Nedavno sam pišući jedan tekst o političaru koji je doprinio da Bosna i Hercegovina doživi kulturno-civilizacijske promjene promišljao i o izdavačkim kućama u Bosni i Hercegovini nekad i sad.
Vrlo je jednostavno i krajnje razvidno zaključiti da mi danas nemamo u Bosni i Hercegovini niti jednu ozbiljnu izdavačku kuću!? Stravična je to činjenica nekulturne sadašnjice koju živimo. Nažalost, nisam zapazio da je i jedan bh. medij, radilo se o printanim ili audio-vizualnim, ozbiljnije tematizirao ovu tragičnu činjenicu doba čijim smo dionicima. Nije i neće u skoro doba, siguran sam u to. Koga još zanima knjiga i tematika vezana uz izdavanje knjiga? Političari koji jedva sriču govore što su im prigotovili brojni dobro plaćeni savjetnici, boje se kulture, a o umjetnosti misle u koordinatama rijaliti šou-a i vagaju kvalitet kulturne ponude veličinom dekoltea dragih im i predragih pjevaljki.
Sve je to katastrofa društva i države koja nema bukvalno nikakvu kulturnu strategiju za današnji trenutak, a o razvojnicama kulture u vođstvima ovdašnjih političkih stranaka nemaju niti želje niti sposobnosti ozbiljnije promišljati.
Nekada moćne bh. izdavače Svjetlost i Veselina Maslešu, mostarsku Prvu književnu komunu i banjalučki Glas ugasila je logika divljeg kapitalizma kojem neki tepaju, nazivajući ga liberalnim. Nestali su veliki izdavači iza kojih je planski stajala državna razvojna politika u kulturi. Stvoren je prostor za privatnu inicijativu i u ovoj oblasti. Bilo je tu i zanimljivih izdavačkih jezgara, bilo je i ima i zanimljivih izdavačkih pothvata i projekata, ali nikada nije dosegnuta ozbiljnija razina nakladništva koja bi se iole mogla mjeriti sa prijeratnim bh. nakladničkim gigantima poput Svjetlosti i Veselina Masleše.
Nikada poslije produkcijskih bisera mostarske Prve književne komune nisu u naše knjižare i biblioteke došle tako lijepo i moćno dizajnirane knjige kao naprimjer O klasje moje ili Prazno nebo ili Taj čovjek, da ne govorim o genijalnom Kamenom spavaču sa majstorskim grafikama akademika Dževada Hoze… Sve je to, nažalost, prošlost.
A šta je naša nakladnička sadašnjost, o budućnosti ne smijem niti progovarati u ovom tekstu.
Naša je nakladnička sadašnjost limitirana materijalnom pozicijom koju diktira neodgovorna antibosanskohercegovačka (ne)kulturna politika.
Mi zapravo prave izdavačke kuće nemamo ni u jednom bh. entitetu, ni u političko-kulturnom realitetu. Pojedine nam klasične štamparije danas glume izdavačke kuće.
A pisci prepušteni sami sebi zadovoljavaju se da njihova djela budu otisnuta, na makar kakvom papiru, sa poluprimitivnom grafijom. Ilustracije u knjigama danas su, gotovo, misaona imenica. Sve se svodi da pisac nahvata koju marku i ubjedi štampara da za te, više nego bijedne iznose, otisne ono u šta su pisci unosili danonoćja svoje literarne imaginacije.
Imamo li uopće pravo govoriti o izdavaštvu u Bosni i Hercegovini početkom dvadeset prvoga stoljeća?
Nemamo, jer ono što imamo teško da bi prošlo izdavačke rigoroze devetnaestog stoljeća.
Živimo u mraku mnogih oblasti života.
Tako hoće nacionalističke vođe ovog dejtonskog državnog improvizorija.
Ne pitajte više, izdavači su nam preminuli devedesetih godina prošlog stoljeća.
Amen!
The post IMAMO LI MI IZDAVAČE? appeared first on Tacno.net.