Mirsadi
Sjećam se, bio je kraj jula, početak augusta, polako se na sarajevskoj hirurgiji gasio život mog oca Nurudina. Močila sam peškire, stavljala mu obloge na čelo ne bih li mu barem malo olakšala muke. I, sjećam se, jedna od stvari koja mu je mogla izmamiti osmijeh na lice bile su, osim porodičnih, priče o našem porušenom gradu koji ponovno niče iz pepela. „Evo, upravo se grade otvoreni bazeni, pa kad izadješ, ići ćemo zajedno na kupanje, kao nekad na klizanje“ Oboje smo znali da nećemo,ali moj otac se ipak osmjehivao. Otišao je tiho, kako je i živio. Nikada nije išao ljekaru, bolest nije priznavao. „Ja molim Boga da mi da da živim sedamdeset pet godina, to je dovoljno. Ako on da još malo od sebe, neću se buniti“. Tako je i bilo. U februaru je napunio sedamdeset pet, a umro u augustu.
Ali, nije mi bila namjera pisati o ocu, htjela sam samo reći da sam sretna što sam naslijedila, osim mnogih teških i ubojitih, ovu njegovu lijepu osobinu: da se radujem izgradnji, podizanju, pokretanju novog, ljubav prema svome gradu. O ovom sam razmišljala dok sam išla tražiti kakvu pristojnu odjeću u kojoj ću prošetati crvenim ćilimom SFF-a. O tome, kako se radujem što ga imamo, što ubrzo nakon toga dolazi Balet Fest, maratonska sjedenja na MESS-u, uz koji sam odrasla(kao i uz BITEF), pa onda Sarajevski dani poezije na kojima ću opet, nadam se, imati priliku razgovarati sa kakvim svjetskim velikanom poput Charlesa Simića, Mahmuda Derviša. Onda JAZZ festival sjajnog Edina Zupčevića i tako redom.
Ne, ne smatram da se kultura jedne zemlje može temeljiti na festivalima, rado bih kad bih imala vremena i prostora pisala o tome da nam je „provincija“ zapuštena, da Tuzla, Zenica, Mostar, Banja Luka moraju imati simfonijske orkestre, najradije bih pisala i o najgorućijem problemu: potrebi reforme obrazovanja, o djeci sa invaliditetom koja nemaju adekvatno školovanje, ugroženosti financiranju kulturnih institucija.
Ali, to mi nije tema. Već jedan sin, i pomalo kćer kojoj se kod nas u Bosni i tako i tako često od milja kaže: sine.
Htjela sam, zapravo, pisati o filmu „Sin“ redateljice Ines Tanović. To je jedini film koji sam uspjela vidjeti na festivalu, (stižu mi lijepe vijesti da je nominiran ispred BiH za Oscara) osim onog francuskog, u kom sam igrala.
Film prije svega briljantnog scenarija, snažnih emocija i redateljskih slika, odličnih glumačkih kreacija. Film jedne žene čije mi je lice uvijek izgledalo dramski, antički.
Film, koji je, kao i život sam, prepun ljepote ali i užasa u isti mah. Film ljubavi, roditeljske ljubavi koja natkriljuje svoju djecu, usvojenu ili rodjenu, ljubavi koja bi htjela da ih izvede na pravi put, ali često taj put ne može pronaći jer su putevi odgoja trnovita staza kojom koračmo oprezno, puni brige, strahova, najboljih namjera, a često na cilj ne stižemo onako kako smo zamislili. Zašto? Niko na to pitanje ne može odgovoriti. Šta su starinske, a šta moderne metode odgoja? Kako smo prošli mi, koji smo odgajali djecu sve po modi osamdesetih da svoju djecu podižemo po metodi tada popularnog američkog autora dr. Spoka? Kakve rezultate su polučivale naše nane(majke) koje su imale devetoro djece i nisu imale vremena ni mogućnosti da čitaju slične knjige, već razmišljale o tome kako ih prehraniti? Večera: hajte djeco na šljivu u bašći. Mene je ujutro ponekad budio miris lepinjica napravljenih od ostataka majkinog domaćeg kruha koje su se pekle u fijaker -šporetu, koje je majka namazala uljem, posula solju i biberom. Bilo je, možda u tom mirisu više ljubavi i poticajne snage da se krene u školu i u novi dan, nego u biciklu sa 18 brzina koji Arman, glavni junak „Sina“ dobija na poklon. Ne zato što njegovi roditelji pogrešno misle, nego što je to donijelo vrijeme kapitalizma u koji smo zakoračili, pa stojimo raskrebečeni izmedju dva svijeta, a ni u jednom nismo kod kuće.
Sa sadržajem filma ste već sigurno dobro upoznati. Jasna i Senad, bračni par sarajevskih intelektualaca, najprije usvajaju jedno dijete -Armana, da bi par godina nakon toga (neko takve slučajeve naziva božjom providnošću, da dobiješ i svoje rodjeno dijete jer si učinio dobro djelo, usvojio siroče) dobio i rodjenog sina Dadu.
Jedna od bezbroj prelijepih slika filma je slika panorame noćnog Sarajeva, u kojoj vidim koliko Ines Tanović voli svoj grad, kao i ja i moj otac, jer samo onaj ko voli može tu ljubav pretočiti u takve poetske slike. Kroz glavu mi prolaze rečenice, svima nam poznate: „Odakle god ga pogledaš, to je grad“. (Andrić) „Neka ga uzvišeni Bog čuva od svakog zla, neka bude uništen neprijatelj Sarajeva ako ga bude bilo“ (Mejli, ovu pjesmu sam izgovorila na početku opsade u radio emisiju Zdravku Grebi).
Da, trepere božanstvena svjetla našeg grada, ali se u njegovoj utrobi, kao i u utrobi svakog velegrada, iza zavjesa navučenih preko prozora i balkona odvijaju teške drame porodica koje tu žive, od kojih je „svaka sretna na isti, a svaka nesretna na svoj način“ A, na njegovim obroncima iznad tih svjetala, odakle su nekad gadjali oni koji su sijali smrt po gradu, skuplja se razularena omladina, drogirana, trijumfalno prikupljajući neko novo oružje. Priča se i o odlasku u Siriju, ne iz ideologije, već onako, usput: prolaze nm srsi uz kičmu dok Dado, ni dobacio do puberteta, veli: Kažu da je to pravi adrenalin, ne kao video igrice. A, i dobro se plaća.
U porodici Jasne i Senada, plemenitih ljudi koji su usvojili tudje dijete, Armana, kao što to često biva, u pubertetu se dešava nešto naizgled apsurdno: usvojeno dijete u traganju za svojim identitetom, najprije agresiju okreće prema onima koji su ga usvojili. Možete zamisliti koliko boli to nanosi roditeljima usvojiteljima. I malom Dadi, koji u Armanu gleda svog starijeg brata-junaka.
Ali, film ne bi bio ni izdaleka tako dubok i kompleksan da se radi samo o agresiji koju izaziva činjenica da je Arman usvojen. Agresiju izaziva i pubertet sam po sebi, kao vrijeme rušenja autoriteta, vrijeme kad se probija ljuska jajeta da bi se ptiče izleglo. Agresiju potiče i činjenica odrastanja u gradu u kome se naslućuju posljedice rata i opsade, brutalno vrijeme tranzicije, i još puno toga nerazjašnjenog što se trudimo dokučiti čitajući Fromovu „Anatomiju ljudske destruktivnosti“ i sličnu literaturu, e ne bismo bi barem donekle objasnili sebi ovaj svijet.
Glavni likovi u filmu- drami redateljice Tanović su veoma kompleksni.
![]()
Foto I.Š./klix.ba
Film počinje „in media res“. Usvojeni sin Arman vraća se sa aerodroma, ko zna odakle, gdje je išao da se susretne sa svojom biološkom majkom. Poziva. Preko mobitela čujemo neke formalne, hladne, odbojne, dehumanizirane (a kakve bi drugo i mogle biti) rečenice, iz kojih, razumjeli mi engleski ili ne, shvaćamo da se majka nije pojavila. Arman se vraća kući: „Kurva, kurva, nije došla. Zašto me je ostavila“? Potresna je ta slika: okružen bratom Dadom, ocem i majkom usvojiteljima, Arman uzvikuje: „Ja sam sam, sam“! Gleda se u ogledalo, pred kojim ponekad stojimo ne bismo li sebi odgovorili na pitanje ko smo. Suosjećamo s njegovom boli kad krši to ogledalo u hiljadu komada. Lik Armana, kao i mnogih drugih u filmu je toliko složen da bi mi trebao veliki prostor da samo njega opišem. Odlične su i tačne rečenice Ines Tanović kroz cijeli film, koje izvlače na površinu dušu tog djeteta usvojenca: „Ja sam uvijek kriv za sve“. „Ja sam vam pokvario život.“
Ono što probija u svakom momentu je osjećaj koji taj lik nosi cijeli život, bez obzira šta se snjim dešavalo, osvajao nečiju ljubav ili ne: suvišni čovjek, osjećaj da je biće koje nikome nije potrebno.
Arman je dijete koji nosi veliki osjećaj za druge, za nanu i dedu, za brata Dadu, za poginulog prijatelja, i, poput pravih, velikih junaka, osjećaj za pravdu. Po cijenu da dobije ukor i bude izbačen iz škole, štiti djevojčicu od nasilnika koji joj otima telefon. Voli on i Jasnu i Senada, ali ona agresivnost o kojoj sam na početku govorila, često, poput leitmotiva cijele priče izbija na površinu iz njegove duše i on roditeljima nanosi duboku bol. U trenutku kad majka više ne može da se suzdrži, u kojem, kad pronalazi kod Armana ispijenu bocu žestokog pića krene plakati, šamarati ga, grliti i moliti za izvinjenje, u kojem kaže: „Ali, nisi sam, mi smo tvoja porodica, mi smo te izabrali“, on odgovara: „Ali ja nisam izabrao vas“.
Taj lik napisn je, a bogme i odigran, u velikom rasponu: nježnog, uplakanog, povrijedjenog djeteta, mladića koji daruje ljubav djevojci, brata zaštitnika, ali i strašnog, violentnog nasilnika koji kupuje oružje, poigrava se s njim, kockara vlastitim životom i životima svojih drugova u jednoj od antologijskih scena našeg filma: igra ruskog ruleta u sarajevskoj žičari.
Uvijek sam mislila da talenat nije ni prelazan ni nasljedan, ali sudeći po onom što nam je demonstrirao mladi Dino Bajrović, mijenjam mišljenje. Bajrović junior, pretpostavljam još student, sa tolko je dramske snage, toliko potresno odigro svog Armana da možemo samo pozdraviti u našoj sredini budućeg velikog tragičnog junaka, Hamleta, Kralja Leara, Edipa. Pokazao je zaista veliku skalu izražajnih mogućnosti, a očito da je vođen i sigurnom rukom Tanovićeve.
Lik oca tumači Uliks Fehmiju, a majke Snežana Bogdanović. Jedna skoro aristokratska bosanska, osiromašena intelektualna porodica. Nedavno mi je jedna francuska intelektualka rekla: „Znaš, mi smo o vama sticali dojam na osnovu Kusturice i Bregovića, da nije bilo Florance Hartman ne bismo znali ni šta se ovdje u ratu događalo ni ko ste vi, zapravo, ali sad imamo neku drugačiju predodžbu.“
Hvala Ines Tanović što i ovim filmom pokazuje dostojanstvo bosanske, doduše unesrećene i osiromašene porodice, porodice koja to osiromašenje nosi dostojanstveno. Porodice koja njeguje tradiciju i običaje Bajrama, i odlaženja na izjavu saučešća, i poštovanje i brigu za ostarjele roditelje. I što će ovaj film, zahvaljujući nominaciji za Oskara, pokazati jednu drugačiju sliku o nama, drugačiju od slika u kojima se prelijepa Mira Furlan siluje u WC-u, a potom povlači voda iz vodokotlića dok ona leži ponižena na hladnom betonu WC-a.
Uliks Fehmiju je glumac koji ima lice koje, čim se pojavi, nosi sa sobom dramu i kojem vjerujete od prvog momenta. Znam da sinovi ne vole da ih poredimo s očevima, ali njegov otac je bio takva grandiozna antička figura svjetskog glasa, čiji smo životni stav ispoštovali do kraja, kao i njegovu smrt, i molim ga da se ne ljuti za ovu malu digresiju. Volimo i njegovu majku, veliku Branku Petrić. Cijelo vrijeme filma sam se pitala: koju to dramu iz prošlosti Senad kojeg tumači nosi zatomljenu u sebi, osim ove sadašnje s djecom. Ona nam se u trenutku otkriva, samo u jednom kadru: Arman svojoj djevojci, na ruševinama Olimpijade, u bob stazi, govori da je njegovom poočimu jedna granata ubila majku, oca i brata. Djevojka ga zagrli, i u toj toploj i nježnoj slici počinje i završava se cijela priča o ratnom fonu koji se osjeća u pozadini filma. Nježan u scenama kad kupa Armana, silovit ali i nesretan kad ga savlada emocija pa preburno reagira kao u sceni proslave Bajrama.
Snježana Bogdanović igra majku. I, poput većine naših majki, odučna da sve drži na okupu, da da red i sklad cijeloj porodici. Najuvjerljivija u trenucima očaja kad pronađe praznu flašu žestokog pića u Armanovom krevetu, kad više ne može izdržati i krene urlati, plakati, šamarati sina, u trenutku gubitka snage. Tačan je film još u jednoj stvari: Kad stvari krenu po zlu, mada se sve činimo da ne bude tako, kreće preispitivanje: „Ja sam kriva“.
Sjajan je scenarij i kad majka i otac vode dijalog: “ Voliš li ga ti? A, voliš li ga ti? Volim ga, najviše što je moguće“.
Što je moguće? Što je moguće voljeti, ili što je moguće voljeti tuđe, usvojeno? – pitamo se.
Majka je ta koja prihvaća mirno i otkaz na poslu zbog sinovljenih suludih, kriminalnih radnji – žrtvuje sebe da bi ga spasla zatvora. A, koga bi drugog?
U filmu su dotaknute mnoge neuralgične tačke našeg života: djeca koja se iseljavaju, opijati koji se nemilice konzumiraju, djeca koja se kažnjavaju neodlaskom na ekskurziju, nekontrolirano nabavljanje oružja. Nismo mi po tome specifični, to je slika tranzicijskog društva, pa i današnjeg svijeta.
Kroz lik koji sa minimalno glumačkih sredstava, ali sjajno, tumači, zgodna, dugonoga, Maja Izetbegović, blago satirično je oslikana politčka kasta nadobudnih mladih kadrovika, koji hladno i u dvije riječi zatvaraju radničke pogone, otpuštaju radnike s posla. Duhovito i jezivo u isti mah.
Jasna, predsjednica sindikata radnika govori: „Ja sam odgovorna prema svojim radnicima“. Mlada kantonalna kadrovistica odgovara: “Vi ste odgovorni samo nama koji vas plaćamo“.
Dobra i duhovita je kreacija nane u interpretaciji uvijek sigurne Jasne Ornele Berry. Briljantan je Emir Hafizbegović. Taman misliš da si ga upoznao kao glumca, a on te iza ćoška dočeka nekom svojom novom bravurom. Ne znam da li je Ineskina ili njegova ideja da se u liku šlogiranog, toplog dede poigra malo Marlona Branda iz Kuma. U svakom slučaju, on je u godinama kad se glumački zanat usavršio a talenat produbio da može odigrati sve što mu padne na pamet, na radost gledališta.
U jednom veselom društvu svojom, duhovitom ulogom izdvaja se Admir Glamočak, nikad karikirajući, već istančano komički profilirajući svoj maleni lik, kao i kolege Minka Muftić, Izudin Bajrović. Uvijek siguran i tačan Ermin Bravo.
S ovim izgrađenim i već dugo profiliranim profesionalcima sjajno se nosi naturščik, mlađi sin Hamza Ajdinović.
Prema kraju se redaju strašne slike. Nakon smrti druga mladići kradu tramvaj, voze ga, pijani i razulareni plešu i izazivaju sudar.
Ipak, najsnažnija i najupečatljivija scena je scena ruskog ruleta koju začinje Arman. Ona se odigrava u jednom od simbola našeg grada -sarajevskoj žičari. Osjećaj užasa i straha za život dječaka koji su tu natrpani pojačava osjećaj klaustrofobije i visine na kojoj se ova suluda igra igra. Ko će poginuti, hoće li metak pogoditi mehanizam i svi zajedno se stropoštati niz padine Trebevića? Ne možemo a da ne mislimo u tom trenutku na malog Denisa Mrnjavca, na Mahira, Dženana i Davida. Cijelo vrijeme sam imala bolan predosjećaj: žrtva će biti mali, desetogodišnji, sin Dado. Ali, to se nije dogodilo, Ines očito nije htjela tragičan kraj na takav način. Nije htjela da nedužni, rođeni sin bude žrtva agresije usvojenog.
Ali, bez obzira što nema tragičnog kraja, ostaje znakovita predzadnja slika filma: Arman je ostavio Dadu na obroncima Trebevića. „Da se, malo očeliči i postane muško“- veli. Noć je, Dado prestrašeno zove Armana: „Dođi po mene“. Iza Dade je natpis crnim slovima: MINE. Na nama je da učitamo da li je to ona ista mina iz filma već Oskarom nagrađenog jednog drugog Tanovića.
Arman ranije govori da puni osamnaest i da je najbolje da ode iz ove kuće. Na poziv brata s Trebevića sjeda u auto, i nadamo se, kreće po njega.
Znam da nisam spomenula još puno glumaca, sjajnih drugih saradnika, ali ovo i nije filmska kritika, niti je ja znam napisati.
Ovo je mala zahvalnost za Ines Tanović i ekipu koji su napravili film koji me je duboko dotaknuo.
Dubinu problema razumijem i sretna sam što su i meni roditelji podarili osim Besime, još jednu sestru, Mirsadu, koja je došla u naš dom kad joj je bilo tri godine, i koja pjeva najljepše na svijetu. I kojoj posvećujem ovaj tekst.
The post Hasija Borić: SIN, KĆI appeared first on Tacno.net.
