I onda tu zavirim, mehanički, po navici, da bih vidjela kako LJUDSKI KOROV, senilan, praznodušan, bezobrazan, osiljen, ti pljesnivi netopiri osušena mozga, u jednoj građanskoj, europskoj, sekularnoj državi, harače po kulturnom prostoru, promovirajući apsurdnu makulaturu od “knjiga”, o fašističkom koljaču, poživinčenom krvoloku, koga bi se svako živo biće zastidjelo i odreklo!
Dakle, cijeli dan na imanju, režući kupine, koprive, korove, suhe stabljike, unoseći ponovo red u prirodu. Lagana vožnja u polumraku, obrani kukuruzi, lijepi mirisi, čarobni krajolik. Vratih se doma, u svoju sobu, svoj stol, među svoje knjige.
I onda tu zavirim, mehanički, po navici, da bih vidjela kako LJUDSKI KOROV, senilan, praznodušan, bezobrazan, osiljen, ti pljesnivi netopiri osušena mozga, u jednoj građanskoj, europskoj, sekularnoj državi, harače po kulturnom prostoru, promovirajući apsurdnu makulaturu od “knjiga”, o fašističkom koljaču, poživinčenom krvoloku, koga bi se svako živo biće zastidjelo i odreklo!
I kamen bi proplakao i drvo bi zaurlalo, da može reći pravorijek o “krvavom Maksu”, čije se odurno ime i “uspomena” danas spominju u Božjim hramovima! O, tempora, o, mores!
Neka mi netko objasni ovu sablazan i neka mi kaže, čija je u ovoj zemlji “gornja”? Tko drži škare i štiti nas od korova, a tko spava i pravi se nevinim u ludnici, ne videći u tome ništa zazorno?
Ne želim se sutra umjesto u kupini probuditi u bodljikavoj žici.
Imam pravo znati. Odgovorite mi!
The post Božica Jelušić: KRIK appeared first on Tacno.net.