Foto: FB
Djeca koja umiru držeći pohabane igračke u rukama jer “nije bilo para za njihovo liječenje“ obećala su da će sve reći Bogu.
Ti si katolički svećenik.
Dao si zavjete, obvezao se na čistoću, poniznost i siromaštvo.
Osjetio “Božji poziv“.
Trebao bi teoretski biti najsvjetliji primjer duhovno ispunjenog življenja, istinski uzor članovima svoje zajednice.
A što ti zapravo činiš?
- Zataškavaš pedofiliju u svojim redovima, čineći tako da cijela Katolička crkva dođe na zao glas i postane maltene sinonim za to ogavno nedjelo.
- Sudjeluješ na kojekakvim gala (seljober-style) večerama u ugodnom društvu onih koji su do (i preko) ruba propasti doveli ovu jadnu zemlju i za čiji (re)izbor lobiraš s oltara. Može li, dakle, neumjesnije? Može li dakle, niže?
- Odbijaš pričestiti dječaka Adama, dijete s Downovim sindromom, otežavajući mu dodatno tim gnjusnim činom ionako kompliciran, stigamama i nevoljama prožet život.
- Odbijaš krizmati bolesnu curicu Auroru, revno joj brojeći izostanke s vjeronauka, ocjenjujući – premda si za to krajnje nekompetentan, tko je u kojem trenutku sposoban pohađati sate, kao da si sam Sveznajući.
- Voziš bijesne, skupocjene automobile i uživaš sva ovozemaljska materijalna dobr (pogledati zavjete). Istodobno propovijedaš da će lakše deva proći kroz ušicu igle nego će bogataš ući u Božje Kraljevstvo. Well…Kontradikcija prevelika.
- Naplaćuješ sakramente, naplaćuješ blagoslov kuća, naplaćuješ regularne mise, naplaćuješ 33 (slovima: trideset tri) mise zadušnice: katoliku je skupo i umrijeti.
- Oglušuješ se o Papine jasne sugestije i upute, veselo nastavljajući zarađivati gdje god je to moguće. Njegov asketski i ponizan pristup ti i nije nešto… Kako bi se inače mogao nabaviti pozlaćeni kalež vrijedan 10 000 eura kao onomad u Makarskoj?
- Komentiraš apsolutno sve na apsolutno vulgaran i osuđivački način (“Ne sudi da ti ne bi bilo suđeno!“) čak i onda kad je razvidno da su ti komentari posve suvišni i deplasirani.
- Siromašnim i teško bolesnim vjernicima ne pružaš pomoć, a itekako si u mogućnosti, itekako si dužan. A znamo vrlo dobro da se grijeh i propustom čini. Valjda su nebitni, ne bih znala. Istanbulska konvencija, strah od homoseksualnih parova (koji su što, kanibali?) i svaka kretenska referendumska ideja Željke Markić su, izgleda, mnogo relevantnije teme: za njih tvoj interes ne jenjava.
Djeca koja umiru držeći pohabane igračke u rukama jer “nije bilo para za njihovo liječenje“ obećala su da će sve reći Bogu.
——————————————————————————————
Marija Galić je student Škole kritičkog mišljenja iz Mostara
The post Na putu prema dole appeared first on Tacno.net.