mi se kada je moja baka počela da pjeva narodne pesme, a onda bi moj dida donio vunena vretena ravno iz kuhinje. Imala sam svoje. Bilo je mnogo manje od bakinog, ali pravio ga je dida, baš kao i sve igračke koje je pravio od kore jasenića. Obožavala sam svirati trubu od kora. Nisam mogla dugo da naučim svirati trubu, ali kako me je dida naučio i zviždati na svircu od grančica, svih bi boljele uši. A didu nikada, uprkos činjenici da je njegov sluh bio dobar.

Naša ljubav je oduvek imala svoj put. Nažalost, put kojim sam šetala sa didom već je probijen. Ali sastaćemo se sigurno, iako svijeća koju palim u crkvi za didu još uvijek ne može da pobjedi demone. Negdje je crno mjesto gdje didina duša ne može da se probije, a Bog je previše slab da bi mu pomogao. Međutim, verujem da je didina duša u raju, gdje, baš kao i za života posmatra stado  koza i svira frulu, a ja sad palim svijeću tako da njen sjaj, nadvladavajući tamu, dospije do mjesta gdje zlatna melodija tjera svako zlo.

2000/2005 Krakov, Dukla, Poljska

The post Olga Lalić-Krowicka – Dida i ja (četiri godišnja doba sa didom) appeared first on Tacno.net.

Foto: Stojan Lasic

Nova kalendarska godina jeste započela, ali se ona kazališna nakon kratke stanke za božićne i novogodišnje blagdane nastavlja u punom jeku i s dosta zanimljivog programa u Hrvatskom narodnom kazalištu u Mostaru.

Prva na repertoaru je predstava „O ljubavi“, diplomski rad Nikoline Ljuboje i Ivana Skoke koji na duhovit način govore o fenomenu ljubavi, komentiraju ga te promatraju kroz sve njegovo promjene. Oni traže odgovor na pitanja: što je ljubav, kako nastaje, kako se manifestira, može li potrajati ili će neminovno, pod teretom vremena i navika, izblijedjeti? Ova predstava je 2014. godine osvojila nagradu za najbolju glumu u Beogradu na FIST festivalu, a na repertoaru je dva dana, 9. i 10. siječnja.

Predstava „Identitluk“, o kojoj se krajem godine najviše pričalo i koju Mostarci sigurno najviše željno iščekuju, imat će svoje dvije reprize, i to 16. i 22. siječnja. Ovaj koprodukcijski projekt HNK Mostar, Narodnog pozorišta Mostar i Studija za izvedbene umjetnosti, publiku je na obje premijere nasmijao do suza, ali i naveo na propitivanje o našim prizemnim shvaćanjima identiteta te stereotipnim objašnjenjima istog. Predstava je nastala po motivima eseja Amina Maaloufa „U ime identiteta“, a inače je autorski projekt redateljice Tanje Miletić Oručević, dramaturga Dragana Komadine i glumačkog ansambla koji čine: Jelena Kordić Kuret, Ivan Skoko i Ivo Krešić iz HNK Mostar, Ajla Hamzić, Amela Kreso i Fatima Kazazić Obad iz NP Mostar te gostujući glumci Dražen Pavlović i Nedim Malkočević. Scenografkinja i kostimografkinja je Sabina Trnka, a autor glazbe Husein Oručević.

BiH, 18.12.19. Mostar HNK – Premijera predstave – Identitluk, U predstavi igraju Ajla Hamzić, Fatima Kazazić Obad, Ivo Krešić, Amela Kreso, Jelena Kordić Kuret, Nedim Malkočević, Dražen Pavlović i Ivan Skoko. Photo: Stojan Lasic

Dan nakon prve reprize Identitluka, 17. siječnja bit će izvedeno Krležino „Kraljevo“ koje je redatelj Ivan Leo Lemo u svojoj adaptaciji vješto sa zagrebačkog sajmišta premjestio u podzemlje, u noćni klub „King’s“ kojim upravlja vlasnica kluba, utjelovljenje sila mraka, MC. U predstavi igraju Jelena Kordić Kuret, Robert Pehar, Anja Rikalo, Ivo Krešić, Ivan Skoko, Nikolina Marić, Nina Popović, Ana Ljubić, Božana Martić, Kristina Čuljak, Ilija Pujić, Ivan Prskalo, Marijo Bevanda, Mustafa Stupac, Lamija Šupić, Ana Dragozet i Mario Bošnjak.

Scenografiju potpisuje Vesna Režić, kostimografiju Mirjana Zagorec, a autor glazbe je Zvonimir Dusper Dus.

Za kraj mjeseca, 30. siječnja Robert Pehar i Saša Oručević odigrat će predstavu „Ajmo na fuka“, inače prvu koprodukcijsku predstavu HNK Mostar i Narodnog pozorišta Mostar koja je igrana više od 50 puta. Priča je to o podijeljenom gradu i besmislu rata, o dva mlada, mrtva vojnika koji su bili na sukobljenim stranama istog grada u kojem su živjeli. Autor i redatelj predstave je Dragan Komadina.

U ovom mjesecu na daskama HNK Mostar bit će i dva dodatna sadržaja, koncert Sanela Marića Mare i Darija Lukića 18. siječnja i gostovanje Histriona s predstavom „Igra u dvoje“ 23. siječnja.

˝Igra u dvoje˝ humorna je drama Tita Strozzija, napisana 1956. To je djelo hommage autorovoj posvećenosti i dubokoj strasti prema kazalištu kojem je kao glumac, pisac, redatelj, prevoditelj i pedagog posvetio cijeli svoj život. Ta se glavna tema nagovještava već i kroz podnaslov u kojem Strozzi navodi da je riječ o komadu iz kazališnog života u 3 čina. Predstavu je režirala Saša Broz, a glume Dora Fišter Toš i Janko Popović Volarić.

BiH, 22.09.2019. Mostar,HNK Mostar, Premjera Kraljevo – Photo: Stojan Lasic

Mostarski kantautor Sanel Marić Mara uz pratnju Darija Lukića 18. siječnja u akustičnoj verziji i minimalističkom tonu pjevat će bosanskohercegovačke pjesnike. U njegovim pjesmama našli su se tekstovi Maka Dizdara, Alekse Šantića, Avde Hasanbegova Karabegovića, Marka Tomaša, Nedima Ćišića, Mehmeda Begića itd. Ujedno će ovo biti i mostarska promocija njegovog posljednjeg singla urađenog po tekstu Ive Andrića „Pisma nikome“.

Sve predstave počinju u 20 sati. Rezervacija ulaznica je moguća porukom na Facebook stranici hnkmostar, pozivom ili porukom na broj 063 019 019 ili e-mailom ulaznice@hnkmostar.ba.

The post Početak godine s raznovrsnim programom u HNK Mostar appeared first on Tacno.net.

mini omaž za Miroslava Belovića

Promatrajući naše teatarske i općekulturne prilike na Zapadnom Balkanu svaki dan se uvjeravam koliko je praznina i pukotina ostalo nakon zemnog nestanka nekih istinskih teatarskih veličina…

Godine 2005. napustio nas je jedan od posljednjih velikih redatelja bivše nam zajedničke domaje Miroslav Miro Belović. Cijelog stvaralačkog vijeka bio je teatarski režiser, a ne manji talenat ispoljavao je kao glumac i pisac, teatarski pedagog, profesor Akademije za pozorište, radio i televiziju, film, bio je jedan od najboljih umjetničkih ambasadora Jugoslavije u inozemstvu…

Belović, inače rođen na Ilidži kod Sarajeva, postao mi je nevjerojatno blizak nakon drugovanja za vrijeme njegovih gostovanja u sarajevskim kazalištima. Taj uglednik teatra, koji je bio svojedobno i direktor Jugoslovenskog dramskog pozorišta u Beogradu, otkrio mi je čarolije poetskog kazališta postavljajući virtuoznu teatarsku vizualizaciju dva veličanstvena srpska pjesnika, Desanke Maksimović i Stevana Raičkovića na scenu Kamernog teatra 55 (Tražim pomilovanje i Balada o Crnom Vladimiru).

Režirao je i spektakularnu predstavu po vlastitoj dramatizaciji Krležine proze Sprovod u Terezijenburgu. Sjećam se iz studentskih dana Belovićeve postavke Kuće oplakane, po tekstu Rodoljuba Čolakovića. Obje te ansambl-predstave sa golemim personažom i obiljem odlično ostvarenih glumačkih uloga Belović je postavio u Narodnom pozorištu Sarajevo. To teatarsko poznanstvo sa redateljem koji je teatarskoj Moskvi otkrio Gospodu Glembajeve nastavljao sam čitanjem Belovićevih dramatičarskih ostvarenja, a posebno pedagoške literature koju je stvarao za potrebe seminarija redateljskih klasa koje je vodio.

Belović je bio neodoljivo šarmantan sugovornik… Bio je živa enciklopedija teatarske umjetnosti, a tamo gdje je dolazio sa svojom suprugom, inače suptilnom dramskom prvakinjom Majom Dimitrijević, dešavali su se mali ali i veliki blagdani scenske umjetnosti.

Iza ovog stvaraoca ostale su desetine antologijskih teatarskih ostvarenja, a u situaciji današnjeg sveopćeg teatarskog improvizorija i svekolikog šlamperaja i nekompetentnosti, jasno zrcali misao da je baš Miroslav Belović ona persona koja nedostaje u teatarskoj umjetnosti našega vremena…

The post ONAJ KOJI NEDOSTAJE appeared first on Tacno.net.

Foto – Tarik Samarah

SREBRENIČKA ŽRTVA PJEVA SVOME BOGU

Kad će pravda za Tvoja stada?
Tko je taj da Te probudi,
Tko će Tebe iz prijestola dići,
Kad će Tvoja noga međ’ ovozemaljski nakot sići?
Kada?!

O Bože svih bogova(!), ako Te za nas još ima,
Ako i Tebe nisu u pogrešnom smjeru uputili,
Da prerušen u prosjaka sa štapom,
Koji se u zmiju pretvara,
Tražiš ono za čim si čeznuo.

Snijuć, otvorenog,
Svevidećeg oka da svoje djelo vidiš,
U snu si našem od tuge oslijepio.

Do kad u ime Tebe, da ubijamo sebe?!
Što Ti to treba, tako Ti neba – carstva Tvojega.
Oprosti što pitam: „Vladaš li Univerzumom,
I ljudskim umom“.

Ti koji sve znaš, znaš li
Da pjevam u ime pijanih muslimana,
Pa i drugih još crnjih – Tvojih smrtonosnih rana.

Pijanih od Tvojih obećanja i naših sanja,
Da će svijet na pokajanje, i da će njihala strave
U muzejske sobe.

Nema čekanja!
Sve se nade survaše u provalije.
Tvoje robove pretvoriše u žrtve,
Umjesto zvijezda, Zemljom broje mrtve!

Vrisni! Ustani, kaži,
Je l’ ovo pod nebom za silovanje?
Za nusprodukt, za muku…

Daj isuči tvoju nebesku sablju;
Spusti skamenjenu ruku na ova groblja;
Tvoje spomenike, daj, tako Ti slike,
Zaustavi ove nesnosne krike!

Spusti ruku tešku,
Na nepopravljivu grešku.

Mi, „polovno mrtvi“, zvali smo, ispod duge
Koja nam se ukazivala.
Klanjali se Tebi, postili,
Svoje meso kidali… Psovki je bilo,
Al’ je molitva duže trajala i još je ima.

O, Bože svih bogova!
Ako slučajno, u srdžbi i ljutnji,
Nisi zauzet mrvljenjem ostarjelih zvijezda,
Koje, u vidu umiruće svjetlosti,
Nasrću na ovu grobnicu mraka
Koja se samo bolom (pr)osvjetljava.

Daj udri solju po ovim livadama,
Da ova Tvoja stada nakon ispaše, ne moraju
Tuđi znoj lizati. Udri: slanom kišom,
Gorkim korijenjem… Zametni kavgu
Međ’ ratobornima – međ’ dvonogima,
Nek’ se bodu dok god im je milo.

A Ti, ipak, navali na najbliže nebo,
I tako redom.

Lomi zvijezdu za zvijezdom,
Zapali vatre, ogrij presvete kosti.
Potegni besmrtno piće…
I udri po svom djelu, po svojoj zabludi,
Udri bez straha, jer Tebi nema tko da sudi!
UDRIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIII

PJESMA ZA AMORA

Što to radiš, Amore
Skupljam ove bliješteće bjeline
Po bosanskim jamama i ambisima

Niz čije katakombe teče užarena rijeka
Razdvajajući nas na obje obale
I uzimajući kad god joj se prohtije

Skupljam, na sunčevinu iznosim
Visoko podižem
Nebu pokazujem
A nebo od olova
Nad zemljom od bolova

I da znate, najteže je s lubanjama
One su najteže
Naročito male
Što manje to teže

Što to pričaš, Amore
Nemam ja glasa
Na ovom našem čistilištu
Na ovom bosanskom mučilištu

Ovdje gdje zdravi obole
A bolesni ozdrave
I slijepci progledaju
Nemam ja glasa
To mala dječja lubanja
Mitskom bosanskom junaku
Zmaju od Bosne pjesmu pjeva

Ti bar znaš gdje ležiš i zašto
Ja ne stigoh porasti
Za pretežak štit
I oklop bosanski

Ljubio si, zna se
Ja ne spoznah
Najslađu gorčinu svijeta
Jer ljubljah samo mrtvu majku
Oca strijeljana, braću pobijenu
Sestre raskomadane

I kunem se, kletvom ću na kletvu
Kletvom i molitvom
Da mi se kletva usliši

Kunem
Od neba još neviđen
Raskućen
Obezglavljen
Bez glasa
I jezika
Ostavljen

Kunem vas
Kletvom
I molitvom
Molitvom se
O meni raspitujte

ZAPIS LOGORAŠA

…I, tako, u sumrak, nazdravljaju njih dvojica,
nazdravljaju obećanjima da će sve brzo završiti.

Nazdravljaju s dvije čaše,
u jednoj je mokraća, a u drugoj krv
i oba moraju piti,
logoraš mora, jer ga tjera dželat,
a dželata tradicija
prenošena stoljećima zlopamćenja,
s kame na kamu, s rane u ranu…

„Jutrom, u logoru, na travnjaku lizali smo rosu,
ne što smo žedni, već da traga u jeziku ostane.
U jeziku kog su poslije mrvili među zubima
kamenih drobilica…

Naš urlik je (za)kasnio,
bili smo otvorene rane u kojima su
‚mitski junaci‘ ušivali svoje rane;
boli su nas njihovim pamćenjem
i našim zaboravom…

Bilo je vrijeme žege,
ali naša krv nije presušila,
a ja nisam našao odgovor
kako takvi kosturi mogu biti
najslađa poslastica za smrt?“

IZBJEGLIČKA IZJAVA

(uz godišnjicu srebreničke tragedije)

Dolazim iz logora
nemojte kvasiti jastučić
(za moj otisak)
nemam ni jednog prsta
osim na nogama
nogom ću se potpisati
(ako može)

ne morate me ni slikati
foto-album je u meni
slike su crnobijele
hvatane na brzinu, uz munjevite bliceve
i mi smo hvatani na brzinu
od oka – od zvanja i znanja
siper su zgurali u tijesne autobuse
a nama dali sportske dvorane

na satu poezije
učili smo Njegoša
za domaći zadatak: Andrić
oni koji su ponavljali
slijedio je Ćosić

Vuk je gostovao s guslama
a Drašković s nožem
dolazio i Bećković, recitirao;
ćeraćemo se još (?!?)
donosili i Bibliju
tjerali da dižemo tri prsta
po dva su nam odsijecali
da se lakše snađemo
i da oni skinu burme
burme su u to vrijeme
bile jeftine
jedna burma
jedan prst

tko je imao zlatni zub
čupali su bez anestezije
mrtvi pijani
širili pravoslavlje

uspoređivali nas s Nemanjom
naša krv i njegov urin
psovali su nas
„malo tukli“, silovali, sjekli uši, prste, nosove…
„malo su nas i ubijali“
pa nas krili k’o kukavica jaje

oni će u nebo – rekoše
a nas u zemlji ostaviše
hladnoj i krvavoj

LJUDOPAD

tu noć
mliječni put se usijao
žarećom bojom bola

u rodilištu zvijezda
u njegovoj dojci
drhtala je oštrica gola

drhtala je pozlaćena drška munje
kao koplje u tijelu nevine ptice
sablasna tutnjava zvona
niz nevino lice

pomiješana s lavežom mitraljeza
i vriskom nezrelih dječaka
ponirala je u trag pokošenih kolona

svevideće oko zaledi pejzaž
na kom se, dole, ispod
svake razine svijesti
s rubova zlopamćenja
u crni ambis proročanstva
obrušavao ljudopad

Halil Džananović

Iz zbirke ”Tragač”, Zagreb 2013.

The post Halil Džananović: IZBJEGLIČKA IZJAVA appeared first on Tacno.net.

Foto: Veselin Slavuljica

Iduće kalendarske i umjetničke godine trebalo bi sve u sarajevskoj i bh. kulturi biti u znaku stotinu godina postojanja i kazališnog, glazbenog i opće kulturnog djelovanja Narodnog pozorišta Sarajevo.

Popularna Kuća na Obali za tih stotinu ljeta doprinijela je da Sarajevo i Bosna i Hercegovina dosegnu u oblastima drame, opere, baleta i glazbenih disciplina onu razinu europskog kulturnog obrasca koji garantira da je država Bosna i Hercegovina dijelom civiliziranoga svijeta, da pripada onom dijelu planete koji diktira progres u mnogim oblastima života. Zato je obilježavanje stoljetnice sarajevskog kazališta prevažno za određenja u budućem kulturnom i umjetničkom hodu grada Sarajeva i države Bosne i Hercegovine. Ogroman kontingent klasičnog i suvremenog repertoara izvedenog na pozornici Narodnog pozorišta Sarajevo, potom uticaj na rađanje novih oblika teatrovanja i njegove realizacije (festivali, Akademija scenskih umjetnosti, kamerne scene…) sve je to dio bogatih tekovina koje je rad Kuće na Obali ugradio u temelje monumenta bh. kulture i umjetnosti.

Zato, po prirodi stvari, na početku ove godine, koja mora proteći u pripremama za dolično obilježavanje stoljetnice stožerne kuće kulture u BiH, očekuje se uključivanje šire društvene zajednice u pripreme i realizaciju obilježavanja ovoga jubilejskoga pira.

Ono što zasigurno treba ponajprije očekivati je kvalitetna ponuda Opere, Drame i Baleta u jubilejskoj sezoni ali i dignitetno podsjećanje, na najvišoj mogućoj razini, na generacije umjetnika koji su stvorili ogroman ugled što ga Kuća na Obali uživa u regionu, ali i u Europi i svijetu!

Godina do stoljetnice mora biti godina iznimne ozbiljnosti u pozicioniranju repertoara svih segmenata teatra ali i svega drugog što podrazumjevaju ovakve obljetnice!

The post GODINA DO STOLJETNICE appeared first on Tacno.net.

Svibnja mjeseca 2013. izišla je, opet u  izdanju  Algoritma, opet pod uredništvom Krune Lokotara i opet s koricama ilustriranim rukom Alema Ćurina, treća Lucićeva čitanka pod naslovom Gusle u magli. Izlasku knjige prethodio je događaj koji se može zvati skandalom. Nepoznat netko je u aprilu vidio i čuo na video servisu Youtube Lucićevo februarsko pjevanje vlastite parodije “Ići mići Ahmići” za njegova gostovanja u Mostaru, i odmah pobunio staro i mlado po internetu. Krenula je haranga na autora i pjevača, a u ulozi podbadača bilo je i pisaca. Razulareni bošnjački nacionalisti su neštedimice zalegli na tastature i krenuli bljuvati otrove, uvrede, psovke, divljanje svakojakih primitivaca i šovinističkih maloumnika dobar mjesec dana su se smjenjivali po internetu. Divljanje je obrazlagano jednodušnim uvjerenjem u to kako je Lucić povrijedio žrtve pokolja koji su počinili pripadnici vojnih formacija pod imenom Hrvatsko vijeće obrane, u selu Ahimići kod Viteza u centralnoj Bosni, dana 16. aprila 1993. godine. U masakru je ubijeno 116 osoba, najviše civila, dosta djece i žena. Tekst Lucićeve parodije, pripisane autoru po imenu Udario Akordić glasi ovako:

IĆI MIĆI AHMIĆI

Ići mići Ahmići…
Malo selo kao u priči
Iz Iljadu i jedne noći,
Pa će HVO doći —
Iljadu i druge neće ni bit! 

Ići mići Ahmići…
Mala dica muslimančići,
Ako ih ne zatučeš,
Kad narestu navučeš
Veliki belaj za vrat! 

I postat ću velik
I klat ću kako četnik,
Gospoja Kordić
Žena će bit
Od hrvatskog viteza!

lći mići Ahmići…
Niko živ iz njih ne smi izići!
Pucaš redon bez veze,
Poslin kriviš Ingleze
Ča su sve to posnimili. 

Da mi je džamiji prići,
Sorit je nako bez riči…
Oš minaret u blatu?
Sve na ponos Hrvatu,
Svega ima u Kordića!

Osvojit ću Travnik
I postat ću poglavnik,
Gospoja Kordić
Žena će bit
Od silnega Darija! 

Ići mići Ahmići…
Ja ću zbog njih i u Haag stići,
Pa ću reć: “Žaj mi nije
Bilo pobit balije
Ni za dvi vake robije!” 

Ići mići Ahmići…
Došli kleknit Josipovići,
Došli ispriku kazat
Da se more dokazat
Da Hrvatska tila je rat. 

Ja postat ću blažen
Iz Zagreba osnažen,
Milan će Bandić
U kauzi bit
Za svetoga Darija! 

Fiktivni autor pjesme je parodirani zapovjednik HVO-a Dario Kordić, koji je za ratne zločine u Bosni i Hercegovini od međunarodnog suda u Haagu osuđen na 25 godina zatvora. Parodijski objekt je čakavska pjesma “Ići mići brodići”:

Ići mići brodići
I ćili mlodići
I ćorni tići kosići
Po fumariću klikićedu

Da mi je Tonćici prići
Reć joj tri ćetri rići
Rići o srići ko u prići
Pa neka son jo tako mići

Ja postat ću velik
I bit ću jok ko ćelik
Tonćica moja žena će bit
Od mićega Ćićota

Još zovu me Ćićo pivac
Jer brzo mi pukne živac
Trćen i skaćen ka kokot
Zubima ćupon jo ćokot

Ići mići valići
Sularići tiramolići
Ako ćete koćete ako ćete dišpete
Sve jemo u Ćićota 

Ja postat ću velik
I bit ću jok ko ćelik
Tonćica moja žena će bit
Od mićega Ćićota

Sazidat ću veliku kuću
Kupit ću krove ćo muću
I jonce bile i veštu od svile
Tonćici daću na dar.

Ja postat ću velik
I bit ću jok to ćelik
Tonćica moja žena će bit
Od mićega Ćićota.

Original pjesme autorstvo je splitskog benda Stivideni, koji je devedestih godina bio poznat po country-rock stilu. Vidi se da Lucićeva parodijska prerada ima devet strofa od po pet stihova, a original osam od po četiri. Iz tekstova kojima je Lucić bio napadan, kao i nekih kojima je branjen, vidljivo je da ljudima nije bilo poznato da je Lucićev tekst parodija. To se vidi i iz saopćenja PEN centra  Bosne  i Hercegovine od 16. aprila 2013: “Upravni odbor PEN Centra u BiH zaprepašten je količinom mržnje koja se obrušila na novinara i pisca Predraga Lucića, a povodom njegove satire koja (da ponovimo, za one koji je nisu razumjeli) raskrinkava ustaške zločine nad nevinim stanovnicima Ahmića. . . Nadamo se da će svako ko misli svojom glavom, ko zna kako ubojita zna biti satira — pa makar bila i nespretna i nemušta, ali korisna i potrebna — ko želi dobro Bosni i Hercegovini, znati da razluči šta su i ko su joj prijatelji, a šta su i ko su joj neprijatelji.”

Može biti da napadi ne bi ispali toliko žestoki da su napadači i pljuvači znali za pjesmu o Tonćici od mićega Ćićota. Ovo je pretpostavka: ne zato što bi razulareni pljuvači na pjesnika imali razumijevanja za parodijsko pjesništvo, već zato što prepoznavanje stvari u pozadini umekšava bijes i obuzdava ga. To proizlazi iz Bahtinova poimanja pragmatike parodijske komunikacije: jer svaka dvoglasna riječ zahtijeva poznavanje ili barem pretpostavljanje diskurzivnog konteksta Drugog  kako bi bila protumačena na pravi  način; ako ne znamo za postojanje toga drugog konteksta govora Drugoga, pa stilizaciju ili parodiju krenemo razumijevati kao običan govor o danom objektu, onda stilizaciju razumijevamo kao stil, a parodiju prosto kao neuspjelo djelo. Čudnovato je, iako znamo da živimo u krajevima gdje se mora vazda računati s neuračunljivošću ljudi, da se toliko nacionalističkih razbojnika zapjenilo na pjesmu u kojoj se na jasan način osuđuje strašan pokolj muslimanskog življa u Ahmićima, a za riječ se nije javio nijedan ni na pjevanje parodirane “Emine” (u kojoj se spominje i ustaško granatiranje mostarskog Kujundžiluka) niti, na primjer, na haiku pjesme u kojima su slike mrtvih muslimana.

Parodija “Ići mići Ahmići” nalazi se i u čitanci Gusle u magli, koja je “čitanka iz prirode i društva za treće razrede glazbenih, književnih i medicinskih škola”, na stranici 355. U “dodatku za utvrđivanje gradiva” Lucić je naveo i dvije od brutalnih reakcija na pjevanje svoje pjesme. Jedna je došla od imama jedne džamije u Hrvatskoj: pita se imam, ima li koga da zaštiti Bošnjake od Lucićeva divljanja, te od njegova “literarnog klanja i obezglavljivanja”, pa zaključuje kako je “ovo literarno sunećenje Bošnjaka”. Bilo bi zanimljivo znati je li taj hodža i poslije ove riječi ostao na mjestu na kojem je bio, ako o sunnetu govori ovako.  U  odgovor  takvima, u istoj nastavnoj cjelini, Lucić sastavlja “metatekstaualan odgovor” na deset strofa (i jednom kao moto) u istom metru u kojem je i ozloglašena pjesma, a čije posljednje dvije glase:

I  neće  bit  mira
Dok postoji satira,
Dok god se more
U librima štit
Ovaka parodija!

Ne, neće bit mira
Dok rat se parodira,
Dok štiš tog pisca,
Literatnog zločinca
Šta rat pismon je vodija!

Tako se Lucić našao u jedinstvenom položaju da se parodijski ustremljuje na svoj tekst, a satirički na sebe samoga, stvar koju možda ni teorijski duh kakav je Bahtin ne predviđa u svojoj definiciji “parodijske riječi”, kad ovu tumači kao riječ u dva glasa: jedan, kad autor govori riječju Drugoga, ali u tu riječ uvodi namjeru koja je potpuno suprotna od namjere toga Drugog; i drugi glas, koji se naseljava u tuđoj riječi, te se u njoj sukobljava sa starim vlasnikom riječi i prisiljava ga da mu služi za posve drukčiji cilj od prvobitnog: riječ tako postaje bojno polje dviju različitih namjera. Jasno je da Lucićeva parodijska situacija sadrži jedan glas više od dva, onaj kojim parodira vlastitu parodiju. Parodičar je doveden u situaciju sličnu onoj koju opisuje Johannes Bolte u knjizi Odjek i jeka u narodnom vjerovanju i pjesništvu, kad se, po eho-efektu, u jednom istočnonjemačkom gradu međusobno vrijeđaju učenici katolici i protestanti: prvi vrisne: Quid est Lutheranus? A odjek mu “pomogne”: Anus (dupe). Na to uzvrati protestant: Quid est Jesuitulus? A odjek: Vitulus (tele).

Ovo je samo jedna od novih stvari u novoj čitanci. Češća od ove novine u odnosu na prethodne dvije čitanke jeste veća zastupljenost  stihova  u  dodacima  koji  prate  pjesme i u tome  što su  ti dodaci  sada  kraći  i od jednog su dijela.  U formalnom smislu to je sada u pravilu prozimetar, no dodataka “osnovnoj pjesmi” ima sastavljenih i samo od stihova, često od posebno skovanih parodija na različite tekstove pa onda sklopljenih u kolaž. I u ovoj čitanci srećemo mnoge pjesme koje znamo iz prethodnih pjesmarica, ali stavljene u drukčije cikluse i drukčiji kontekst. I pored značajno kraćih dijelova koji prate pjesme, čitanka je dosegla 568 stranica. U posljednjoj nastavnoj jedinici ima i duga dijaloška pjesma u 16 pjevanja  s naslovom  “Anđelka pala s nešpule” s podnaslovom “nedovršeno remek-djelo” kojem su autori Nehanibal Lucića & VIS Bijelo dogme. O njoj neka bude više riječi drugom prilikom, ako je bude.

Ono što nova čitanka Lucićeva donosi jest novi katalog neopisive srozanosti takozvanih javnih ljudi iz naše stvarnosti. Kad se čovjek opet nađe pred tom količinom srozanosti i razularenosti, a pri tome zna da su tačni i provjereni svi navodi riječi koje su izrekli ili napisali ti razni akademici, profesori, svećenici, novinari, suci Ustavnog i nižih sudova, advokati, književnici, muzičari, pjevači, sportisti, treneri ili glumci, uhvati ga nevjerica kako je moguće da je u takvoj stvarnosti živio tolike godine a nije pomahnitao. I opet ga osvoji uvjerenje da bi bilo korisno tu građu propisati kao edukativnu u školskoj nastavi. Na tim užasnim negativnim primjerima odgajati mlade ljude, na tim huljama i nitkovima, kao narodnim predstavnicima kojima su otvorene televizije i novine, aule i učionice, scene i dvorane. Lucićeve pjesme nemilosrdno i precizno demaskiraju tu strašnu pošast srozanosti, to znaju posjetioci recitala njegovih, ali se radi o tome da bi na tom pogubnom materijalu trebalo educirati one koji su njegove žrtve, indoktrinirane i zatrovane. Dovoljno je pogledati školske udžbenike iz materinjeg jezika i povijesti u zemljama nekadašnje Jugoslavije pa steći sliku o nacionalističkoj manipulaciji djecom i omladinom. Bio bi to znak velikog suočavanja sa zlom i zlotvorima koji ljudima upropaštavaju živote hvaleći i uzdižući do nebesa najveće sramote u povijesti svoga naroda. Univerzitetski profesori, filolozi, sociolozi, povjesničari, pravnici i filozofi, prije svih drugih, imaju u Lucićevim čitankama savršenu građu za seminare za svoje teme. Mogli bi se odvažiti da napokon ohrabre nekog od svojih studenata da se pozabave Lucićevim pjesmama i okolnostima u kojima su nastajale i ne prestaju da nastaju.

Bahtin bi, da je živ, možda u Lucićevom parodiranju čitanke vidio početak nastajanja nove vrste koja će domoljubnu i otadžbinsku čitanku jednom vrgnuti u ropotarnicu. Čas nije nepogodan da se i ljudi na fakultetima kojima su i usta i bilježnice pune raznih dekonstrukcija stvaralački pozabave jednim blistavim primjerom za to čime se bave.

The post Sunećenje u magli appeared first on Tacno.net.

Ilustracija: Valery, Nacrt Zmijca, Izabrane pjesme, Arhiva

Fašizacija je najprije vidljiva u odnosu prema slabima, koji postaju teret i balast, kad ne opslužuju vlast i Crkvu i nisu bitni za prevagu neke političke opcije. Ratovi dokazuju da su upravo oni prvi na udaru istrebljenja.

Voljela bih da i ljudi koji se ne bave sociologijom ni društvenom analitikom, prepoznaju uznemirujuće znakove fašizacije društva, a koji nadiru sa svih strana, budući da se osiljena vlast niti ne trudi da ih sakrije. Taj se proces ogleda u nepovjerenju građana u institucije, temeljem negativnih iskustava. Ugrožena je jednakost građana pred zakonom, temeljni postulat demokracije. Tajkunski sinovi dobivaju smiješne “kaznene mjere” za okrutne krvne delikte, drogeraši i uličari su “heroji nacije”, dok su osuđeni teroristi, avanturisti i besposličari “moralne vertikale”, čija se izborna podrška vrednuje kao dragocjena. Klasne su razlike ogromne: za 5-godišnja primanja i dohotke dviju ne osobito pametnih, ali nevjerojatno “spretnih” političarki, mogla bi se izgraditi četiri pristojna staračka doma, gdje starci ne bi gorjeli poput martirskih buktinja u požarno neosiguranom prostoru.

Dakle, sustav socijale, pokraden, urušen, razoren i izvan kontrole, ne daje nikakve nade ljudima koji su desetljećima taj isti sustav izgrađivali. Nemaju li osobnih zaliha ili donekle pristojnu i moralnu djecu, osuđeni su na tjeskobnu i neizvjesnu “zadnju dekadu”, gdje će smrt čekati kao oslobođenje od užasa, gorčine i nepravde. Čitam u novinama, da je razina humanizma u području gerijatrije, mjerilo kultiviranosti i stabilnosti države. Pa, eto, tu smo zaista na najmutnijem i najočajnijem dnu i ne treba daljnjih rasprava. Znak takvih čvrstih interesnih struktura bio je snop spojenih štapića, fasces, kojim je zorno izražena snaga “uključenih” u stvari, u odnosu na neuključene, sve ostale izvan kruga. Oni su kao vlati trave, koje će zgaziti svaka čizma i oklopnjačka gusjenica.

Fašizacija je najprije vidljiva u odnosu prema slabima, koji postaju teret i balast, kad ne opslužuju vlast i Crkvu i nisu bitni za prevagu neke političke opcije. Ratovi dokazuju da su upravo oni prvi na udaru istrebljenja. Nadalje, tu su i umjetnici, uvijek tretirani kao paraziti, kao oni koji “ne privređuju”, dok se njihova djelatnost, među tupom, skorojevićkom i osiljenom gomilom, tretira kao “prenemaganje”. Stoga ih treba ukinuti, obeshrabriti, lišiti osiguranja i minimalnih prava. Njihova udruženja su besmislena, nemaju pravo glasa ni odlučivanja, ne mogu utjecati na raspodjelu sredstava, dakle, irelevantno je što i kako stvaraju, jer od umjetničkog rada ne mogu živjeti. Da ne govorimo o onima izuzetno talentiranima, a koji su slučajno još i opozicionari “glavnoj struji” u umjetnosti. Ti si mogu tražiti rezervnu domovinu, dok su još na nogama i dok ih pamet i kreativnost donekle služe. Pogodna je i poželjna samo ona kultura, koja operira nacionalnim kičerskim simbolima i znakovima, te se apologetski odnosi prema ideologiji.

Ah, da, šećer na kraju. Veličanje majčinstva, navodna silna briga o potomstvu i demografskoj slici, upravo doživljava očekivani krah. Ništa od statusa “majke odgajateljice, od pristojnih naknada i stabilnih obiteljskih uvjeta. To previše košta našu rastrošnu državu, koja ne bi mogla davati astronomske plaće političarima, bez obzira na uspješnost, pa onda oni ne bi mogli slati djecu u Amerike i kojekuda, jesti lososa i imati sedam do devet paralelnih adresa i boravišta u Lijepoj našoj. Bila bi to zaista grozna nepravda i možda znak da je društvo na nekom putu oporavka. A to zaista ne bi mogli dopustiti oni koji u interesnom “snopiću” drže i svoj štap. Kad bismo ga prelomili, snop bi oslabio, i onda, jao, ne smijemo ni zamisliti što bi se dalje dogodilo!

The post Božica Jelušić: VLATI TRAVE NA MRAZU NEMILOSRĐA appeared first on Tacno.net.

Iz tiska su izišle Ratne zabilješke 1941.-1945. fra Josipa Markušića. Riječ je o zabilješkama koje je ovaj bosanski franjevac vodio u vrijeme Drugog svjetskog rata. Markušić je u to vrijeme živio u franjevačkom samostanu u Jajcu i gotovo svakodnevno bilježio što se događa u samostanu, gradu i njegovoj okolici.

Knjiga Ratne zabilješke 1941.-1945. fra Josipa Markušića bit će predstavljena u utorak, 21. siječnja 2020. godine u 19 sati u Maloj galeriji samostana Sv. Ante, Bistrik – Sarajevo, Franjevačka 6.

O knjizi će govoriti: Drago Bojić, Ivan Lovrenović i Ivan Šarčević. 

Markušić opisuje ratne užase i stradanja, iskustva s različitim vojskama koje su boravile u gradu i koristile samostanske prostorije, živote običnih ljudi, a povremeno zapisuje i ono o čemu izvještavaju radijske postaje, što pročita u tisku ili što naprosto čuje od ljudi ili zapazi na pijaci. Sve to dočarava atmosferu života u gradu Jajcu preko kojeg se prelamaju interesi sukobljenih strana u ratu, u kojem su počinjeni zastrašujući ratni zločini, ali u kojem je i u tim teškim i prevrtljivim vremenima bilo i međusobne ljudske solidarnosti s onu stranu vjerskih, nacionalnih, ideoloških i političkih isključivosti. Ratne zabilješke su svakako preporučljivo štivo za sve stanovnike Jajca i njegove okolice, ali i za druge koji žele više saznati o tom vremenu, stoji u uvodnoj napomeni urednika fra Drage Bojića.

Rukopis Ratnih zabilježaka fra Josipa Markušića, koje se nalaze u arhivu Franjevačkog samostana u Jajcu, sačinjavaju dnevnički zapisi vođeni s manje ili više dosljednom kronologijom od 27. ožujka 1941. do 31. prosinca 1945. godine, piše u predgovoru priređivač dr. Jozo Džambo, povjesničar iz Münchena. Džambo je napisao i popratne bilješke i komentare, preveo latinske dijelove i izabrao dokumente koji pomažu lakšem čitanju Markušićevih zabijleški i boljem razumijevanju vremena Drugog svjetskog rata.

Fra Josip Markušić (1880.-1968.) je jedan od najznačajnijh bosanskih franjevaca 20. stoljeća. O njegovom životu i radu, pisac pogovora Ratnih zabijleški Ivan Lovrenović ističe: „Po jednoj snažno određujućoj crti Markušić je među franjevcima i katoličkim intelektualcima XX stoljeća u Bosni i Hercegovini jedinstvena pojava: on je čovjek sa živim, sveobuhvatno i koherentno izgrađenim pogledom na svijet – praktično-teološkim, socijalno-etičkim, povijesnim, kulturno-estetskim, političkim. (…) Takav, Markušić prirodno iskoračuje i u svjetovnu sferu, i među ljude najrazličitijih profila, pripadnosti, svjetonazora, zanimanja, a da to ne stvara napuknuće u njegovom svećeničkom, redovničkom i vjerničkom habitusu. S takvim idejama i stavovima, s takvim profilom i djelovanjem, ostavio je ovaj neobični fratar primjer i baštinu koja ima živu moć da čovjeka misaono zaokuplja i etički obavezuje, bio on vjernik, ne bio, pripada li ovome ili onome narodu, ili ne pripada nijednome, nego pripada ljudstvu koje s nemirom, i s nemirenjem, gleda na svijet i na život ljudski.“

Ratne zabilješke su objavili Franjevački samostan Sv. Luke u Jajcu i izdavačka kuća Synopsis (Sarajevo-Zagreb).

The post Predstavljanje knjige ‘Ratne zabilješke 1941.-1945.’ fra Josipa Markušića u Sarajevu appeared first on Tacno.net.

foto enterijer.ba

Zapis u povodu izložbe “Zagrljaji” Safeta Zeca u Historijskom muzeju u Sarajevu

Safet Zec, taj magijski likovni žrec, prvosvećenik likovnosti, podjednako u Bosni i Hercegovini, preko Oceana, kao i u jednoj od kolijevki likovnosti, Italiji, jednako cijenjen i poštovan od najstručnije likovne kritike kao i masovnog galerjskog i muzejskog publikuma, predstavio je grandiozan opus najplemenitije ljudske akcionosti u našim malim životima – zagrljaja dvaju bića pod kapom nebeskom.

Čudo ruku o kojem je u literaturi svjedočio bravuroznošću svoje poetičnosti u prozi hrvatski velikan Ranko Marinković, Zeca je odvelo u širokom luku od realiteta do metafizisa, poglavito u nanosima pristajućih boja.

Zagrljaji kao susreti dvaju bića, zagrljaji sastanaka, zagrljaji rastanaka, bolni i radosni zagrljaji, sve je to dio velikog likovnog eseja o temeljnoj ljudskosti, koja kreće od ruku i završava u rukama. Ima li išta grandioznije u ljudskom čuvstvu?!

Majstorstvo crteža i uravnotežena likovnost boja karakteriziraju ovu izložbu.

foto enterijer.ba

Kontrastirana ali i kontekstirana među mudre povijesnice koje progovaraju temeljnim istinama, jer ne bi bile pod krovom ove umjetničko znanstvene institucije, Zecova razbokorenost čovjekoljublja pravo je obilje, svojevrsni symposion, čudo tvoraštva ruku…

Svojom likovnom ritualnošću posebno fasciniraju manji formati ovoga grandioznog postava, koji u blizini i dosluhu sa svjedočanstvima starih hartija, donose nove sadržajnosti, pa i gledateljev potpuno novi pogled i na povijest i na suvremenost.

Ova Zecova parada majstorstva, cjelina izložbe i temeljni osjećaj duboko harmonizirane duhovnosti čudo zagrljaja ostavljaju za vječno pamćenje. Trenutak je to umjetnikove duboke intime i iskrenosti. Bravo Maestro!

Komplimenti Historijskom muzeju.

Izložba dubokog smisla i istinskog humaniteta u razarajućem mraku sveopćeg beznađa, fašizacije i mizantropije na svakom koraku!

Foto Radiosarajevo.ba

The post ČUDO ZAGRLJAJA appeared first on Tacno.net.