(Edin Pobrić, Priča i ideologija, Samouprava, Sarajevo, 2016.)

Pobrićeva knjiga Priča i ideologija na  paradigmatičan način otvora nove puteve za ovdašnju akademsku kritiku i budi nadu da će budućnost akademske kritike biti oblikovana u njenom svjetlu: vrsnom spoju teorije, esejizacije i interpretativnog talenta iz čega uistinu niče kritika kao poezija o književnosti. 

Savremena znanost o književnosti u BiH i regiji, kao i na svim drugim jezičkim prostorima perifernim u odnosu na one u kojima se proizvodi književna teorija, u velikoj većini boluje od teško prohodnog, hermetičnog diskursa kojim znanstvenik pokušava pokazati veliko teorijsko obrazovanje. Zato je takva znanost najčešće puko prenošenje tuđih teorijskih stajališta u vlastiti diskurs a vrlo rijetko i njihova primjena u samom činu interpretacije književnosti. Takav hermetični teorijski diskurs u konačnici je znanstveno prazan a u osnovi pomodan, sljedbenički, čak provincijalan.

Edin Pobrić u svoje dosadašnje dvije knjige Vrijeme u romanu  i Univerzum simpatije, književnoteorijski diskurs Umberta Eca, pokazuje izuzetnu sposobnost inkorporiranja teorijskog diskursa u onaj interpretativni i esejistički, pri čemu teorijsko znanje biva neprestano dobro primijenjeno u analizi književnih tekstova. Književnoteorijsko znanje tu je podloga za analizu, alat u rukama interpretatora, koji je nerijetko pravi majstor i čitanju književnog teksta. Za razliku od onih akademskih kritičara koji o književnosti u stvari i ne pišu, nego u svojim radovima pomodno mašu teorijskim postavkama, Edin Pobrić se u svojoj kritici usidri u književni tekst i gotovo hedonistički ga interpretira. Otud su njegove studije, eseji i interpretacije uvijek pohvala književnosti i njenoj sposobnosti beskonačne proizvodnje višeznačnosti u jeziku. Ovakvo zasnivanje književnokritičkog teksta rezultat je Pobrićevog esejističkog i interpretativnog talenta koji nasušno nedostaju ovdašnjoj akademskoj kritici.  Odsustvo tog talenta vidi se već na prvi pogled u činjenici da danas akademska kritika u BiH i regiji gotovo da se i ne bavi poezijom koja je sublimacija upotrebe jezika u književnosti. Pobrić ne samo da piše o poeziji, nego je interpretira tako dobro da se može s pravom reći kako je on jedan od onih rijetkih akademskih kritičara koji su gotovo pjesnici u kritici. Po tome ova kritičar je, u bosanskohercegovačkom kontekstu promatrano, begićevac u najboljem smislu riječi, ali i neko ko je nadrastao model poetske kritike teorijskim utemeljenjem svoga teksta.

Ovakvo zasnivanje kritičkog teksta rezultira time da se Pobrićeve intrepretacije nerijetko čitaju s onom zanimljivošću i intenzitetom kako se oni stvaraju pri čitanju same književnosti. Pobrić se pri tom pokazuje kritičarem koji vraća dostojanstvo akademskom kritičkom pismu nakon što ga je ono izgubilo u postratnom prevelikom kontaktu s nacionalističkom ideologijom, postajući njenim službenikom i sredstvom izgradnje rigidne, kolektivno autoritarne forme nacionalnog identiteta.

Upravo  je kontakt nacionalizma  i akademske kritike osnovna tema prvog dijela ove Pobrićeve knjige, gdje on kao esejist i interpretator književnosti, te teoretičar i akademski kritičar, na primjerima ideološke zloupotrebe Andrića i Selimovića, ali i poimanja književnosti kao isključivog sredstva izgradnje nacionalnog identiteta, pokazuje različite modele ideološke funkcionalizacije literature u našem društvenom prezentu. Komparativist i teoretičar po svojoj osnovnoj vokaciji, Pobrić u susretu sa akademskom književnokritičkom praksom koja se ideološki funkcionalizirala, veoma argumentirano razobličuje njene postavke i vraća književnost njenoj osnovnoj funkciji – umjetnosti riječi. No, kao poststrukturalist on ne preza ni od susreta književnosti i društvenog konteksta, pa književnost sagledava iz niza perspektiva, kako bi se ukazala njena polifonija i polisemija duž povijesne ose, ali i u sinhronoj ravni današnjeg bosanskohercegovačkog društva.

U tom smislu u ovoj knjizi posebno je dragocjen esej Naracija i ideologija. Polazeći od teorijskih stajališta Michela Foucaulta o nadziranju i kažnjavanju[1] i Althusserovih o ideologiji kao manipulativnom sistemu ideja, predodžbi, vrijednosti i njenim aparatima, te Gramscijevih o hegemoniji kao nenasilničkom obliku vladanja, Pobrić pokazuje modele pretvaranja književnosti u ideološki aparat nacionalizma. Naravno, hegemonijska moć to čini u obrazovnom sistemu, medijskoj prezentaciji književnosti, a ponajprije u akademskoj kritici. Na tom temelju ona suspendira polifonijsku prirodu literature, njenu gnoseološku i ontološku osnovu i estetsku funkciju, da bi je pretvorila u nacionalističku pedagogiju. Bošnjakistika, srbistika i kroatistika stavljene u službu nacionalističkih oligarhija, pretvaraju polifonijske, mnogoznačne književne svjetove u epsku monofoniju koja nacionalni identitet gradi na principima arhaizacije, getoizacije i militarizacije, sa stalnim konstruiranjem slike nacionalnog susjeda kao povijesnog demonskog neprijatelja. Istodobno s tim, takva akademska kritika proizvodi stereotipe o unutrašnjim neprijateljima i na kraju postaje prostorom legitimacije ideoloških naracija kao znanstvenih istina u obrazovnom procesu i ukupnom društvenom polju.

Međutim, predmet Pobrićeve analize otud nije isključivo književnost i njen kontakt s ideologijom, nego i narativni sistem nacionalizma. Nacionalizam se u proizvodnji svojih mitova, predrasuda o drugima i stereotipa oslanja na religijske institucije, da bi preinačio i samo značenje smrti u kulturi, a potom i značenje Boga. Zato se Pobrićev esej širi u nekoj vrsti koncentričnih krugova od književnosti do ideologije kao suvremene mitologije (Terry Eagleton) koja svojim naracijama nastoji obuhvatiti cjelokupan sistem društvenih vrijednosti. Posebno inspirativno u Pobrićevom eseju jest pokazivanje načina na koji se modernistički, marksistički pisci svode na službenike nacija, prevode iz ateističkih svjetonazorskih konfiguracija na ideološki shvaćene vjernike koji u svojoj književnosti afirmiraju religijske vrijednosti. Tu na udaru nisu samo klasici modernizma kao što su Selimović i Andrić, već i Skender Kulenović, Kikić, Sijarić itd., tj. institucija književnosti u cjelini.

Pobrić se posebno usmjerava na zamke ideologizacije i esencijalizacije književnosti koje su u našem vremenu u bošnjakistici osvojile akademske institucije i proizvele čitave nizove akademskih sluga nacionalizma, baš kako su to u kroatistici i srbistici dogodilo koncem dvadesetog vijeka. Proces hegemonijskog discipliniranja društvenog prostora započinje narativnom proizvodnjom u akademskoj kritici, pa je ovaj esej uz još nekolicinu radova iz oblasti bosnistike, zapravo, neka vrsta paradigmatski važnog ukazivanja na potrebu preobražaja akademske kritike i njenog oslobađanje iz okova nacionalizma.

Objavivši ga kao uvodnik u prvom broju Novog Izraza,  kojemu je bio glavni urednik, Pobrić je očito bio nakanio da preko ovog časopisa pokuša proizvesti epistemološki lom u našoj akademskoj kritici, kako bi ona izborila svoju autonomiju u odnosnu na vladajuću ideologiju. U toj nakani spriječio ga je Upravni odbor PEN-centra BiH smijenivši redakciju prošle godine. Začuđuje u tom skandalu činjenica da dvoje akademičara, Nedžad Ibrahimović kao predsjednik i Andera Lešić, članica Upravnog odbora PEN-a, provode smjenu redakcije koja je krenula u preobražaj književne znanosti. Tim činom oni su, kao i drugi članovi Upravnog odbora, omogućili nacionalističkoj akademskoj kritici dodatnu legitimaciju u društvu i spriječili epistemološki obrat književne znanosti. To pokazuje i novi broj ovog časopisa kojeg je uredio Željko Ivankvić, a čija je većina priloga ispod svake iole ozbiljnije književnokritičke razine.

Drugi esej teorijske naravi u Pobrićevoj knjizi nosi naslov Nauka, semiotika, književnost, a zaokupljen je problemom granica u tumačenju književnosti i konstituiranjem istine u interpretaciji. Polazeći od Foucaultove definicije istine koja „ nije sklop mišljenja i predmeta, nego ono što misao prisiljava da misli na određeni način“ uz neizostavnu „brigu za sebe i druge“, Pobrić ukazuje na odgovornost u konstituiranju istine književnog teksta u interpretaciji. Na toj osnovi on zagovara Ecov stav o interpretaciji kao beskrajnom univerzumu, odnosno o pluralnosti interpretacija koje tvore dijalog o istini književnog teksta. Tako se interpretacija ukazuje kao semiotički proces odgonetanja značenja, a u kontekstu bosanskohercegovačke akademske kritike ovaj esej prevladava monopol na istinu nacionalizma koji hoće nametnuti normativnu, patrističku interpretaciju književnosti. Pobrić analizarijući poetiku slučaja u Dostojevskog i Tvrtka Kulenovića dokazuje tragom Rortyevog stava o kontingenciji i kontingentnost same interpretacije kako bi se prevladali dominirajući nacionalizam i esencijalizam u ovdašnjoj akademskoj kritici. Ne, dakle, bjekstvo u esencijalističku vanvremenost, nego povratak odgovornosti za semiotičku kontekstualnost književnog teksta pred njegovom nacionalističkom zloupotrebom – to bi unekoliko aproksimativno bio nalog ovog Pobrićevog eseja.

Priča i ideologija tako razotkriva zablude i dekonstruira stajališta one akademske kritike koja hoće proizvesti normativnu, kanonsku interpretaciju nacionalnih književnosti u BiH da bi se nametnula društvu kao metaoznačitelj nacionalnog identiteta. Potom se u Pobrićevim tekstovima izlaže ljepota književne umjetnosti u beskonačnoj semiozi, a njegove interpretacije plijene svojom imaginativnom širinom i strasno izvedenom argumentacijom.

Uz Andrića i Selimovića u ovoj knjizi su u prvom planu klasici bosanskohercegovačke književnosti, Tvrtko Kulenović, Ćamil Sijarić i Hasan Kikić, da bi im Pobrić pridružio i intrepretacije djela tzv. srednje književne generacije (Admirl Mahić, Faruk Šehić, Emir Šaković itd.)

Posebna vrijednost ove Pobrićeve knjige sadržana je u novom intrepretatvnom uglu u čitanju kanonskih djela. Prije svega smion kritičar, on ne preza da se uhvati u koštac sa onim djelima i autorima koji su u akademskom polju označeni kao autori problematičnih ideoloških stajališta. Tu je u prvom planu Andrić i njegova pripovijetka Pismo iz 1920, koja je izazvala velika ideološka sporenja. Andrić, označen u bošnjačkoj nacionalističkoj kritici kao bošnjakomrzac i islamomrzitelj, neko ko je u svom djelu dao krivu sliku povijesne stvarnosti i otominizaro Bosnu za račun evropocentrične ideološke moći, postao je pisac slučaj od kojeg nenacionalistička akademska kritika bježi za račun svog komoditeta koji nerijetko prelazi u malograđanštinu. Pobrić uzima najteži moguće zadatak – interpretirati pripovijetku u kojoj je tobože Andrić iznio svoj ideološki stav i označio Bosnu kao zemlju mržnje. Međutim, pažljiva analiza narativnih pozicija i povijesnih konteksta  obuhvaćenih u priči omogućuje mu da je čita kao polifonijsku narativnu scenu sudara i dijaloga glasova i različitih idejnih  stajališta, da bi se Pismo iz 1920. ukazalo i kao vapaj za ljubavlju njegovog naratora Maksa Levenfelda. Bahtinova teorija o narativnoj polifoniji i nalazi naratologije omogućuju Pobriću da Andrićevu pripovijetku promatra kao dijalošku scenu na kojoj narator i njegov prijatelj ne raspodjeljuju ideološka stajališta, a naratorovo se sagledava u kontekstu globalnih kretanja između dva svjetska rata. Tako se u Andrićevoj pripovijetki otkriva antimilitaristički stav generacije intelektualaca koja je preživjela užase Prvog svjetskog rata, a iščekuje onaj nadolazeći. Istodobno, naratorova ispovijest neimenovanom prijatelju sagledana je u kontekstu evropske krize humanizma pred Drugi svjetski rat, pa se priča iz lokalnog hrontopa izdiže na globalni plan. Nadalje, Pobrić otkriva narativne koncetrične krugove, da bi u veoma inspirativnoj intrepretativnoj imaginaciji i strasnoj argumentaciji pokazao kako se priča na kraju, u poenti u kojoj se prema Pobriću oglašava i sam pisac, tj. implicitni autor ironičnim komentarom naratorove tragične sudbine, pretvara u narativnu pozornicu u kojoj je mržnja pretače u narativnu figuru transpovijesne energije koja određuje odnose ukupnog svijeta. Bosna je, dakle, lokalno narativno žarište, odnosno referentni okvir narativne metafore o mržnji kao ključu koja uređuje čovjekov svijet. Takva interpretacija implicitno osporava one nacionalističke, bez obzira da li one u Andrićevom djelu nalazile velikosrpski argument za agresiju na BiH ili argument za uspotavljanje bošnjačkog nacionalizma.

Na sličan način Pobrić je u ključu Bahtinove polifonije, dijalogizma i karnevalizacije, te Derridine i Ecove semiotike interpretirao i Selimovićev roman Derviš i smrt,  ali i Tvrđavu,  otkrivajući kao komparativist Selimovićeve veze sa Dostojevskim i modernističkim romanom u cjelini. Analizirajući i nastanak romana kao žanra, Pobrić ukazuje i na mogućnost da je on u svojoj proteskoj prirodi mogao nastati i na nasljeđu tragedije, a ne samo iz parodijskog i humornog duha srednjovjekovne, odnosno renesansne kulture. Ovakav stav približava Pobrića onome što je Bela Hamvas tragom Lukacseve Teorije romana postavio kao tezu o nastanku romana kao naracije o stalno procesualnom identitu čovjeka moderne. Naime Hamvas u svojoj kratkoj Teoriji romana smatra da bi prema proceu individualizacije predak romanesknog junaka mogao biti i Šekspirov Hamlet, jer se izdvojio iz kolektiva i na svoja pleća prihvatio odgovornost za individulanu sudbinu i zbir njenih slučajnih okolnosti. Naravno, Pobrićeva teza o tragediji kao izvorištu romana približava ga i stajalištima Nikllasa Luhmana o dvije narativne tradicije iz kojih je nastao roman. Tradicija romanse i novele kao priča gdje jedna govori o fiktivnim prošlim događajima preko stvarnih likova, a druga o stvarnim sadašnjim događajima preko fiktivnih likova, omogućile su, prema Luhmanu, usisnu moć romana kao stalno protejskog žanra. Pobrićevo insistiranje na ironijskoj dimenziji Derviša i smrti, koja u romanu proizvodi i tragične okolnosti naratorove sudbine, omogućuje mu da uvidi složenost uvjeta pod kojima je oblikovana moderna romaneskna svijest. Taj skeptični romaneskni pogled i mora u sebi sabrati duh tragedije, koliko i humora, kako je to već pokazao Bahtin, a njegovim tragom na vrhunski esejistički način razvio Milan Kundera u Umjetnosti romana  i Iznevjerenim testamentima.

Takve smjele teorijske postavke, bez obzira slagali se s njima čitatelji ili ne, rezultiraju u Pobrićevim interpretacijama novim interpretativnim uglovima, pa se Dreviš i smrt pokazuje i kao roman o političkoj teologiji, koja njegovu priču o totalitarstičkom obrascu vlasti približava današnjem vremenu i njegovim hegemonijskim praksama.

Pobrić je ona vrsta interpretatora književnosti koji kanonska djela književnosti čita u pravilu iz novog, neobičnog ugla šireći horizont njihovih značenja i stvarajući okvir za uspostavu novih formi intepretativnih zajednica u prostoru akademske kritike. Ta inovativnost njegove kritike svrstava ga u današnje najznačajnije bosanskohercegovačke akademske kritičare.

Njegov inprepretativni talent dolazi do izražaja i u čitanju djela tekuće književne produkcije. Tu se u ovoj knjizi izdvaja esej o književnom opusu rano preminulog pjesnika i romansijera Emira Šakovića. Šaković kao politički pjesnik, koji je svojom ironijom oštro zasijecao i maligno tkivo bosanskohercegovačkog postratnog traumatiziranog društva, veoma je težak za interpretaciju. Međutim, Pobrić uviđa karkteristike njegove poetske jezičke redukcije, a potom i igara koje ironično ili satirično slikaju bosanskohercegovački prezent, da bi se u konačnici suočio i sa finim oblicima figuracija u Šakovićevom pjesničkom jeziku. Tako se Šakovićeva poezija sagledava u koncetričnim krugovima njenih značenja od ironijskih slika političke zbilje do traumatičnih prizora u kojima rat nakon svog svršetka pustoši ljude u bosanskohercegovačkom tranzicijskom beznađu. Tim se semantičkim krugovima dodaju i karakteristična Šakovićeva melnholija, autoironija i  sistemi grotesknih slika, pa se semantički učinci te poezije ukazuju i kao prodor u nov poetski jezik u kontekstu suvremenog bosanskohercegovačkog pjesništva. Reklo bi se da su Pobrić kao kritičar i Šaković kao pjesnik u semnatičkom sadjestvu ostvarili onaj hedonistički učinak koji može proizvesti samo vrijedna književnost i s njom usklađena interpretacija. A to iznova potvrđuje nalaz tzv. poetske kritike prema kojoj vrijedna interpretacija nastaje iz saglasja kritičara i teksta, tj. iz odziva kritičarskog talenta na onaj pjesnički.

Pobrićeva knjiga Priča i ideologija na  paradigmatičan način otvora nove puteve za ovdašnju akademsku kritiku i budi nadu da će budućnost akademske kritike biti oblikovana u njenom svjetlu: vrsnom spoju teorije, esejizacije i interpretativnog talenta iz čega uistinu niče kritika kao poezija o književnosti.

[1] Ips. Mišel Fuko, Nadzirati i kažnjavati, nastanak zatvora,  Novi sad, 1997.

The post Enver Kazaz: Kritika kao poezija appeared first on Tacno.net.

ADIEU

Otišla je na ahiret draga i nenadoknadiva Azra Begić.
Odnijela je svoje velike, mjesečaste oči, pune potopljenih slika,
tisuće rečenica iz knjiga pročitanih u nepovratnom vremenu.
U svemu što je radila, bila je besprijekorna i najbolja.

Spadala je u deset posto ljudi oštroga uma, jasna govora,
pouzdana ukusa, golema znanja koje je znala prenijeti u svijet.
Velika gospođa, jedna od mojih duhovnih učiteljica.
Gdje god je mogla, otvarala nam je prozore, iz kojih se
nazirala i prostirala beskrajna pokrajina duha i ideja.

Od Počitelja, Sarajeva, Zagreba, Pariza, do Egipta i Indije
protežu se crte njenog sazviježda, koje je sam Orion rukom
risao, za onu koja je imala mnogo, uživajući vazda u dosegnutoj
“raskoši jednostavnog”. Sabrala je gorljivost i strpljivost u
istom biću. Bila je toliko izuzetna, da si se samo oprezno
usudio svrstati u “njene ljude”, koje je sama birala i svojom blizinom
obogaćivala i uzdizala, bivajući nam na hajr i veselje.

Ne mogu iskazati koliko mi nedostaje, od ovoga časa nadalje.
Pratim je kroz polje smilja, u zraku milom i ugodnom, natopljenom blagim
solima, vjetrom,laticama bajama,onim neizgovorenim riječima,koje su
trebale biti prave i najintimnije.

Velim joj po stranici Heideggera “Kad rano jutarnje svjetlo
mirno preko brda raste”, molim te pođi tamo prva i pričekaj
me, neću iznevjeriti. Dolazim posve sigurno, u nekoj svemirskoj
sekundi, manjoj od treptaja oka, koja je cijeli ljudski život.

Adieu, Azra.

Božica Jelušić

The post Adieu appeared first on Tacno.net.

“Malu lisku” stručnog žirija za ulogu u predstavi “Buzdovan”, Komedija o jubavi kapetana Nikole Ivulića, Kruševačkog pozorišta iz Srbije, osvojila je glumica Biljana Nikolić. Ova je predstava izvedena kao predposljednja u konkurenciji 14. Međunarodnog festivala komedije “Mostarska liska”, koji se održava u organizaciji Narodnog pozorišta Mostar.

Do kraja festivala ostale su još dvije predstave: u petak, 28.4., kao posljednja predstava u konkurenciji festivala bit će izvedena predstava Narodnog pozorišta Mostar “Odumiranje međeda” po tekstu Branka Ćopića i u režiji Emira Kapetanovića. Dodjela nagrada je u subotu, 29. 4. u 20 sati, nakon čega slijedi predstava u čast nagrađenih “Stari klovni” Slovenskog narodnog gledališča Nova Gorica.

Na izvedbi predstave “Buzdovan” u Narodnom pozorištu Mostar bio je i glumac Tomislav Trifunović sa suprugom, čiji su sinovi Sergej i Branislav također poznati glumci. Tomislav Trifunović bio je glumac u Narodnom pozorištu Mostar 1970./1971. Njegova supruga je Mostarka, a Sergej Trifunović često ističe – da nije bilo Narodnog pozorišta, ne bi bilo ni njega.

“Sve je slučaj u životu. Slučajevi se dešavaju, nekad su sa happy endom, nekad nisu, a ovaj naš slučaj je ispao s velikim happy endom. Sergej je rođen u Mostaru, mlađi sin je također glumac… Moja supruga nikada nije bila glumica. Uvijek sam mislio, i s obzirom da smo nas trojica glumci pogotovo, da neko mora biti normalan u kući. Tako da je i ostala jedina normalna u kući”, kaže Trifunović kroz smijeh. Tomislav Trifunović došao je u Mostar kao gost festivala zajedno sa Kruševačkim pozorištem, čiji je član ansambla bio u dva navrata. “Meni je Mostar veoma drag. Tu sam imao puno prijatelja. Sve do 1991. sam dolazio u Mostar svake godine, nakon toga rjeđe. Naravno da sam se i sada u Narodnom pozorištu Mostar sjetio mnogo ljudi, dragih lica, dragih ljudi, kolega, prijatelja… Mnogi nažalost nisu više među živima. I čovjek se sjeti htio ili ne htio tih ljudi. Danas, šetajući Mostarom, sjetio sam se i mnogih ljudi iz grada s kojima sam se družio, s kojima sam sjedio po kafanama itd. Sve to donosi i malo sjete i tuga… Ali, život ide dalje”. Vjeru u pozorište, kaže, nije izgubio. Naprotiv.

“Ja se držim one devize Dostojevskog, koji je pisao mnogo mračnih romana, i u jednoj rečenici kaže ‘Samo će ljepota promijeniti svijet’. I ja duboko vjerujem u to da samo ljepota može promijeniti svijet. I ljude u tom svijetu. Ja sam u to duboko uvjeren i to će se desiti kad – tad. Mostarska liska je jedna od tih ljepota. Svaki festival koji se održava bilo gdje pod kapom nebeskom je velika ljepota za ljude, za žitelje, pogotovo za manje gradove to su praznici. I mislim da festivala treba biti još više”, kaže Trifunović. Pitamo ga za kraj hoćemo li ga ponovo gledati na sceni NPM-a, možda u nekoj predstavi Narodnog pozorišta Mostar. Teško mu je, kaže, pokrenuti se od kuće, ali – nikad ne reci nikad.

Glumica Biljana Nikolić, dobitnica “Male liske” po odluci stručnog žirija za najbolju glumicu/glumca večeri za ulogu u predstavi “Buzdovan”, kaže da je zbog nagrade presretna. “Nagrada me iznenadila, nisam je očekivala. Naravno da mi nagrada znači mnogo – prvo, što sam od ranije željela da dođem ovdje, a sad sam prvi put ovdje. Oduševljena sam gradom i utoliko mi je nagrada još draža. Publika je bila divna, vidi se da je prava pozorišna i da reaguje baš tamo gdje treba”, kaže Nikolić.

ŽIRI

Stručni žiri “Mostarske liske” radi u sastavu Ademir Kenović (predsjednik), Vedrana Seksan i Elmir Jukić, žiri medija: Maja begtašagić (predsjednica), Kristina Ljevak i Rijad Durkić, žiri publike Nada Dalipagić (predsjednica), Katica Omanović i Ilda Kero.

The post Stigao i glumac Tomislav Trifunović, nekadašnji član ansambla NPM-a: I Sergej i Branislav i ja smo glumci, supruga je jedina normalna u kući appeared first on Tacno.net.

uz dodjelu nagrada najboljima slijedi završetak“Mostarske liske” 

“Malu lisku” stručnog žirija za najboljeg glumca večeri za ulogu u predstavi “Odumiranje međeda” Narodnog pozorišta (Branko Ćopić / režija: Emir Kapetanović) osvojio je glumac Šerif Aljić. I ova predstava bila je rasprodana i za nju se tražila karta više. “Odumiranje međeda” je bila posljednja predstava u konkurenciji 14. Međunarodnog festivala komedije “Mostarska liska”, koji završava u subotu, 29. 4. u 20 sati dodjelom nagrada najboljim ostvarenjima po odluci stručnog žirija, žirija medija i publike. Svečanost zatvaranja festivala počinje u 20 sati u Narodnom pozorištu Mostar, a festival će svečano zatvoriti predsjednik stručnog žirija Ademir Kenović, višestruko nagrađivani režiser, producent i scenarist. U čast nagrađenih po prvi put na festivalu gostuje predstava iz Slovenije – “Stari klovni” Slovenskog narodnog gledališča Nova Gorica. Nadamo se da ćemo i umjetnicima iz Slovenije biti dobri domaćini i da će i oni uvidjeti zašto publika toliko voli “Mostarsku lisku”.

Glumac Šerif Aljić je nakon dodjele “Male liske” za najboljeg glumca večeri bio i sretan i iznenađen. Ovo mu je prva Mala liska za glumačku ulogu, i time i njegova najdraža. “Nagrada mi znači puno i zaista je nisam očekivao. Nemam veliku ulogu u predstavi, tako da mi je nagrada još draža. Ne znam šta da kažem, osim hvala žiriju, hvala publici, hvala medijima… Zadovoljan sam prije svega što festival traje – kada sam imenovan za direktora Narodnog pozorišta Mostar 2004. godine, gotovo zaboravljeni festival sam obnovio nakon 13 godina – 1991. je održano prvo izdanje festivala, kao i to što sam na određeni način ja bio taj koji je odredio na koji će se način Mala liska dodjeljivati – nakon svake izvedene predstave”, kaže Aljić. U predstavi uz njega igraju Saša Oručević, Amela Kreso, Ajla Hamzić, Jasmin Krpo, Mirsad Elezi, Emir Spahić, Goran Lozo, Vedran Vilogorac i Emir Sejfić.

U subotu, 29. 4. u 20 sati, nakon svečanosti dodjele nagrada najboljima, u Narodnom pozorištu slijedi predstava “Stari klovni” (OLD CLOWN WANTED / Petit boulot pour vieux clown).

O predstavi: U hodniku bez prozora, na vratima je zakačen oglas za posao. Izgleda, kandidati za posao će biti tri stara poznanika. Ostarjeli cirkusanti Filippo i Niccolo nekada su bili slavni tandem, ali njihovo drugarstvo sada je na kušnji jer je samo jedna “mala uloga za klovna u godinama” na raspolaganju. Uskoro im se u čekanju pridružuje Peppino, njihov nekadašnji učitelj i mentor. Radost njihovog susreta je pomračena napetošću i tenzijama; njih trojica su očajni jer su zaboravljeni i osuđeni na gorku samoću… (Predstava je titlovana – s prevodom na naš jezik)

The post “Mala liska” Šerifu Aljiću appeared first on Tacno.net.

Od studentskih dana poznajem Jasnu Bery. Režirao sam predstave u kojima je uspješno igrala, bio sam joj direktorom, ali ono što se desilo ovoj glumici na izvedbi predstave Dobri ljudi u vremenu zla nisam, do sada doživio nigdje u kazalištu.

Igrajući ulogu srebreničke majke, u ovoj predstavi Beryjeva je u toj mjeri navukla tragički habit majke Sevde iz vremena planetarne srebreničke tragedije, da su emocije, jednostavno, na trenutak potisnule profesiju.

U zajedničkom nastupu osviještene, partnerski čvrste igre sa Slavenom Vidakom, Mirzom Mušijom, Irenom Mulamuhić i Aidom Bukom nije uspjela zaustaviti suze ni nakon završetka predstave. Desilo se to na izvedbi u Tuzli.

U razgovoru sa autorom teksta i redateljem nakon izvedbe Jasna Bery samo je rekla: „Izgubila sam glumačku distancu, prvi put u životu…“

Beryjeva se poistovjetila sa tragičnom sudbinom lika iz predstave Dobri ljudi u vremenu zla, a tragično vrijeme krvavih ratnih raskola i razdioba u BiH sa događajima unutar jednosatnog teatarskog akta…

Zato sam se zapitao gdje zapravo prestaje scenska realnost i magija glumca unutar nje, a gdje počinje prijesan, obični život…

Poznavajući glumačke kvalitete i ukupnu oduhovljenu ljudskost glumice Jasne Bery do današnjih dana, naprosto me progone te njene suze. Ona igrajući u ovoj predstavi dokumentarnog karaktera, pokazuje koliko elementarno, do kraja temeljno ljudsko osjećanje kroz snažnu emotivnost jednostavno briše granicu između života i (ipak, režirane!) scenske stvarnosti.

Osupnut pothvatom Svetlane Broz, koja je smogla snage da sakupi svjedočenja o ljudskoj dobroti u krvavom ratu, a potrešen ovom reakcijom Jasne Bery, zaključujem da nisam pogriješio režirajući ovu predstavu, koja svima nama koji smo dio tima čini zadovoljstvo, obzirom na identične reakcije publike u svim mjestima u kojima je igrana, koja je doslovno tokom cijele izvedbe, dakle ne samo u pojedinim trenucima, brisala suze i nije mogla ne pokazati najdublje ljudsko osjećanje koje  izaziva predstava temeljena na autentičnim ispovjestima o dobroti.

The post GDJE PRESTAJE GLUMA? Ili o suzi Jasne Bery appeared first on Tacno.net.

Veliku lisku – Grand prix za najbolju predstavu u cjelini 14. Međunarodnog festivala komedije “Mostarska liska” po ocjeni stručnog žirija osvojila je predstava “Malo blago” Gradskog pozorišta Jazavac iz Banja Luke, po tekstu Elen Marfi i u režiji Slađane Kilibarda. Po ocjenama publike, najbolja je bila predstava domaćina – Narodnog pozorišta Mostar “Odumiranje međeda” Branka Ćopića u režiji Emira Kapetanovića, s prosječnom ocjenom 9,7, koja je osvojila Veliku mostarsku lisku publike. Veliku mostarsku lisku za najbolju predstavu po ocjeni žirija medija osvojila je predstava “Malo blago” Gradskog pozorišta Jazavac iz Banja Luke.

Veliku Lisku za najbolju režiju – plaketu “Ahmet Obradović” po odluci stručnog žirija osvojio je Zijah A. Sokolović za predstavu “Demokracija”, tekst i režija: Zijah A. Sokolović, produkcija:  TheArto, Udruga Riječi / Prave / Presdtave, Zagreb – Yugoart, Beograd. Po ocjeni stručnog žirija, Velika Liska za najbolju glumicu pripala je Slađani Zrnić za ulogu Lane u predstavi “Malo blago” Gradskog pozorišta Jazavac, Banja Luka, dok je Velika Liska za najboljeg glumca pripala Borku Periću za ulogu Frane u predstavi “Jedan sluga, dva gospodara” Satiričkog kazališta Kerempuh iz Zagreba, u režiji Vite Taufera.

Posebna nagrada stručnog žirija Velika mostarska Liska pripala je Ajli Hamzić, glumici Narodnog pozorišta Mostar. Zbog nagrade je bila presretna, jer ta je nagrada, kaže Hamzić, dokaz da ide pravim putem i nada se da će tim putem nastaviti i u budućnosti. “Posebnom nagradom žiri nagrađuje glumicu Narodnog pozorišta Mostar Ajlu Hamzić. Želimo da joj ova nagrada bude ohrabrenje i poticaj u daljem radu i glumačkom razvoju prepoznajući u njoj ne samo talenat i glumački potencijal, nego i novu energiju koja osvježava i privlači pažnju”, navodi stručni žiri u obrazloženju nagrade.

Nagrade za predstavu “Malo blago”, kao i nagradu za najbolju glumicu ostvarenu u ovoj predstavi, na svečanosti je preuzela glumica Slađana Zrnić: “U ime Gradskog pozorišta Jazavac i u ime umjetničkog direktora Ljubiše Savanovića zahvaljujemo se zbog dvije stvari: ovo je nova predstava i naše prvo gostovanje izvan Banja Luke je bilo u Mostaru. Kad primite ovakvu nagradu, to je nešto fenomenalno i za nas i za predstavu. Druga stvar zbog koje se zahvaljujemo je što je ovo velika nagrada. Ovo je 10 godina postojanja GP Jazavac Banja Luka, i ovakve nagrade samo mogu da nam daju vjetar u leđa”.

Nagradu za najbolju predstavu po ocjeni publike “Odumiranje međeda”, preuzeo je direktor Narodnog pozorišta Mostar Almir Mujkanović, koji se posebno zahvalio publici. “Vi dajete smisao svemu onome što radimo i upravo to činimo zbog vas. Nagrada nas je iznenadila i izuzetno, izuzetno obradovala”, rekao je Mujkanović, zahvaliviši se reditelju Emiru Kapetanoviću, dramaturgu Dženanu Medanoviću, scenografkinji i kostimografkinjiti Lani Lončarević… “Najviše hvala onima koji su najzaslužniji za nagradu, a to su moje kolege iz sektora Drame NPM-a, glumcima NPM-a, osoblja tehnike, administracije… Ovo je njihova nagrada”, rekao je Mujkanović.

Stručni žiri ove je godine radio u sastavu: Ademir Kenović (predsjednik), Vedrana Seksan i Elmir Jukić; žiri medija: Maja Begtašagić (predsjednica), Kristina Ljevak i Rijad Durkić te žiri publike Nada Dalipagić (predsjednica), Katica Omanović i Ilda Kero.

Predsjednik stručnog žirija Ademir Kenović je 14. “Mostarsku lisku” svečano proglasio zatvorenom.

“Pozorište postoji u onom svom ozbiljnom dijelu da nam pokaže kakav je ambijent u kojem živimo, a u onom svom veselom dijelu da stvara ambijent u kojem će se svi osjećati bolje, da stvara ambijent kako bi trebalo biti i kako bi moglo biti. Ovaj festival radi i jedno i drugo svojom toplinom, energijom i trudom mnogo snažnije nego što je to i vidljivo. Zbog toga imam želju da ne kažem da ovaj festival proglašavam zatvorenim, nego da svima poručim da doprinesu svi u Mostaru, u Hercegovini, u Bosni i Hercegovini, da ovaj festival bude još otvoreniji nego što je bio do sada”, rekao je Kenović.

Voditelj ceremonije zatvaranja festivala bio je glumac NPM-a Emir Spahić. Direkcija festivala je po prvi put, želeći publici ponuditi nešto novo i drugačije i u stilu igre i u tehničkom smislu, ugostila predstavu iz Slovenije “Stari klovni” Slovenskog narodnog gledališča Nova Gorica uz titlovani prevod, koja je, nakon početnih tehničkih poteškoća s titlovima, i zatvorila 14. “Mostarsku lisku”.

Direkcija festivala, organizatori – Narodno pozorište Mostar, zahvaljuju se svima koji su bili i ostali uz festival “Mostarska liska”, a posebno publici te medijima.

Dobitnici Zijah A. Sokolović i Borko Perić iz opravdanih razloga nisu mogli biti na završnoj noći 14. “Mostarske liske” u Narodnom pozorištu Mostar, pa su njihove izjave pročitane na svečanosti dodjele nagrada.

 IZJAVE DOBITNIKA:

Zijah A. Sokolović, dobitnik Velike mostarske liske – plakete Ahmet Obradović za najbolju režiju: “Eshil je rekao u ‘Okovanom Prometeju': ‘Pravda je sila koja je u ljudima i ta se sila može učiti samo UMJETNOŠĆU’. Hvala žiriju i publici Liske koja je prepoznala mogućnost da se učimo pomoću pozorišta, kazališta, teatra, gledališča.”

Borko Perić, dobitnik Velike mosatrske liske za najboljeg glumca: “Izuzetna mi je čast što sam dobio ove vrijedne nagrade te ovim putem zahvaljujem stručnom žiriju. Ovo je zasigurno jedno od ljepših gostovanja u mojoj dosadašnjoj karijeri. Mostar i mostarska publika osvojili su me na prvi pogled svojom toplinom, srdačnošću i velikom ljubavi prema teatru koja se osjetila tijekom izvedbe. Nagrade su glumcima veliki poticaj za daljnje stvaranje i usavršavanje pa se tako nadam da ćemo se vidjeti i sljedeće godine. Čestitam i svima ostalima nagrađenima. Šaljem vam pozdrav u ime cijelog Satiričkog kazališta Kerempuh koje će u trenutku dok svečano zatvarate Festival biti na sceni u matičnom kazalištu upravo s ovom predstavom.“

 OBRAZLOŽENJA STRUČNOG ŽIRIJA:

VELIKA LISKA ZA NAJBOLJU PREDSTAVU – “Malo blago” Gradskog pozorišta Jazavac iz Banje Luke u režiji Slađanje Kilibarda: Žiri smatra da je od svih prikazanih predstava na ovogodišnjem festivalu predstava Malo blago, iako žanrovski možda ne sasvim u skladu sa onim što se očekuje na festivalu komedije, najcjelovitija predstava koja u sebi objedinjuje čvrstu pozorišnu strukturu, uzbudljivo i emotivno angažovanje na materijalu, vještu upotrebu scenografskih elemenata, ali najviše odličnu glumačku igru i fino tkanje strukture predstave kroz izgradnju uvjerljivih, živih i uzbudljivih likova koji su osnova i najveća vrijednost ove predstave.

VELIKA LISKA ZA NAJBOLJU REŽIJU – PLAKETA “AHMET OBRADOVIĆ” po odluci stručnog žirija pripala je Zijahu A. Sokoloviću za predstavu “Demokracija”, tekst i režija: Zijah A. Sokolović, produkcija:  TheArto, Udruga Riječi / Prave / Presdtave, Zagreb – Yugoart, Beograd: Žiri nagrađuje Zijaha Sokolovića za kreativno, duhovito i inovativno postavljanje na scenu materijala koji se uvijek doima kao improvizacija i kabare, ali je u svojoj osnovi vješto i čvrsto postavljena teatarska struktura, priča ispričana talenovano i vješto, specifičnog tatarskog jezika, koja gledaoca zabavlja, educira ali mu pruža i istinski doživljaj uzbudljivog i živog teatra koji se dešava upravo sada i ovdje.

VELIKA LISKA ZA NAJBOLJU GLUMICU Slađani Zrnić za ulogu u predstavi “Malo blago” Gradskog pozorišta Jazavac iz Banja Luke: Žiri nagrađuje Slađanu Zrnić za suvereno vladanje glumačkim sredstvima, partnersku igru, brižljivo i studiozno građenje lika, koji varira između komičnog i tragičnog na način da gledalac osjeća kako pred njim stoji istinski živa osoba koja iskreno progovara o svom životu i najintimnijim osjećanjima. Žiri smatra kako je ostvarenje Slađane Zrnić na ovogodišnjoj Liski primjer glumačke zrelosti i snage.

VELIKA LISKA ZA NAJBOLJEG GLUMCA – Borko Perić za ulogu Frane u predstavi “Jedan sluga, dva gospodara” Satiričkog kazališta Kerempuh, Zagreb: Žiri nagrađuje Borka Perića za pokretačku energiju koja ansambl predstave gura naprijed, za harlekinsku improvizaciju u odnosu sa publikom i samim materijalom predstave, zaigranost i radost igre koja nikada ne prelazi okvire glumačkog umijeća, vještine i zanata i ne postaje sama sebi svrhom nego je uvijek u službi cjeline.

 Dobitnici “Malih liski” za najbolju izvedbu večeri: Faketa Salihbegović – Avdagić, Nataša Ivančević, Borko Perić, Ana Marija Veselčić, Zijah A. Sokolović, Biljana Nikolić i Šerif Aljić.

The post “Malo blago” GP Jazavac iz Banja Luke najbolja predstava, publici najbolja “Odumiranje međeda” Narodnog pozorišta Mostar appeared first on Tacno.net.

Amer Tikveša „Taksi priče“, Buybook 2017., Sarajevo

Urbana proza kao žanr privlačna je, ako ni zbog čega drugog, onda zbog stoprocentnog identificiranja čitatelja sa temama, ali i sa onim ko ih donosi i pripovjeda.

Žurnalista fino brušenog talenta, rijetkog smisla za detalj, Amer Tikveša (Konjic, 1979.) odlučio je svoje, očito brojne (!!!) susrete i iskustva sa sarajevskim taksistima uobličiti u niz odličnih pripovjednih cjelina. Poznato je da u Sarajevu, zbog njihovog stvarno humanističkog angažmana, posebice u vrijeme posljednjeg rata, taksisti uživaju, uglavnom pijetetan odnos kod većine svojih sugrađana.

Tikvešin pripovjedački zoom hvata iznimno karakteristične sudbine, dakle i elemente osobnih životopisa taksista, ali autor priče pozicionira kontekstirajući ih u prilike u kojima su prisutne brojne životne, a načinom asociranja i političke teme.

Interesantno je da je ovo jedan od prvih pripovjedačkih radova u bh. suvremenoj književnosti koji je baziran na facebook interakciji.

Foto: Fokus

Zbirka ovih priča nije bez vrlo izraženog specifičnog sarajevskog humora, kojeg autor u pripovjedanju dozira tankoćutno, sa jasno izraženim smislom za mjeru, kako ne bi narušio temeljne gabarite realne pripovjesti. Ovaj humor je na svojevrstan način katarzičan, a Tikveša se upušta i u bizarne situacije da bi ga još osnažio.

Sa finim smislom za jezik sredine autor je pred nas rasprostro potpuno suvremeno orkestriranu depatetizaciju jedne profesije, duboko smislenim suvremenim proznim iskazom.

Ova proza nije velikih pretenzija, ali zato je i značajna! Imaće sigurno uspjeha kod čitateljstva! Ubjeđen sam u to.

The post SARAJEVO KROZ PRIČE SA TAKSISTIMA appeared first on Tacno.net.

Dragi Kiko,

na današnji dan, 2. maja 2017. obilježavamo petnaestogodišnjicu tvoje smrti. Da odmah napomenem. Moji sugrađani Aboriđani, prastanovnici svijeta, ne bi to tako rekli. U njihovoj kulturi staroj preko 40 hiljada godina, ne postoji kult obilježavanja smrti, nego baš naprotiv slavljenje života. Pa da se, po onoj našoj “s kim si – takav si”, izrazim na njihov način; evo danas po petnaesti, jubilarni put slavimo tvoj život.

Dokle god mi sjećanje doseže, uvijek si bio tu, u ulici Kralja Tvrtka, na Marindvoru. Sjećam se dobro i tvog oca Elmasa, dostojanstven, potpuno bijel. Pošto je majka Đulsa bila “slaba na nogama”, on je sa obaveznim spiskom u ruci išao na pijacu. A tadašnji odlazak “na pijacu” nije uključivao samo zelen, voće i povrće, nego i odlazak u mesaru i granap ”kod Duška” po špeceraj. Naravno, ne manje važno i ne uvijek istim redoslijedom, kupovinu cigareta i novina u obližnjoj trafici. Teško dišući, okružen cekerima punih papirnatih kesa i zavežljaja, sjeo bi na kameni prag na ulazu da odahne. A mi dječaci iz ulice, koja nam je bila i igralište i sveučilište, smo se utrkivali ko će prije da ustrči na treći sprat i spusti cekere pred njihova vrata. Ponekad nam je pričao o prošlim vremenima. Govorio je tiho, uz prekide, da zapali novu cigaretu. Slušali smo ga otvorenih usta kada je pričao kako se nekada živjelo, o tajanstvenoj Austrougarskoj monarhiji u kojoj se “znao red”, o partizanima, o svom tragično preminulom sinu skojevcu.

U to vrijeme Tvrtkova 9, kasnije 11, je bila planetarni centar poezije. Neprekidno se nešto dešavalo, defilovali su tu tadašnji “celebritiji”, svjetski poznati književnici i pjesnici. Volio si našu ulicu i kada si odselio na Koševo. A zvanično se od nje, u “Knjizi oproštaja”, oprostio 16. jula 1995.

Zbogom Tvrtkova ulico!
U ime šestero Sarajlića koji su tu decenijama živjeli
hvala ti za prošli život…

Mojim odrastanjem mijenjao se i naš odnos. Sa tvoje strane je bivao sve manje zaštitnički, bratski a postajao sve ravnopravniji, prijateljski. Ja sam potpuno drugačijim očima počeo gledati svijet. Koristio si svaku priliku da me upoznaš sa značajnim piscima i pjesnicima tog vremena, a ja se tim “poznanstvima” hvalio raji u gimnaziji. Žudno sam čitao liriku Sergeja  Jesenjina, u prevodima G. Krkleca, D. Cesarića, M . Živanovića, S. Markovića. Kada sam, međutim, prvi put u originalu čuo Pjesmu o keruši odlučio sam da, onako za sebe, počnem učiti tada nepopularni ruski jezik. Smatrao sam i danas smatram da se u prevodima gubi rima i mekoća originalnog teksta.­­­­­­­­­­­­­­­­ Pored Keruše znao sam napamet, na ruskom, prilično dugu poemu Ana Snjegina i najdražu od svih,  pjesmu Pismo majci.

Bilo je to romantično ali pokazalo se i korisno iskustvo. Kad mi je zatrebalo, brzo i lako sam naučio ruski. Mnogo vremena sam kasnije proveo u Rusiji i Ukrajini radeći, pored ostalih i na tzv. nuklearnim programima “Energoinvest-a”. Nije mi trebao prevodilac.

Voljeli smo Ziju Dizdarevića. Ozbiljnog lica, revolucionar kao Če Gevara. Samo puno ljepši, bez brade. Uz to je pisao predivne priče o Bosni, onoj koje više nema. Poznavali smo poeziju Maka, Šantića i drugih iz obavezne lektire, ali i onu koju je pisao melankolik i boem Tin Ujević.

Vilsonovo šetalište nam je bilo blizu i logično je da, ni jedna velika ljubav pa ni moja, nije mogla započeti bez “Mala velika moja, večeras ćemo za njih voljeti”. Poslije su došli Pero Zubac i “Modre kiše”, Miroslav Antić i “Čuperak plavi”. I mnogi drugi.

Drag mi je bio i Slobodan Marković, alijas “Libero Markoni”. Beogradski šarmer, ekscentrik, poliglota, buntovnik i izvanredan pjesnik.

Moja su prava zakonita.
Ja sam im zakonodavac.
Ako mi duša pomahnita,
Duša mi i daje pravac…

Iznenadio sam se kada sam u knjizi Sarajevska ratna zbirka naišao na pjesmu “Nakon ranjavanja”, koju si mi posvetio. Ne znam da li si se sjetio naših tadašnjih, “ozbiljnih” razgovora o književnosti, ili iz nekih drugih razloga. Ali nije ni važno. Evo je u cjelini, nije duga.

Nakon ranjavanja

Miki Masliću

Sinoć u snu
dođe mi Slobodan Marković
da se izvini mojim ranama. 

To je jedino srpsko izvinjenje
za svo ovo vrijeme, 

pa i ono samo u snu
i od mrtvog pjesnika.

Bilo je to vrijeme velikih kulturnih promjena; hipi i antiratni pokreti, djeca cvijeća: “make love, not war”. Bitlsi i “Yesterday”, Indeksi i “Bacila je sve niz rijeku”… Duga kosa, uske pantalone, prvi akordi na posuđenoj gitari. Kao i većina mladih moje generacije pisao sam pjesme. Mrštio si se čitajući ih, previše sam se trudio da posložim rime. Međutim, bilo je mnogo važnije da su se sviđale onoj kojoj su bile namjenjene; djevojčici iz dvorišta, balkon na prvom spratu preko puta, dijagonalno. Njene ogromne plave oči su odnijele sav moj dotadašnji dječački mir. Ni jedne druge me u životu nisu zainteresovale.

Slijedeći neka nepisana životna pravila završio sam škole, postao “svoj čovjek”. Putovao po svijetu kuda me vodio posao. Oženio vlasnicu “onih” očiju koja nam je donijela na svijet dva divna dječaka, odselio na Ilidžu. Naši susreti, najčešće na književnim večerima ili sahranama, su bili burni. Nisi se libio da pokažeš kad ti je neko drag. Radovao si se mojim napredovanjem u struci, što imam “službenog golfa”. I svaki put tražio isto objašnjenje: “Zar si baš mor’o izvaditi onaj gasovod?”

Rat vas je dočekao potpuno nespremne. Raza, koja je nakon prvih bombardovanja ostala kod nas, ni jednom me nije direktno zamolila da vas posjetim. Međutim, lice bi joj se ozarilo kad bih rekao da ću onako “usput” svratiti da vas obiđem. Prvo vašu sestru Ninu koja je stanovala kod Pozorišta, pa vas. Imala je uvijek spremno pismo, samo je na brzinu dopisivala posljednje novosti. “Poljubi mi sviju i čuvaj se.” Bila je stalno zabrinuta: “Izolovani na Koševu, sa malim djetetom, čime li ga hrane? Gdje ono reče da je linija odbrane”.

Kada je direktnim pogotkom granate uništen vaš dom u ulici Fuada Midžića, brzo smo se organizovali. Velikom ceradom pokrili oštećeni krov, osigurali što smo mogli, pomogli da se spakujete, uspjeli nekako pronaći prevoz i dovezli vas na Marindvor. Bili ste više nego dobrodošli među “ratne komšije” iz Tvrtkove, a naročito “pametnica”, trogodišnji Vladimir.  Zajedno smo nekako lakše podnosili užas koji nas je okruživao.  Uz realnu opasnost da nam bude i posljednja, išli smo u svakodnevnu potragu za hranom, drvima, pitkom i “tehničkom vodom”. Ti u sedmoj deceniji života.

                                                                                              Photo: Arhiva, T. Sarajlić

Dovde još i nekako. Ali kako do trećeg sprata?

Fotografija je snimljena ispred ulaza u Tvrtkovu 11, 1993. godine. I ovu, kao i sve druge ratne fotografije, snimila je vaša prijateljica, njemačka novinarka Marina Achenbah. Mikica (Ida) po majci Austrijanka je bila, podrazumijeva se, tvoj lični prevodilac.

Bilo je i onih koji su vam pomagali: Dr Bakir Nakaš, Duško Tomić iz Dječije ambasade, časni i dobri Jovo Divjak, nekoliko ljudi iz Unprofora-a. Komšije. Oni koji su trebali i morali nisu.

Dolazak na Marindvor te ponovo povezao sa prijateljima, istomišljenicima, intelektualcima.

Željeli ste da nekako osmislite borbu protiv agresora, da joj date i dodatni, drugačiji smisao. Oni na vlasti te, međutim, izabraše u neku komisiju za promjenu naziva ulica i gradskih trgova. Prioritetan zadatak. Sa sastanaka si se vraćao očajan.

- Ovi su potpuno poludili, pobrkali komunizam i antifašizam. Naravno da treba mjenjati  imena ulica u Starom gradu gdje su se, zna se iz kog razloga, izredali svi junaci kosovskog  boja i srpski vladari; Miloš Obilić, sedam Jugovića zajedno s majkom, Nemanja. Pa “Park  Cara Dušana”. Ali kome može smetati mladi antifašista, narodni heroj, Mustafa Dovadžija, koga su četnici u prošlom ratu zvjerski ubili na Romaniji? A i formalno zadovoljava, ima muslimansko ime.

- Pa što ideš i džaba se nerviraš?

- Ovo mi je zadnji put!

Sutradan ista priča.

- Opet si išao?

- Da probam spasiti bar još jednog skojevca!

Bio si oduševljen kada smo 1993. u dvorištu iskopali bunar. “Takvo zajedništvo i entuzijazam nisu viđeni još od Olimpijade 84.” Imali smo dovoljno “tehničke vode” do kraja rata. Neki su nabavili tablete za pročišćavanje i učinili je pitkom. Kakav luksuz.

Zauvijek su nestajali naši najdraži, prijatelji, rođaci, poznanici. Smrt nije birala. Zajedno smo tugovali. Ponekad se i smijali, da nismo poludili bi.

Umrla je Raza koju sam poznavao i poštovao čitav svoj život. Nikada se nije udavala. Sahranjena je na improviziranom groblju “Stadion”.

Dvadeset sedmog januara 1994. umrla je moja majka. Sestrić Jasmin i ja, svako na svom dijelu ratišta, težak početak treće ratne godine. Prethodne noći, mračne i hladne, dobro smo je potrpali i spremili za spavanje. Ujutro smo vidjeli da je povraćala. Nije nas htjela buditi.

Nisam te uspio ubijediti da ne ideš s nama. Molio, kumio, prijetio. “Hoćeš da nas sve pobiju zbog tebe?”

Sahranili smo je na “Lav”-u pod snajperima. Bilo je to nestvarno popodne. Iznad otvorenog groba dugo si razgovarao s njom kao da je živa. Slušali smo bez daha, skamenjeni. Periodično, po običaju, čuo se reski zvuk snajpera koji smo tako dobro poznavali. I svako bi se refleksno trznuo, uvukao u sebe, da bude manji. Ja sam želio da se sve to što prije završi, da neko ne nastrada. Nije bilo mnogo ljudi. Nekoliko komšija sa Marindvora, dvojica mojih kolega s posla i nekoliko Jasminovih prijatelja. Možda nisu vidjeli smrtovnicu u “Oslobođenju”? Moguće, bilo ih je mnogo tih dana. Iznenadio sam se kada sam vidio jednog od direktora mog Instituta. Bio je Hrvat, ako to nešto znači, meni ne. Nešto ranije sahranio je sina jedinca, borca Armije BiH. To mi mnogo znači, sve. Nikad mu to neću zaboraviti.

Svratili smo u neki kafić u Kranjčevićevoj, jer “ne valja pravo kući sa sahrane”. Hladno, gore nego na groblju. Stan pun svijeta, komšije, prijatelji, rođaci. Saznali. “Fala Bogu da je po redu”.

Znao sam da ništa više neće biti isto. Naravno da se mora umrijeti. Svi će. Ali zašto u mraku? Zašto u toj strašnoj januarskoj sarajevskoj hladnoći?

Dođe i dugo očekivani mir. Ništa što si želio nije se ostvarilo. Bosna je ostala raščerećena, vampiri slave svoj krvavi pir. Nisi dobio ni svoju ulicu. Možda kad se izredaju sve Topal-paše, obične paše, subaše. I dok utihnu glasovi “neoliberalnih intelektualaca” koji u tebi vide ideološkog neprijatelja.  A tražio si samo malu, svakodnevnu “ulicu kojom se, neopaženi od svijeta, možete prošetati i poslije smrti”.

Nismo se često dopisivali, obostranom krivicom. Ja zbog hroničnog nedostatka vremena koje se ovde, pored ostalog, gubi i u vožnji zbog velikih udaljenosti. A ti nisi htio koristiti kompjuter. Pisma si kucao na staroj ručnoj pisaćoj mašini i onda crnom hemijskom ispravljao tekst.

U pismu – ranoj novogodišnjoj čestitci, datiranom 30.11.1997., si napisao: “Otkako je Tamara istjerana iz Tvrtkove, ja tamo više uopšte ne odlazim. Tako je Mikin bunar ostao jedino u Marininoj reportaži. Mi se ponekad čujemo sa Zlatom Miralem, ponekad vidim Netu, ponekad bacim pogled na Fatin i Razin grob – i to je uglavnom sve što je ostalo od onih strašnih tako dragih, čak svetih, dana rata. Nisam naravno budala da tugujem za ratom ali mi je žao ideje Bosne koja je tada živjela u svima nama.”

Tvoju smrt sam dočekao sa tugom ali i iznenađenjem, jer govorio si “da te zdravlje nažalost još dobro služi”. Želio si da se što prije, na putu bez povratka, priključiš Mikici.

“Pjesnik planete”, “Tvorac najljubavnije poezije na svijetu”, “Maestro poetske proze”, “Pjesnik ljubavi i rata”, “Pjesnik slobode”, su neki od svjetskih naslova koji su govorili o tebi. Meni, prijatelju iz djetinjstva, bi bilo dovoljno da je “Mala noćna muzika” bila i jedina pjesma koju si napisao.

Sad dvoržakovski elegično u parkovima koncertrira jesen.
Ponoć je i posljednji tramvaj, prazan, posljednji obilazi krug.
Spavajte svi moji proljećni, spavajte svi moji čovječni.
Spavajte.
Laku vam noć…

Ostavio si grandiozno djelo, prevođen i slavljen kao “ljubavni pjesnik stoljeća”. Ali i svedočio o agresiji. Zakleti antifašista. Često si govorio da “mi nismo pričali o multikulturalizmu, mi smo ga živjeli”. Vivisekcijskom preciznošću si napravio presjek građanskog društva tamo gdje to niko prije nije pokušao, na starom sarajevskom groblju “Lav”. Tu nema naknadne pameti ni prekrajanja historije. Tu je kraj, tu prestaju ljudski zakoni i počinju neki drugi, ako bilo kakvi uopšte i postoje. “Nove Komšije” bi se moglo, bez ikakvih problema, preimenovati u napr. “Oda sarajevskom multikulturalizmu”.

Nove komšije, Izet Sarajlić  (Sarajevska ratna zbirka)

Niko od stanara na groblju ne može biti sretan ako mu je prva komšinica jednogodišnja djevojčica. A Mikicina prva nova komšinica Tara M. Đorđević, s bijelim mermernim grobićem iznad njenog, rođena je iste 1994. godine kad je i umrla.

Ako je ikom, njoj ovdje nije mjesto!

Sad bi joj bilo pet godina. Mama bi joj čitala “Kozu i sedam jarića”.

Četvoro Tatarevića lijevo od Mikicine humke raznijela je granata dok su ručali. Rupa na zidu njihovog stana kod kina “Tesla” odavno je zakrpljena, ali u očima Sarajlija koji su preživjeli ovaj rat ona će uvijek tu stajati.

Igor Rehar, u godinama Rajmona Radigea, tek što je možda u podrumu, uz svijeću, počeo da čita njegovog “Đavola u tijelu”.

Mama ga, kao i ja Mikicu, obilazi svaki dan. Tako sam i saznao da je poginuo u onom masakru na Markalama.

Dva tri reda više počiva Damjan Ramić, sin slikara Affana Ramića. On je poginuo u dvadeset prvoj godini u bici za Aziće. Kćerci mu je sada isto toliko godina koliko i njegovoj smrti. Pred Afanom ne pominjite nikad Aziće!

Tonka Aničić (1899-1992) barem se naživjela. Zar je morala da dočeka i ovaj rat?

Osvaldo Moreno umro je samo koji mjesec prije Mikice. Danas pod snijegom baš mi ga je, Italijana oženjenog Bosankom, bilo žao.

Mikicin prvi komšija je i Ladislav Lenard. Zbog kakve li je velike Srbije i velike Hrvatske jedan Čeh morao da pogine u Sarajevu 1992. godine?

Fata Maslić je jedina komšinka koja nam je to bila i u bivšem životu. Danilo je i njoj donosio penziju.

Fatin sin Miko, do našeg preseljenja na Marindvor, bio je nešto kao naš golub pismonoša koji je Razi donosio naša a nama njena pisma.

Ponekad, uz pismo koje je uvijek moglo biti i posljednje, donio bi za Vladimira i koju mrkvu iz svoje ratne bašte. Ne rijetko iz torbe bi izvadio i poneku daščicu nađenu na putu na kojoj bi se, da smo je imali, mogla skuhati i kafa.

Do Mikinog pojavljivanja narednog dana uvijek smo bili u grču. Šta ako ga je na povratku kući našlo njegovo parče granate?

Svi smo mi imali to “svoje” parče granate.

Izetinu Nađu ono je našlo kod zgrade Predsjedništva, Boru Bašića u haustoru, Igora Rehara na Markalama, Silviju Rizvanbegović u kolima hitne pomoći, sina filmskog reditelja Gojka Šipovca na putu do kuće, a eto, Miku je mimoišlo.

Mikica se u snu ipak stalno trzala.

Kad bi ga sutradan, obrijanog i nasmijanog, vidjela u vratima, dugo ga je ljubila. Sad ga ljubi njegova Dijana, ali u Australiji. Dijana, profesorica matematike, dvije godine ga je sa dva njihova sina, čisteći njemačke klozete, čekala u Minhenu. Da Fata nije umrla možda ga ne bi ni dočekala.

A možda je Fata i utekla iz života da bi Miku oslobodila tih obaveza sina?

Malo dalje i od Fate i od Mikice su Mila i Ivica Bodnaruk. Stari Razini, i naši, prijatelji imali su sreću da pred kućnim vratima poginu od iste granate.

Jedna od Mikicinih novih komšinki do nedavno je bila i Milica (ili Branka?) Bokonjić. Prije mjesec-dva njeni posmrtni ostaci su iskopani i, kako čujem, preneseni u Beograd.

Za svojih sedamdeset godina sarajevskog života Branka (ili Milica) morala je barem jedan valcer otplesati s nekim muslimanom, barem od jednog katolika je morala posuditi skripta iz anatomije ili iz teorije prava, barem s jednim Jevrejem u društvu proslaviti barem jednu novu godinu.

Neko iz njene porodice očigledno nije mogao da se pomiri s mišlju da se taj njen multietnički život nastavi i poslije smrti.

Sad je mjesto na kome je do juče počivala prazno. Bilo bi lijepo kad bih tu mogao da posadim jednu brezu.

Mikica je u nekom ruskom romanu našla riječi koje je u pismima često i sama upotrebljavala: “Volim te do brezice”, to jest do groba.

Jedna brezica baš bi nam dobro došla kad tu budemo počivali zajedno!

Sarajevo, 1998-1999.

U ratu sve izgleda predimenzionirano; emocije su jače, tuga dublja a radost veća. Ja bih da uz gornji tekst dodam nekoliko rečenica i jednu fotografiju. Granata od 120 mm od koje je poginuo Boro Bašić, raspala se u hiljade smrtonosnih parčadi (gelera) koji su se raspršili naokolo razarajući sve na šta naiđu. Jedan povelik geler, je nekom nemogućom putanjom uletio u naš stan i zabio se u knjigu koja je stajala na “najsigurnijem” mjestu u regalu, u čošku. Naslov knjige na slici se može lako pročitati: SARAJEVO U REVOLUCIJI.

Strašna simbolika mog rodnog grada.

                                                                                                                              Photo: K. Govender

Dragi Kiko. Spremam se na ljeto, vaše, u Švedsku pa u Sarajevo. Da posjetim sina, sestre, rodbinu i prijatelje koji su još tamo. Planiram takođe da završimo ono što 93. nismo uspjeli-ratni bunar. Da ga Suljo Šahović uz našu pomoć popravi, postavi krov, “konzervira” kako se to stručno kaže. Zoja Bašić bi od komšija prikupila novac, koliko ko hoće i može. Kao i onda kad smo ga gradili. Da malo uredimo okolo i postavimo skromnu ploču na kojoj bi pisalo, na primjer:

“Napravila raja iz dvorišta 1993.
Dubina 6,1 metar”

Naravno, ako nam nadležni dozvole!

The post Izetu Kiki Sarajliću umjesto ‘in memoriam’ u “Oslobođenju” appeared first on Tacno.net.

Foto: siol.net

Nedavno, tijekom trajanja festivala Pozorišno proleće razgovarao sam sa Milenom Zupančić, velikom slovenačkom dramskom umjetnicom. Prvi puta u životu imao sam prigodu, licem u lice, razgovarati sa glumicom koja je moju i mnoge sarajevske mladosti, u okviru programa negdanjega MES-a, darivala nizom uistinu velikih kazališnih događaja u rolama koje su mi, do današnjih dana, ostale dijelom osobnoga nezaborava, najvećeg kapitala što još u životu imam.

Drago mi je bilo sjediti na šabačkom suncu ćaskajući sa glumicom koja je imala a i danas ima što reći… A, i rekla je. Taj tužni monolog, izrečen gordo, ponosno i superiorno ljudski više je govorio o onima o kojima je Zupančićeva zborila nego o njoj samoj…

Rasap, da ne uporabim stravičnu riječ rasulo, koji je nastao u svim kazališnim centrima nekada, i u teatru moćne Jugoslavije, polučivao je i polučuje manje-više identične porazne rezultate. Tako Zupančićeva tvrdi da sve rjeđe, gotovo nikako, nastupa na pozornici središnje kazališne kuće u Sloveniji – Drame Slovenskog narodnog gledališča u Ljubljani.

Turbulencije tzv. političkim podobnostima i postavljanje na rukovodna mjesta onih koji posjeduju certifikat političke grupacije koja trenutno obnaša vlast odstranile su ovu veliku i čestitu glumicu iz repertoara SNG… Ali, što ćemo, ništa bolje ne prolaze sa recentnim kazališnim intendantima niti sarajevske prvakinje Vesna Mašić i Nada Đurevska.

U godinama svoje zlatne ljudske i glumačke zrelosti metla kazališnoga neznanja pomela je, i to bukvalno, tri velike dramske umjetnice: Zupančićevu, Mašićevu i Đurevsku. A te umjetnice nose sobom, svakom svojom porom, sam suštinski teatar u sebi…

Vrijeme kazališne jeftinoće i povlađivanja najnižim plebejskim strastima publike čini svoje. Istinski vrijedno kazalište gubi bitku sa estradiziranim sadržinama. Zato je tužni monolog Zupančićeve, koliko opominjući, toliko i pokazatelj stanja u kakvim sredinama živimo danas, sad i ovdje.

Žal za vremenima velikog teatarskoga uzleta u kojem su sudjelovale sve tri umjetnice govori zorno da je zločin počinjen u kulturi ravan onim zločinima kojima je uništavana jedna moćna država i u njoj iznimno moćno kazalište i to od Triglava do Đevđelije.

The post Milena Zupančić – Tužni monolog appeared first on Tacno.net.

Zamislimo da osam hiljada pisaca, lingvista, prevodilaca potpiše deklaraciju o španjolskom kao zajedničkom jeziku Kolumbijaca, Paragvajaca, Peruanaca, Meksikanaca, Španaca, Čileanaca, Argentinaca. Možete li zamisliti papu Francisca, Argentinca, kako takvu deklaraciju proglašava pripremom za politički i vojni napad na Argentinu?

Goospodine kardinale Bozaniću!

The post Pismo kardinalu Bozaniću appeared first on Tacno.net.

Fotografija je loše kvalitete, mobitelom starim snimana pa nije za printanje, a opet sve se na njoj vidi i sve je zbog nje nanovo oživjelo. Vidi se djevojčica na kratko ošišana, što hoće reći da se slika dogodila prije najmanje sedam, ako ne i osam godina, kad je imala jedva četiri. Ne može biti da ima više, jer kako stare tako se te djevojčice ne daju više na kratko šišati.

Do nje sjedi žena, dama, zvijezda, ali dijete k’o dijete to ne zanima. Zanima je zato onaj flomaster što ga obje drže u ruci, onaj papir na kojem obje crtaju nešto, garant kućicu neku. Crtaju predano, posve posvećeno, kao da nikoga oko njih nema, ni svijeta, ni ljudi.

Ono što se na fotografiji ne vidi jesu roditelji što stoje sa strane, pa im sve nekako i milo i čudno u isti časa što im za stolom sjedi Jadranka Stojaković, sjedi i crta, baš k’o da nije iznimna glazbenica božanskog glasa, već samo najbolja prijateljica ne jedne već baš njihove četverogodišnjakinje.

Da je duži bio dan

Te 2008. godine činilo se da će crteža biti još, da je to samo prvi u nizu, da će Jadranka navraćati svaki put kad je tu negdje u prolazu i crtati s djevojčicom dok obje ne ‘odrastu’. Crtati čim se vrati iz Japana, čim se skući negdje na jugu Dalmacije i nabavi barčicu da može s njom u ribe.

Taj tren činilo se da je tek počelo i da se ima vremena za neke nove priče o Japanu, neke nove planove o smiraju. A onda, u srijedu jutrom, vijest što nonšalatno titra s naslovnica portala, stiješnjena između kojekakvih besmislica političkih, trendovskih, sportskih, srušila je sve.

Jedan od najljepših glasova, jedna od najtužnijih sudbina, napisao je netko podno teksta u kojem se birokratskim jezikom kazuje da je pjevačica, kantautorica i slikarica Jadranka Stojaković izgubila u utorak navečer, nakon duge i teške bolesti, bitku za život. Otišla je u 66. godini.

Vijest taman takva da se ti se učini kako je onaj vrtuljak, na kojem se vrte Mira Furlan i Miki Manojlović u zadnjoj sceni filma »Cirkus Columbia« dok iz zvučnike pjeva »sve smo mogli mi«, naprasno odlučio stati i ne pokrenuti se nikada više. A sve smo mogli mi, da je duži bio dan…

Kompjutori nemaju duše, nemaju milosti, osjećaja. Vijest se brzo troši i ne nudi sve što bi čovjek želio znati, kamo li ono što bi htio čuti. Ne može stroj to. Tko zna, recimo, gdje su sada one dvije Jadrankine prijateljice Japanke, obožavateljice i biografkinje i jesu li uspjele napisati knjigu o Jadrankinom životu. Hodale su za njom posvuda, pa tako onomad došle i do Sarajeva prije tih sedam osam, godina. Došle one i došli novinari da priču napišu.

Dvije rečenice, bukvalno dvije rečenice, bile su dosta da te Jadranka posve razoruža svojom iskrenošću i s ona dva oka koja ne znaju nego voljeti. Tamo gdje drugi mrze, tamo gdje su kivni, ona je voljela taman tako i toliko da sve njene nevolje budu tek djelić neke šire, neke dobre priče.

Nema mjesta za tugu

Goli fakti kazat će da je rođena 24. srpnja 1950. godine u Sarajevu, gdje je i počela sa svojom glazbenom karijerom. Reći će i da se tijekom kasnih 70-ih počela baviti obradom sevdalinki i starogradskih ljubavnih pjesama, kao i obradom poezije pjesnikinje Desanke Maksimović i pjesnika Alekse Šantića. Kazat će kako je kao prateći vokal 1981. godine otišla na Eurosong zajedno s Seidom Memićem Vajtom, a tri godine kasnije je napisala je naslovnu pjesmu za Olimpijadu u Sarajevu. Bila je ta pjesma taman takva da su je Japanci sebi pozvali.

Ali, nema tu još koječega od onog što se novinaru čini da su onomad pričali. Nema ni riječi o tome kako je počeo rat, a ona se našla bez putovnice zapravo nigdje, jer je nisu bez papira htjeli ni Japanci, ni svi ti silni narodi bivše nazovi tvorevine. Nema spomena stana u Sarajevu u koji su silom ušli drugi. Nema priče o japanskim filmašima koji su željeli da im baš ona sklada i svira glazbu za filmove.

Nema ni anegdote s one dvije drage biografkinje koje se nisu mogle načudit veličini ribe što su je dobili u našim uzmorskim restoranima, a one tako sitne. Zbog Olimpijade je pozvana u Japan, da bi tamo provela 23 godine. I taman kad se planirala vratiti, dogodila se nesreća na pozornici, a onda i bolest koja je vraća u Bosnu i Hercegovinu. Amniotrofična lateralna skleroza, bolest motornog neurona, ustanovljena nakon toga pada te 2009. godine. I Dom za stare »Caritas« u Banja Luci.

– Nažalost, prestala sam svirati gitaru. Ruka se ukoči i ne mogu je odvojiti. To me malo zaboljelo, ali morate prihvatiti sve onako kako jest. Mora se prihvatiti realnost. Nema mjesta za tugu, nasvirala sam se. I nema što nisam svirala, ne samo gitaru. Danas mogu samo malo svirati usnu harmoniku, što mi je mama predlagala još na početku karijere. Govorila mi je da ne nosam toliko instrumenata već da fino uzmem usnu harmoniku i stavim u džep. Tako je nekako na kraju i ispalo – kazala je u jednom od posljednjih svojih intervjua.

Fiji koji se trese

Ljudi zapravo neke stvari nikad ne nauče. Činilo se da ima vremena i da se čuda događaju. Valjalo je samo otići pa je vidjeti, onako kako su put Banja Luke odlazili mnogi. Ali, kako ćeš, i kome, i gdje kad ti se po glavi mota da je možda zadnji puta.

A onda jedno jutro, upališ kompjuter i s ekrana bljesne ono što nikad nisi želio čuti. Otišla je dama i drug, jedna od ono malo bića koji kada ti kažu da te vole to zaista i misle. Djevojčica s one fotografije to je najbolje znala, dok su njih dvije na frižider lijepile Jadrankinu sliku, crtež na kojoj je »Fiji koji se trese«. Lijepa i usamljena planina koja se voli i čije ime znači »vječni život«.

Ostali evergreeni

Život o kojem Jadranka pjeva: »Pomislim nekad na bivša jutra, na bivše dane i bivša mjesta, al’ put me vodi samo u sutra, život je jednosmjerna cesta…«

Njezino prvo izdanje bila je kompilacija »Putovanja« dok je album »Svitanje« objavila 1981. godine za Diskoton.

Za deset godina diskografske aktivnosti objavila je petnaest singlova i šest albuma, a njezin posljednji studijski album »Daleko« struka je proglasila »albumom života« (Mario Iličić), dok je Zoran Tučkar, album usporedio s antologijskom serijom Johnnyja Casha »American Recordings«.

Iako je dugo živjela izvan bivše države, pjesme »Što te nema«, »Muzika je svirala«, »Život piše romane«, »Sve smo mogli mi«, »Vjerujem«, »Ima neka tajna veza« i mnoge druge, bile su veliki hitovi i do danas su ostali evergreeni glazbene scene.

Anđeoski glas i lavlje srce

Napustila nas je umjetnica anđeoskoga glasa i žena lavljeg srca. Duboko nas je rastužila ta vijest. Nježnim emocijama i pjesmama koje ćemo zauvijek pamtiti, oplemenila je jedno vrijeme, ljude i narode, budila je osjećaj za dobrotu, nježnost, umjetnost i približila nam na najskladniji način ono što je i sama najviše voljela – svoje pjesme.

Pokušavamo pronaći riječi, ali njih sada nema, tužni su danas i ljudi i gradovi i sve pozornice na kojima je Jadranka zapjevala. Njezino ime uvijek će buditi emocije i podsjećati nas na umjetnicu čije ćemo pjesme voljeti i čuvati, a koje će nas vraćati u ljepša i umjetnički sadržajnija vremena.

Glazbena diva osvojila je cijelu bivšu državu i zauvijek će ostati u mislima i domovima ljubitelja lijepih melodija i riječi. Draga Jadranka, sada ste tamo gdje ćete s anđelima smišljati neke nove pjesme.

Mi ćemo zauvijek čuvati one koje ste nama ostavili. Naučili ste nas kako se vole život, ljudi i umjetnost i kako se uvijek, usprkos svemu, čuva osmijeh na licu. Vaše pjesme i Vaš osmijeh ostat će uvijek u našem sjećanju i bit ćemo zahvalni što smo bili dio Vašeg vremena, poručili su iz Croatia Recordsa.

Novi list

The post In memoriam vladarici šansone: Otišla je dama i drug, jedna od onih koji kad kažu da te vole, to i misle appeared first on Tacno.net.

Pero Zubac „Lenka Dunđerska“, Novosti, Beograd, 2017.

Pero Zubac, književnik, TV stvaralac, autor jedne od najpoznatijih, najrecitiranijih poema u Jugoslaviji, Mostarskih kiša, odvažio se upustiti u svojevrsnu avanturu otkrivanja svih velova tajne koja stoji nad veličanstvenom pjesmom Laze Kostića Santa Maria della salute. Pjesnik i prevoditelj, Laza Kostić, u svojim pedesetim godinama zaljubio se u Lenku Dunđersku, novosadsku plemkinju. Dunđerska je postala golemom inspiracijom velikana srpskog pjesništva i njoj je posvećena i njom inspirirana Santa Maria della salute.

Cijeli kompleks složenoga odnosa Lenke Dunđerske i znatno starijega velikog srpskog poete i pored niza književnih i drugih analiza, ostao je do današnjih dana prekriven mistikom, nikada do kraja razriješen. I Kostićeva ženidba i smrt Lenke Dunđerske, sve je i dalje, čak i u ozbiljnim književno-kritičkim i književno-historijskim krugovima, pod svojevrsnim velovima tajnovitosti…

Pero Zubac, klasik srpske književnosti, godinama je na putovima skidanja tajnovitih velova sa ove platonske, čudesne veze. U godinama svoje književne zrelosti on dovršava knjigu studiju Lenka Dunđerska, koja kroz poglavlja: Ona u snove zalazi kao da je taj svet deo njene jave, U traganju za Lenkom Dunđerskom, „A Lenka je bila filigran“, Kao oblak koji sve zaklanja, „Tek sad se kajem“, Na osamnom putu kao i u mladosti, Njegov život je bio sanjanje a njen ostvaren san, Šta se desilo sa spomenicom Lenke Dunđerske, Razlika u godinama nije bila razlog razmicanja Jelene i Lazara, „Imala je potpune forme ženske krasote“, Pesma koja je prepis sna, Pesma nije nastala odjednom, ona se oslanja na sazvučje ranijih pesama pesnikovih, „Lenkina sudbina bila je božanski uzvišena“, Snovi behu jedino njegovo utočište, Još malo svetla na svetao Lenkin lik, Divna, smjerna, lijepa… kako je Lazar opisivao Lenku, „Podobna je da savlada svaku ženomrzicu“,Tri pisma Lazareva Nikoli Tesli, Lazar Kostić je kazan svojom pesmom, „Lenka je imala anđeoski glas“, Još je o labudovoj pesmi zapisano, Možda je ona znala za njegov strah od ljubavi, Anima Laze Kostića Ivana Nastovića, Godina 1891. ni kobna, ni presudna, Lenka je pisala pesme, „Lenkin život je uveo“, Lenka je potom živela u dnevniku snova, “Ona se tako radovala kada je on dolazio“, Gospođici L.D. u spomenicu, Santa Maria della Salute, Lenka i Lazara – razgovor u vrtu dvorca Dunđerskih u Čelarevu avgusta meseca 1893. oslikava i Peru Zupca, autora koji strasno, pjesnički nadahnuto, na crti najboljih, a ponajprije najposvećenijih kostićologa, stvara biografske literarne medaljone biljurske inkantacije…

Svako poglavlje u ovoj knjizi stabilno stoji kao literarno čvrsto postamentirana cjelina, u kojoj autor koristi znanstvenu, publicističku, svekoliku literarnu, muzejsku i svaku drugu logistiku iznoseći svoje nalaze ovoga čudesnog literarnoga i ljubavnoga fenomena.

Tako traganje za istinom odnosa Kostić – Dunđerska postaje visoko vibrantna literatura maksimalno poetične legure, koja je i priča ali i studija, a ponajprije Zupčev literarni pledoaje za ljepotu i čistotu kojom je zrcalila jedna neobična ljubav u srcu Vojvodine.

The post TAJNA: LENKA DUNĐERSKA appeared first on Tacno.net.

 Foto: imgfave.com           

U januaru letih na Kanare, atlantski arhipelag sa imenom najmuzikalnijeg među krilatim kantautorima. Kod kanarinaca je tako da samo muški pjevaju i dokone a supruge podižu potomstvo, bave se kućnim i okokućnim poslovima. Slično kao na južnoj obali Jadrana. Elem, ne letim za pjesmom, dugo mi već nije do pjevanja, letim za izgubljenim Suncem. Koje mi na Tenerifima, najvećem od deset ostrva stotinjak kilometara zapadno od Sahare, nisu ugasili. Letim s porodicom bogatijom za taze zeta, a tamo je već moj brat Jovica sa svojim iz Lunda. I omane li vrijeme na Ostrvu Vječnog Proljeća kako ga zovu, ugrijaće porodična furuna. Na listi izvora topline ta mi je ispred Sunca i Prijateljstva. Da pričam o čarima januarskog ljeta na Kanarima s prosječnim zimskim temparaturama od 22 do 25, na suncu i 30C, dok je većina čitaoca u dubinskom zamrzivaču, ne čini mi se pristojnim. Sve isto ko u Podgori il’ Tučepima, u julu. More, Sunce i Nijemci. Kojih je u Puerto de la Cruz više od Španaca. Da ne bi ženskih koje za prve večernje šetnje moraju, čudna li čuda, razgledati svaki izlog, svratiti u svaku radnju u elitnoj šoping Quintana ulici, ostao bih uskraćen za susret koji me ogrijao koliko sunce i vino Kanara zajedno. “Eno naših ljudi u prodavnici nakita”, vele uzbuđeno kad sustignu brata i mene. Vratimo se. Iz ogromnog izloga zabljesne sjaj srebrnog nakita i autothonog poludragog kamena olivina i opsidiana; ne zna čovjek u što pogledati. Taj praznik za žensko oko i nevolja za muški džep zove se Exlusive Silver Shop MO&BI. A vlasnik, kad ga pozdravimo s dobroveče, ostavlja mušterije, široko se smiješi, predstavlja Zlatan Ćehić Kovačević i upoznaje nas sa suprugom Snježanom – Žanom. Puno je kupaca, zadržimo se kratko, a prihvatim ljubazan poziv da navratim. Svraćah u shop svakodnevno, uz espreso ćaskah sa Zlatanom koji se rađe odaziva na Zlaja i, bilježih.

Oboje su djeca Sarajeva iz miješnih brakova. Zlajin otac Husein, majka Gordana i sestra Danijela žive na Ilidži. Žanin otac Rade Lučić, nekad poznat fudbaler Pofalićkog, majka Amira i sestra Stela također su u Sarajevu. Kćerke bliznakinje Monika i Bjanka, čijim početnim slogovima imena je nazvan shop,  studiraju u Madridu. Bjanka biznis i menadžment, Monika pravo i ekonomiju, priprema magisterij. Zlaja mi na laptopu, s ponosom, pokazuje fotografije kćerki. Njegov ponos je očinski dirljiv i opravdan. Djevojke su ko upis. U dokolici šetaju modnim pistama Madrida, a pod novogodišnju jelku mami i tati, kao gracias za roditeljsku dobrotu, upakovale petodnevni boravak u Rimu… Zlaja i Žana za svojim poslom. Žana ima sopstvenu stomatološku ambulantu, on vodi butik nakita. “Radim samo ujutro”, veli, “Španjolka popodne, a Žana pomogne subotom i nedjeljom kad je slobodna. Ne doživljavamo kao posao, nego relaksaciju”…Razgovor prekidaju kupci. Govori s njima tečan njemački, španski, engleski… Govori i grčki, veli, a najslađi mu šatrovački Rajvosa.

- Rođen sam u bolnici na Koševu ‘63. Nakon osnovne u Hrasnici i Trgovačke na Mejtašu, otvorim obućarsku radnju na Ilidži kao najmlađi privatnik u gradu. Onda odem u Pulu, u vojsku. Izađem jedne nedjelje u grad, šetam. Vidim: turisti se okupili oko čovjeka koji sjedi na stoličici i makazama reže siluete. Svidi mi se, uzme pare i meni. Kupim makaze i papir pa kad sam slobodan vježbam. I prije sam bio sklon slikarstvu, ide me. Vratim se iz vojske i ne da mi se đoniti, kuckati blokeje, krojiti cipele… Uzmem makaze i papir pa u Makarsku. Ne mogu narezati silueta, idu ko halva. Odem u Dubrovnik, isto. Vratim se u Tučepe, skrojim nekom Beograđanu. Veli: “Što, bre, momak, dangubiš ovde? Idi u Grčku, s tim talentom lovu ćeš namlatiti”. I tako ‘87. krenem. Atina, Rodos, Faros, Krit…A ‘90. vratim se u Sarajevo. Oženjen sam već, Monika i Bjanka u pelenama a u gradu smrdi. Po kćerkicu u krilo, s 2 kofera i 20 hiljada maraka sletimo na Tenerife, iznajmimo sobu. Kad marke otanje, opet makaze i papir pa na centralni trg koji vrvi turistima. Za dan izrežem mjesečnu kiriju. Uzgred učim španski. I to me išlo. Onda je došao rat a s ratom nam dođe Žanina porodica… Zovnu me Španci krajem ’92. da prevodim za naše izbjeglice. Tuga me spopala. Nekoliko starijih umrlo ovdje, dio se vratio, nešto mlađih ostalo, odomaćilo…

(Uz pomoć predstavništva EU u Splitu za koje volontirah i Jose Palau s kojim se družih u Moksvi ‘85. na Festivalu Omladine i Studenata Svijeta a koji se u ratu pojavio kao predstavnik Španije za izbjeglice, avionom kralja Juana Carlosa organizovah odlazak i logoraša iz sela Bišćani kod Prijedora za Španiju, decembra ‘92. Jose ih smjesti na Tenerife). Kažem Zlaji kako nas i ta bh tuga veže, a molim da nastavi priču.

- Da bih se odmorio od makaza, otvorim kafić. Bio sam glavni gost, dignem ruke i vratim siluetama. Ide kao i uvijek, ali djeca rastu, ne čini mi se više ozbiljan posao. Upišem školu za prodaju nekretnina, završim i ’98. dobijem dozvolu za rad, al’ treba mi investicija. Najavim se menadžeru banke, puno nešto tražim, ne očekujem da će dati. Sasluša me pa veli: “Gledao sam vas, señor, kako režete siluete. Ne sumnjam da ćete i s nekretninama biti uspješni”. I odobri kredit. E, to je bio biznis. Za 10 godina prodam ne znam koliko stanova, kuća, poslovnih objekata, u partnerstvu i hotel, a kupim prelijepu kuću i prostor za ovaj shop koji sad vrijedi milion eura. U startu, prije 2 godine, za obnovu i opremu uložim nekih 450 hiljada, sa dragocjenim savjetima čuvenog zagrabačkog zlatara Gjon Bisaku nabavim najmoderniji, ekskluzivan nakit iz Španije, Italije, Meksika, Tajlanda… Pun je grad prodavnica nakita, ali po opštoj ocijeni, bez samohvale, MO&BI najbolje posluje… Nakon poklonjenog Rima kojim su nas kćerke ganule, letim po robu u Bangok, svratiću u Sarajevo, pa po amber u Gdanjsk. Tako sad relaksiram”…“U šta sam ja potrošila 4 godine za nostrifikaciju diplome”, smije se Žana. “Da sam bila mudrija mogla sam biti milionerka”.

Vode Zlaja i Žana Azru i mene na ručak u restoran Monasterio iznad Puerto de la Cruz. Visoko, nad vremešnim zgradama i terasama pod suncobranima i s tropskim cvijećem, gordi se najviša španska vulkanaska planina Tiedo (3718 m.), ispod modri Atlantik. Konobari Zlaju pozdravljaju dubokim naklonom i osmijehom širokim kao horizont nad okeanom, šef grli, ljubi i cvrkuće nešto na španskom što ne razumijem, ali zvuči kao Oda radosti. Dok se osoblje ustrčalo da namjesti jedini slobodan stol, Zlaja nas vodi u obilazak restorana u bivšim manastirskim zgradama. Ne znam ko je prije puno vijekova projektovao, ali sve je urađeno jednako po božijim i ugostiteljskim zakonima. Kad uđemo u jedan sa kraljevskom trpezom i stolicama s pozlatom veli kako je tu feštao sa 20 svojih Sarajlija. “Znaš”, kaže, “mada sam španski državljanin, ja sam Sarajlija jer razmišljam na sarajevskom. A moj stari nije tipični Sarajlija. Nema poroka. I tamo i kad dođe ovdje glavno zadovoljstvo mu je šetnja”. Onda, ozaren, pominje prijatelja Ranka Atijasa i kako je nedavno obezbjedio vrhunski medicinski tretman za njegovu bonu Gordanu u Sarajevu. Ručali smo kao ljudi. Neću prepričavat jelovnik, nepristojno je zavirivat u tuđi tanjir, zalili rumenim Markizom, ne znam kojim, ali plemenitim. Između dva kraljevska predjela pitao me Zlaja jel’ me strah pod vulkanom koji proradi svakih 200 godina. Velim da nije. Mene je strah tamo gdje se rodih, idioti prorade svakih 50. Pa smo po povratku svratili u dom Ćehića. Kao iz pjesme “Kućica u cvijeću”, samo što nije kućica nego vila sa salonskim dnevnim boravkom ukusno namještenim kombinacijom modernog i antike. Upoznavanje sa kućnim ljubimcima, umiljatim cukom i čupavom macom, zalili smo još jednim Markizom. Predahnuli u parku uz kuću. Pa opet markizali…

Pokazuje mi Zlaja, nezvanični ambasador BiH na Kanarima, posjetnicu. Prije par dana svraćao Goran Elčić, Läxa, Sverige. Žao mi što sam se mimoišao sa zimomornim zemljakom koji zna blagodet zimovanja ljeti, a ljetovanja zimi. O čemu razmišljam na ležaljci uz bazen hotela Ineterpalace dok me sitan, krilat Pavaroti s vrha najviše palme časti koncertom. I pitam se: nisu li kanarinci Kanara potomci štiglića i slavuja iz mostarskih bašta koje su, nekad, protjerali gluvi? Ako su tjerali ljude, što bi ptice bile iznimka… Dok pakujem ljetnju garderobu u kofer a futrovanu u ručni prtljag, presvući ću se u avionu, ženske me ruže što iz poštovanja a kao uspomenu nisam pazario dragost u MO&BI. Nezaboravak na susret. Nosim trajno, velim, najdragocijeniji nakit Tenerifa, Zlaju i Žanu. Ni Cartieovi unikati u najskupljim draguljarnicama svijeta, Bond Street u Londonu i Place Vendôme u Parizu ne blistaju tim sjajem i ne čine čovjeka toplo bogatijim koliko to dvoje Sarajlija sa blagim, prijateljskim  osmijehom na licu i srcem na dlanu. Koji su talentom, radom, bome i makazama, pod vječnim suncem Kanara, skrojili svoj izgubljeni raj.

Iz knjige “Dnevnik jednog apatrida 2”, Puerto de la Cruz, Tenerifi, 2010.

The post Mišo Marić: Raj skrojen makazama appeared first on Tacno.net.

Foto: Carolus-Duran

Besmrtnost

U spavaćoj,
na čardaku,
lađi u praznom prostoru,
bude me, jutros,
perači prozora.
Kao da dižem golemi teret,
polako otvaram oči.
Noćni stočić:
paraceramol, alopurinol,
iboprufen, diclofenac.
Sa čašom mlake vode pokraj.
I to sve
na koricama Kunderinog romana
Besmrtnost.

Pižon

Kroz odškrinute zavjese: bor, i,
na njegovom vrhu,
čvorak!
Sam u kući.
Danima na kauču,
povazdan gledam ptice.
A na debljoj grani,
ispod,
komšijin golub,
pižon,
utovljen poput dooobrog pileta.
Ovdje se dvonošci panično plaše sala,
bolesti,
i pivskih trbuha,
a ptice i mačke hrane i tove – kao za trpeze!

Pup

U leji pred kućom,
prvi pup ruže.
Ispod njega,
na vjetru šušti mlado,
a već pjegama išarano,
bolesno lišće.
Kao da šapće:
Nad svim vrhovima
je mir.
U vršcima svima
jedva će živ
i dašak još koji biti.
Pjevanje ptica je stalo.
Čekaj još malo,
pa ćeš počinut i ti. *

*J. W. Gete: Putnikova noćna pjesma (prijevod: Jovica Letić)

Ti si moja čokolada (u bolnici)

U sobi do moje,
neko posvunoć kašlje.
Duboko.
Altom.
Razdire se.
Nisam žedan,
ali ustajem po čašu vode,
otvaram prozor,
i žderem zrak,
rezak,
predjutarnji.
Za mene,
i za docimera,
pa polako odšepesam
do ormarića,
po red milke,
najboljeg sedativa.

Puževe kućice

Jutrom i svečeri,
za vježbu,
šetkam s kraja na kraj uličice.
Vrijeme se stalno mijenja.
Nebom se,
k’o sumanuti,
ganjaju sunce,
i oblaci.
Travanjske huke.
Dok hodam,
štapom nesviklo lupkam po kaldrmi.
Pod papučom,
kao pod zubom čips,
krckaju i pucketaju puževe kućice.
Ovdje,
i u vrtu,
umjesto lasta,
prvi vijesnici proljeća.

U trenu kad umire…

U trenu kad umire – sestra iz Konjica
javlja
da teku zadnji minuti –
i momci,
u njenom Brodu,
slave vjenčanje unuke
ujnine sestre.
U trenu kad stavlja se tačka na njen,
meni toliko dragocjen život,
grad u kome živim,
slavi titulu fudbalskog kluba,
prvu u vijek i frtalj vremena.
Kroz prozor: sirene,
smijeh,
galama
i pjesma.
U “kapanju” zadnjih minuta,
curenju teške rane,
sam u stanu,
i pustoj kući
na obronku jedinog brijega u Gradu,
ravničarskom.
Rana na nozi pecka.
Dvojim da ustanem,
do friza,
i natočim po jednu,
sebi i njoj,
što odlazi.
Ili da skuham čaj,
i uzmem još jednu,
protiv bolova.
Kroz prozor,
tamo kraj Rajne,
i dalje grmi i ječi.
Stojim dugo,
snen i neodlučan,
sred puste sobe,
kao ona,
za koji čas,
sred
čistilišta.

Penbih.ba

The post Goran Sarić – Bolesničke pjesme appeared first on Tacno.net.

U Fažani, malom istarskom gradiću nadomak Pule, se ovih dana održavaju se 14. po redu „Titovi dani u Fažani“.

Pokrovitelji su Istarska županija i općina Fažana, a organizator Društvo Josip Broz Tito fažanske općine. Suorganizator je Zajednica društava Josip Broz Tito Istarske županije, Društvo Tito Vodnjan – Svetvinčernat i Turistička zajednica općine Fažana. Sponzora je desetak među kojima i nekolicina privatnih firmi.

Manifestacija je otvorena filatelističkom izložbom „Marke s Titovim likom“. Razgovarali smo s Giancarlom Moscarda, koji je upriličio izložbu. Filatelista, bivši knjigovođa u fažanskom Badelu je od malih nogu vezan za Tita:

„Sjećam se kad je Tito prvi put došao u Fažanu, 1947. Ja sam imao sedam godina i kada je naišao njegov konvoj, prašnjavom cestom prema Vodnjanu, pomislio sam da idu Nijemci, pa u strahu otrčao kući. Drugi put sam ga vidio dvije godine kasnije. Moj otac je bio predsjednik Narodnog odbora i po toj funkciji domaćin drugu Titu u Fažani. Moj mlađi brat mu je tom prilikom predao cvijeće i svi smo bili jako ponosni. Supruga mi je poslije 12 godina radila kod Tita na Vangi. Taj osjećaj prema Titu me prati i danas. Ne kažem da nije bilo i nekih propusta, ali za to je najviše bilo krivo društvo oko njega. Zahvaljujući njemu smo vidjeli najveće državnike svijeta.“

Ana Damjanac, načelnica općine Fažana je pozdravivši goste izložbe i istakla kako je Tito ostavio neizbrisiv trag na fažanskoj rivi.

„Ja sam ponosna što sam živjela u Titovo vrijeme. Mi se ne sramimo i ne bojimo obilježavati uspomenu na Tita. U njegovo vrijeme smo svi bili jednaki i zajedno gradili tvornice. Danas nas pokušavaju odvesti u dužničko ropstvo. Ne smijemo nikad zaboraviti Titovu ulogu.“

Josip Hrvatin je u ime Zajednice društava Josip Broz Tito Istarske županije poručio da je Tito bio velik i principjelan čovjek, najzaslužniji za Pokret nesvrstanih, po čemu ga cijene svugdje u svijetu. Zajednica društava u Istri ima 12 udruženja, što je polovina od ukupnog broja društava u Hrvtskoj.

„Samo kod nas ima pojedinaca koji ga kude i koji su agresivni, ali što ga više kude mi ga više cijenimo.“

Nakon govornika, koji su pozdravljeni burnim aplauzom od stotinjak prisutnih, Igor Galo, naš proslavljeni glumac i režiser, je prikazao dva svoja dokumentarna filma o Titu. Jedan je crnobijeli, sažetak dokumenata, a drugi ispraćaj Titove štafete iz pulske arene, u aprilu 1980 – ujedno i ispraćaj posljednje štafete, koja nikada nije bila uručena.

Zamolili smo ga da za Tačno.net ukratko opiše svoju sliku Tita.

„Tito je bio ideja koja okuplja, a ne razjedinjuje, što krasi samo velike državnike. Mi danas nemamo tu viziju. Nemamo ideju. Samo pasivizaciju. Mogli bismo ovo stanje usporediti s tlačenjem u vrijeme seljačke bune. Onda od Tahija, danas iz Brisela.“

Na pitanje zašto je percepcija Tita u Istri drugačija od one u većini „ostale Hrvatske“ Igor kaže:

„Mi smo najbliže Europi, pa se valjda ne usude ići oštro. Osim toga utjecaj crkve nije toliko dominantan kao u nekim drugim krajevima“.

U nastavku susreta biti će održan narodni zbor s kulturno-umjetničkim programom i zajedničko druženje, te sportska takmičenja.

Što reći!? Fažana i dalje ostaje nepokoreni grad.

The post Titovi dani u Fažani appeared first on Tacno.net.

Foto: avaz.ba

Najuspješniji živi bh. dramatičar i, temeljno, izvrsni prozaist, ovjenčan mnogim nagradama i priznanjima, Zlatko Topčić, ne participira u repertoarima bh kazališta u ovom trenutku.

Sam sam režirao nekoliko Topčićevih tekstova i uvjerio se u vrijednost i iznimnu dramatsku potencijalnost njegovoga dramskog pisma, vrsnih dijaloga i monologa u njemu…

Bilo je visoko moralno, etično i posve jasno zašto Topčić nije želio da se njegovi dramski komadi izvode premijerno na pozornici Kamernog teatra 55, dok je sa uspjehom umjetnički predvodio teatar iz sarajevske ulice Maršala Tita. Ali, posve je nelogično da pisca koji je dramskim formama podigao kvalitet bh. dramskog pisma, a posebno kao negdanjeg čelnog čovjeka ove kuće, koji je davao boju ovom jedinstvenom mjestu kazališne akcije, danas nema na repertoaru ovoga teatra. Ipak, Topčića nema ni na repertoarima drugih bh. teatara. Pravi je to luksuz kad znamo da bh. dramsko pismo niti je naročito kvalitetno razbokoreno niti brojno.

Naravno da i mladi, novopridošli dramski autori zaslužuju pozornost, pogotovo ako posjeduju kvalitet za izvođenje na pozornicama profesionalnih teatara.

Ali, nažalost, uz Topčića na repertoarima nema niti Jančića, Stojanovića, Kovačevića, Fetahagića, Alispahića… Stvar donekle spašava odlična predstava Teferič po djelu Derviša Sušića u Kamernom teatru 55 i predstava po tekstu Ljubice Ostojić u Narodnom pozorištu Sarajevo.

Sigurno da odgovore na ova pitanja repertoarnog, ali i šire, kulturologijskog karaktera, treba potražiti u  vođstvima teatara, pa i kod kora bh. redatelja.

Zlatko Topčić stvara ozbiljno, iznimno pregnantno ali i umjetnički referentno. Na potezu su oni koji su  zaboravili na njegovo kvalitetno književno djelo.

The post Zašto bez Topčića appeared first on Tacno.net.

• Nekad: diktatura proletarijata. Sad: diktatura profiterijata.
• Ovovremene „dinastije“: Kradimir  Prvi, Trutimir Drugi, Tender-beg  hazneni, Akakije lojalni, Eurofacije Osmi, Srebroljub Plemeniti.
• Kad  se nije  dokazao u struci, odao  se politici. U  ovoj  kod nas najomiljenijoj grani „privređivanja“ sad uspješno  proizvodi – obećanja.
• Ceste su nam izlomljene i izrovane. Nije ni  čudo  kad  su ministri  saobraćaja – ortopedi,  žurnalisti, agronomi, difovci.
• Moderni  čobani.  Imaju  „stada“ od nekoliko stotina glasača.
• Menadžeri tranzicije. Od privrednih  giganata napravili su – skladišta.
• A  kad  će  biti proglašen dan neovisnosti od  MMF-a?
• Bivši komunisti  i  na sadašnjim funkcijama  stoje postojano  – „ka’no klisurine“.
• Našem čovi  verbalna protetika: „Nema problema“, „Bit  će bolje“, „Ako Bog  da“, „Ima i gore“,  „Šuti  i  trpi“, „Samo nek’  ne puca“ …
• Zemlja  smo „dobrostojećih“ ljudi  –  onih  koji stoje  pred narodnim kuhinjama, biroima rada, centrima  sa  socijalnu pomoć, štabovima  stranaka,  kabinetima režisera njihovih života.
• Nekad su  to bila rodna polja.  Sad –  „plantaže“  kamenja.
• Neke javne ličnosti  u govorni  organ  su  „ugradile“ – mumlafon.
• Minderolog – kako  to parazitski zvuči.
• ­Hvali se da  je  izdao  novu, 20-tu knjigu. Ko  mu je  kriv!?
• Novokomponovanom građaninu kravata je zapravo omča oko vrata.
• Pravda se da ne zijeva nego da  ima – trening vilica.
• Ima blindiran pogled. Nosi – rejbanke.

                                                                                         (Iz neobjavljene knjige)

The post Ismet Smajlović: Zagađivači ljudosfere (1) appeared first on Tacno.net.

Foto: fb

Na upravo završenom Trećem festivalu dječije umjetnosti u Sarajevu, popularnom FEDU, Pozoriše lutaka je osvojilo još jednu značajnu nagradu i tako nastavilo nisku svojih uspjeha posljednjih godina.

Reditelj i glumac ove teatarske kuće Nedžad Maksumić, odlukom Stručnog žirija, nagrađen je za najbolju režiju na ovom međunarodnom Festivalu. Nagrada mu je dodijeljena za režiju predstave „Princ iz moje ulice“, koju je sam i napisao i u kojoj glumi jednu od uloga. U predstavi, osim autora, glume i Igor Vidačković, Diana Ondelj-Maksumić, Nermina Denjo i Serđo Radoš. Kreatorica lutaka, scenografije i kostima je mostarska akademska umjetnica i lutkarka Ivana Radić, a autor nadahnute scenske muzike je stalni saradnik Pozorišta lutaka Atilla Aksoj.

Inače, predstava „Princ iz moje ulice“ na jedan djeci prihvatljiv način govori o veoma aktuelnom problemu vršnjačkog nasilja, s kojim se sve češće susreću naši najmlađi. Problematizuje pitanja vaspitanja, školskog sistema i nesposobnosti odraslih da razumiju i pomognu djeci u njihovom odrastanju.

Ova značajna nagrada još jednom potvrđuje da u Mostaru postoji dovoljno kvalitetnih stvaralaca i umjetnika koji mogu, ako im se da prilika, učiniti da se slika o ovom gradu promijeni nabolje. Brojni uspjesi Pozorišta lutaka najbolji su dokaz za to

Novasloboda.ba

The post Nedžadu Maksumiću nagrada za najbolju režiju na Trećem festivalu dječije umjetnosti appeared first on Tacno.net.

Svjedoci smo da svakim danom sve više nestaje i manjka majstora u mnogim profesijama, posebno onim vezanim za umjetnost i mnoge oblike umjetničkoga djelanja…

Posebno zabrinjava stanje izvorne komponente zanatstva u umjetničkom djelanju. Upravo o tom aspektu nerijetko razgovaram sa sebi najbliskijim osobama, ali, neminovno i sa kolegama iz struke….

I dok sam predavao režiju na sarajevskoj Akademiji scenskih umjetnosti uporno sam studentima ponavljao da je redateljski posao, prevashodno, pitanje umjetničkoga zanata, a da sve ostalo, pa i onaj prefiks umjetničkog dolazi sa nadahnućem i spletom, po umjetnički akt, pozitivnih silnica, koje se u trenu sklope ili ne sklope…

Savladati, prije svega, zanatske aspekte umjetničkoga angažmana u redateljstvu je neohodno. Jer,  svjedoci smo da mnoge teatarske predstave dolaze pred publiku sa nespretnostima i nedorađenostima upravo na planu zanatske komponente redateljstva.

Zanat je svakako preduvjet za iole moćan kazališni akt. Zato stalno plediranje na čvrstoj poziciji zanatskog aspekta u teatru ima dalekosežna značenja.

S razlogom, kao svojevrstan zaključak, citiram svoga profesora Josipa Lešića, koji je uporno ponavljao i na teoretskim seminarijima i na praktikumu redateljskoga studija: Ja ću vas naučiti kako da napravite cipelu, a ko će na nju postaviti kakvu šnalu to je stvar vašega nadahnuća…

Nema već dugo u našim teatrima pedagoga poput Lešića, Belovića, Violića, Koruna, pa se sve više gubi srčika umjetničkog djelanja uopće.

The post Zanat ili umjetnost appeared first on Tacno.net.

Foto: šg

Danas na 72. godišnjicu pobjede nad fašizmom, uz čestitke za Dan Pobjede – Dan Evrope u Mostaru je, već tradicionalno, Muharem Hindić Mušica u svoje ime i u ime svih građana grada Mostara, odao počast svim poginulima u borbi protiv fašizma bacivši 72 crvena karanfila sa Staroga mosta u Neretvu.

Mostarski aktivista i borac za ljudska prava, Muharem Hindić Mušica, altruista je, čovjek koji već godinama stoji na Španskom trgu u Mostaru sa transparentima u rukama protestirajući i upozoravajući građane Mostara na pogubnost nacionalističke vlasti, korupciju, pljačku i na potrebu mijenjanja vlasti kako bi mladima dali šansu i ove godine je poslao poruku sa Staroga mosta u Mostaru:

Mladi će pobijediti fašizam! Mladi prepoznaju ponovo povampirene ideje fašizama koje su očite svuda oko nas i danas 72. od pobjede nad fašizmom u Evropi i 25 godina od početka opsade grada Mostara. Oni su upoznati sa historijom fašističkog zla i to moraju znati sva naša djeca i sva djeca svijeta. Oni će mu se suprotstaviti. Da nam se to zlo više nikada ne ponovi. Ja ne želim više govoriti o sumornom paklu rata, to je gotova priča. Želim samo da se mladima da šansa za normalan život. Sluđeni su ovakvim stanjem u državi i svijetu. Mladi žele slobodno živjeti, školovati se i raditi u normalnom okruženju bez nacionalizma i fašizma i stalnog straha. Političari bacaju prašinu u oči gladnom narodu. Svi su isti, i vlast i opozicija. Njih zanimaju samo fotelje a ne obespravljeni narod i ova napaćena zemlja, kazao je Muharem Hindić Mušica.  

Galerija: klikom fotografiju možete uvećeti

The post Muharem Hindić Mušica: Mladi prepoznaju povampirene ideje fašizama i oduprijeti će im se appeared first on Tacno.net.